RECENZIJA: NEDOSTIŽNI MOST

REDATELJ: Richard Attenborough

TRAJANJE: 175 minuta

NAZIV ORIGINALA: A Bridge Too Far

GODINA PROIZVODNJE: 1977

Mostovi okruga Madison, Most (Hajrudina Krvavca), Most na rijeci Kwai, Most špijuna, Most kod Remagena…ali samo je jedan pravi most – onaj Nedostižni most (A bridge too far)

Na stranu Eastwoodova drama, ali ovo su većinom ratni filmovi. Znate onu scenu, često prikazivanu u raznim filmovima – pozitivci iz daleka promatraju neki most kojeg kontroliraju negativci…dalekozor, izviđanje…onda šuljanje do neprijateljskih položaja i inspekcija. Gdje se može staviti dinamit, odakle neprijatelj može napasti i sl. I uvijek onaj oprezan rad kamere, koja pokazuje „epiku“ situacije,dubinu, visinu, etc…Uvijek postoji neka napeta scena, kada pozitivci moraju ostat neopaženi i brzo pobjeći i slično…

Vrijeme radnje: rujan 1944.

Mjesto radnje: nizozemski gradovi, rijeka Rajna…

Glume: SVI(!), ali stvarno svi top glumci onog vremena (snimljen 1977.) – Michael Caine, Sean Connery, Gene Hackman, Robert Redford, Ryan O’Neal, James Caan, Elliot Gould, Anthony Hopkins, Dirk Bogarde, Hardy Kruger, Maximillian Schell, Laurence Olivier & žena Liv Ullman…& co.

Dakle ovo je kao „Marvelovi superjunaci“ ili „Oceanovih 13“ – sve super zvijezde u kadru, svi na jednom mjestu, različite persone koje pokušavaju (odvojeno) funkcionirati. Razlika – ovo nije svemirska soap opera, ovo nije humorna pljačka banke, ni tarantinovsko zezanje – ovdje Nijemci nemilosrdno pucaju i bez patetike – ovdje saveznici gube…gube – big time.

Znači, Dan D je iza nas, saveznici su se uspješno iskrcali u Francuskoj, Pariz (koji nije gorio!) je oslobođen – sportskim rječnikom „dvije tekme u skupini su riješene pobjedom te lagano kalkuliramo u zadnjoj tekmi u skupini i pred odlučujućom tekmom za eliminaciju“. Na terenu je dobra ekipa, sve iskusni igrači iz raznih savezničkih reprezentacija, ali izbornik je loš, plan je slab, a oni koji nešto prigovaraju su ušutkani. Sudac svira početak tekme i krene relativno po planu, ali ne sve – neki padobranci nisu sletjeli na pravo mjesto pa nedostatak logistike i na kraju se „Švabe“ pregurupiraju i zabiju 3 gola u tekmi u kojoj smo kalkulirali i sada dobijamo jačeg protivnika u npr. „četvrtfinalu“ i produžujemo rat za skoro godinu dana…“ (end of sports quote).

Photo: United Artists/Getty Images

Redatelj je Richard Attenborough. Glumio je u „Velikom bijegu“, „The sand pebbels“ (remember Steve McQueen), Jurassic Park i Djed Mraz u „Čudu u 34. Ulici“…ali, isti britanski gospodin je poznat i po filmovima koje je režirao, npr. – „Ghandi“, „Cry Freedom“, „Chaplin“, „The grey owl“…“During the war“ služio je u RAF-u te letio nad Njemačkom znao je što je rat. Film počinje prikazom stanja u Europi, imamo onaj klasični dio planiranja. Britanski gen. Montgomery (pobjednik nad Pustinjskom lisicom) ima „cunning plan“ (postoji veliko i pokazalo se, loše natjecanje s Amerikancima – Ikeom i Pattonom). Plan jednostavno nije dorađen do kraja. Nisu razmatrani „B planovi“ (ukoliko ne bude funkcioniralo kako treba) i jako su podcijenjeni Nijemci (avioni u snimanju nisu skužili kamuflirane tenkove, mislili su da mostove brane samo „hitlerova mladež“ i „bicikl bojne“ i sl.). Radi se o filmu „starog kova“. Današnji redatelji jednostavno nemaju taj „špurijus“ ili instinkt. Malo se parodira domaće, malo se šali nad neprijateljem, ali nije to ono „tarantinovsko“ bezumlje – ne, sve je još uvijek prilično ozbiljno, a epilog je najozbiljniji. Dirty dozen“, „Veliki bijeg“, „Prekasno heroj“, „Najduži dan“, „Most na rijeci Kwai“ i sl. – današnji Hollywood jednostavno ne može ili ne zna producirati takav film; nije samo epika u pitanju, već neka zdrava inteligencija ili „old school“ pristup. Npr. Antoine Fuqua je cool redatelj, zna koristiti Denzela i sl., ali osim neke modernističke akcije – on ne zna napraviti neki film kao redatelji tipa Sturgess, Aldrich, Fuller, etc. “Fury“ je, npr.  žestok film, ali malo pretjeran u smislu da Brad Pitt uništi sa klincima cijelu SS satniju!? Ali, vratimo se na naš (večerašnji) film. Vodstvo operacije su Britanci – npr. mlađahni Hopkins je padobranski pukovnik, britanski gospodin, sve po „pe-es-u“ (čaj u 5, kišobran u ruci!, pusa ženi prije rastanka i „tou tou looo“ (bok, pusa) i sl. detalji). Legendarna je scena njegove inspekcije „nedostižnog mosta“ u nizozemskom Arnhemu, šetnja sa kišobranom, mjerenje koraka…i onaj „gogoljevski smijeh kroz suze“ kada je u zamci urbane borbe (naime, provale u kuću nizozemske obitelji, gdje radi „alamo“ položaj, isprike zbog upada i nereda, ali mi smo saveznici…hehehe) nadjačan od njemačkog „panzera/Tigera“ – bez metaka za ispaliti – u maniri viteških junaka i dalje poziva Nijemce na predaju (on će ako se predaju ionako sve raditi po „ženevskoj konvenciji“) legendarne scene.
Operacija se zove „Market Garden“. Sastoji se od 2 dijela. Prvi dio (Market): najveći zračni desant (u povijesti) ratovanja + drugi dio (Garden): pješaštvo i oklop po cestama i preko rijeka. Cilj je dići u zrak većinu mostova po Nizozemskoj, osigurati one najbitnije i preko Rajne (preko vode do slobode) ući u Njemačku i prisiliti neprijatelja na kapitulaciju, sve kroz koji tjedan (riječ je, ponavljam, o rujnu ’44.). Pod britanskim (lošim) planiranjem su Kanađani, SAS komandosi (Sean Connery), oklopništvo (Michael Caine i Edward Fox), padobranci/komandosi poljske slobodne vojske (Gene Hackman) i američka 82.i 101. padobranska (James Caan, Robert Redford,Ryan O’ Neal, Eliott Gould – njegov lik se zove Stout, tipični „jenki“, koji ljubi cure kad oslobađa gradove i čak kaže da je „porijeklom iz Jugoslavije“, vjerojatno je prezime „Stojić“ i sl.). U filmu pratimo pojedinačne sudbine svake jedinice. Od početka je jasno da neće završiti dobro i postoji sumnja, ali se bore do kraja na svakoj barikadi. Žele prijeći most, Nijemci ga bombardiraju, ali trče na slijedeći zatim desant čamcima uz minobacače koji ih desetkuju, klasične scene – vesla, zaveslaji, voda u lice i granate koje padaju sve bliže. Gradske borbe, viteško ratovanje – nizozemski civili pomažu savezničkim ranjenicima. Connery je izgubio „par tisuća ljudi“ (razočaranje) i što je najgore, poslije – njemačka odmazda bez „ženevskih konvencija“i kažnjavanje Nizozemaca. Ali bez patetike, onaj „english mode“, bez moraliziranja, britanski general na kraju ironično kaže „Pa da kao da smo oduvijek zaostajali za tim jednim mostom“.

Photo: United Artists/Getty Images

Film je nepravedno zaobiđen na Oscarima (o ukusima se ne raspravlja, ali sjetite se npr.’98/99. Imali smo „Spašavanje vojnika Ryana“ i „Tanku crvenu liniju“, a najbolji film je bio – Shakespeare in love?!!). Možda se Amerikancima nije svidjela „britanska tematika“, ali film je zaslužio puno više. Tri sata vojnih operacija na velikom platnu se može učiniti dugo, ali problema nema. Film je povijesno točan i što je važnije – prikazuje poraz (koji se doduše stoički prima, iako su Saveznici izgubili oko 15 000 ljudi u tjedan dana). Okupljene su najveće glumačke zvijezde tog vremena, a sve da bi izgubili i da bi gledali tužna lica (“Infinity war”). Scene su realistične, pedantni i nemilosrdni Nijemci. U djetinjstvu sam upijao ovakve filmove i oni su dio mojeg filmskog gena i stila. Nadam se da će mlađe generacije, one koji gledaju samo „Marvele“ naći nešto zanimljivo u ovom tekstu i možda posegnuti za ovim epskim ratnim filmom. Stariji od mene, koji su na sličnoj frekvenciji već dobro znaju, a ako netko slučajno nije otkrio ovaj legendarni film – sada znate!

Zemlje, gradovi, sela, mostovi…

Mir, dobro, edukacija & „američki marinci“ GmbH.

Tekst napisao: Matija Horvat