REDATELJ: John McTiernan
GLAVNE ULOGE: Sean Connery, Alec Baldwin, Scott Glenn, James Earl Jones, Sam Neill, Tim Curry, Peter Firth
TRAJANJE: 135 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Hunt for Red October
Andrei, zar ste izgubili još jednu podmornicu..??!
(dr. Jeffrey Pelt, savjetnik predsjednika SAD-a za nacionalnu sigurnost, govori sovjetskom veleposlaniku šeretski hineći iznenađenje)
Godine 1985, netom prije dolaska Gorbačova na vlast, podmornica klase „Typhoon“ (sovjetska oznaka „Akula“) izronila je blizu obala Sjeverne Amerike – sve što gledamo – nije se dogodilo (iako jest, barem na filmu). Tako nam kaže klasični tipkani uvod u odlični – Lov na crveni oktobar. Legendarni film je nastao inspiriran istoimenim bestsellerom Toma Clancyja. Clancy (bavio se prodajom osiguranja) u srednjim je godinama, na vrhuncu hladnog rata 1.0., postao romanopisac, specijaliziran za političke, vojne, high-tech, odnosno špijunske romane. Clancy je navodno saznao glasine o stvarnoj priči o sovjetskom kapetanu imena Valery Sablin i njegovoj pobuni.
Dakle, bilo jednom u SSSR-u… Navedeni kapetan (zapravo politički komesar) je NAVODNO (dakle, o glasinama je riječ) bio razočaran korumpiranošću sustava, kojim je tada predsjedavao Brežnjev (a koji je iznevjerio Lenjinove ideale) te je odlučio izvršiti otmicu broda, a za njim je krenula cijela baltička flota. Nije uspio u naumu te je na brodu nastala pobuna unutar pobune. Brod je konačno lociran od ostatka flote, a pobunjenik zarobljen i transferiran. Dobio je smrtnu kaznu. Zamislite da se nešto tako dogodi danas…za pobunu…u SSSR-u.
Ovu priču je Clancy na vrhuncu atomske opasnosti, prilagodio u klasični hladnoratovski triler, gdje sloboda pobjeđuje totalitarizam i tako smo dobili legendarni „Crveni oktobar“. Clancy je izmislio Jacka Ryana – analitičara CIA-e. Sve beletrističke pustolovine tog vještog analitičara tajne službe, koji ipak nije terenski operativac (i to naglašava), tipa (Flemingov) James Bond, prokleti tajni agent – su ekranizirane. Sjećamo se filmova redatelja Phillipa Noycea sa Harrisonom Fordom – „Patriotske igre“, „Neposredna opasnost“, kao i filma „Cijena straha“ (Ben Affleck i Morgan Freeman). Jack Ryan jaše i u filmovima, koji nisu utemeljeni na romanu. Sjetimo se osrednjeg Jack Ryan: Poziv iz sjene (Chris Pine, Kenneth Branagh i Kevin Costner) ili serije u kojoj glumi John Krasinski.
Prvi redateljski izbor za ekranizaciju Clancyjevog romana je bio – majstor akcije, danas zaboravljeni, odbačeni (zbog problema sa zakonom) ili nepodobni redatelj – John McTiernan. McT se nije proslavio sa svojim prvim filmom (hororom) Nomadi (1986.), u kojem je glumio, tada praktički filmski nepoznati – Pierce Brosnan (u prvim odlomcima imamo nekoliko aluzija na Jamesa Bonda, zar ne? – ali, wait for it!). Međutim, onda je postigao hat trick. Režirao je tri vrhunska i originalna filma zaredom: Predator (1987.), Umri muški 1 (1988.) i naš večerašnji – Lov na Crveni oktobar (1990.).
McT je na tom početku, a ujedno i vrhuncu karijere, doista imao njuh za napetost, akcijsku koreografiju i filmsku priču, koja u isto vrijeme, lagano i uzbudljivo teče dok gledatelji žele još. Za još nešto je imao njuh. Za odličnu glumačku postavu. Tako nas nije razočarao ni u Crvenom listopadu. Povezao je mladost i iskustvo, u priči o junaku koji nije vičan akciji (Jack Ryan piše knjige o pomorskoj povijesti te je stručnjak za pomorska plovila tj. nipošto nije posljednji akcijski junak) te o starom morskom vuku, koji je krenuo na posljednju misiju – u slobodu. Doslovno, preko vode – tj. Atlantskog oceana – do slobode. Kao nekadašnji istraživači, koji su bili u službi njihovih veličanstava (opet malo aluzija na tajnog agenta, ali čekajmo još malo…) ili kolonijalnih carstava (a i SSSR je bio i ostao, kolonijalno carstvo). Taj stari morski vuk je dosta razmišljao o povijesti i moreplovcima. Razmišljao je o Kolumbu ili Cortezu…
Captain Ramius: Before we sailed, I dispatched a letter to Admiral Padorin, in which I announced our intention… to defect.
Kamarov: In the name of God, why?
Captain Ramius: When he reached the New World, Cortez burned his ships. As a result, his men were well motivated.
A i njegov suparnik sa druge (prave) strane (povijesti) je također razmišljao i pisao o povijesti te je isto bio motiviran:
(dok ruska podmornica klase „Alfa“ ispaljuje torpeda na „Oktobar“, naši junaci pričaju o povijesti)
Kapetan Ramius: Koje knjige si napisao?
Jack Ryan: I wrote a biography of, of Admiral Halsey, called “The Fighting Sailor”, about, uh, naval combat tactics…
Captain Ramius: Znam tu knjigu!
Borodin: Torpedo impact…
Captain Ramius: Tvoji zaključci su svi bili pogrešni, Ryane…
Borodin: …10 sekundi…
Kapetan Ramius: …Halsey acted stupidly.
U povijesti nije sve relativno (nekad su stvari i strane doista jednostavne – crne i bijele) i istina nije nužno voda duboka. Negativci žele sve relativizirati, jer u takvom svijetu – oni caruju. Naravno, na nama je i isto zadatak – da ne kažemo – misija. Ne smijemo se ponašati glupo te moramo prevladati strahove. To boldly go, where no man has gone before. Tako je išao i jedan fiktivni sovjetski podmornički kapetan. Njegov transatlantski periskop je locirao nekog tko bi ga mogao razumjeti, a oba pozitivca (naizgled na suprotnim stranama) su radila po instinktu, koji ih nije prevario. I tako je nastalo ovo filmsko – transatlantsko partnerstvo, u još jednom zanimljivom povijesnom trenutku. Trenutku perestrojke i glasnosti, trenutku Zvjezdanih ratova i trenutku rušenja berlinskog i drugih zidova.
Kad pričamo o povijesnim stranama, isto je i sa filmskom poviješću u kojoj novi podmornički filmovi (ima ih nekoliko) ne mogu (u potpunosti) parirati „Crvenom oktobru“. Ta utakmica je neravnopravna. Molim Vas lijepo, kakav Gerard Butler i kakav Hunter Killer! Doduše, trebamo ovdje biti precizni, baš kao i kad ispaljujemo torpeda. Lov na Crveni Oktobar je definitivno film podmorničkog podžanra, ali veliki dio radnje ipak se odigrava (i) izvan podmornica. Tako je Jack Ryan u avionu (mrzi letjeti), na suhom u stožeru, u kancelariji vice-admirala Greera (James Earl Jones), na političkim sastancima pa malo na nosaču aviona, a onda (konačno) visi iz helikoptera, dok pokušava ući u podmornicu te upada u hladni ocean (a malo kasnije je i u manjoj podmornici, koja pristaje na Crveni oktobar, kao da smo u romanu 20 000 milja pod morem). Kao što smo rekli, Jack Ryan nije predviđen za akcijskog junaka, ali McT ga, u nekim trenucima, doslovno tjera u vatru.
Ah, da…znate li koja je još jedna referenca sa Jamesom Bondom? Upravo spomenute podmornice. Kakav je to James Bond film bez neke podmornice, barem kao gadget. Nikad ne reci nikad podmornicama, ali u modernije vrijeme (za specifične filmofile) samo Das Boot nema premca, (pramca ili krme u savršenosti), u odnosu prema Oktobru, jer ponovimo – Lov na Crveni Oktobar dosta svoje radnje, ipak ima i na suhom.
A da ga napokon obznanimo? Mislim na glavnog junaka. Da ga predstavimo – glavom, (skupocjenom) perikom i bradom? Naime, u nekim filmovima dugo čekamo entrance za neke posebne zvjerke. Redatelji (često) čekaju dugo da bi pokazali glavno oružje. McT ovdje nije čekao. Praktički odmah na početku, kapetan Ramius priča na ruskom sa svojim podređenim, zamjenikom Borodinom (Sam Neill), negdje u zaljevu blizu Murmanska.
Međutim, samo još malo oko uvoda i to ne (samo) onog filmskog. Naime, Lov na Crveni Oktobar je jedan od prvih filmskih (kino) plakata koje pamti autor ovih redaka. Plakat ima nacrtan zapovjedni most podmornice, lice starog morskog vuka u crvenoj i crnoj boji, sa motom filma – The hunt is on. Ne Ethan Hunt (koji je subjektivno bolji od Bonda, ali to je jedna druga tema), već samo Hunt. Pamtim taj plakat kao klinac, iako ne pamtim jesam li taj film prvi puta gledao u kinu (sjećam se da sam gledao Crnu kišu, snimljenu malo prije Oktobra) ili ipak na VHS-u.
Naime, premijera filma je bila u ožujku 1990., a u to vrijeme filmovi su u kina (pogotovo ona manja, provincijska) stizali dosta kasnije (a u videoteke tek iduće ratne godine). Ali sjećam se filmskog plakata i na kinu u mom gradu, tj. na prozorima ili vratima video-klubova, koje sam (i kao klinac) posjećivao ili pored kojih sam prolazio. Naše malo misto je imalo možda 3-4 videoteke u to doba te sam i samostalno uzimao (ponekad i loše) odabrane naslove. Bilo je to doba samog kraja hladnog rata (1.0), kad se na našim prostorima počeo spremati pravi – topli rat. Berlinski zid je bio srušen, puhali su vjetrovi promjene (Wind of change) i optimizma, ali kod nas se spremalo monsunsko (ne)vrijeme. Bez obzira na sve, dobro se sjećam kako su tada svi pričali o nekom extra podmorničkom filmu. I o glavnom glumcu, nekom starom (pa dobro, nije bio tak star) maheru. Tada nisam znao što to stariji pričaju o glavnom glumcu, jer mene su zanimale (samo) podmornice.
Sean Connery shakes hands with Scott Glenn, watched by Alec Baldwin in a scene from the film ‘The Hunt For Red October’, 1990. (Photo by Paramount/Getty Images)
Međutim, film je bio hit – ne nužno zbog velike glumačke zvijezde (što naravno ne znači da njegov nastup nije bio odličan, naprotiv). Film je ukupno zaradio tada stvarno respektabilnih (nešto više od) 200 mil. $. I dobio Oscara za najbolji zvuk. Zanimljivo, Lov na Crveni Oktobar, čak i nije bio među 10 najgledanijih filmova te 1990. Najpopularniji je bio Duh (Patrick Swayze), kojeg su sve mame i žene obožavale, zajedno sa Demi Moore – taj film u sebi očito ima neku žensku vibru), Sam u kući 1, Zgodna žena; pa onda Costnerov artistički western, koji je rasturio na Oscarima iduće godine – Ples s vukovima (ili Onaj Koji) Pleše s vukovima, ako ćemo biti precizniji), Totalni opoziv, Povratak u budućnost III, Umri muški 2 (solidan, ali bez McT-a, koji je bio zaposlen s Oktobrom), Nedokazana krivnja (Harrison Ford) itd. Čak je i Policajac iz vrtića zaradio malo više na blagajnama (?!). U redu, znam da je naš austrijski prijatelj i snagator te budući guvernator Kalifornije tada bio popularan, ali Crveni Oktobar je ipak bolji od Policajca iz vrtića, zar ne?
Uglavnom, Crveni oktobar je bio odmah iza navedenih naslova, a za neke fanove sigurno ispred. Američka mornarica je iskoristila momentum pa je čak slala časnike za regrutaciju na podmornicama, koji su pred američkim kino dvoranama vabili klince da se pridruže mornarici ili da se barem informiraju (dani otvorenih vrata). Štoviše, pokušali su ponoviti sa podmorničkom službom, ono što je Top Gun – nekoliko godina prije – napravio za mornaričku avijaciju. Međutim, najbolji uzor klincima je mogao biti samo on. Najveću pažnju je mogao dobiti samo jedan (there can be only one).
Crveni oktobar je bio među popularnijim naslovima, vjerojatno baš zbog njega, legendarnog Škota, glumačke stijene, The Rock (by Michael Bay) – Seana Conneryja. Za ulogu kapetana Ramiusa se navodno razmatralo, već spomenutog Schwarzeneggera (glumio Rusa u Crvenom usijanju), ali – uza sve simpatije – to ne bi bio dobar odabir. Također je konkurirao i Klaus Maria Brandauer (glumio uz Conneryja, kao negativac iz otpadničkog James Bond filma Nikad ne reci nikad te iste godine u Ruskoj kući, još jednom hladnoratovskom trileru, gdje je bila i prekrasna Michelle Pfeiffer, a također ga se sjećate iz Moje Afrike), međutim nakon što je slomio nogu, na scenu je upao jedini pravi izbor – Connery.
Naravno, velika zvijezda Connery je izrazio i negodovanje sa početnim scenarijem te je skoro i odbio ovu ulogu. Dapače, odbio je on i neke kasnije uloge. Npr. on je trebao biti originalni Gandalf, odbio je i ulogu u Arhitekta u Matrixu, Dumbledorea u prljavom Harry Potteru, odbio je ulogu sir Richarda Attenborougha u Jurskom Parku itd. Možda i neke projekte nije birao najpametnije i kada se sve zbroji, za fanove je sigurno prerano odlučio otići u mirovinu (2003.), jer je za preostalih 17 godina života, mogao snimiti još neki pamtljivi film. Ali (iako se nas ništa ne pita), poštujemo odluku velikana.
No one was cooler, rekao je njegov filmski junior partner. „I learned so much from him, He was so kind toward me, so warm toward me, which he didn’t have to be.“, govorio je njegov (slučajni) filmski partner (tada još ne posebno poznat i prije nego se spetljao s predivnom Kim Basinger, koja je bila i Bond djevojka sa Conneryjem u Never say never again) – Alec Baldwin. I još je dodao – taj lik je stvarno bio kralj. McT je također cijenio Conneryja te ga je i angažirao za njegov (rekao bih, zaboravljeni) sljedeći projekt – Medicine man (1992.). Connery je od 1980-ih često glumio tzv. mentorske uloge. Dakle, bio je onaj stariji/iskusniji (sporedni), koji je nosio filmove, uz nove, mlađe glumačke zvijezde (u usponu). Sjetimo se filmova kao Ime ruže, Highlander ili Nedodirljivi. A pravi filmofili ga pamte i u (glavnoj ulozi) kultnom filmu Planet prokletih.
Connery je odisao karizmom. Bio on ćelaviji ili sa perikom, cool ga nije napuštao. Mediji su dosta popratili njegovu periku iz Crvenog Oktobra. Pričalo se da ista košta više od 20 000$. Zapravo, radilo se o sljedećem. Velika zvijezda Connery je došao na filmski set sa frizurom koja je uključivala konjski repić (Higlander style). To baš nije u skladu sa izgledom sovjetskog (ili bilo čijeg) časnika kojeg je glumio, ali njega nije bilo briga. Ipak, stvari su se počele mijenjati, kad su mu se svi na setu počeli rugati. To mu ipak nije dobro sjelo pa se odlučio prilagoditi većini. Onda su se scene morale ponovno snimati i tu je nastao dodatni trošak produkcije, a sama perika je ipak bila puno jeftinija, no – izgledala je odlično.
Naime, McT mu je rekao da za ulogu ipak mora dodati nešto drukčije. Connery je tada navodno rekao da bi htio izgledati kao dramatičar (apsurda) Samuel Beckett. Htio je imati tanku šiljastu frizuru, vojnički prilagođenu i tu smo dobili novu (bolju) periku, uparenu sa bradom (ajd, na podmornicama se smije nositi brada) i cool je ostao nedvosmislen. Dapače, prije nego li je postao glumac, još kao maloljetnik, Connery je služio u kraljevskoj mornarici pa se tako i sam vratio u mladost. Na more, koje čuva naše tajne. McT je rekao kako je „Oktobar“ svojevrsna alegorija romana „Otok s blagom“, gdje je Ryan dječak (Jim Hawkins), a Ramius je – stari morski vuk – Long John Silver (sjetimo se istoimenog tv filma iz iste godine sa Charltonom Hestonom i Christianom Baleom). Tako da ovaj podmornički film možemo gledati i kao dječačku pustolovinu.
Iz Murmanska preko hladnog Atlantika do Novog svijeta. To je bio put kapetana Marca Ramiusa. Litavac, udovac i pojedinac koji (kako rekosmo) isijava karizmom. Isplovio je u Novi svijet, kao nekada Kolumbo. Doduše, Kolumbo nije bio naoružan nuklearnim projektilima, ali tko kaže da ih će ih litavski kapetan (koji nije lojalan SSSR-u) ikada upotrijebiti. Namjera mu je bila suprotna, jer kapetan Ramius je igrao šah. Nitko nije znao njegove poteze te nije bilo jasno hoće li se kapetanov gambit isplatiti.
On nije htio biti oruđe u oružju sudnjeg dana. Jedina funkcija te podmornice je bila tzv. first strike. I zato je bilo bolje da njome zapovijeda školski nastavnik, a ne luđak. Psihopati neka okupiraju druge dužnosti, podmornice ostavite normalnijima. Štoviše, ne može svatko služiti u podmornici, kao što ne može svatko biti ni pilot. Ratovi su nekako čišći (idealniji) ako si u mornarici ili zrakoplovstvu, jer ne prljaš direktno ruke (osim ako postoji dilema lansiranja nuklearnih projektila). S druge strane, ako Vas potope te zaglavite usred metalnog sanduka nasred oceana, to sigurno nije ugodno iskustvo.
Dok su plovili hladnim Oceanom, uz akcijsku kameru Nizozemca Jana de Bonta (redatelj Brzine, a s McT-ijem radio i na Umri muški), kroz film odjekuje soundtrack Basila Poledourisa (radio glazbu i za seriju Usamljena golubica pa za Conana, Robocopa, Starship Trroopers itd.) sa stihovima „Rodina“ ili Domovina, a mornari pjevaju i himnu SSSR-a. Oni pjevaju na početku misije, jer koliko god bili glasni, nitko ih ne čuje (kao što bi Mate Mišo izrekao: svi pjevaju, ja ne čujem). Za sonar, oni su samo kit koji podriguje, ako i to.
„Crveni oktobar“ je najbolje sovjetsko oružje. Dvanaest metara duža i tri metra šira od standardne podmornice, čija je NATO oznaka „Typhoon“, a sovjetska Ajkula. Otprilike velika kao nosač aviona u Drugom svjetskom ratu. Tehnološko čudo s podmorskim stealth-om. Ujedno najbrži i najtiši motor sa magnetsko hidro-dinamičkim (catepillar) pogonom. Veliko čudo. Baš kao onaj MiG-31 iz „Vatrene lisice“, ti Sovjeti uvijek proizvedu neko Wunderwaffe i onda plaše svijet (pa glavni junaci moraju preoteti to oružje).
Ta vrata me zabrinjavaju, kaže analitičar Ryan, jer ona ne služe za torpeda. Možda služe za interkontinentalne balističke projektile (ICBM) sa nuklearnom bojevom glavom, kojima bi nečujna, nevidljiva i brza podmornica mogla nanišaniti američke gradove, a pri tom biti usidrena u luci New York-a i nitko je ne bi opazio.
U scenama s ruskim časnicima, film i počinje na ruskom, a zatim prelazi na engleski, u jednoj sceni, dok politički časnik (znakovita prezimena, ali wait for it…) čita odlomak iz knjige koji sadrži citat Roberta Oppenheimera – postao sam smrt, uništavač svjetova. To je jedna zanimljiva (zapravo antiratna) intervencija u scenarij.
Zamjena (jezika) se događa na riječi “Armagedon”, koja se jednako kaže i jednako znači na ruskom i na engleskom (te i na ostalim jezicima). Dakle, ta riječ je predstavljala Zeitenwende, tj. prekretnicu. Ne samo zato što poslije, svi sovjetski časnici u filmu prestaju govoriti ruski i scenarističkom manirom počinju govoriti engleski, a sve ostaje relativno prirodno i nenametljivo za film. Dapače, prekretnica je i u sljedećem. Naime, od riječi Armagedon, publika postaje svjesnija da smo (možda) dvije minute do ponoći (sjećate se istoimene pjesme Iron Maidena), a redatelj McT nas onda drži napete u foteljama, jer želimo spasiti svijet. A da bi spasili svijet, ne treba(mo) biti super – junak, jer Jack Ryan to nije. Osim, ako ga (možda) režira John McTiernan.
Foto: Screenshot
Moramo objasniti još jednu zanimljivu film(ofil)sku triviju. Sean Connery, kao kapetan podmornice je ujedno nastavnik iz Vilniusa, tj. njegovo originalno zanimanje nam pokazuje da nije psiho koji želi uništiti svijet (američki generali se brinu, jer što ako They got Madman on their hands). Također, on je i udovac –
I miss the peace of fishing like when I was a boy. Forty years I’ve been at sea. A war at sea. A war with no battles, no monuments… only casualties. I widowed her the day I married her. My wife died while I was at sea, you know. –
….imamo i malu igru riječi kod pojma Widowmaker, a to je ujedno (pod)naslov podmorničkog filma Podmornica K-19 (Harrison Ford i Liam Neeson).
Najbolja i najbitnija stvar je sljedeća te pokazuje koliki vizionar (Nostradamus?) je bio pisac Tom Clancy (nesvjesno), zajedno s redateljem McT-ijem te scenaristima Larry Fergusonom i Donald E. Stewartom. Naime u filmu, Sean Connery ubija Putina Da, dobro ste pročitali. Dakle, komesar prezimena Putin (glumi ga Peter Firth) je bio prvotni putnik na podmornici, jer KGB, kao i uvijek, mora sve kontrolirati (zato i služe politički komesari, rekli bismo povjerenici) pa tako moraju nadzirati i misiju podmornice. Kapetan Ramius – iskusnim zahvatom ninja ratnika – sredi Putina. Kako to dobro zvuči i izgleda. Posebno danas. Sredili smo Putina i to na samom početku. Kao da kroz unutrašnjost podmornice odjekuje stari i nekompromitirani antiteroristički pozdrav – Yippie ky-yeah, mother*****.😊
Međutim, kao što nam govore jedi ratnici iz Star Wars franšize, uvijek su dvojica. Uz mračnog lorda Sitha ide i učenik. U ovom slučaju – kuhar (godamn cook je drugi negativac). Taj kuhar ,srećom, nije Steven Segal u filmu Pod opsadom. Doduše, današnji Segal je postao celebrity iz filmova C(CCP) – direct to video – kategorije te new age klincima više niti ne možemo objašnjavati da su on i njegov konjski repić, nekad bili cool. I za Segala vrijede oni stihovi: Svirao je Dejvid Bouvi i pauci s Marsa, tad je bio kao novi, a sada je farsa.
Uglavnom, i kuhar je sređen u sceni gdje McTiernan replicira Johna McClanea i njegovu kaubojštinu (kauboji se spominju i kod preuzimanja „Crvenog oktobra“, koji se donekle kopirao, npr. u filmu Podmornica U-571). Zapravo, na kratki trenutak, McT i snimatelj de Bont od nefizičkog Ryana (tj. Baldwina) rade (akcijskog junaka, isto ne baš fizikalnog) Bruce Willisa – i to u sceni, kada Baladwin riješi i kuhara. Dakle, ponavljaju Umri muški vibru, baš kao i kod igračke medvjedića (poklona za Ryanovu kćerku, što je opet tribute originalu Umri muški, jer se koristio isti rekvizit, tj. ista igračka medvjedića). Dakle, (opasnog?) medu smo istrenirali i pripitomili te ubili sve negativce. Tako se to radi! McT nas navodi da, na neki način, ponovno gledamo Hansa Grubera kako pada sa Nakatomi zgrade (na božićno jutro ili badnju večer), samo u kraćoj formi. Zato je McT faca. Uspio je u filmu u kojem nema previše akcije (jer radi se o podmorskoj partiji šaha), dostaviti dio akcijskog štiha.
Za ulogu Ryana su konkurirale puno veće face od samog Baldwina. Harrison Ford nije opet htio glumiti sa Conneryjem (godinu prije su izvrsno surađivali na Indiani Jones III), jer je mislio da se scenarij previše oslanja na kapetana Ramiusa. Prije snimanja producenti kontaktirali sljedeća imena: Jeff Bridges, Richard Gere, Mel Gibson, Michael Keaton, Val Kilmer, Christopher Lambert, Stephen Lang, Kurt Russell, Bill Paxton, Ron Perlman(!?), Sylvester Stallone(??!), Patrick Swayze, John Travolta, Kevin Costner i – Bruce Willis. Kakav sretnik je bio Alec Baldwin. Doduše, on je to zanemario, jer je kasnije odbio igrati Ryana u Patriotskim igrama. Naime, tražio je previše novca. Ipak, Oktobar je postao hit pa je Harrison Ford odmah zgrabio novu priliku. U premišljanju se ponovno javio i Baldwin, ali su ga producenti odbili, jer Ford je ipak bio veća faca.
Osim glumaca, gledatelji pamte film. Brojne su scene koje nam ostaju u sjećanju, a cijeli film je posložen tako da se dva glavna junaka ne poznaju (vidjeli su se jednom na večeri u veleposlanstvu u Sankt Petersburgu, pardon Lenjingradu), ali unatoč tome, kao da se znaju godinama te se zapravo bore – za istu stranu. Oni se, unatoč razlikama, odlično razumiju. Baldwin je možda uredski analitičar, ali ima i nešto akcijsko u sebi, dok je Connery za neke i maverick (loose cannon, jer 2/3 filma nitko ne zna što će napraviti), ali i mentorski otac. Premisa filma je ta da trebamo slušati, ako netko (pametan kao Ryan) ima predosjećaj, instinkt. Instinkt poznavanja druge strane ili izbjegavanja torpeda. Doduše, pravo filmsko uzbuđenje nije samo zbog torpeda, već zbog iščekivanja.
Gledatelji odlično razumiju i humornu stranu filma, npr. kod nekih rutinskih scena iz ureda. Recimo, kad tovariš admiral čita pismo od prebjeglog Ramiusa te pije čaj, ali kad dođe do ključne rečenice, čaj mu ispadne iz ruke. Kao da mu je taj čaj prisjeo, iako smo sigurni da u istome nije bilo ni traga polonija. Naime, drug admiral nije bio disident, a otrovni čajevi bi bili namijenjeni upravo litvanskim disidentima, da su – kojim slučajem – ostali u domovini. Zamislite da se nešto tako događa i danas?
Humorna strana filma predstavljena je kroz ismijavanje neprijatelja, npr. izjave tipa Russian don’t take a dump without a plan, ali također i kroz lik američkog političara, kojeg glumi Richard Jordan. Uz scenariste, vjerojatno je i McTiernanova filozofija, tj. pogled na politiku, kada Jordan u filmu kaže:
Listen, I’m a politician, which means I’m a cheat and a liar, and when I’m not kissing babies, I’m stealing their lollipops. But it also means I keep my options open.
Savjetnik američkog predsjednika priznaje što predstavlja, ali u isto vrijeme, da taj dr. Pelt nije saslušao Ryanovu teoriju (tj. da Ramius želi prebjeći), možda bi doista došlo do eskalacije i WW3. Vojnik Ryan je, dakle, spašen intervencijom iz visoke politike pa film (kroz malu parodiju i možda nesvjesno) prikazuje da je na strateškim mjestima dobro imati ljude koji ostavljaju sve opcije otvorenima, tj. ljude koji slušaju stručnjake (a vojnik Ryan, u ovom slučaju, je doista stručnjak). Filmski Pelt može biti i današnji (stvarni) savjetnik američkog predsjednika. Čovjek imena Jake Sullivan. Bitno je samo da sluša stručnjake i da su stručnjaci neustrašivi, kao što je to bio (i ostao) Jack Ryan.
Pelt jede gumene bombone (referenca na predsjednika Reagana koji je volio slatkiše) i zeza sovjetskog veleposlanika (kao što bi to Reagan činio), koji je ovdje samo aparatčik korumpiranog sustava te kojeg glumi Joss Ackland. Tog glumca posebno pamtimo kao arijevskog negativca iz Smrtonosnog oružja 2 (snimljenog godinu prije Crvenog oktobra), posebno kada s ljigavim južnoafričkim naglaskom kaže Diplomatic immunity (i u Oktobru je imao diplomatski imunitet), a na kraju mu Afroamerikanac i potomak robova Murtaugh (Danny Glover) smireno kaže – Has just been revoked. Jedan od najboljih one-liner-a svih vremena – zar ne, drage dame i poštovana gospodo?
Gledatelj i ovdje dobiva željenu poetsku pravdu ukidanja imuniteta (redatelj McT ima to u sebi, baš kao što je to imao i legendarni redatelj Richard Donner), posebno, kada humorni Pelt na sramežljivi upit veleposlanika o još jednoj podmornici – ovaj put klase Alfa – s kojom su izgubili kontakt, humorno kaže:
Andrei, you’ve lost another submarine??
Također, McTiernan vješto kormilari kroz film, jer istodobno imamo tri podmornice u igri. Crveni Oktobar, američku podmornicu Dallas (klasa Los Angeles) i još jednu sovjetsku pod imenom Konovalov (klasa Alfa), a koja je u potjeri. Kako bi pomogli publici da brzo shvati koju unutrašnjost podmornice vidi, dok je film skakao sa scene na scenu i sa podmornice na podmornicu, filmaši su stvorili suptilnu shemu osvjetljenja: plavo za Crveni Listopad, zeleno za klasu Alfa “Konovalov” i crveno za Dallas.
Tko je kapetan tog Konovalova? To je negativac Tupoljev kojeg glumi danas ultra poznati švedski karakterni glumac (nije Dolph Lundgren, već) Stellan Skarsgård. Tupoljev je Ramiusov učenik, koji je željan krvi, ali kapetan Ramius mu je na samom početku rekao -…Where I’m going you cannot follow. Izmjena torpeda je pamtljiva, kao i poetska pravda za argonatnog Tupoljeva. You arrogant ass. You’ve killed *us*!, bile su zadnje riječi njegova zamjenika i zadnji (u)dah svih na toj podmornici klase Alfa, koja je – u tom kratkom trenutku – promovirana u klasu Omega. Ruska podmornica je potonula. Russian warship – what are you sinking? Zamislite da se tako nešto dogodi i danas(?).
Tko ne pamti sintagmu „Crazy Ivan“ ?. Ludi Ivan je podmornički manevar – Russian captains sometime turn suddenly to see if anyone’s behind them. We call it “Crazy Ivan.” The only thing you can do is go dead. Shut everything down and make like a hole in the water. Cijeli film je zapravo pomorski manevar, u kojem pratimo sonarni trag i ping-ove preko Atlantika, kojih ima tako puno i da su se isti materijalizirali, mogli bismo prošetati od američke istočne obale do Irske ili Škotske (prave domovine kapetana Ramiusa).
Ramius manevrira u smislu da na početku glumi i govori u superlativima o rodini – Ovo me podsjeća na burne dane Sputnika i Jurija Gagarina, kada je svijet drhtao od zvuka naših raketa. Sada će opet zadrhtati – od zvuka naše tišine. Naredba je: uključite tihi pogon. Ako malo bolje razmislimo, što su podmornice u beskrajnom i dubokom oceanu, nego li svemirski brodovi u beskrajnom i dubokom svemiru – baš kao u Zvjezdanim stazama. Kada Škot Connery kaže Engage the silent drive, kao da čujemo kapetana Zvjezdane flote Jean – Luc Picarrda, tj. Engleza sir Patricka Stewarta. Na zapovjednom mostu može biti samo jedan takav.
Doduše, umjesto fotonskih torpeda i štitova, ovdje imamo obična torpeda, pokoju nuklearnu glavu (neispaljenu), a ponekad se ponavlja i riječ – countermeasures (u Zvjezdanim stazama bi rekli kompenziramo – compensate). Kad negativci ispale torpedo, dobri stari škotski (litavski, saveznički) kapetan izbaci protumjere pa nekako sve sliči kao da smo u zvjezdanom brodu Enterprise. Sovjeti su naravno – Borg. Doduše, u viziji legendarnog tvorca serijala, Genea Roddenberryja, Klingonci su bili sovjeti, jer je taj scenarist želio vjerovati u savezništvo dvije nacije i jer isti nisu bili najveći negativci (Borg, Vrsta 8472 i dr. su ipak najveći negativci).
Na trenutke specijalni efekti umanjenih podmornica nisu savršeni (James Cameron bi to možda bolje napravio, npr. kao u Bezdanu, snimljenom godinu prije), ali nisu ni lošiji od nekih današnjih filmova. Naravno, film je snimljen u analognom vremenu pa tadašnji zasloni računala izgledaju zastarjelo prema kriteriju digitalnog doba, ali za ono vrijeme, ovo je doista bio high-tech film, a korišteni su pravi brodovi i prave podmornice za vanjske scene. Iako unutrašnjost podmornice postaje dom, svatko žudi za vanjskim zrakom – za slobodom.
Iako podmornica ne izgleda kao svemirski brod zvjezdane flote, ona svejedno pluta beskrajem svemira. Na isti način (Zvjezdanih staza) kapetani podmornica – u beskrajnom oceanu – komuniciraju Moresovom abecedom i traže tzv. prvi kontakt (ovaj put bez vanzemaljaca):
Capt. Bart Mancuso: How did you know that his next turn would be to starboard?
Jack Ryan: I didn’t. I had a 50/50 chance. I needed a break. Sorry.
Capt. Bart Mancuso: That’s all right, Mr Ryan. My Morse is so rusty, I could be sending him dimensions on Playmate of the Month.
Mancusa igra poznati glumac Scott Glen (također služio u mornarici), kojem sekundira Afroamerikanac Courtney B. Vance, u ulozi operatora sonara – čovjeka koji može čuti i ako morski pas tiho prdne. Tu je i Tim Curry (originalni „It“), koji glumi štreberskog liječnika na „Crvenom oktobru“ te Jeffrey Jones (sjećamo ga se npr. u Amadeusu, a glumio je s Baldwinom u Bubimiru). A gledatelji su, zajedno sa posadama podmornica, u konstantnom kaubojskom dvoboju sa otvorenim cijevima za torpeda (lock & loud na McT-ijevski akcijski način). Odbjeglu podmornicu Sovjeti žele uništiti na bilo koji način, ako treba i strateškim bombarderom Tupoljev Tu-95 (NATO oznaka „Bear Foxtrot“), koji ovdje služi kao lovac na podmornice, a kapetan Tupoljev pokušava parirati istoimenom strateškom bombarderu, samo ispod vode.
Šahovska igra prerasta u igru lovice, tj. mačke i miša, koja potom postaje kaubojski showdown na McT-ijev način. Američki dužnosnici se pitaju – Što ako Sovjeti prvi krenu na NATO? Uvijek se svi to pitaju. Ne brinite, neće! Naravno, oni će sijati kaos diljem svijeta i to je sigurno. Ali u krajnjoj liniji, oni blefiraju te će se prije sami poubijati. Oni će i sami rušiti svoje avione. Mi samo trebamo malo hrabrije pomoći da sve to brže završi te ovdje ne mislim(o) samo na filmska događanja. Što se tiče autora ovih redaka, film „Lov na Crveni Oktobar“ je mogao trajati i malo duže od 135 minute, ali neke sovjetske egzibicije i operacije trebaju trajati puno kraće. Treba ih srediti na početku, baš kao što je na početku „Crvenog listopada“, Connery sredio Putina.
Kroz tekst sam (kao i uvijek) pokušao nabrojati više podmorničkih referenci i usporedbi sa sličnim filmovima. Za kraj, idemo na još jedan film, koji u nekim motivima (npr. pobuna) ima sličnosti s „Oktobrom“, ali nas još više može podsjetiti na sadašnje vrijeme. Naime, 5 godina poslije Oktobra, snimljena je solidna „Grimizna plima“ Tonyja Scotta. Razlika je u tome što je „Crveni Oktobar“ i dalje klasični hladnoratovski film, snimljen po hladnoratovskom romanu te sa hladnoratovskim ključem. S druge strane, Grimizna plima je došla u intermezzu tranzicijskog razdoblja. Tamo su likovi prilagođeniji tom razdoblju, kada Sovjeti više (kao) nisu bili neprijatelji (doduše u filmu imamo poludjelog Rusa, koji je preuzeo vlast), iako je sam film simbolički prikaz stvarne epizode iz kubanske raketne krize (i to sa sovjetske podmornice B-59). Uglavnom, uvod filma nam govori:
…The three most powerful people on the planet: The U.S. President, the Russian President, and the captain of a U.S. nuclear submarine.
U “Grimiznoj plimi” imamo (opet) odnos različitih pojedinaca. Stari morski vuk je Gene Hackman, a mlađi idealistički zamjenik zapovjednika je Denzel Washington. Pitanje je (uvijek isto): trebamo li (i kada) aktivirati nuklearne projektile? Nema crvenog gumba, već imamo dva ključa za projektile. Hackman ovdje uopće ne nalikuje na Conneryjev lik, štoviše netko bi rekao da je on (na trenutke) i negativac (kao da se fura na Jack Nicholsona i brigadira Jessupa). S druge strane i Denzel (u filmu glumi svojevrsnog pacifista) također nije Baldwin. Međutim, ono što se gledatelji/čitatelji (sa naknadnom pameti i kontekstom današnjeg trenutka) trebaju upitati je sljedeće: iako je (simpatičniji) Denzel možda bliskiji gledateljima u smislu za koga navijati – je li on doista i pravi čovjek na pravom mjestu? I s druge strane – je li (arogantniji) Hackman bio doista u krivu (ako je bio spreman na sve, tj. uvjetno ratoborniji)?
Na kraju su obojica bili i u pravu i u krivu, ali to što je Hackamnov lik napravljen da izgleda arogantnije – to doista ne znači da nam takvi ljudi (u kritičnim trenucima) ne trebaju. Naprotiv. Zapamtite, samo bandit može srediti bandite. Dakle, podsjetite se i Grimizne plime (na čijem scenariju je surađivao i Tarantino), dok odbrajamo minute do ponoći. Naravno, Hackmana se treba podsjetiti, jer i on je prestao aktivno glumiti još 2004. Nedavno je i njegov vršnjak, sir Michael Caine (koji je frekventno snimao i u poznoj dobi) objavio da je prestar za uloge, ali nek’ se i on još drži. Jedini (Conneryjev vršnjak) koji se još ne da sa scene je vatrena lisica – Clint Eastwood. Neka za sve njih vrijedi pravilo: They’ll die, when they’re dead, ili još bolje – True legendes never die or retire (they reload).
Sve bi njih mogli zamisliti u ulogama podmorničkih (i drugih) kapetana, ali samo je jedan oktobarski kapetan Ahab sa pravom perikom, sijedom bradom te laganim škotskim naglaskom. Čovjek koji je uhvatio sovjetskog Moby Dick-a za muda, dok je izbjegavao (fotonska) torpeda, tražeći put u pobjedu i slobodu. Nije paničario, niti u jednom trenutku. Stara iskusnjara. Imao je plan za sve. I za pobunu.
Pobuna na topovnjači Potemkin, Pobuna na krstarici Aurora, Pobuna na brodu Caine, Pobuna na brodu Bounty, pobuna na USS Alabami (u Grimiznoj plimi) ili pobuna na Crvenom Oktobru – svejedno je. Odlučni duh može sve prevladati. Doduše, rezultat pobune je taj da ponekad imamo i neplanirane kolateralne žrtve. Vjerni zamjenik Borodin (staloženi Sam Neill) je -baš kao i Ramius – htio samo emigrirati u Novi i bolji svijet. . Neki od pripadnika posade Crvenog oktobra nisu se bojali i zato ih pamtimo:
Borodin: I will live in Montana. And I will marry a round American woman and raise rabbits, and she will cook them for me. And I will have a pickup truck… maybe even a “recreational vehicle.” And drive from state to state. Do they let you do that?
Kapetan Ramius: I suppose.
Borodin: I ne trebaju nam dozvole (za prelazak granica)?
Kapetan Ramius: No papers, state to state.
Borodin: Well then, in winter I will live in… Arizona. Actually, I think I will need two wives.
Kapetan Ramius: O, barem dvije…
Borodin nažalost nije uspio vidjeti Montanu, ali Ramius je vidio Maine. Prošli smo toliko put, da bi se sakrili u rijeci?, pita Ramius. Tu nas sovjetski sateliti neće tražiti, Kaže Ryan. Baš poput Kolumba, Ramius je došao u Novi svijet, malo umoran, ali spreman za novi početak. Htio je naći svoj mir, kao na pecanju:
Captain Ramius: “… and the sea will grant each man new hope, as sleep brings dreams of home.” Christopher Columbus (scenaristička sloboda, jer nema dokaza da su to bile Kolumbove riječi, a na scenariju je pomogao i veliki John Millius pa je možda ova poetika i od njega, op.a..)
Jack Ryan: Dobrodošli u Novi svijet, Kapetane…
Drage čitateljice i čitatelji – dok nam more daje nadu, uz snove o novom domu – prisjetili smo se kakav je ovo dobar old school film. Završio je baš kako je i trebao. Na kraju smo uspjeli spriječiti Treći svjetski rat i Armagedon. Oni su implodirali, a mi smo pobijedili. Napravimo sada reprizu i potom nazdravimo. To je pravda! Cheers!
Dok nazdravljamo na kraju (n)ovog revolucionarnog listopada, prisjetimo se i velikog Seana Conneryja. Najbolje da ga se prisjetimo sa listopadnim, a opet zimzelenim (evergreen, unatoč crvenoj boji) „Crvenim oktobrom“. Slavimo svojevrsni Oktoberfest kao dr. Jeffrey Pelt, koji se šali sa sovjetskim veleposlanikom. Neka potonu svi, osim „Crvenog oktobra“. Njega ne damo, jer – Oktobar je naš!
Tekst napisao: Matija Horvat
