REDATELJ: Christopher Nolan
GLAVNE ULOGE: Christian Bale, Heath Ledger, Aaron Eckhart, Maggie Gyllenhaal, Morgan Freeman, Michael Caine, Cillian Murphy, Eric Roberts
TRAJANJE: 152 minute
NAZIV ORIGINALA: Dark Knight
GODINA PROIZVODNJE: 2008
…U Chicagu su gangsteri, opljačkali narod cijeli…
Hollywood je tek krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća uspio napraviti prvi (pravi) film o superjunaku. Bio je to Superman pod redateljskom palicom Richarda Donnera (Goonies). Ljubitelji drugog važnog superjunaka koji je u stripu bio poznat još od kraja tridesetih – Batmana – trebali su čekati sve do 1989. godine da bi na velikom ekranu vidjeli svojeg Lieblinga u pravoj, modernoj verziji. Filozofija redatelja Tima Burtona – koji je koristio usluge solidnog Michaela Keatona, kao (ne toliko ekscentričnog, barem ne u Keatonovoj izvedbi, ali sigurno usamljenog) milijunaša Bruce Waynea, tadašnje seks bombe Kim Basinger kao fatalne plavuše i poludjelog Jack Nicholsona kao Jokera – bila je napraviti stripovski gotički cirkus u vintage izdanju*. O ukusima stalno (ne) raspravljamo i jedino što možemo je tolerirati jedni druge i pokušati se razumjeti, jer svatko ima pravo na svoje afinitete i/ili vizije svih mogućih filmova. Činjenica je, da je Burtonova vizija filma o čovjeku šišmišu, bila (u nedostatku boljih riječi) cirkus. Veliki dio publike i danas ima samo hvalospjeve o toj verziji. Naravno da je i uspješni nastavak Batman returns – sa još jednom odličnom glumicom (prekrasnom, ali ne toliko kao Selina Kyle, nego baš u žena mačka verziji, jer mačke vole grebati) Michelle Pfeiffer, grotesknim Danny de Vitom, kao (još i danas) stvarno odbojnim Pingvinom** i Christopherom Walkenom – dovoljno zacementirao Burtonov bitan status u prikazivanju Batmana. Isti redatelj (nesumnjivo) ima i danas hrpu sljedbenika koji ne priznaju ništa drukčije (modernije). Pokojni redatelj Joel Schumacher je pokušao stvoriti nešto novo, ali je u osnovi ostao na toj burtonovskoj frekvenciji. Batman forever sa Val Kilmerom, (još jednom fatalnom plavušom) Nicole Kidman, Tommy Lee Jonesom i Jimom Carryjem, ipak nije ostao zapamćen kao prva dva dijela, a sve je palo u vodu s Batmanom i Robinom.***
*Nicholsonova replika – jesi li ikada plesala s vragom na mjesečini – i njegova uloga je upravo takva – on je više glavni cirkusant, a malo manje (ono što bi možda trebao biti, bez obzira na stripove) – pravi negativac. Cirkus ne spominjem(o) da bi uvrijedili ljubitelje te ekranizacije već samo rezoniramo – ako nešto hoda kao patka i ako se glasa kao patka – vrlo vjerojatno se radi o…cirkusu (zar ne?). Nije stvar u političkoj (ne)korektnosti, već se samo radi o običnoj riječi (cirkus)
**dio fanova filma smatra kako bi glavni negativac (baš kao i Nicholsonov Joker), ako je već i mora biti cirkusant, ne treba biti i slinavi mutant iz kanalizacije u potrazi za roditeljima (ponavljamo, bez obzira na stripovski predložak). Jednostavno, Pingvin nema tu snagu (nije riječ o mišićavom tijelu), koja je potrebna za negativca (naravno, to je mišljenje autora ovih redaka i ne mora nužno korespondirati s značajnim dijelom auditorija)
***niti snaga Arnolda Schwarzeneggera, niti tada nadolazeći George Clooney, niti sanjiva, ali uvijek seksipilna Uma Thurman, niti super model Elle MacPherson ili tadašnja mlada zvijezda Chris O’Donnell …nitko nije mogao spasiti taj fijasko zbog kojeg smo prestali razmišljati o našem junaku iz sjene…iz tame…Schumacher nije imao autonomiju oko snimanja ovog projekta, ali čak i da jest, opet to ne bi bio onakav film kakvog je (značajan) dio publike htio.
Ponovno smo čekali gotovo desetljeće (u sportskom žargonu, bez medalje) da bi se stvari napokon posložile. Batmanu je trebao talent kao što je Christopher Nolan.*
Bilo je potrebno modernizirati Brucea Waynea iliti čovjeka šišmiša, a Christian Bale (manje na steroidima, a više na žestokoj tjelovježbi i proteinskoj prehrani, koja ga je nakon uloge u Machinist-u, potpuno preobrazila i učinila ga jačim sa 40kg mišića i pretvorila ga u ono kakav je danas – veliki tjelesni transformer i odličan glumac) je to učinio baš kako treba. Nolanova vizija Viteza tame (The Dark Knight), još od početka u filmu “Batman Begins” bila je totalno drukčije od drugih, prethodnih filmova o Batmanu. Samurajska podtema, modernizacija scenarija (i scenografije), dobrodošao nedostatak humora (nešto humora ima, dok vidimo Brucea s manekenkama ili dok spava na korporacijskom sastanku uz opaske vjernog Alfreda, ali nije riječ o dominantnim trenucima filma) i potpuni izostanak cirkusa lansirao nas je u 21. stoljeće i pokazao kako superjunak treba izgledati.** Možda je Baleova uloga zapravo napravila inverziju, jer nam je dostavila Batmana kao snagatora i majstora borilačkih vještina puno više nego li je to bio slučaj ranije. Batman više nije Bruce Wayne, upravo suprotno – Bruce Wayne je Batman ili točnije – Vitez tame. Više nije u prvom planu ekscentrični bogataš u špilji, već asket koji bježi od hedonizma. Bruce ima puno veće ožiljke iz mladosti (i tu ne mislimo samo na gubitak roditelja, već i iskustvo zatvora, u stilu sedam godina u Tibetu) nego što je to prikazivano prije. Također, on ne ispija toliko šampanjce u svojem dvorcu na kraju grada već pasionirano radi sklekove i vježbe snage dok mu vjerni butler Alfred (jedan od najvećih glumaca današnjice, sir Michael Caine) donosi zdrave napitke i tek ponekad unese humor kod usamljenog odmetnika/osvetnika. Njegovo porijeklo nam je bolje objašnjeno. Bale nije umišljeni i sanjivi Kilmer ili nedovoljno tjelesno atraktivan Keaton***. Modernizirana je uloga primijenjene znanosti, kao skrivenog vojnog krila Wayne Entreprisea. Lucius Fox (klasični Morgan Freeman) ,ovdje služi kao svojevrsni M iz serijala James Bond –on je osoba od povjerenja koja izmišlja tehnikalije i moćna oružja te ispunjava gazdine želje****. Gazda je zapravo, modernizirani detektiv s fizičkom spremom triatlonca (to je pokušao nastaviti i Ben Affleck u DC univerzumu, ali ti filmovi se možda i ne bi trebali uspoređivati sa Nolanovim remek-djelima). Gotham City više nije kulisa u filmskom studiju te se bježi i od samog CGI-ja. Vizure Chicaga, kao klasičnog metropolisa sa neboderima (na tv-u to još jedino može glumiti New York, a NYC je i bio Gotham u Dark Knight Rises – taj je grad potpuno komercijaliziran u filmovima, dok Los Angeles, San Francisco i drugi nemaju takve vizure) se odlično uklapaju u onaj modernizam kojem se teži pogotovo u noćnim panoramama. Nolan je priznao utjecaj legendarnog filma “Vrućina” redatelja Michaela Manna pa je na neki način, drugi dio Dark knight trilogije, zapravo i priča o gradu.
*i njegov brat (scenarist) Jonathan također ☺
**ostali super-junački filmovi 21. stoljeća, ipak zadržavaju razinu humora (pa i cirkusa) što Nolan vješto izbjegava. Kritičari će reći kako Nolanova trilogija sebe smatra preozbiljnom te da prikaz superjunaka treba biti opušteniji, ali autor ovih redaka samo smatra kako je Nolan otišao pravim putem, jer je u film stavio kritiku stvarnog društva te je pobjegao od stripovskih (bum-tras-cirkus) klišeja, vintage elemenata i općenite banalnosti te je napravio pravi žanrovski kriminalistički (super) film
***samo je stvar da je Keaton produkt nekog drugog vremena, vremena kada tjelovježba nije naglašavana u medijima (pa je i zato nekima simpatičnije, kada je sve…opuštenije)
**** Dolazi li Batomobil u crnoj verziji? (jer Batman obožava crno, makar i ispod nokta). Batomobil je sada Tumbler, a moto verzija je opaki Batpod, dok u Dark Knight Rises dobivamo i letjelicu (The Bat), koja je više nekakav moderniji Plavi Grom (sjetite se legendarnog filma sa Roy Scheiderom iz 1983. godine u kojem je helikopter napravljen boljim od zrakoplova), a manje izgleda kao stilizirana igračka kao što je to bio slučaj u prijašnjim verzijama
Photo: Warner Bros Entertainment
Pljačka banke i krabuljni ples s početka filma žestoko nas uvodi u radnju. Mastermind koji stoji iza svega je Joker (u planetarno poznatoj izvedbi pokojnog Heatha Ledgera). Tko ili što je Joker ostaje nejasno do kraja. Upravo ta doza misterije je ono što nas uvijek i iznova zaokuplja. Joker u Vitezu tame nije član mafije ala neki Jack Napier koji je klaunovskim Scarface-om postao zbog pada u kemikalije, niti usamljeni Arthur Fleck, kojem su ukinuli antidepresive (i koji ima drukčiji potencijal, ne onaj za nolanovske filmove u vizurama Michaela Manna). Otac se spominje (You wanna know how I got these scars?… Why so serious…), ali to loše djetinjstvo nije nešto oko čega Nolan radi dramu. Naprotiv, Joker je potpuna misterija. Ne znamo odakle dolazi, niti što točno želi. Potpuni nedostatak plana je ono što ga karakterizira pa i sam kaže:
Do I really look like a guy with a plan? You know what I am? I’m a dog chasing cars. I wouldn’t know what to do with one if I caught it! You know, I just… „do“ things.
Agent kaosa, koji je bio u ludnici Arkham (možda i pod paskom Strašila, kojeg u drugom dijelu, također u cameo pojavljivanju, glumi Cillian Murphy) može figurirati i kao mentalno nestabilni pojedinac, ali možemo ga gledati i kao neko nadrealno čudovište iz (paralelnog) svemira Stephena Kinga (npr. ozbiljnija verzija It-a; naizgled manje čudovišna, a zapravo – ono što je manje, često je više, pa su često opasnija ona čudovišta u ljudskom obliku). Čak i ako njegovim venama kola ljudska krv, nije pretjerano reći da se radi o čudovištu. Ne samo u smislu da je freak već je riječ o monsteru. Čudovište čiji tjelesni smrad u kadrovima možemo osjetiti. Masna kosa, šminka, iznošeno odijelo…smrad iz usta, koji iz fikcionalnog ekrana prelazi u stvarnost…smrad truljenja koji ulazi u vaše pore. Iako je film rađen prema stripu The killing joke (i The long Halloweeen), lik anarhičnog Jokera je upravo personifikacija današnjice. Zamislite se 31.12.2019…Slavite ulazak u Novu godinu, sve je super i sve je za 5. Sve je poznato i lagano. Poljubac u ponoć pa ulazak u siječanj. Netko razmišlja o skijanju, netko o rukometnom prvenstvu, netko o predsjedanju Europskim Vijećem, netko o trivijalnim novogodišnjim odlukama…još uvijek je sve naizgled u redu. Ali sa tv ekrana lagano dolaze vijesti iz Kine o nekakvom virusu koji je sa životinje prešao na čovjeka. Dosadilo Vam je primati informacije, ali vijesti ne staju. Raste broj zaraženih, kao u filmu o zombi apokalipsi. Broje se mrtvi u Bergamu, Madridu, New Yorku. Lockdown…zatim rutinsko svođenje računa za majmunska lica i rutinska korupcija na svim razinama… zatim potresi…pa suzbijanje zaraze…još malo potresa…drugi val (koji je zapravo još uvijek prvi). Baš tako sa ekrana, javlja se i Joker, koji daje prijetnje i ultimatume mirnim građanima, koji sječe glave u live prijenosu, kao da je član ISIS-a, a ne predvodnik mafije*. I onda, u iščekivanju globalne recesije, uz globalnu pandemiju, noću hodate praznim ulicama korumpiranog Gothama ili Metropolisa, kao da ste žedni Mad Max u pustinji (svedeni na samo jedan instinkt – preživljavanje), dok crijepovi padaju sa oštećenih zgrada. Sve se urušava, ne samo zbog potresa i katastrofa na koje ne možemo utjecati. Sve oko Vas je darvinizam i borba za resurse…To nije pesimizam, nisu crne predikcije. To je realnost…realnost u kojoj ne znamo što će se dogoditi idući dan, jer sve je moguće. Upravo taj nedostatak reda, plana i/ili strategije u determinističkom kaosu je – Joker. On ide za eliminacijom preostalih (malobrojnih) poštenih ljudi. Njegova šaka Vas žestoko udara i ako niste fizički i mentalno uvježbani (uvijek budi svoj, osim ako možeš biti Batman, tada budi Batman), tada ćete početi razmišljati – trebate li možda pritisnuti dugme , pobjeći i spasiti sebe, jer i drugi isto razmišljaju (scena s trajektima u filmu i moralna dvojba kao na parlamentarnim izborima). Pritiskanje dugmeta i potencijalna eksplozija te pripadajuća (moralna) dvojba (prokleta mogućnost izbora mora postojati) je zapravo scena iz Matrix-a, kada Vam Morpheus daje mogućnost izbora– plava pilula, sve zaboravimo, probudimo se i sve kao ostaje po starom (preživljavanje u korupciji Gothama) ili crvena pilula koja nam ne da spavati i snalaženje u Zemlji čudesa. Većina ljudi bira lakši put – plavu pilulu (iako su boje manje bitne), jer većina je preslaba, kada kaos (Joker) dođe na horizont i kada uz kumove i ortake preuzme vlast. Uz mrtvački ples (jeftina mjuza i teška cuga, lutrija i užas su njihova furka) na početku svog mandata i uz konstantnu korupciju u svim razdobljima i sa svim grijesima struktura.
*bivši američki predsjednik Obama na Jokera gleda kao na situaciju na Bliskom Istoku ( možda i cijelom svijetu) te istog uspoređuje s ISIS-om. Npr. onaj sastanak čelnika bandi na početku filma…svi raspravljaju kako podijeliti plijen i teritorij. To je mafija, ali postoji nekakav red ili mafijaški kodeks. Ulazi Joker i sve zapali…prvo sa olovkom, kao da je Joe Pesci u Scorseseovim mafijaškim filmovima, a onda i doslovno. Tako nepredvidljivo je djelovao i ISIS (a sigurno da to zlo nije u potpunosti uništeno), a upravo to je modus operandi negativca Jokera
Pandan Jokeru (uz Batmana) je županijski državni odvjetnik – bijeli vitez Gothama – Harvey Dent (vrlo dobar nastup Aarona Eckharta ). Nepotkupljivi i iskreni borac za pravdu koji voli pomoćnicu, zamjenicu županijskog državnog odvjetnika Rachel Dawes (Maggie Gyllenhall je zamijenila Katie Holmes, u ulozi žene koja tajnu zna), iako nije u potpunosti sigurno voli li ona njega, kao što voli Brucea(?). Rachel je žena koja je pala na iskrenost i na djelovanje – Harvey to čini bez maske, ali i Bruce je bio iskren, a on djeluje pod maskom (u prvom dijelu imamo scenu, kada se otkriva identitet zaštitnika pod maskom – It is not who I am underneath, but what I do that defines me). Harvey Dent je, u početku, doista, Batman bez maske. Način na koji sredi svjedoka u neprijateljskom (unakrsnom) ispitivanju u prepunoj sudnici, pred cijelom javnosti, je kao kad Duvnjak iz ničega s deset metara opali projektil u rašlje. Buuummm…Zoom! Nenaoružan i opasan. Kad bolje razmislim, upravo to je napravio i Joker – sa olovkom na mafijaškom sastanku (učinit ću da olovka nestane…buuum! Ta-daaa. Doduše on je bio pun eksploziva, ali razumijete poantu, zar ne). I nije čudo, kako će na kraju, Two – Face (tada u horor izdanju) i Joker djelovati u svojevrsnoj simbiozi; uništeni Dent kao Two Face kaže za Jokera da je on samo bijesan pas i zapravo želi one koje su ga pustili sa uzice. Međutim, upravo tu je napravio grešku, koju je trebao naučiti na pravnom fakultetu – ne treba generalizirati krivnju (tražiti one koji su ga pustili s uzice, jer to je nejasna koncepcija, odnosno relativno je jasna, ali tu stradavaju i nevini ili manje krivi). Krivnja se mora individualizirati, a sve drugo je samo kaos i anarhija. Bitno je za napomenuti kako je i Joker napravio određenu grešku, u smislu da nije (u potpunosti) ostao dosljedan sebi. Naime, ako se i on sam smatra psom koji trči za autima i da uopće nema plan, zašto u sceni paljenja novca sa rusko – čečenskom i talijanskom mafijom kaže: Tell your men they work for me now. This is my city. On je ovdje outao svoju želju…želi postati lokalni šerif. Međutim, to je samo zato jer onda (kad je na vrhu) jedino može poslati svima svoju (anarhičnu) poruku, koja glasi da nije stvar u novcu i kontroli, već samo u: Everything burns! Upravo tu je psihološka analiza vjernog butlera Alfreda, koji kaže da neke ljude i ne treba shvatiti, jer –
Some men aren’t looking for anything logical. They can’t be bought, bullied, reasoned or negotiated with. Some men just want to watch the world burn.
Photo: Warner Bros Entertaiment
Ono što je Joker oduvijek, to je svojim lošim djelima, na kraju postao i Harvey/Two-Face. Više ga se nije moglo urazumiti. Baš kako je i (usputno, na večeri) rekao: Ili pogineš kao heroj, ili doživiš dovoljno dugo da bi postao zločinac. Je li riječ o pesimizmu profesionalne deformacije (nije lako biti državni odvjetnik, koji se do mirovine bavi s kaznenim djelima, raspolaže sa ograničenim ili bolje rečeno, jako skromnim resursima, dok s druge strane dr. Evil, ima svu moguću odvjetničku pomoć, a bogati odvjetnici te ismijavaju) ili nešto drugo? U starim vremenima, ljudi bi predali vlast osobi od povjerenja, koja bi uvela zakon & red (tzv. diktator, koji je dakle, prvotno imao pozitivnu konotaciju), ali svi znamo da svaka vlast kvari…a apsolutna vlast kvari apsolutno. Iz dobrih namjera (uvođenja reda, mira, kažnjavanja zločinaca), često se dogode kolateralne žrtve i kako već znamo, popločava se put do pakla. A u paklu, sve gori. Ali kako isušiti tu močvaru, kako izbaciti zvijeri iz burmanske džungle ili džungle na asfaltu?
Bruce: Kako ste uhvatili onog bandita u Burmi?
Alfred: We burned the forest down (klin se klinom).
Simbolično spaljivanje (pra)šume dovodi nas do još jedne moralne dileme. Kako taj požar treba izgledati? Kako sravniti podatke i izvući negativca na vidjelo? Naravno, na protuzakonit način, u formi prisluškivanja (kojeg nam je vizionarski dočarao legendarni Coppola u filmu The Conversation, sa Gene Hackmanom iz 1974.) od strane Velikog Brata, u ovom slučaju – sonarnog uređaja. Lucius Fox će nevoljko pomoći – Dark Knight ionako zna da se time ne smije bahatiti i da otkriće treba uništiti. Barem nakratko, Batman postaje jedno s Matricom te njegove oči zaiskre u bijeloj boji nasuprot tmini. Stripovska fantazija i fantastični night vision, u odličnoj režiji* Christophera Nolana, nam daje najbolje od Batmana. Sada je Batman svojevrsna preteča Ironmanu (Marvelu i samom DC-u), jer gadgete doslovno koristi na sebi i u sebi. Crni plašt i kostim, bijele oči – crno-bijeli aranžman, ali sve je (i bolje, nego) u boji. Nakratko postaje dio umjetne inteligencije, koja svijetli ili ako hoćete – sjaj(i) u tami. Harvey je grad, koji tone pod korupcijom i kriminalom, usporedio sa noći i mrakom:
The night is darkest just before the dawn. And I promise you, the dawn is coming.
Zora je stigla s tehnološkim napretkom, fantastičnim sonarom, blještavim bijelim očima, koje se probijaju u mraku. Ovdje je (ne)obični milijarder u šišmiševom kostimu, postao jači i od Supermana, Ironmana, Kapetana (ili satnika) Amerike, a druge da i ne spominjemo.
*ono što može zasmetati su naglo prekinuti kadrovi, kojima Nolan ubrzava radnju, a ponekad se čini kao da nešto propuštamo (npr. scena kada je Joker upao na zabavu i kada je Bruce/Batman sakrio Harveyja te kada je skočio sa zgrade da bi spasio Rachel. Gdje je onda nestao Joker? U spomenutoj sceni kao i tijekom cijelog filma (npr. scena bijega iz Hong Konga i ona nebeska udica), Nolan radi oštre, kratke i brze rezove. Iako film traje solidnih 152 minute, fanovi bi uživali i da je radnja usporenija, ali majstor Nolan pokušava epiku staviti u komercijalne svrhe i ne želi probiti magičnu barijeru od 3 sata ili više. Iako postoje oštri rezovi, oni ne utječu puno na svekoliki dojam o potencijalno najboljem filmu o super-heroju.
Uz Luciusa Foxa, kao čovjeka za tehniku, ne treba zaboraviti niti nepotkupljivog policijskog načelnika Jima Gordona (stabilna uloga Garyja Oldmana, kojeg smo u prošlosti pamtili po ulogama nestabilnih likova raznih negativaca). U jednom trenutku je postojao pozitivan trijumvirat – Batman, Gordon i Dent. Možda je idealistički Dent, shrvan od boli i gubitka osobe koja ga (ni)je voljela, ovdje bio najslabija karika, dok je načelnik Gordon cijelo vrijeme ostao na zemlji. Nije prizivao ideale, ali je djelovao na jedini mogući (pošteni) način. I bio je također hrabar te nije prešao na dark side. Sjetimo se scene kada je Joker uhvaćen, a načelnik Gordon skine masku i uperi cijev u Jokera. Ta noćna utrka i dvoboj u Chicagu/Gothamu, s Jokerovim bazukama, tumblerom iz kojega izlazi batpod pa igrom kukavice između Batmana i Jokera, gdje samo naizgled Batman gubi ravnotežu. Moderni western, nadograđen vrhunskom tehnologijom. Jack Nicholson i Michael Keaton u Burtonovoj režiji nisu mogli pružiti takvu ekranizaciju, žestinu, prikaz borbe i takvu vrstu zabave, kao Bale, Ledger, Nolan & partneri. Bila su druga vremena i filmovi su rađeni prema drukčijim filozofijama. Za svakoga nešto, zar ne..? Netko više voli vintage, a drugi više preferira modernizam. Netko više knjige i stripove, a netko filmove nolanovske vizije. Joker je naizgled pokušao okupiti Sala Maronia (Eric Roberts), koji je preuzeo mafiju nakon Falconea, naizgled je htio ujediniti klanove ruske, talijanske i afroameričke mafije. Međutim, namjera filma nikada nije bila prikazati ujedinjene negativce protiv snaga reda i mira. Cijelo trajanje filma,to je i trademark nolanovske trilogije, postoji modernizirani koncept borbe između dobra i zla i ta klackalica je varljiva, poput onog zvrka u (također Nolanovu) filmu Inception. U jednom trenutku se čini da je dobro prevladalo, ali sve se može promijeniti treptaju oka (Joker je u zatvoru, ali kao da i nije uhvaćen, jer cijelo vrijeme diktira tempo). Postoje moralne dileme, koje razaraju klasični crno-bijeli koncept borbe protiv kriminalaca i uništavaju temelje na kojima je izgrađeno (moderno) društvo – npr. pitanje nadzora i prisluškivanja. U ratu protiv terorizma takve barijere kopne (alles ist relativische) i ponekad je doista potrebno – spaliti šumu (jer Joker je prvi počeo s paljevinom, mi smo samo nastavili…we didn’t start the fire, it was always burnin’, since the world’s been turning). Međutim, gradskim herojima je jasno kako je neograničeno prisluškivanje uvod u totalitarizam te nakon što se uhvati Jokera, istu tehnologiju žele odbaciti. Znamo da je takvo što u realnom životu, ipak teško očekivati, ali Nolan igra na savjest običnih ljudi i pokušava predočiti idealističku sliku liberalne demokracije. Idealistička slika građanstva i poticanje savjesti je također vidljivo i u trenutku Jokerovog eksperimenta iz teorije igara – koji trajekt će (prvi) eksplodirati(?). Onaj s robijašima (kojeg mogu uništiti obični građani) ili onaj s običnim građanima (kojeg mogu uništiti robijaši, tj. zatvorenici, kriminalci…). Savjest se prvo pokazala tamo gdje se ne očekuje – kod zatvorenika. Kao da i ovdje Nolan pleše po melodiji Stonesa u pjesmi Sympathy for the devil (just as every cop is a criminal and all the sinners are saints). U korumpiranom svijetu kojeg prikazuje mračni (ali ultra moderni) Gotham, većina (represivnog i ostalog vladajućeg) režima je doista prihvatila mito i korupciju (načelnik Gordon na raspolaganju nema niti nekoliko dobrih ljudi, jer na strateškim mjestima su Jokerovi ljudi), ali Batman ne želi prihvatiti činjenicu da je sve utemeljeno na mitu odnosno korupciji i tu nastaje njegova legenda. Legenda koja želi dokinuti mit(o).
Joker: Znaš li kako sam dobio ove ožiljke?
Batman: Ne. Ali znam kako si dobio – ove! (vrhunski one-liner, kakav i dolikuje posljednjem akcijskom super-heroju)
Vitez tame je sa osam nominacija za Oscara, probio granice za dotadašnje filmove o superjunacima, odnosno za one filmove čiji je temelj bio – strip. Potvrdio je dvije najveće nagrade. Oscara je posthumno dobio Heath Ledger koji se toliko uživio u ulogu da su ostali glumci na setu osjećali nelagodu (sir Michael Caine je to i potvrdio na vlastitom primjeru, kada je u jednom trenutku zaboravio svoje riječi, jer ga je Joker prepao svojom prisutnošću). Uz Ledgera, osvojen je i Oscar za najbolji zvuk. Specijalni efekti su prisutni, ali sve je napravljeno puno čišće. Gangsterski Gotham je doista Chicago sa svojim neboderima, noćnim vizurama, željeznicom, obalom jezera Michigan itd. Nema studijskih kulisa u vintage izdanju. Miris korupcije je stvaran i zašto ga skrivati umjetnim efektima. Batmanovi gadgeti su nadograđeni – od Sky Hook-a (zaboravljeni projekt CIA-e, kojeg je oživio Fox) i odlične scene bijega iz Hong Konga (što bi tek današnji građani tog autonomnog grada u totalitarističkoj državi dali da ih neki Batman s nebeskom udicom izvadi iz ruku negativaca), preko neograničenog sonara do supersexy cool – motornih vozila. Znate što pravi fanovi doista vole? Trenutke iščekivanja, kada se po prvi put vidi novi Batmanov kostim, kada prvi put vidimo obrise novog Batomobila, kada prigušeni glas (duboko grlo, ali u onom – najkorektnijem smislu), prilikom stupanja na scenu, kaže negativcu: Mene sigurno niste očekivali! I ona njegova brza nestajanja (He does that, kaže načelnik Gordon). Čudovišni Joker je pamtljiv, jer doslovno izlazi iz ekrana, kao što gura glavu iz jurećeg automobila i svima se zlokobno smije. Nolan kroz prizmu Batmana prikazuje vjeru u ljudski rod, ali kaotičnost zagonetnog Jokera, negativca koji želi vidjeti svijet kako gori, je velika brana za tihu građansku većinu. Većina ne bi trebala biti šutljiva i prihvaćati mrvice sa stola pod geslom on krade, ali i nama daje(!?) S druge strane, velika bogata korporacija, u ovom slučaju Wayne Enterprises, kroz cijelu priču o Batmanu je ipak prikazana pozitivno (što je razlika od matrice na koju smo naučili – gramzive korporacije koje uništavaju resurse i bogate se na račun siromašnih – tu ima istine, ali ne i onda kada dolazi od ljudi koji vam govore otprilike u rangu „Bill Gatesa i teorija zavjere o 5G i čipiranju ljudi“…). Bogata korporacija u tajnosti radi u korist građana, ne samo od pokojnog oca (koji je htio unaprijediti život u Gothamu), već i od njegova last international playboy sina, koji je naoko bjelosvjetski hohštapler, koji uživa u društvu prekrasnih escort djevojaka, ali to je samo maska.* Osim moralnih dvojbi (već znate onu staru od legendarnog predsjednika Reagana – ne postoje lagani odgovori, ali postoje oni – jednostavni), vjere u ljude, Nolanova vizija i filozofija nam predviđa i treći nastavak (The Dark Knight Rises), pogotovo kada Bruce pita Luciusa, hoće li ga novi bat-kostim bolje štititi od pasa (cijeli film ima problema s psima). Fox mu odgovori da će (novi kostim) biti sasvim dobar za mačke. I da, bit će dobar i za seksipilnu ženu mačku (Anne Hathaway) te za misterioznog čovjeka pod željeznom (predatorskom) maskom – Banea (koji je tjelesno superiorniji od Jokera, iako se radi samo o osobi, koja je sluga višim interesima), također pamtljivi Tom Hardy)…i za Ra’s al Ghula (Liam Neeson) i njegovu kći (lijepa Marion Cotillard)…ali, to je jedna druga priča…Bilo koji redatelj, sa bilo kojom glumačkom postavom (svatko zaslužuje šansu i jedva čekamo novog – The Batmana s Pattinsonom), koji će nastaviti viziju redatelja Nolana, sa tom ili sličnom filozofijom, bit će pozdravljen sa standing ovations i najvišim počastima u kino arenama diljem svijeta. Moramo biti spremni, jer winter is coming. Pandemije, globalne katastrofe, ekonomski recesijski tsunamiji, kucaju na vrata, a tamo, u podnožju Medvednice, možda živi i Godzilla, dok zločesti izvanzemaljci planiraju invaziju s mračne strane Marsa. Sve je kaotično. Radi se o običnoj gripi, ne radi se o gripi (i na neki način, sve je i počelo od šišmiša!). Neki stručnjaci kažu da treba nositi maske, drugi to ismijavaju. Kao što su Prljavci (sa AC/DC riff-ovima) pjevali, krajem osamdesetih, u također nestabilnim vremenima –
Jedni viču hej, to je komunist
Drugi viču a, anarhist
Jedni viču hej, čitaj Borbu
Drugi viču čitaj Mladinu
Jedni viču hej, slušaj Brenu
Drugi viču hapsi Boru.
Ma koga da, slušam ja
U ova šugava vremena
Zaustavite zemlju, silazim
(nije mi do ničeg, odlazim)
Stvarno bi trebalo zaustaviti Zemlju, jer sve oko nas je – kaos. Kaos, koji niti Joker, dok uništava bolnice, pali novčanice i harači gradom, ne bi smislio. Povijesni trenutak, koji jednostavno zaziva nekog kao – (Nolanov) Batman…jer, ponekad istina nije dovoljna, ponekad ljudi zaslužuju nešto više. Sometimes people deserve to have their faith rewarded…
*zamislimo trenutnog američkog predsjednika, samo na trenutak…on ima pedigre bogate obitelji, daddy issues, manekenke, žene, cijeli taj jet-set mikrosvemir nebodera, tjelesnih i ostalih užitaka…kako taj international hustler iliti agent Orange, koristi svoju moć i vlast?…Eto, igra golf u resortu, posjećuje partyje ozloglašenih pedofila, pod tzv. suverenističkom pričom, prodaje ugled svoje zemlje, obožava društvene mreže i navečer (u samoći, kada odu one žene koje imaju želudac da ih dira za razna strateška mjesta i koje plaća za šutnju) ždere hamburgere te polagano na zlatnoj postelji i wc školjci, pod zlatnim tuševima – umire u pustoši svojeg mrtvog srca…i ne radi ništa za poštene građane. Znam, uvijek postoji ona zamka, ona teorija relativnosti – gdje moramo definirati „normalno“ i „pošteno“ pa se cijela priča razvodni i postaje banalna, kao što bi Johnny pjevao o mrtvim fazanima,koji lete iznad naših glava, a ne padaju:
Rekoh sebi: “Moj Bože”, koliko demagogije sustavno poredane
U artiljerijske salve.
Koliko pokradenih misli iza kojih ne stoji
ništa osim mržnje, sujete, vlasti…
I koliko pokvarenosti treba da se
izlije pred naše noge…
I kako je do neprepoznavanja dovedena –
suština prevare
Batman neće upasti u tu zamku, jer on nije mrtva straža. Sa nebodera koji paraju stratosferu, on hvata signale u noći, dok nas snimaju sateliti sa zvjezdanog neba. Znate kako izgleda njegov S.O.S. On je tu za Vas, čuva noć od budnih, u borbi protiv kumova, ortaka, korupcije, kaotičnih negativaca i totalitarnih vlastodržaca. Uz industrijski i mračni soundtrack legendarnog Hans Zimmera i Jamesa Newton Howarda, on će preuzeti i teret da ga se lažno proganja i da ga pušteni s lanca, gone bijesni psi. Jer on je heroj kakvog zaslužujemo, ali (nažalost) ne i onaj kojeg trenutno trebamo (samo tu se ne slažem s redateljem, ali…poštujem…autor ovih redaka misli kako ga trebam sada i zauvijek, ali ga ne zaslužujemo). Zato ga love, jer on to može podnijeti, jer on nije njihov (naš) heroj…On je tihi čuvar i budni zaštitnik…Vitez tame… Iako formalno nema super moći, baš zato nam je najbliži, jer je samo čovjek (doduše, bogati čovjek). I ne samo da je čovjek, on je jedan najboljih (a za neke od nas i najbolji) super-junaka u jednom od najboljih (ako ne i najboljem) super-junačkih filmova. Nolanova Dark Knight trilogija nas je naučila onoj Rocky-jevskoj sentenci – da padamo zato da bi se naučili uzdignuti (što je blisko i onoj filozofiji: Rise and rise again, until lambs become lions), da se suočimo sa svojim strahovima (zato je šišmiš postao simbol), da nas empatija možda oslabljuje pred neprijateljima, ali je u isto vrijeme i ono što nas razlikuje od istih, da se tajna društva oslanjanju i na ekonomiju u slabljenju duha građana, da heroj može biti bilo tko – Even a man doing something as simple and reassuring as putting a coat around a young boy’s shoulders to let him know that the world hadn’t ended. Vitez tame nezaustaviljivo ide dalje, ni korumpirani gradonačelnici i njihovi sateliti, niti vlasnici hedge fondova, ni generali, ni svjetski vladari…Nitko ne može zaustaviti čovjeka s moralnim kompasom, s nešto vatrenog oružja i ultra modernim gadgetima. Zapamtite, kad su sva svjetla ugašena, on pali mrak.
Light up the darkness…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori