REDATELJ: Steven Spielberg
GLAVNE ULOGE: Liam Neeson, Ralph Fiennes, Ben Kingley, Caroline Goodall
TRAJANJE: 195 minuta
NAZIV ORIGINALA: Schindler’s List
GODINA PROIZVODNJE: 1993
„Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“
ווער סע ראטעוועט איין לעבן, ראטעוועט די גאנצע וועלט
Kroz tekstove na Vašem omiljenom filmskom portalu, autor ovih redaka je (ne)svjesno najviše pisao o najvećem svjetskom sukobu i zadnjem dobrom ratu – Drugom svjetskom ratu. Subjektivno, žanr ratnog filma ima supremaciju naspram ostalih žanrova. Doduše, neki od tih tekstova su i o ratnim dramama (a ne samo o pucačini). Niti idućih cca 10000 riječi neće biti iznimka, jer upravo ovih dana (prosinac 2023.) obilježavamo 30 godina od premijere legendarnog filma, kao i 77. rođendan njegovog legendarnog redatelja.
Kako živimo u doba brzog razvoja AI (dok čekamo Skynet scenarij), možemo biti sigurni kako će ta umjetna inteligencija – umjesto autora ovih redaka – uskoro sama pisati filmske posvete i druge tekstove (dapače, to već vješto i sada čini). Hoćemo li je moći prepoznati i što će nam sve ista napisati? – to su samo neka od potencijalnih pitanja. No, taj umjetno – inteligentni dan (barem na Vašem omiljenom filmskom portalu!), još nije došao i ova filmska posveta je i dalje autorska – od živog filmofila. Baš kao što je i naš večerašnji film – izrazito autorski i od živog redatelja (doduše, malo drukčiji od klasičnog standarda tog pojedinca). Stoga, drage dame i poštovana gospodo, krenimo još jednom, kroz pustinju i prašumu, kroz autorske filmske posvete i tragove vremena, do srca tame i nazad – na svjetlo. (Na) Svjetlo koje će pobijediti tamu.
Kritičari će (uvijek) kritizirati
Stanley Kubrick je (navodno) o Schindlerovoj listi rekao otprilike sljedeće:
„Mislite da se radilo o holokaustu? Tu se zapravo radilo o uspjehu, zar ne? Holokaust je oko šest milijuna ubijenih ljudi. Schindlerova lista je bila o šesto ljudi koji prežive”.
Istu (navodnu Kubrickovu) misao je svojevremeno još više specificirao Terry Gilliam (jedan od Monty Pythonovaca, redatelj Vremenskih bandita, Brazila, Kralja ribara, 12 majmuna, itd.). On je kroz usporedbu Kubricka i Spielberga rekao otprilike sljedeće:
„..Razlika između Kubricka i Spielberga je da je Spielberg uspješniji…Njegovi filmovi više zarađuju, oni su utješni…daju Vam odgovore…uvijek daju odgovore…ali ja ne mislim da su to pametni odgovori…Kubrickova 2001. nam ne daje odgovore pa moramo promišljati o istima…i onda se nađemo u diskusiji… Spielberg i uspjeh većine filmova u Hollywoodu ovih dana, mislim da se svode na činjenicu da su utješni, vežu stvari u lijepe male mašne, daju vam odgovore, čak i ako su odgovori glupi, idete kući i ne trebate brinuti o ničemu…(i onda parafrazira navodne Kubrickove riječi, op.a.)… we had to save those few people, happy ending, a man can do what a man can do, and stop death for a few people’. But that’s not what the Holocaust is about; it’s about the complete failure of civilization to allow six million people to die…”
Također sam našao i na (navodne) riječi Jean – Luc Goddarda, koji je za Schindlerovu listu rekao: „Taj film ništa ne znači. Ništa nije prikazano, čak ni priča o ovom zanimljivom Nijemcu, Schindleru. Priča nije ispričana. To je miješani koktel.” Autor ovih redaka ne zna koji je to točno film gledao spomenuti redatelj, jer očito nismo gledali isti film. Također, taj precijenjeni (barem za nas, mainstream gledatelje) Godard je u svom filmu Éloge de l’amour (In praise of love) iz 2001., optužio Stevena Spielberga da je navodno zanemario Schidlerovu suprugu Emilie, dok je ona osiromašena umirala u Argentini. Odgovarajući Godardu, poznati filmski kritičar Roger Ebert je izvrsno poentirao: “Je li joj Goddard, nakon što ju je također (is)koristio, poslao nešto novca?” i “Je li Godard ili bilo koji drugi redatelj, živ ili mrtav, učinio više od Spielberga, sa svojim projektom o holokaustu, u čast i očuvanju sjećanja na preživjele?“. Bravo, (pok.) Roger Egbert! Sjedi (odmori se, zaslužio si), dobio si 5 zvjezdica ili u Goodtalking ocjenama 10/10.
Između ostalog, ako ćemo ispravljati netočne navode redatelja koji nisu blagonaklono gledali na Spielbergovu viziju, prvo bi mogli reći da se ovdje nije radilo o šesto ljudi, već o 1200 duša (neki izvori govore 1100 do 1200 spašenih ljudi). No, krenimo dalje. Nije potpuno točno da je Spielberg napravio film o Holokaustu. Naime, to je prvenstveno film, čiji se scenarij temelji na romanu Schindlerova arka, koju je napisao australski književnik Thomas Keneally. Naravno, to je – na neki način i kroz umjetničku vrijednost – doista postao film o holokaustu (ono što Židovi zovu Shoah), međutim prvenstveni cilj je bio prikazati povijesne događaje vezane uz zanimljivu osobu imena – Oscar Schindler. Radilo se o djelomičnoj biografiji osobe i specifičnog lokaliteta (Krakow i okolica jugozapadne Poljske…koja nikad nije dala kvislinga). Cilj ovog filma nije bio opisati Holokaust. To se ne može napraviti u jednom igranom filmu, čak ni ako traje 195 minuta.
U redu, Kubrick, Gilliam, Godard & partneri nisu bili fanovi Schindlerove liste. To je potpuno razumljivo. Steven Spielberg (osim životnog poziva) nema (uopće?) direktne poveznice sa nabrojanim redateljima (doduše, bio je prijatelj s Kubrickom). Naime, Spielberg je, prije svega, komercijalni mainstream (blockbuster) filmaš, a navedeni redatelji – nisu. Naravno, njihovi komentari o besmrtnom Spielbergovu filmu nisu nužno jalni (doduše, Gilliam je, u šali, nabacio kako bi i on htio imati lijepu kuću, kao Spielberg, iako je teško vjerovati da Gilliam i sam ne živi u lijepoj kući) i predstavljaju njihovo (stručno?) mišljenje. Međutim, mišljenja su kao stražnjice – svi ih imaju. Također, doista nije sigurno treba li vjerovati Kubrickovu navodu, jer isti i nije Kubrickov, već je došao – iz druge ruke – preko Frederica Raphaela (scenarista filma Oči širom zatvorene) u memoarskoj knjizi Oči širom otvorene.
Kubrick i Spielberg bili su prijatelji. Kubrick je bio autoritet, kojeg je Spielberg neizmjerno cijenio i od kojeg je preuzeo neke ideje (npr. film Umjetna inteligencija). Spielberg je izrazio sumnju u navode iz Raphaelove knjige (a i Kubrickova supruga se odrekla te knjige). S druge strane, možete s nekim biti prijatelji pa u nečijem drugom društvu i nešto drukčije govoriti o nekom prijateljevu filmu. Što god bilo da bilo, doista nije bitno što razni autoriteti misle o Schindlerovoj listi. Netko će npr. smatrati da je završna scena (preživjeli Schindlerjuden i glumci iz filma na jeruzalemskom grobu) nepotrebna, kao što su to, npr. smatrali i za početnu scenu (također na memorijalnom groblju) u legendarnom Spašavanju vojnika Ryana. To su ukusi, o kojima (ne)raspravljamo.
Naravno, i neki direktni svjedoci vremena nisu bili zadovoljni s filmom. Claude Lanzmann, redatelj poznatog dokumentarca Shoah iz 1985. (u trajanju od devet i pol sati), je Schindlerovu listu nazvao „kičastom melodramom“ te „deformacijom povijesne istine“(?). Nadalje, mađarski književnik i nobelovac Imre Kertész, koji je preživio koncentracijski logor, također nije pokazao razumijevanje za film, rekavši nešto slično: “Smatram kičem svaki prikaz holokausta koji nije u stanju razumjeti ili ne želi razumjeti organsku vezu između našeg vlastitog deformiranog načina života i same mogućnosti holokausta“.
Eto, niti Židovi ne moraju biti zadovoljni sa Spielbergovim filmom. Dakle, sa filmom -židovskog redatelja. Naravno da netko tko nije doživio genocid, ne može znati i prenijeti u svoj projekt, sve ono što je netko drugi vidio i osjetio na vlastitoj koži. Bez obzira na vjere, nacije, jezike i druge razlike među nama, stvar je samo u valnoj dužini, tj. frekvenciji na kojima se ti različiti ljudi nalaze. I ponavljam(o) – svatko ima pravo na svoje mišljenje, pogotovo oni koji su nešto proživjeli. No, čak i ako bi to mišljenje bilo većinsko – a nije – ta većina (niti u demokraciji) nije uvijek nužno u pravu. S druge strane, većina često i može prepoznati što je dobro, a što ne. Što vrijedi, a što ne. Bez obzira na reklamiranje određenog proizvoda.
Drugim riječima, ovo je film koji je zasluženo osvojio sedam Oscar-a (od 12 nominacija). To je umjetničko djelo koje je zasluženo dospjelo na top ljestvice najboljih filmova svih vremena, a prvotno uopće i nije zamišljen kao komercijalni proizvod. To je ujedno ljudska drama i tragedija ljudi. To je ujedno film o jednom čovjeku i o cijelom čovječanstvu. To je ujedno igrani film i dokumentarac. To je naturalistički prikaz stradanja i drhtava kamera iz ruke neposrednog svjedoka. To je ujedno i križni put i zid plača. Ujedno povijesna opomena i zabrana ponavljanja. Ujedno i Picassova „Guernica“ i krik iz „Jame“ Ivana Gorana Kovačića. Ujedno Njemačka i Poljska. Ujedno Europa i svijet. Banalnost zla i nevinost djevojčice u crvenom kaputiću. Schindlerova lista je doslovno sve, svugdje, u isto vrijeme – jedan svemir u multi-svemiru.
Autor ovih redaka je već pisao o (zatvorskim) filmovima iz podžanra ratne drame, tzv. logorskim filmovima. Koncentracijski logori su s nama, još iz ere klasičnog Hollywooda: od legendarnog Mosta na rijeci Kwai ili Velikog bijega, preko brutalnih Polja smrti, do ponovno Spielbergovog Carstva sunca, ili do npr., u novije vrijeme, vrlo dobrog filma Petera Weira – Bijeg iz gulaga. Međutim, genocid u Schindleorovj listi je bio kvantni korak naprijed u smislu modernog filma. I naravno, kao i puno puta prije, prouzročio je (mentalne i fizičke) patnje glavnog i odgovornog redatelja. Naime, Spielbergov djed i baka sa očeve strane su emigrirali iz Ukrajine u SAD početkom 20. stoljeća (djed je otišao kako ga ne bi unovačili u rusku carsku armiju) pa je veliki redatelj oduvijek bio svjestan patnje svog naroda te je tražio projekt s kojim bio odao počast svojim precima. Također, oduvijek je htio napraviti ozbiljni film o Drugom svjetskom ratu. Stoga je, kroz suze (koje nestaju na kiši), snimao i neumorno radio na ovom projektu.
Oni koji su odbili (ili nisu ni bili predviđeni) sudjelovati na projektu
Spielberg je još od početka 1980-ih htio snimiti film o Holokaustu. Međutim, prvo se nije smatrao dovoljno zrelim (sjetimo se kako je i zreli Clint Eastwood dugo čekao da bi konačno snimio Nepomirljive), a potom niti dostojnim preuzeti baš sve glavne poluge u produkciji. Nudio je dirigentsku palicu drugim redateljima. Npr. (katolik) Martin Scorsese je prvotno prihvatio, ali kasnije odbio režirati film, jer je smatrao kako bi istog trebao režirati netko tko je Židov. Projekt se nudio i velikom Billyju Wilderu (Sunset Boulevard, Stalag 17, Sedam godina vjernosti, Neki to vole vruće, Apartman, Slatka Irma, Avanti, itd.) i to je trebao biti njegov posljednji film, ali do toga nije došlo.
Spielberga je odbio i Roman Polanski, jer je smatrao kako mu je tema previše osobna. Polanski je bio direktni svjedok događaja, kao (židovsko) dijete iz geta. Međutim, vidjevši uspjeh koji je film polučio, već po premijeri (krajem 1993.), Polanski je promijenio mišljenje te je manje od desetljeća kasnije snimio odličnog Pijanista (2002.), koji je lansirao karijeru Adriena Brodyja (isjeckana uloga šutljivog vojnika Fifea u Tankoj crvenoj liniji), baš kao što je Schindlerova lista, lansirala karijere svoja dva glumca (glavnog i sporednog), uvjetno rečeno – protagonista i antagonista. Dakle, bez filmskog (a stvarnog) Schindlera, možda ne bi vidjeli filmskog (a također stvarnog) Władysława Szpilmana.
S druge strane, vidjevši Schindlerovu listu, Kubrick je u potpunosti odustao od svog filma o Holokaustu (slično je bilo i kad je vidio komercijalni pad Bondarčukovog filma Waterloo te je odustao od velikog projekta o Napoleonu pa je iz svega nastao kubrickovski film o 18. stoljeću – Barry Lyndon). Naravno, bez obzira što je Kubrick doista mislio o ovom filmu, znamo – ili barem pretpostavljamo – da bi on (istu) priču ispričao (potpuno?) drukčije. Tko zna, možda bi film (čak protivno njegovim željama) bio i komercijalan, dok bi vjerojatnije bio – kultni.
Također su i neki glumci odbili uloge u filmu. Harrison Ford (s majčine strane, židovskog porijekla) je smatrao kako bi glavni glumac trebao biti ne-Židov, a bojao se i da bi ga publika previše gledala kroz humornu prizmu Indiane Jonesa, jer ovo je ipak bio potpuno drugačiji film. I Bruno Ganz (kasniji Hitler u Konačnom padu) je odbio ulogu Schindlera. Također se i Kevin Costner (možda i ponajveća zvijezda tadašnjeg Hollywooda) gurao u prve redove te bi pristao na ulogu Schindlera i besplatno, no Spielberg ga je odbio (jer je bio previše poznata faca). Postojale su glasine i o Mel Gibsonu kao glavnom glumcu (glasine je Spielberg demantirao), a Stellan Skarsgård je također bio jedna od želja, kao i Kyle MacLachlan.
Nadalje, Dustin Hoffman je tvrdio da mu je Steven Spielberg prvobitno ponudio ulogu Itzhaka Sterna te da ju je on prihvatio. Međutim, mediji su ga (navodno pogrešno) citirali da je odbio ulogu. Navodno, zbog zabune u komunikaciji između njegovog agenta i Spielberga. Međutim, pohvalio je sir Bena Kingsleyja i njegovu izvedbu Itzhaka Sterna kao “čudesan posao”. Također je za ulogu zločinca Goetha, prvotno planiran tada također manje poznati – Tim Roth (prije Paklenog šunda). Dakle, puno raznih imena je kolalo kroz krvotok ovog legendarnog filma. No, krenimo sa onim najbitnijim imenima, koja su se doista i pojavila u filmu.
Neeson kao Schindler
Katolik iz Sjeverne Irske (odrastao u pretežito protestantskom Belfastu), danas zvučnog imena Liam Neeson, je sudjelovao na audiciji za ulogu Schindlera, ali se zapravo nije nadao da će postati dijelom projekta. Neeson je počeo glumiti krajem 1970-ih, a tijekom 80-ih je kao sporedni glumac bio dijelom legendarnog Excalibura (tada je i hodao je s nešto starijom Hellen Mirren, a koja mu je – kao dobra partnerica – pomagala u traženju glumačkih angažmana) te je glumio u poznatim naslovima – Krull, Bounty, Misija, Darkman, seriji Miami Vice itd. Međutim, već u 40-oj godini života, Neeson tada (poč. 1990-ih), još nije ostvario onu pravu glavnu ulogu, tj. publika ga tada još nije percipirala kao lead glumca. Njegova skromnost (da ne kažemo – poniznost) mu je, na neki način, pomogla da ga Spielberg opazi te da dobije šansu za ulazak u A kategoriju glumaca.
Neeson je rekao da je dobio ulogu, jer je zagrlio majku Spielbergove supruge Kate Capshaw, dok je bio gol. Dakle, prije je bio na audiciji za ulogu pravednika Oscara Schindlera u filmu, ali je smatrao je da je njegov nastup prošao tako loše, da nije ni čekao povratni poziv te se prijavio za predstavu na Broadwayu uz Natashu Richardson, koja će mu nešto kasnije postati supruga (ista je tragično preminula 2009.). Odlične kritike za njegovu izvedbu su privukle Stevena Spielberga, njegovu suprugu Kate Capshaw i njezinu majku u kazalište, a kako bi i pogledali tu predstavu.
Neeson je rekao: “Došli su iza pozornice, netko je pokucao na vrata i bio sam praktički gol, a tamo su bili Steven, Kate i Kateina mama, a Kateina majka bila je prilično uplakana i emotivna, i, koliko god sam bio gol, otišao sam preko i snažno ju zagrlio. Otprilike tjedan dana nakon toga nazvao me Steven i rekao: „Želiš li biti Oscar Schindler?“ Kate je očito rekla Stevenu na putu kući da bi Oscar Schindler napravio upravo to, kad sam zagrlio njezinu mamu.” Jednostavno, Neeson je očito u sebi uvijek imao vrlo poseban skup vještina, vještina koje je stekao tijekom vrlo duge karijere. Vještina koje ga čine prihvatljivim za majstore poput Spielberga.
A tko je zapravo bio taj Oskar Schindler (1908. – 1974.)? On je bio pripadnik njemačke manjine rođen u Sudetima, koji su bili dijelom tadašnje Čehoslovačke. Bio je poduzetnik, industrijalac, član nacističke stranke. Prvotno je špijunirao za Abwehr u Čehoslovačkoj prije rata, a budući da je rat često i biznis – otkrio je i čari biznisa. Svakako je bolje da je bio (samo) biznismen, nego iskreni ratni huškač ili krvnik. Također je bio i nevjerni suprug, općenito ljubitelj žena, oportunist, ali na kraju krajeva, pamtimo ga zato što je bio (i ostao) – pravednik među narodima. Koristio je veze i poznanstva, manje za osobnu korist (naravno, ništa bez osobne koristi), a sve više za pomoć slabijima. Pod sintagmom kako traži esencijalne radnike za svoju Deutsche Emailwahrefabrik, spasio je mnoštvo (židovskih) duša. Rad ih je doslovno (i u najpozitivnijem smislu) oslobodio.
Na kraju je sastavio i listu, koja život znači. Doduše, u stvarnosti, prilikom sastavljanja popisa ljudi, nije mu pomogao Itzhak Stern, već osoba imena Marcel Goldberg. Mnogi preživjeli koji govore o Goldbergu čine to s prijezirom, jer je isti navodno bio beskrupulozan u odlučivanju tko će uopće završiti na popisu. Navodno je primao mito od nekih preživjelih, skidajući imena s popisa kako bi umjesto njih dodao svoja (nikud bez korupcije u ljudskoj povijesti). Tajnica Mimi Reinhardt ispisala je popis, ali ona nije prikazana u filmu. Naravno, u povijesnim filmovima, nikada nije moguće u cijelosti prikazati sve činjenice. Kao što i legendarni redatelj Ridley Scott kaže: Ako želite gledati pravu povijest, upalite na dokumentarac. Naravno, Spielberg je vjerniji od Scotta u prikazivanju povijesti, a i ovaj igrani film je u redateljskom postupanju, blizak dokumentarnom filmu.
U svakom slučaju, bonvivan, hedonist i skorojević Schindler je u povijesnim udžbenicima ostao zapamćen zbog puno bitnijih stvari. Potplaćujući naciste (ponavljamo, nikuda bez mita i korupcije, drage čitateljice i čitatelji), spriječio je odlazak oko 1200 Židova u plinske komore. Tako je ostao i bez osobnog bogatstva. Njegova sudbina poslije rata nije bila pretjerano lagodna. Naprotiv, iz Zapadne Njemačke je emigrirao u Argentinu (dom u kojem su se našli i oni pravi nacisti te ostali Momci iz Brazila), da bi tamo također i ponovno – bankrotirao. Napustio je i svoju (jedinu) suprugu, koju je napuštao i tijekom pustolovina u Čehoslovačkoj i Poljskoj u ratu te se ponovno vratio u Njemačku. Pokopan je na Sionskom brežuljku u (mitskom) Jeruzalemu. A čiji je Jeruzalem (to nas je još redatelj Scott upitao u svom legendarnom križarskom filmu) i čija je Sveta Zemlja? Te odgovore, drage dame i gospodo, tražimo i danas. I danas tražimo – Schindlere.
Fiennes kao Goeth
Foto: Universal Pictures
Kako Spielberg nije htio poznatije glumce u filmu, to se odnosilo i na glavnog negativca – Amona Goetha. Spielberg je u tada mlađahnom Ralphu Fiennesu vidio (kako je naglasio) „zlu seksualnost“ te ga je automatski angažirao u projektu. Ostalo je povijest. Kroz Fiennesovu ulogu dobili smo jednog od najvećih filmskih negativaca svih vremena. Kak’i Darth Vader Anton Chirgurh ili dr. Hannibal Lecter?! Kak’i Bond negativci, Lex Luthor-i, Joker-i, Thanos-i, etc. Stvarni Amon Goeth – SS Hauptsturmführer te zapovjednik ili upravitelj logora Plaszow (u predgrađu Krakowa) – je bio samo jedan od nacističkih zločinaca (poseban pacijent, no samo jedan u nizu takvih zlikovaca) pa smo ga tek i doista zapamtili – kroz Fiennesovu ulogu.
Među kritičarima i filmašima postoje neke kontroverze oko portretiranja Amona Goetha. Kao i uvijek, jedni su rekli da je previše stereotipno predstavljen kao zli psihopatski nacist, dok drugi pak tvrde da izvedba, čak nije dovoljno daleko odmakla u usporedbi sa stvarnim likom. Preživjeli su posvjedočili kako je Goeth, osim što je naređivao smaknuća, svakodnevno nasumično ubijao i mučio desetke ljudi, a njegova su dva psa čak i rastrgala zatvorenike. Također bi vješao žrtve po cijelom logoru, do te mjere da doslovno nije bilo mjesta na koje biste mogli pogledati, a da ne vidite izloženi leš. Što je najviše uznemirujuće, pričalo se da je Goeth koristio bebe za vježbanje gađanja(?). Naravno, Spielberg ipak nije vidio potrebu u prikazivanju svih tih zločina kako bi pokazao Goethov zli karakter. Međutim, što god da se događalo, jasno je da su koncentracijski logori predstavljali Deveti krug pakla. I tu ne treba ništa više pojašnjavati za one koji znaju povijest. Nažalost, za one koji ne znaju ili ne žele znati…pravog lijeka često i nema (jer oni imaju svoje mišljenje).
Rođenom Austrijancu (Bečanin) Goethu je, za sve navedene zločine i suđeno nakon rata, pred Vrhovnim nacionalnim sudom Poljske u Krakovu. Proglašen je krivim da je osobno naredio zatvaranje, mučenje i istrebljenje pojedinaca i grupa ljudi. Također je osuđen za pojedinačna ubojstva, a to je bila prva takva presuda na suđenju za ratne zločine, jer je “osobno ubio, sakatio i mučio značajan, iako neidentificirani broj ljudi.” Sjetimo se samo njegovih egzekucija u filmu. Kako je počeo, tako je i završio. Pogubljen je vješanjem nedaleko od – njegovog radnog mjesta – nekadašnjeg logora Płaszów. Oko za oko, zub za zub. Da su ga barem više puta mogli pogubiti (onoliko puta koliko je oduzeo života) i da su mu patnje bar bile veće.
Na neki način, Fiennes je doista oživio jednog od niže-rangiranih i sporednih zlotvora te ga je stavio u Panteon svjetskih (a svakako filmskih) zlikovaca. Kad je preživjela Mila Pfefferberg (jedna od spašenih Schindeloervih Židova) predstavljena Ralphu Fiennesu na filmskom setu, počela se nekontrolirano tresti, jer ju je previše podsjećao na pravog Amona Götha. Toliko dobar je bio Fiennes (koji se za ulogu i dodatno udebljao). Sve ostale Fiennesove uloge – ma koliko bile vrsno odrađene – neće moći prestići ulogu zločinca Goetha u ovom filmu. Teško ga gledamo kao pozitivca, bilo to kao grof Andrassy u Engleskom pacijentu (zanimljivo je kako je i Juliette Binoche bila razmatrana za jednu od ženskih uloga u Schindlerovoj listi) ili kao M u Bond filmovima i sl.
Muke po Spielbergu i (crni) humor naš svagdašnji
Spomenuli smo kako je Spielberg dugo oklijevao snimiti ovaj film, a kada se napokon uhvatio s tim izazovom u koštac, postao je depresivan te ga je snimanje doista izmorilo. Zanimljivo je kako je u istoj godini dovršio i snimanje Jurassic Park-a, kojim je poput T-Rex-a, doslovno rasturio kino blagajne. Stvarno je bio u velikoj formi, međutim to ne znači da takvi uspjesi i neumorni rad ne nose i svoje izazove, osobne demone i depresiju. Tako se nastavak rada na potpuno drukčijem filmu (naspram zabavnih dinosaura) pokazao kao iscrpljujuće iskustvo. Bila je to njegova Apokalipsa danas (ako uspoređujemo teške izazove snimanja kod redatelja F.F. Coppole). Teško da bi nastavio snimati da nije bilo podrške njegove (druge i današnje) supruge Kate Capshaw (iritantno je vrištala cijelo vrijeme u Indiani Jonesu 2, ali je pamtimo kao super zgodnu prostitutku Joyce u Crnoj kiši te u filmu Just Cause sa Seanom Conneryjem i Laurenceom Fishburneom).
Kako bi se izvukao iz depresije i stresa na snimanju, odnosno kako bi si podigao raspoloženje, Spielberg je gotovo svaku večer gledao epizode Seinfelda. Dakle, Spielberg zna i što je humor. Zanimljiva je još jedna poveznica s legendarnim sitcom-om. Naime, Schindlerova lista je kasnije dobila ulogu u jednoj epizodi Seinfelda, u kojoj Jerry nije mogao imati privatnosti za intimu sa jednom od svojih djevojaka, zbog predugog boravka njegovih roditelja u stanu. Stoga se ljubio s njom u kinu. Međutim, u kinu se prikazivala “Schindlerova lista” – koja je Židovu Jerryju bila dosadna – pa se (eto) zabavljao sa curom. Naravno, pritom ga je (poput udbaša) opazio Newman, koji ga je prijavio njegovim židovskim roditeljima.😊
Nažalost, u današnje vrijeme gotovo da i ne možemo vidjeti ovakvog (čak i nedužnog) humora. Dobro, (Židov) Larry David & co. su dirnuli u svetinju, ali zar ćemo glumiti iste one kojima smetaju karikature proroka Muhameda? Zar ćemo tražiti krivce za (nekorektni) humor? Zar kineskoj komunističkoj partiji ne smijemo reći da su totalitaristi (čak i na humorni način kao kreatori South Park-a)? Zar diktatorima ne smijemo reći da su diktatori? Jednostavno, Hollywood je, s jedne strane, postao previše woke, a s duge strane, previše cancel (i ovo ne govorim(o) iz perspektive bogatih neznalica, kao što su E-Loan Musk i sl. persone). U svijetu koji je prilično nekorektan, a u kojem vladaju interesi, konzumentima se nudi toliko artificijelne političke korektnosti, kao da se nalazimo u Pleasentville-u ili Trumanovu Show-u. Lažni osmjesi i ljubaznost svih prema svima nas neće spasiti, niti će naši nasljednici – zbog toga – biti bolje odgojeni, ako gledaju takvu umjetnu ljubaznost.
Osim Seinfelda, Spielberg je, za podizanje atmosfere, angažirao i legendarnog komičara – Robina Williamsa. Williams je (često preko telefona, u vrijeme bez Skype-a ili Zoom-a) izvodio svoje skečeve i humorne točke. Naravno, Williams je to oduvijek imao u sebi, ali mu je Spielbergov poziv u pomoć možda bio i svojevrsna uvertira za ulogu u filmu Patch Adams. I tamo je nasmijavao ljude u ozbiljnim/tragičnim situacijama. Bio je sunce iza debelih crnih oblaka. Naravno, u teškim vremenima, ljudi uvijek pribjegavaju (crnom) humoru, jer…Humor nas spašava. Humor (pa i onaj nekorektni) je vječno svjetlo u lampionu čovječanstva, koje ne treba (u)gasiti.
Zapamtite, u borbi protiv stvarnih negativaca tijekom povijesti, ljude je – između ostalog – spašavao i humor. Crni humor! I zašto bi se sada istog odricali, samo da bi bili (politički) korektni i to – prema zlikovcima. S druge strane, paradoksalno je da su oni koji (nam) pomažu protiv depresije (npr. komičari tipa Robin Williams, Rowan Atkinson i dr.), često i sami depresivni, ali to je jedna druga priča. I zato, dajte nam Monty Pythone, Crnu Guju, Seinfelda, South Park i ostale predstavnike nekorektnog, povremeno i crnog humora. Oni su isto oružje protiv depresije i zla kojeg gledamo, u svijetu, u kojem živimo. Bobu bob, popu pop.
Naš Branko
A kad već spominjemo imena redatelja, glumaca i dr., koji su bili (na razne načine) povezani s ovim projektom, ne možemo i ne smijemo zaboraviti legendarnog hrvatskog producenta, židovskog porijekla – Branka Lustiga (1932. – 2019.). Lustig je rođen u Osijeku, a Drugi svjetski rat je (poput oštrog kritičara filma Kertesza) proveo na najgorim mjestima na svijetu, koncentracijskim logorima – Auschwitzu i Bergen – Belsenu. Praktički svi članovi njegove obitelji su poubijani, osim njegove majke, s kojom se našao nakon rata. Na dan izlaska iz logora, tadašnji mali Branko je imao oko 29 kg. Lustig smatra da je logor preživio čistom slučajnosti. Naime, jedan od čuvara u Aschwitzu je bio rodom iz Osijeka (!) te je poznavao Lustigova oca. Dobrih ljudi se nađe, čak i ako nose krive uniforme, to smo već odavno saznali.
Ostalo je povijest. Nakon rata, mladi Lustig je počeo raditi na filmskom setu Jadran filma. Surađivao je s Brankom Bauerom na legendarnom filmu Ne okreći se, sine (bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić – tada s Clarke Gable brkovima – je u cameo ulozi u tom filmu glumio ustašu te si tako povećavao tadašnji skromni studentski budžet). Lustig je također bio i menadžer na setu filma Guslač na krovu redatelja Normana Jewisona (Rolllerball). U cameo ulozi (prilikom pogubljenja Matije Gupca) je glumio u Seljačkoj buni Vatroslava Mimice. Također je bio i na snimanju Sofijinog izbora (Meryl Streep). Konačno, tijekom 1980-ih je radio na poznatim serijama o Drugom svjetskom ratu (i holokaustu) – Vjetrovi rata & Rat i sjećanja (uvijek lijepa Jane Seymour, Robert Mitchum i dr.) pa se potom i preselio u SAD.
U Hollywoodu se sprijateljio sa Spielbergom, Ridley Scottom i dr. Potom je producirao filmove Svetac (Val Kilmer, Rade Šerbedžija), Peacemaker (Clooney i Kidmanica u filmu koji se dotiče negativaca sa ovih prostora), Scottovog Hannibala, Gladijatora, Black Hawk Down, Kraljevstvo nebesko, Dobra godina, Američki gangster, itd. U mirovini se vratio u Hrvatsku, u Zagreb, gdje ga je autor ovih redaka znao i sretati. Lustig je uživao u šetnji centrom Zagreba, sa svojim psićem, a moja malenkost mu je jednom prišla i rekla kako sam studirao u Osijeku te kako obožavam Spielberga i Scotta. Ljubazno mi je govorio o tome kakvi trebamo biti, dok koračamo u životu. Naravno, kako to obično biva, Branko Lustig je (uz još neke poznate face) bio iskorišten i za političke igre te promociju tadašnjeg korumpiranog gradonačelnika naše metropole. Jednostavno, više nije bio u cvijetu mladosti te možda nije bio u potpunosti, niti svjestan što mu rade i što on tamo točno radi. Tu mrlju mu kršćanski opraštamo(o), jer znamo njegovu životnu priču i jer ga prvenstveno cijenimo zbog doprinosa u filmskoj industriji.
Mali Branko iz Osijeka je bio naša verzija Anne Frank. Bio je naša verzija djevojčice u crvenom kaputiću, koja (praktički neopaženo) hoda poljskim (tj. židovskim) getom. Za razliku od djevojčice, on je preživio i postao filmska faca. Jedan od najvećih filmskih radnika iz Hrvatske u svijetu. Čovjek koji je osvojio 2 Oscara – za legendarnog Gladijatora i legendarnu Schindlerovu listu. Prilikom govora na Oscar-u 1994., kao producent Schindlerove liste, prisjetio se svog djetinjstva u Auschwitzu te je izrecitirao svoj zarobljenički serijski broj – A3317. Bio je žigosan za smrt, a neke tetovaže, poput ožiljaka, nosimo cijeli život. Za zločince je bio samo broj, za nas je bio Branko, a zapravo je bio srećković (njem. lustig) koji je preživio apokalipsu. Doista, sretni čovjek, koji je zaslužio posebne recenzije.
Foto: Universal Pictures
****
Oskar Schindler: Power is when we have every justification to kill, and we don’t.
Amon Goeth: You think that’s power?
Oskar Schindler: That’s what the Emperor said. A man steals something, he’s brought in before the Emperor, he throws himself down on the ground. He begs for his life, he knows he’s going to die. And the Emperor… pardons him. This worthless man, he lets him go.
Amon Goeth: I think you are drunk.
Oskar Schindler: That’s power, Amon. That is power.
Dim iz svijeće na početku filma – a neke svijeće se pale i na menora (židovskom sedmokrakom) svijećnjaku – postaje dim iz lokomotive. Dim je ominozni simbol, jer je često posljedica uništenja. Iz praha i pepela, uvijek se izdiže dim. A gdje ima dima, ima i nezaboravne vatre. Tako je i u Schindleorvoj listi. Lokomotive i (strogo kontrolirani ) vlakovi (bez voznog reda) na putu za čistilište i pakao. Stoga, kako je Gibonni otpjevao u Zlatnim godinama: pomoli se za naše vrijeme, jednu svijeću ljubavi, zapali za mene…Za šest milijuna Židova i za milijune ostalih manje vrijednih rasa, za neznane vojnike na plažama Normandije, za one zametene u snjegovima Ardena, ili za pale ispod Monte Cassina. Ne treba zaboraviti niti Neretvu ili Sutjesku.
Spielberg je prvotno želio napraviti film isključivo na poljskom i njemačkom jeziku, ali to bi bio pretežak zadatak za internacionalnu glumačku ekipu. Međutim, sav ostali dokumentarizam je ovdje s izravnom namjerom. I crno – bijela fotografija poljskog kamermana Janusza Zygmunta Kamińskog (čestog Spielbergova suradnika) je ovdje zbog tog da nas dokumentaristički ubaci u tračnice i kolosijek željezničkih kolodvora, u vagone, plinske komore, ulice u getu, tvornička postrojenja, nacističke kancelarije ili dekadentne zabave (uvijek su nekakvi dekadentni partyji u nacističkim filmovima). Scenarist Steven Zaillian je, uz temelj povijesne knjige Thomasa Keneallyja i samog Spielberga (koji je, unatoč depresiji, našao izlaz iz iste) obavio muški posao (a man’s job) u najboljem smislu.
Imena poljskih Židova (koje nacisti konstantno legitimiraju i popisuju) su stvarna imena: Zuker Helena, Isaak, Bauchman, Helen Hirsch, Steiner Gertruda i dr. Doduše, radi dramaturgije neki detalji su malo izmijenjeni. Npr. iako je Oskar Schindler zapravo imao židovskog računovođu po imenu Itzhak Stern (kojeg je staloženo i sa dignitetom odglumio legendarni Ben Kingsley), njegova je uloga proširena u filmu, gdje je služio kao kombinacija nekoliko ljudi koji su radili za Schindlera. Posebno je zanimljiva stvarna priča jednog od Schindlerjuden, čovjeka imenom Leopold “Poldek” Pfefferberg.
Naime, Pfefferberg je poslije rata emigrirao u SAD te je nosio ime Leopold Page. Upravo je njegova priča inspirirala australskog romanopisca i velikog hollywoodskog redatelja. Dakle, upravo je Pfefferberg na površinu dostavio priču o Oskaru Schindleru – urbi et orbi. Inače, Poldek Pfefferberg je prvotno bio poljski časnik, a Poljsku su početkom WW2 zajednički podijelili nacisti i komunisti. Oni su – na europskom kontinentu – zajednički započeli ono što se naziva: Drugi svjetski rat. Prilikom predaje poljske vojske, Pfefferberg je mogao birati hoće li ostati u istočnom dijelu zemlje ili u zapadnom. Da se, kojim slučajem, odlučio za istok, staljinisti bi ga vjerojatno pogubili u Katynskoj šumi, zajedno sa poljskim časnicima i inteligencijom. Ovako je birao zapad (unatoč i usprkos svemu, uvijek ispravan izbor) te je završio u getu i nacističkom koncentracijskom logoru te je (poput Lustiga) preživio.
Nadalje, uz stvarna imena stvarnih sudionika, Spielberg je na svjetlo svijeta donio još stvarnosti iz tog vremena. Posebno je dokumentaristički način snimanja bio nužan kako bi gledatelji – sa svoje pozicije – bolje vidjeli i osjetili zlo. Povijesni podaci su nužni. Npr. 20. 03. 1941. krajnji rok za ulazak u geto, ukaz 44/91 predviđa stvaranje zatvorenog židovskog distrikta južno od Visle u Krakowu…16 kvadratnih blokova… Sva židovska imovina je zaplijenjena, a to se dogodilo i 1945. samo su drugi totalitaristi (za neke osloboditelji, a zapravo okupatori) zauzeli mjesto nove vladajuće klase. Zamislite da se danas događaju takve rekvizicije, deportacije i likvidacije(?) Zamislite da tadašnji osloboditelji budu jednako – antisemiti…
Tako su se početkom WW2 Židovi – u Poljskoj i drugdje – našli u getu, baš kao, na neki način i Palestinci danas, u pojasu Gaze (naravno, nisu sve okolnosti iste, a i židovski geto nije bio leglo terorista, niti je imao židovski živi štit, kao što to koriste današnji arapski teroristi, koji žele uništenje Židova; naravno i Izraelci imaju svoje grozne desne ekstremiste u politici, koje ne smijemo ignorirati). Inače, Spielberg u svojim filmovima ne prikazuje izraelsku politiku kao savršenu (sjetimo se odličnog Munchena) pa su gledatelji (često Židovi) imali primjedbe i na određeni prikaz Židova u Schindlerovoj listi.
Međutim, kod stvarnog genocida, bilo je bitno pokazati sve stadije te tragedije. Prvotno židovski geto nadziru domaći židovski nadzornici, kao spona između nacista i običnih Židova. Oni Židovi koji prvotno nose redarstvene uniforme, nisu svjesni da ih ta uniforma kasnije neće spasiti. Filmska publika postupno svjedoči ukidanju ljudskih prava. Naime, od početnog rezanja uvojaka kose do konačnih plinskih komora, ima mnogo stanica ili među – stadija…Arbeit macht frei je samo jedna od tih stanica.
Not essential? I think you misunderstand the meaning of the word. I teach history and literature, since when it’s not essential?
Bitnije od uniforme je pitanje profesije, odnosno činjenica ima li netko zanat, tj. zna li (fizički) raditi. Ako ne zna – bum u glavu. Pucanj – koji nije (o)brisan – u glavu je konstanta. Ubijaju se djeca, stariji, žene, nasumični prolaznici, životinje. Svi u slabijoj (nenaoružanoj) poziciji su žrtve. Tko god nema potrebni papir je upucan (Deine Papiere, Jude!!, viču SS-ovci tijekom filma). Naravno, žrtve su bili i glumci (a spomenuli smo i muke po redatelju). Npr. legendarni Ben Kingsley (Oscar za ulogu u filmu Ghandi, vrlo dobrog redatelja Richarda Attenborougha) u sceni ubijanja na ulicama geta je doista izašao iz uloge te je i sam bio (iskreno) užasnut scenama u kojima je glumio.
Također, Kingsley je tijekom snimanja u džepu kaputa držao sliku Anne Frank, mlade djevojke iz Nizozemske, koja je umrla u koncentracijskom logoru i čiji je osobni dnevnik objavljen nakon rata. Nekoliko godina kasnije, Kingsley je glumio Otta Franka, Anninog oca, u filmu Anne Frank: The Whole Story (2001). Jedna od navodnih priča sa snimanja govori kako su Spielberg i Kingsley istovremeno zapisali riječ koja opisuje Sternovu ulogu u filmu; Kingsley je napisao riječ „svjedok“, dok je Spielberg napisao „savjest“. Kingsley je navodno držao oba papira sa sobom tijekom snimanja, kako bi ga stalno podsjećali na njegovu dvostruku ulogu u filmu.
Naravno, ne možemo ponovno ne spomenuti Branka Lustiga i njegovu cameo ulogu konobara na početku filma i dobrodošlicu Schindleru. Legendarni Lustig je ovdje također imao simboličku dvostruku ulogu. Naime, kao da Lustig simbolički otvara vrata Schindleru; i to ne samo vrata kroz koja ulazi u visoko nacističko društvu u filmu, jer se u početku svi pitaju – Tko je taj čovjek, Schindler? Međutim, Lustig ovdje ujedno simbolički otvara vrata i glumcu Neesonu; i to u A kategoriju glumaca u Hollywoodu. Vizionar Lustig, Spielberg & partneri.
Dakle, tko je taj Schindler(?), pitaju se svi. Kao što smo rekli, on je skorojević, bonvivan, pragmatični oportunist. On zanemaruje vlastitu suprugu Emilie (koju glumi Caroline Goodall – Kuka, Clifhanger, White Squall, itd.) i to je nastavio činiti tijekom cijelog života (nisu se formalno se razveli, ni kad ju je konačno napustio krajem 1950-ih). Kada je supruga tražila obećanje od Schindlera – Ostat ću samo ako mi obećaš da nijedan vratar ili sluga neće nikoga, osim mene zamijeniti s gospođom Oscar Schindler – ona nije dobila nikakav feedback od supruga…Dakle, ona je bila spremna ostati, samo da je Schindler bio diskretniji sa ljubavnicama, ali on ni to nije mogao obećati pa se scena, nakon što je u krevetu sa suprugom, naglo prekida i on je otpraća na vlak – Good bye. Tu je redatelj rekao sve o Schindlerovu braku.
Naravno, brak je uvijek bio u trećem planu za Schindlera, jer on je želio dosanjati njemački san o uspjehu. To ne bi bilo moguće da se nije radilo o osobi sa visokom socijalnom inteligencijom, koja je ujedno imala – partijsku iskaznicu. Upravo ga je ta njegova socijalna vještina (uz pravu iskaznicu) uvela u visoko društvo, tamo ga i održala te mu konačno omogućila učiniti i – dobra djela. A kad smo u visokom društvu, tu su uvijek noćni izlasci i zabave. Kada u filmovima gledamo nacističke zabave, nesvjesno se vraćamo u renesansu nacizma i njegov uspon, npr. ono što je u mjuziklu Cabaret, prikazao Bob Fosse. Poslije te renesanse ili zlatnog doba, dolazi dekadencija. Kao da smo u srednjem vijeku, ali industrijaliziranom srednjem vijeku i novom poretku (new order). Dekadencija nije nužno seksualna, ona se prije svega ogleda u potpunom ukidanju ljudskih prava – prema nižim rasama.
Doduše, ta zla seksualnost je (ponovimo) i bila razlog zašto je Spielberg angažirao tada nepoznatog Fiennesa u ulozi nacističkog ratnog zločinca. A on stupa na scenu u inspekciji geta (tijekom zime 1942.), dok se smrzava u kabrioletu. Dakle, personifikacija zla nosi ime Amon Goeth, točnije tadašnji Untersturmfuhrer iz SS-Totenkopfverbände, koji je malo prehlađen pa kao francuska aristokracija 1789. maše maramicom (u stilu – neka jedu kolače) pred ozeblim nosićem…I’m fucking freezing. Goeth je mješavina Bond negativca (zbog smiješnog nazalnog naglaska) i istinskog zla.
Amon Goeth je bolesnik, kojeg Spielberg ipak pokazuje kroz više dimenzija. On je pijanac (svi piju), potencijalni narkoman (nije novost da je i toga bilo), silovatelj, ubojica hladnog srca („Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca“, kako nam je jedan stvarni pisac i političar na pravoj strani povijesti, svojevremeno opisivao jedne druge generale), ali je i zaljubljen u svoju židovsku(!) služavku. Uz sve navedeno, Goeth je i humorno karikiran (Fiennes se odlično se ubacio u lik), jer izgleda kao predstavnik taštog plemstva pred kmetovima. I mrzi birokraciju, ali obožava novac:
Amon Goeth: Scherner mi je rekao još nešto o vama.
Oskar Schindler: Da, što je to?
Amon Goeth: Da znate značenje riječi ‘zahvalnost’. Da to nije neka nejasna stvar s tobom kao s drugima. Želiš ostati gdje jesi. Imaš stvari sa strane, stvari su dobre. Ne želiš da ti itko govori što trebaš raditi. Sve to mogu razumjeti. Znaš, znam te… Ono što ti želiš je tvoj vlastiti podlogor. Imaš li pojma što to uključuje? Samo papirologija? Zaboravi kako moraš izgraditi tu je*** stvar, dobivanje jeb*** dozvola dovoljno je da te izludi. Tada se pojavljuju inženjeri. Stoje okolo, svađaju se oko drenaže, temelja, kodova, točnih specifikacija, paralelnih ograda dugih četiri kilometra, šest tisuća kilograma elektrificiranih ograda… Kažem ti, poželjet ćeš nekoga upucati. Prošao sam kroz to, znaš li, jer ja znam.
Oskar Schindler: Pa, znate, prošli ste kroz to. Mogli bi mi olakšati stvari. Bio bih zahvalan.
Schindler staloženo sluša Goetha te ga prati u svojevrsnoj pokeraškoj igri. Zapravo, Schindler je definitivno i oformio svoj pod-logor (sub-camp). S druge strane, Fiennesov Goeth također stalno provjerava druge. Nakon provjere dolazi do faze pola meni, pola tebi – u dogovaranju posla. Potom prilično brzo izlazi iz te (koruptivne) faze u posljednju fazu. Fazu egzekucije. Pa se onda, poput idiotskih kraljeva i careva u povijesti, pomiluje – dodirujući svoj odraz u ogledalu – I pardon you. Pomilovao je sebe i druge, kad je čuo smiješnu priču, koju mu je Schindler ispričao – o milostivom caru. To je moć – pomilovati nekog. Kad imaš opravdanje za ubojstvo (niža rasa je uvijek bilo – opravdanje), a ipak ne ubiješ. Srećom pa poslije rata, nitko nije njega pomilovao, iako bi se i takvi našli.
Zapravo, Spielberg je i snimio ovaj film kako bi educirao svekoliko pučanstvo te im ponovio povijesnu lekciju o antisemitizmu i totalitarizmu. Prije su postojali ljudi koji su negirali genocid, a postoje i danas. Čovječanstvo uvijek i iznova otkriva toplu vodu. A uvijek i iznova se ponavljaju oni koju tu (duboku) vodu – mute. Nažalost i danas (čak i u Poljskoj) postoje marševi bijelih supremacista. I danas postoje ljudi koji gase svijeće, židovskih (ili drugih) svijećnjaka, na političkoj pozornici. I danas postoje ljudi koji negiraju zločine iz prošlosti. Zbog njih je Spielberg snimio ovaj film, jer priča o negiranju zločina i noćni marševi čistokrvnih rasa zapravo nikada nisu prestali. Postojali su i prije. Postoje i danas. Zanimljivo, kako postoje i u antifašističkim zemljama. Zato, nikada dosta Schindlerove liste. Nikada dosta ponavljanja kako tolerantni ne smiju tolerirati netolerantne.
Subjektivno najbolja i jedna od najpotresnijih scena sa Goethom je oko 74. minute filma. Goeth je dobio vilu iznad vlastitog konc – logora. Kuća na brdu nije od Normana Batesa, ali kao da je izvučena iz Hitchcockovog Psiha (a Goeth i je psiho). Dakle, govorimo o sceni nasumičnog ubijanja snajperom pa teatralnog jutarnjeg razgibavanja. Goeth udahne dim cigarete, nanišani i – bum, repetiranje puške, pa bum, repetiranje pa bum. Nakon nekoliko egzekucija te istezanja, hladno odloži pušku, ode na jutarnju malu nuždu i govori ljubavnici u krevetu – wakey, wakey (buđenje!). A ljubavnica je malo ljuta na psihopata, jer je on kao nepristojan prema njoj i htjela bi da joj napravi kavu (make me a coffee…), a on joj odbrusi – napravi si sama. Nekoliko trenutaka prije, nekoliko ljudi je izgubilo živote u nasumičnoj i banalnoj egzekuciji, a ljubavnica bi htjela kavu i valjda joj smeta svo to vanjsko komešanje. Kako je život (bio) težak i za neke u lagodnom položaju…odnosno i nacisti plaču, zar ne?
Naravno, vrhunac lokalnog genocida je likvidacija geta u Krakowu, koja se dogodila 13. ožujka 1943. Dok se Židovi doslovno skrivaju u ormare, zidove, podove, klavire, a nacisti pucaju po svemu, psihopat Goeth – prije nego pusti krvoločne pse s lanca – drži govor pred orgijanje nad nemoćnim stanovnicima geta u Krakowu. Goeth, poput svih bolesnika, želi biti upamćen u povijesti:
Today is history. Today will be remembered. Years from now the young will ask with wonder about this day. Današnji dan je povijesni i vi ste dio toga. Six hundred years ago, when elsewhere they were footing the blame for the Black Death, Casimir the Great – so called – told the Jews they could come to Krakow. They came. They trundled their belongings into the city. They settled. They took hold. They prospered in business, science, education, the arts. They came with nothing. And they flourished. 600 godina postojao je židovski Krakow. By this evening those six centuries will be a rumor. They never happened. Today is history.
Prognani (iz Svete Zemlje) Židovi su svojevremeno našli utočište u Europi. Oduvijek su bili u getima i kroz stoljeća ih se gledalo podozrivo. Spielberg to zna i kroz ovaj monolog nam prikazuje povijest Židova i to ne samo u Krakowu i Poljskoj, već u cijeloj Europi. Međutim, do smrtonosnog genocidnog nacističkog zla na industrijskoj skali, Židovi su do Drugog svjetskog rata doista živjeli prosperitetno. Odvojeni od čistih bijelih Europljana, ali im je dopušteno osobno bogaćenje, a bili su mudri i poduzetni. To je zasmetalo malom podlom psihopatu i neshvaćenom slikaru smiješnih brkova, koji je za njih tražio – konačno rješenje (vrlo dobar HBO tv film – o konačnom rješenju – iz 2001. je Conspiracy, u gl. ulogama su: Kenneth Branagh, Stanley Tucci, Colin Firth, Ian McNeice i dr.). Ovo konačno rješenje i vidimo u filmu na lokalnoj razini Poljske i Krakowa.
Djevojčica naše savjesti
Foto: Universal Pictures
Također, ovdje vidimo i najveću alegoriju filma – djevojčicu u crvenom kaputiću. Tijekom jednog intervjua iz 2018. za NBC novinar je zamolio Stevena Spielberga da objasni simboliku djevojčice u crvenom kaputu. Spielbergov odgovor je bio:
„Pa znate, u knjizi o Oskaru Schindleru i kroz sve intervjue svih ljudi koji su preživjeli, koje je Thomas Keneally intervjuirao prije nego što je napisao svoju knjigu, Schindler nije mogao prijeći preko činjenice da je djevojčica hodala za vrijeme likvidacije krakovskog geta, dok su sve trpali u kamione ili strijeljali na ulici, a jednu curicu u crvenom kaputu SS je ignorirao. SS je vodio sve na likvidaciju, ali nekako su ignorirali ovu curicu od šest godina, dijete koje je hodalo ulicom u najsvjetlijoj boji, a ipak nije bilo viđeno. A za mene je to značilo da su ljudi – znate Roosevelta i Eisenhowera i vjerojatno Staljina i Churchilla – znali za holokaust i to je bila dobro čuvana tajna (da su znali), a mi nismo učinili ništa da to zaustavimo. Bilo je gotovo kao da je sam holokaust nosio crveno, a ipak nismo učinili ništa da bombardiramo…njemačke željezničke linije, nismo učinili ništa da bombardiramo krematorije, gdje bi bilo mnogo žrtava, ali bi se usporio industrijalizirani proces ubojstva, možda čak tri do šest mjeseci. Spasili bismo stotine tisuća života, a mi nismo učinili ništa po tom pitanju. A za mene je to bilo poput blještave crvene zastave koju je svatko, da je stvarno gledao, mogao vidjeti“.
Navodno su kadrovi s djevojčicom u crvenom kaputiću također proizašli (i) iz priče, koju je anđeoska Audrey Hepburn ispričala Stevenu Spielbergu, dok su snimali njezin posljednji film Always (1989). I mlada djevojčica Audrey je bila svjedokinjom Drugog svjetskog rata (u okupiranoj Nizozemskoj). Ispričala je Spielbergu događaj tijekom rata, kada je vidjela djevojčicu u istoj odjeći, dok su druge ljude ukrcavali u vlakove. Taj joj se trenutak zauvijek urezao u sjećanje, a pogodio je i Spielberga tijekom snimanja filma. Zbog količine prikazanog nasilja i užasa, Spielberg je natjerao malu glumicu Oliviju Dabrowsku (koja je glumila djevojčicu u crvenom kaputu) i njezine roditelje da mu obećaju da neće gledati film, dok ona ne napuni osamnaest godina (2007.). Djevojčica je bila užasnuta scenom, kad je prekršila obećanje – te ipak pogledala film – u dobi od jedanaest godina.
Dakle, nakon što je vidio likvidaciju geta i djevojčicu u crvenom kaputiću – to je bio trenutak koji je doista privukao Schindlerovu pozornost. To je bio njegov osobni Zeitenwende, prijelomnica ili prekretnica, koja ga je izmijenila, odnosno koja ga je dovela na svjetlo i na pravu stranu povijesti. Dokumentarna crno – bijela slika nas je uvođenjem minimalne crvene boje na malom tijelu – ubola u oko. Nismo je mogli ignorirati, jer to je Spielbergov znak da ne smijemo ignorirati ili negirati prošle genocide. A to se, nažalost, uvijek radi i zato se ovakvi filmovi moraju nastaviti snimati. To što takvi filmski postupci smetaju neke druge autore (te ih isti nazivaju prvo-loptaški postupcima) je njihova stvar i neka si slobodno snime svoje filmove o tom razdoblju.
Međutim, Spielberg je u svom objašnjenju oko djevojčice u crvenom kaputiću, rekao još jednu bitnu stvar. Da smo zločince i prije trebali srediti. Ipak, iako su znali za tvornice smrti, tj. konc – logore i prije kapitulacije Njemačke, Saveznici tada nisu imali sva oružja potrebna da bi zaustavili genocid (i tu uopće ne govorim o Oppenheimerovoj majci svih bombi) te je pitanje – je li se sve – kao što je i Spielberg želio – moglo zaustaviti i ranije? Pa, možda je i moglo.
Nije to prvi put (sjetimo se pakta Ribbentrop – Molotov) da su komunisti bili u deal-u sa nacistima, dok su se (kao) borili protiv nacizma. Zanimljivo je kako i danas postoji rat u Europi – jako blizu Poljske – koji protekom vremena postaje zamoran za publiku i gdje novi totalitaristi također besmisleno traže naciste. S druge strane, potpuno je normalno da onda postoje i ljudi koji bi također htjeli (poput Spielberga) da se ti današnji agresori bombardiraju sa svime (kao što ne treba misliti na torticu, tako ne treba misliti ni na „the bombu“, jer zlikovci nameću taj narativ), jer sada imamo sva sofisticirana oružja koja trunu u skladištima.
Nažalost, bira se čekanje i radi se kalkulacija. Taj oprezni stav neće spasiti nove generacije, kad nasilnici jednom opet krenu, jer čizma će opet gaziti pa nemojmo pitati kome zvono zvoni – nama zvoni. Nama, kazališnoj publici, dok negativci iz dokumentarno – igranih filmova i povijesnih udžbenika, doslovno izlaze kroz tv ekran (kao u hororu Krug) i postaju sve stvarniji, a opet, sve besmisleniji i apsurdniji pa i smiješni(ji). Baš kao što je to bio i Amon Goeth, njonjavi bečki psihopat – tragikomični sporedni lik (kojeg je, doduše, maestralno odglumio Fiennes) u bespuću povijesne zbiljnosti.
Dakle, kao što uvijek govorim(o): u eri super-junačkih animiranih franšiza, besmislenih zabavnih filmova i obligatorne, a zapravo artificijelne političke korektnosti, moraju postojati filmaši, koji će nastaviti putem ovakvih redatelja i njihovih filmova. Mlade generacije ne znaju što se događalo. Zakazala je edukacija: u roditeljskom domu i školi. I zato su nam potrebni popularni (mainstream) filmovi. I neka ti filmovi slobodno traju i četiri sata i neka budu dio obvezne lektire! Ne treba podilaziti klincima, ako nemaju koncentracije za duge filmove. Doista, ne treba uvijek kalkulirati i sjeći filmove u montaži i post – produkciji. Publiku se baš mora ubosti u oko, najbolje – sa dugometražnim povijesnim filmovima. Naravno, ne onim revizionističkim političkim pamfletima, gdje bi negativci postali pozitivci. Ne, povijest i istina, u ovakvim modernim slučajevima, nije voda duboka.
A propos legendarne Schindlerove liste, našu pozornost nije dobila samo djevojčica u crvenom kaputiću ili psihopatski ubojice, kojima se ponekad zaglavi pištolj (valjda od previše pucanja po nevinima) pa žrtve budu slučajno pomilovane. Našu pozornost su imali i drugi detalji likvidacije. Npr. sjetimo se scene, kada Goeth sluša raport židovske radnice u logoru, kako će se drvena konstrukcija srušiti:
Reiter: I’m a graduate of Civil Engineering from the University of Milan.
Amon Goeth: Ah, an educated Jew… like Karl Marx himself. Unterscharführer!
Hujar: Jawohl?
Amon Goeth: Ubij je!.
Reiter: Herr Kommandant! I’m only trying to do my job!
Amon Goeth: Ja, I’m doing mine.
Reiter: [pred metkom] It will take more than that.
S.S. stražar: I’m sure you’re right.
[i ubije ju]
Također, pamtimo i vještog Schindlera kako manipulira nacističkim časnicima, nakon što su mu vjernog pomoćnika Sterna oteli i stavili na vlak, jer nije mogao naći osobnu iskaznicu ili je imao krive papire, bez pravog žiga i pečata. Kroz cijeli film je bitno imati pravu legitimaciju, pravi žig i biti (ili ne biti) na popisu. Sve je (bila) birokracija i (za neke) sve je doista banalno:
SS Sgt. Kunder: Well, the list is correct, sir. There’s nothing I can do about it. (oni samo obavljaju posao, a popisi su uvijek bez greške, op.a.)
Oskar Schindler: Kako se zovete?
SS Sgt. Kunder: My name? My name is Kunder. Hauptsturmführer Kunder.
Oskar Schindler: (zapisuje u svoju bilježnicu) K-u-n-d…
SS Sgt. Kunder: (ima i on svoju bilježnicu) A koje je Vaše ime?
Oskar Schindler: Schindler. S-c-h-i-n-d-l-e-r. Gospodo, hvala vam puno. Mislim da vam mogu jamčiti da ćete obojica biti u južnoj Rusiji prije kraja mjeseca…Good day. (sjećamo se serije „Alo, alo“, u kojoj se uvijek (humorno) prijetilo istočnim frontom – ili strijeljanjem – pa bi onda neposlušnici bili uplašeni i u defanzivi, op.a.)
(Schindler hoda uzduž vlaka, vičući za Sternom)
Oskar Schindler: Stern!
Gestapo Clerk Klaus Tauber: (žuri iza njega) Stern!
SS Sgt. Kunder: (također žuri i viče) Stern!
****
Stern: I’m sorry, Herr Direktor, you’re running very late. Here, this is for the Obersturmbahnführer and this is for his niece, it’s her birthday, Greta. Greta as in Garbo.
Schindler: By the way, don’t *ever* do that to me again. Didn’t you notice that man only had one arm? (nažalost, jednoruki čovjek je samo privremeno bio siguran, jer i njega su sredili – kurvini sinovi, op.a.)
Stern: Did he.
Schindler: What’s his use?
[ulazi u auto]
Stern: Very useful.
Schindler: [viče iz auta] How?
Stern: (uzvraća) Very useful! Success! (kao da čujemo Borata, još kad napravi pobjednički potez rukama, nemoguće je ne nasmijati se…kroz suze, op.a.)
Dakle, gledatelji kroz film posebno prate odnos Schindlera i Goetha (koji smo već spomenuli u tekstu). Na kraju dolazi i do inteligentne oklade između Schindlera i psihopata. Naime, u pitanju je život zarobljenice Helen Hirsch, koja služi psihopata i u koju je isti (u nedostatku boljih riječi) zaljubljen. Bolesnik želi Židovku Helen (glumi je Embeth Jean Davidtz) samo za sebe, iako je jasno da bi je na kraju – ubio. Schindler je želi spasiti i staviti na popis.
Isprva mu Goeth kaže “ne”, što nagna Schindlera da ga izazove na kartašku igru te “Ako pobijediš, platit ću ti 7400 Reichsmaraka za nju, 14800 ako dobiješ prirodni 21. Ako ja pobijedim, povest ću je sa sobom.” Naravno, pomnije ispitivanje ove oklade s Goethom otkriva da, prema uvjetima oklade, zapravo ne postoji način da Goeth zadrži Helen, jer bi je Schindler svejedno uzeo, pobijedi li ili izgubi. Ova pametna taktika dokaz je kako je Schindler bio u stanju neprestano nadmudrivati naciste oko sebe. Naravno, dok god je imao dovoljno novaca – za (pozitivnu) korupciju.
Schindler: My father was fond of saying you need three things in life – a good doctor, a forgiving priest, and a clever accountant. The first two, I’ve never had much use for.
Međutim, osim nadmetanja i međuigre s bolesnikom Goethom, filmski Schindler ima i poseban odnos sa vjernim pomoćnikom, računovođom Sternom.
Stern, if this factory ever produces a shell that can actually be fired, I’ll be very unhappy.
Štoviše, filmski Schindler ne bi uspio izgraditi firmu i napraviti joint – venture (koji život znači), bez inteligentnog filmskog (mozga) Sterna, iako smo naglasili kako je (stvarni) lik kojeg je glumio Ben Kingsley zapravo amalgam više drugih likova s kojima se Schindler susretao. Iz koristoljublja je ipak nastalo prijateljstvo, a to je posebno vidljivo, kada Schindler na kraju govori kako je mogao spasiti još više ljudi.
Schindler: Mogao sam ih izvući više. I could have got more. I don’t know. If I’d just… I could have got more.
Stern: Oskar, there are eleven hundred people who are alive because of you. Look at them.
Schindler: If I’d made more money… I threw away so much money. You have no idea. If I’d just…
Stern: There will be generations because of what you did.
Schindler: I didn’t do enough!
Stern: You did so much.
Schindler (gleda na svoj auto): Ovaj auto. Goeth would have bought this car. Why did I keep the car? 10 ljudi bi dobio za auto. Ten people. Ten more people.
[miče nacističku značku s revera]
Schindler: Ova značka. Dvije osobe. This is gold. Two more people. He would have given me two for it, at least one. One more person. A person, Stern. For this…(jecajući): Mogao sam dobiti još jednu osobu… a nisam! A..nisam!
Ne znam za Vas, drage čitateljice i cijenjeni čitatelji, ali kada ponovno gledamo ovu scenu i kad slušamo tužnog Schindlera, nekako nam svima pada na pamet odlični Gibsonov film Hacksaw Ridge. Schindler ovdje imitira dobroćudnog kršćanina, protestanta (adventista) i vojnog bolničara iz Virginije – Desmonda Dossa. Kao da i ovdje čujemo:
Please Lord, help me get one more. Help me get one more…
Dok je izranjavan čekao sabah sa šejtanom, legendarni Desmond Doss je spasio 75 suboraca. S druge strane, legendarni Schindler nije bio pod konstantnom vatrom te je njegovo odijelo ostalo praktički netaknuto, no ta mu je infiltriranost omogućila da spasi više od tisuću duša. Više od tisuću svjetova (tisuću generacija, noćas ne spava…cijeli svijet je sada sa nama…sa naaamaaaaaa). I onda nekome smeta istinita priča o uspjehu…? O čovjeku imena Oskar, u filmu za 7 Oscar-a…Ponekad treba tražiti sunce iza mračnih oblaka. Holokaust je bio slom civilizacije, ali i u takvim vremenima je bilo – nekoliko dobrih ljudi, koji su prkosili zlu.
Spomenimo ovdje i neke dobre ljude u samoj Poljskoj, tijekom genocida. Sjetimo se npr. franjevca Maximilana Kolbea (otac mu je bio Nijemac, majka Poljakinja). Početkom WW2 je odbio potpisati „Deutsche Volksliste“ po kojoj bi – kao folksdojčer – imao veća prava u okupiranoj Poljskoj, od npr. Slavena i ostalih nižih rasa. Onda ga je Gestapo uhitio, jer je izdavao antinacističke novine. Onda je prebačen u Aushwitz kao zarobljenik serijskog broja 16670. Onda je jedan SS-Hauptsturmführer okupio desetoricu za pogubljenje, jer je jedan logoraš pobjegao. Onda je otac Kolbe izabrao da on bude u redu za pogubljenje, umjesto čovjeka imenom Franciszek Gajowniczek (koji je imao ženu i djecu). Onda su ga mučili i izgladnjivali. Na koncu je umro umjesto svog bližnjeg, ili za njega – najveći čin kršćanske vjere. Mučeništvo, Gandhi style – First they ignore you, then they laugh at you, then they fight you, then you win (možda Gandhi i nije izrekao tu rečenicu) – pobijediš tako da zauzmeš tuđe mjesto u redu za pogubljenje (smrtonosnom injekcijom). A onda je postao kanonizirani svetac.
Sjetimo se i poljskog vojnika imena Witold Pilecki. On je namjerno pustio da ga zarobe te prebace u Auschwitz kako bi tamo organizirao pokret otpora iznutra te kako bi svijetu pokazao kako su koncentracijski logori postojali (a postoje i danas)! Onda je uspio pobjeći, preživjeti varšavski ustanak, da bi ga poslije Drugog svjetskog rata i nakon poraza nacista ubili – pogodite tko? Naravno, predstavnici drugog zla – staljinisti. Nažalost, tijekom komunizma njegovo je ime zaboravljeno. Dakle, postojali su i drugi Schindleri na području Poljske i drugih okupiranih država (kao npr. zaboravljena hrvatska humanitarka austrijske nacionalnosti, Diana Budisavljević), ljudi koji su pomagali drugima, a o čijem mučeništvu znamo manje, jer ne može Spielberg snimiti sve takve filmove. Zato su nam potrebni nasljednici Stevena Spielberga – bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost, spol, dob i sl.
Spielbergova pozitivna (nemoguća?) misija
Inače, zanimljivo je i sljedeća filmska trivija. Naime, kad se Steven Spielberg odlučio vratiti natrag na fakultet, a kako bi stekao diplomu više desetljeća nakon što je napustio studij, njegov profesor filma je prihvatio Schindlerovu listu – kao diplomski rad – umjesto uobičajenog kratkog studentskog filma. Diploma nije dokaz znanja, naime Spielberg je i bez iste bio ekstra dobar, ali ovaj primjer nam pokazuje da nikad nije kasno završiti viši stupanj obrazovanja, tj. preskočiti dodatnu ljestvicu.
Što je uopće i mogao taj profesor na filmskoj školi ili faksu, nakon svega što je Spielberg snimio? Što je mogao nakon ovakvog filma i svih nagrada kojih je osvojio. Naime, filmovi poput Schindlerove liste jednostavno pozivaju na veliki respekt autoru. Za one koji žele znati više, to je i najskuplji crno – bijeli film do današnjeg dana (taj rekord je 30ak godina držao film „Najduži dan“). A ta cijena se isplatila, jer je film (na budžet od 22 mil. $) zaradio 322 milijuna $. To se nije moglo mjeriti sa zabavnim dinosaurima iz Jurskog parka, ali s obzirom na temu – zarada je bila odlična (a sama zarada je također, s obzirom na temu, i manje bitna, jer upravo je tema filma bila najbitnija). Ljudi su prepoznali o čemu se tu radi.
Kada netko kaže „Moć je kad imamo svako opravdanje da ubijemo, a ne ubijemo“ ta rečenica ne vrijedi samo kao oklada i međuigra Schindlera i Goetha, već je ista univerzalna te dolazi iz judeo-kršćanskog humanizma. Međutim, ta rečenica sigurno ne može nadomjestiti gnjev i želju za osvetom (koja je posebno dio Starog zavjeta). Osvetu prema monstrumima koji su – između ostalog – ubili (i) djevojčicu u crvenom kaputiću. Na ovom svijetu postoji dobro i zlo. Svjetlo i tama. Za to saznanje nam ne treba Biblija, ni druge svete knjige.
Monstrumi nalogodavci te monstrumi izvršitelji, su često obični (nekome i šarmantni) pojedinci. Oni nemaju super-moći (osim možda bogatstva) i njima ne trebamo prilaziti sa biblijskim referencama. To su kriminalci, mafijaši, reketari, koji se žele izvući korupcijom. Korupcija je pomogla Schindleru, ali ne smije pomoći njima. Njihov završetak treba biti kao završetak Amona Goetha.
Naime, još jednom si zamislite da se nešto od onoga što smo vidjeli na filmu događa i danas, na istim meridijanima i paralelama. Zamislite da osloboditelji nekadašnjih koncentracijskih logora, danas počnu popisivati ljude manje vrijedne nacionalnosti. Zamislite da se i danas – nakon što je čovječanstvo (kao) odavno reklo nikad više – događaju deportacije djece, silovanja, ubijanja, krađe, logori itd. Zamislite da se događa genocid nad slabijima i nenaoružanima. Znam, već ste ga vidjeli i prije današnjeg dana. Kada osloboditelji od nacizma u vječnoj denacifikaciji i sami postanu nacisti, koje onda mi moramo – denacificirati, demilitarizirati, dekolonizirati i denuklearizirati. Današnje krvnike ćete prepoznati po simbolu „Z“ (World war Z). A u kolonama (sjećanja) ćete umjesto djevojčice u crvenom kaputiću, možda vidjeti i uplakanu djevojčicu u plavom kaputiću. Znam, već ste je vidjeli. Možda je samo bila malo skrivena – da je krvnik ne nađe.
“The ideal subject of totalitarian rule is not the convinced Nazi or the convinced Communist, but people for whom the distinction between fact & fiction and the distinction between true & false no longer exist“. (Hannah Arendt, a kao da ovdje čujemo i Georgea Orwella)
U vrijeme nastanka ovog filma, negirao se genocid, baš kao što se to i danas događa, na svakom koraku. I danas su totalitarizmi u porastu. Negativci su stupili na scenu. Zato je, posebno za mlađe generacije, jako bitno ovo Spielbergovo remek-djelo. Taj film ima svoju opetovanu misiju – da se prošlost nikad ne zaboravi (a nije sporno da se trebamo okrenuti budućnosti, nakon što eliminiramo negativce). Zato, jer ljudi imaju pamćenje tropske ribice te su pod utjecajem populista pa ih konstantno treba podsjećati i educirati, a filmovi su lakši za učenje brutalne povijesti. Zato, jer uvijek ustupamo pred nasilnicima, koji će uvijek napasti one nenaoružane ili slabije naoružane. I onda se događa likvidacija geta, grada, zemlje, nacije, čovječanstva…
A da se to spriječi – morate biti budni. Iz sna Vas mora podići prekrasan soundtrack Johna Williamsa na kojem violinu svira glazbenik Itzhak Perlman, a koji je rekao da je to njegov najponosniji trenutak u karijeri. Za autora ovih redaka, ta violina je na istoj valnoj dužini, kao violina na soundtracku Jamesa Newtona Howarda iz prekrasnog filma (između ostalog i o Drugom svjetskom ratu) Terrencea Malicka – Skriveni život.
Ta violina je proparala kino platno ili ekran Vašeg televizora. Ta violina (u najpozitivnijem smislu) reže žile te Vas podsjeća da ste tu i sada te Vam govori kako i Vi možete postati – pravednikom među narodima. I zato, učinite nešto danas. Napišite tekst, uplatite donaciju , mobilizirajte prijatelje…Budite kao Schindler. Spasite neku novu djevojčicu, koja se skriva u kolonama, kao što je to kasnije učinila mlada žena Oliwia Dabrowska – koja je glumila djevojčicu u crvenom kaputiću – kada je kao poljska humanitarka pomagala ukrajinskim izbjeglicama, koji su napustili domove pred hordama Z-la. A za te horde krvnika ne brinite: oni će izgubiti (možda i poput Adolfa Eichmanna, budu jednom uhvaćeni i transportirani), a mi ćemo pobijediti. Kao nekada. Zapamtimo izreku: Evil is powerless if the good are unafraid.
A dotad, jedan kamenčić ili ružu na grob sjećanja i jednu svijeću ljubavi…zapali za mene…
The End. דער סוף
Tekst napisao: Matija Horvat
