Naslovnica Akcija RECENZIJA: THE GOONIES – za šaku dukata

RECENZIJA: THE GOONIES – za šaku dukata

275
0
Photo: Warner Bros

REDATELJ: Richard Donner

GLAVNE ULOGE: Josh Brolin, Sean Astin, Corey Feldman, Robert Davi, Joe Pantoliano, Marth Plimpton, Keri Green, Jeff Cohen

TRAJANJE: 114 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1985

„Da sam im’o šaku dukata, da mi nije duša bećarska…“ 

I never had any friends later on, like the ones I had when I was twelve. Jesus, does anyone?, rekao bi Richard Dreyfuss, kao pisac, prisjećajući se svojih mlađih dana bježanja pred vlakom, pronalaska ljudskog leša i drugih događaja, u legendarnom (generacijskom) filmu “Ostani uz mene”. Iako ima sličnosti s filmom koji ću Vam predstaviti ova rečenica nije najbolji litemotiv za isti i ovaj put nećemo pjevati poznati šlager Ben E. Kinga. Naime, ovo je film iz osamdesetih godina prošlog stoljeća kad smo uz Johnnyja, počeli slušati i – Zlatne dukate) – uzvikom…Hey youuuu guuuuys!! (uz gusarsku glazbu i spuštanje niz jarbol)…ili…

„Uvali joj jezik, Brand“ (Mouth)

Legendarni generacijski (tek uvjetno dječji) film The Goonies je naizgled loše ostario. Možda nekome izgleda kao (legendarna serija) Miami Vice (recenziju serije i prije svega filma, možete pogledati – ovdje) – lijepe reminiscencije, za one koji se sjećaju te vibre, ali iz današnje perspektive, duboko (zaostao) u stilu 80-ih . Stoga se možemo zapitati – što bi takav film uopće značio za nove generacije – Instagrama, followera, influencera i svega onoga, što točno mladež već danas i voli? Razmislimo još jednom – radi se o vanjskim obilježjima: frizure, odjeća, glazba, neke igračke; to se kroz desetljeća mijenja. Razmislimo o onoj ljudskoj/sadržajnoj komponenti – možda su sve generacije, kao i sve obitelji (koliko god bile različite) –  iste ?. Naprimjer: imate skupinu prijatelja: uvijek je jedan od Vas – sportski tip, zar ne? Netko štreber, netko šaljivac, uvijek je netko – nacionalna manjina, uvijek je netko – mršaviji ili deblji, uvijek je netko hrabriji sa suprotnim spolom, uvijek se nekome rugamo , itd, itd…Jel’ me pratite ili prebirete po pametnom telefonu, tražeći najnovije vijesti, recepte, slikice od influencera i sve ono što u milisekundi zaintrigira Vaš mozak?  Ako me pratite – zahvaljujem na pažnji. Vežite se – polijećemo. I to u tehnološki staromodniju verziju Navigatorovog leta! U fantasy never never land sa svojevrsnim izgubljenim dječacima u potrazi za gusarskim blagom

Kada na proste faktore rastavimo način ponašanja i razmišljanja ljudi ili djece – oni bi trebali imati svoje sličnosti, premda ih dijeli, naizgled nepremostivi – generacijski jaz.  Ljudska komedija je uvijek ista, bez obzira na stoljeća ili (u ovom slučaju) desetljeća… Pitanje ovrha, hipoteka, neplaćenih računa i potencijalne deložacije je i danas aktualno. I danas postoje gradski moćnici, razne interesne skupine, koje npr., manipuliraju kupoprodajom i prenamjenom zemljišta – poljoprivrednog, građevinskogyou name it.. Kada sve zbrojimo, onda Gunisi (nekad prevođeni i kao: Družba Goonies) imaju smisla i u pandemijskom svijetu ludih dvadesetih godina, ludog 21. stoljeća…Kada vidimo ekipu filmaša koja je sudjelovala u nastanku ovog blaga nematerijalne baštine i univerzalne priče (zlih moćnika, dobrih građana i ludih školaraca…), koja je prožeta u filmu, onda to i nije čudo. Redatelj Richard Donner je dugo čekao pravu filmsku priliku i iskoristio ju je s hororom “Pretkazanje” (The Omen –poznati film s Gregory Peckom) te potom i prvim pravim (tada modernim) superjunačkim filmom “Superman” (remember Christopher Reeve) a onda su krenuli i drugi projekti.* Scenarist Goonies-a je također poznato ime – Chris Columbus** – šećer na kraju je i legendarni Steven Spielberg (ovdje kao producent, ali i više od toga).*** Nabrojana tri amigosa nisu mogli promašiti s konačnim proizvodom. Rezultat je ova (ponavljamo) samo naizgled, dječja pustolovina s elementima komedije, ala Indiana Jones (drugi dio), jer uz Donnera, odriješene ruke imao je i Spielberg redatelj nekih scena filma. 

*Režirao je i Superman II (zbog nesuglasica je projekt dovršio Richard Lester), serijal Smrtonosno oružje i legendarni buddy-buddy par Riggs & Murtaugh (tu je još i film Ladyhawke s Rutgerom Hauerom, Michelle Pfeiffer i Matthewom Broderickom pa Scrooged s Bill Murrayjem, Maverick, opet s Mel Gibsonom, Ubojice, Teorija zavjere (Julia Roberts i Mel Gibson), 16 blokova (Willis) itd, sve (barem) solidni naslovi…)

**režirao Sam u kući 1. i 2., Gđa Doubtfire, Bicentennial man, dva Harry Potter-a, scenarist Gremlina

***Spielbergov dječji štih je prisutan i u fantaziji Hook o njegovom radu u jednom drukčijem filmu možete pročitati i u recenziji ovdje 

Photo: Warner Bros

Kišni i magloviti lučki gradić Astoria, u sjevernom Oregonu, na ušću rijeke Columbije u Pacifički ocean* s poznatim velikim mostom (6.6 km preko velikog ušća) koji spaja savezne države Oregon i Washington, pružio je odlične i misteriozne kulise plaža, planina, šuma. Moćna gomilica iliti naša družba (Pere Kvržice) prisiljena je napustiti domove zbog građevinskog lobija i neplaćenih računa te zapravo, odbrojavaju zadnje dane u svojem kvartu s neizvjesnom budućnosti (možda završe u Detroitu?). Američka radnička klasa sredinom osamdesetih godine prošlog stoljeća trpjela je zbog svojih i tuđih grešaka, tražeći nekakav jackpot i šaku dolara da bi život postao ljepšim. Takva situacija počinje utjecati na njihovu teen djecu.** Djeca su: ozbiljni Mikey kao lider družbe (Sean Astin, budući Samwise Gamgee u Tolkien/Jacksonovoj trilogiji, također nastupio u seriji Stranger things), šaljivi Mouth (Corey Feldman, dječja nada još iz spomenutog Stand by me), izumitelj Data, tj. double O negative, tj. 007 (Jonathan Luke Ke Huy Quan, surađivao sa Spielbergom u Indiani Jones 2), debeli Chunk, tj. Lawrence (Jeff Cohen). Tu je i malo stariji brat Brand(on) (prezime obitelji je poznato iz serije Beverly Hills – Walsh, ali on je iz poznate glumačke obitelji u stvarnom životu – Josh Brolin, danas najpoznatije ime od cijele ekipe), koji isprva smeta klincima. Odličan je humorni dio uvoda filma, kada brbljavi Mouth na španjolskom objašnjava kućanici Rosaliti (koja ne govori engleski; naime naša autorska ekipa, ovdje zapravo govori i o pitanju migranata u SAD-u), što govori gđa Walsh:

Clark, možeš li joj objasniti gdje se stavljaju hlače i majice? Naravno, gospođo Walsh (ljubazno odgovori Mouth)…i onda na super tečnom i ozbiljnom španjolskom: Marihuana ide u gornju ladicu, Kokain i speed u drugu, a heroin u treću. (uz opomenu) Uvijek treba razvrstati drogu. 

Jadna služavka ne shvaća i počne se križati kada joj Mouth objasni zašto ne smije ići na tavan (naime, tamo gospodin Walsh drži sprave za seksualno mučenje) – također joj naglasi da ako bude loše obavljala posao, bit će zaključana sa žoharima bez hrane i vode na dva tjedna. Odlična humorna gluma. Sa svojim izumima,ovdje je i simpatični klinac Data, koji je križanac Nikole Tesle i (prokletog) tajnog agenta 007 i uz poznatu Bond temu na tranzistoru, upravo ulijeće u kuću, kao u nekoj svojoj nemogućoj misiji. Chunk aka Lawrence***, iako je svjestan da je predebeo za svoju visinu i starost, uvijek traži izgubljeni komad pizze, šlag pjenu ili…sladoled pa je predmet sprdnje (posebno Moutha) i uvijek nešto mora učiniti da bi bio dijelom škvadre, npr. otplesati trouflle schuffle te iako voli mrak, on mrzi prirodu (I HATE nature). Mikey u filmu ne predviđa toliko (svoju filmsku) budućnost Frodovog vjernog hobitskog suputnika, ali je sigurno najozbiljniji i mogli bi ga zamisliti kao nekog prof. Indianu Jonesa, doduše s astmom, ali i velikim srcem. Svi klinci su odlično izveli svoje uloge i uspjeli su nam prenijeti i puno više od običnog duha vremena****. Kada na očevu tavanu, slučajno (uz asistenciju šeprtljavog Chunka) pronađu (šifriranu) kartu gusara Jednookog Willyja iz 17. stoljeća, Mikey & company, kreću u životnu pustolovinu, preko raznih minskih polja, kao u nekoj računalnoj igrici iz osamdesetih (Pacman) do konačnog cilja – gusarskog blaga i spašavanja roditelja. Bijeg biciklima, kao da nas vraća par godina unatrag, u vrijeme E.T-a, jer ovaj film (na neki način) je i Spielbergovo dijete. No, u ovom slučaju Brand malo nastrada – ne tako da leti preko Mjeseca, već (taj, tada dvadesetogodišnjak) dječjim biciklom izleti s ceste, nakon što ga je zločesti college playboy – iritantni Troy Perkins (guzonjin sin, jer njegov otac je zločesti poduzetnik koji želi napraviti golf terene), koji još i muti s Brandovom simpatijom Andreom (Andy)  – prevari i poveze s autom. Uz pamtljivu pop pjesmicu, uvijek punkerski obojene ikone osamdesetih, Cindy Lauper i vizure netaknute prirode i šuma američkog sjeverozapada, naši autori i junaci nas pripremaju za eksplozivni nastup, potjeru, poplave, zamke, lubanje, kosture, žohare, leševe, simpatičnog Čovjeka slona…sav onaj Temple of doom ugođaj i… bandu obitelji Fratelli, koja je upravo pobjegla iz zatvora. Dva (zapravo tri) brata (poznati glumci Robert Davi i Joe Pantoliano) i zločesta Ma’ Baker look alike – mama Fratelli (Anne Ramsey),***** su negativci, koji su stalno za petama Goonie ekipi. Mama Fratelli je zapravo glava obitelji, dok nespretna braća (Pantolianu stalno pada tupe) na slapstick foru pokušavaju dobiti njezinu naklonost. 

*neke scene su snimane u studiju (npr. gusarska špilja i sve zamke koju družina prolazi), a završna scena na plaži je snimljena nešto južnije, u Californiji. U Astoriji je sniman i Policajac iz vrtića, Moj prijatelj Willy (Beroš), The Guardian (Costner i Kutcher) pa i dijelovi Sumrak sage…Za one koji žele znati više, temp. Oceana, par km južnije od Astorije, čak i u kolovozu, ponekad iznosi 12C (dakle, nema tu one Santa Monica, Santa Barbara i Baywatch vibre, djevojaka u ljetnim haljinama…samo valovi, vjetar, kiša i hladnoća s izmjenama sunčanih razdoblja, baš kao i u filmu)

**da parafraziramo legendarne Smogovce – „Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali“ 

***tom prilikom Chunku ispadne umanjeni kip Michelangelovog Davida te pokida najdraži dio gđe Walsh na toj statui (koji je to najdraži dio i je li taj „dio“ dobro postavljen? )  

****prilikom igranja s prijateljima, imitirao sam Datin „pozdrav s prekriženim laktovima“ (što je moja baka smatrala nepristojnim, ali sam joj objašnjavao kako sam gledao super dječji film i kako je pozitivac to napravio, kako bi negativcima rekao nešto u smislu – so long suckers!

*****poznata iz hita – Baci mamu iz vlaka, Dannyja DeVita

Photo: Warner Bros

Humorna međuigra kojom Mouth konstantno bocka debeljuškastog i smotanog Chunka, koji je sklon i u pretjerivanju u svojim pričama (iranski teroristi su zauzeli restoran u gradu), a donekle bi ga mogli usporediti s animiranim Cartmanom iz South parka, iako je Židov (Michael Jackson mu je bio u kući – fora nekako i nije dobro ostarjela, zar ne?; ne u humornom smislu…ma zapravo u satiričnom smislu je odlična), ali ponekad govori i istinu*; čuđenje Datinim izumima (Slick shoes, are you crazy?!), tko je poljubio koga u špilji (glumica Kerri Green koja glumi cheerleaders-icu Andy, donekle nalikuje Emmi Watson), drugi potencijalni ljubavni par – Mouth i (neugledna, ali pametna) Stef (Martha Plimpton)**, koja je side-kick lijepoj navijačici…sve to je nešto s čime se generacije mogu poistovjetiti kroz stereotipe odrastanja. Uz autorski dinamični trio i specijalne efekte, na trenutke se nalazimo (kao) na rollercoasteru, bježeći pred svim pošastima, koje kreću na nas…iz zidova, iz zemlje…iz vode**…pa to sve daje i jednu drugu (pustolovnu) dimenziju, a kao konačni rezultat dobivamo – teen verziju Lova na zeleni dijamant feat. Temple of Doom (i ne zaboravimo legendarnu čehoslovačku seriju Tajanstveni otok***). A tek trenutak kad smo ugledali onaj jedrenjak…bio je to wooow efekt. Film prikazuje i l’enfant terriblea, Slotha (nekadašnji NFL obrambeni igrač Oakland Raidersa, John Matuszak), koji je zapravo paradigma za dobroćudno čudovište (zvijer u kojoj se krije, ne nužno ljepotica, ali jedno dobro i toplo ljudsko biće). Trenutak otkrivanja kostima sa slovom „S“ je Donnerova igrica s gledateljima i prisjećanje na legendarnog superjunaka, a ujedno i konačni poraz bande Fratelli (We’re in deep shit now, Francis! Oh shit! …piši mi brate…oooooo…piši mi fratello….).

*kad ga Fratellijevi zarobe i prisiljavaju da prizna sve, Chunk kreće s cijelom pričom; kako je u trećem razredu prepisivao na testu iz povijesti, u četvrtom razredu je ukrao ujakov tupe te ga nalijepio kao bradu, kada je glumio Mojsija u školskoj predstavi, u petom razredu je gurnuo sestru niz stepenice te okrivio psa za taj događaj pa su ga otjerali iz ljetnog kampa za debele…ali najgora stvar je bila – kada je u kinu s balkona, na ljude bacao lažnu bljuvotinu uz zvukove…hua—uahhrghhhhh  

** Mouth: You know, I just want to say thank you. For offering to save my life.

Stef: Wow! Thank you it’s a real moment. You know your voice is kind of nice when your mouth isn’t screwing it up.

Mouth: Yeah and your looks kind of pretty. When your face isn’t screwing it up

***Spielberg je u priču htio uključiti i gorile koje su pobjegle iz ZOO-a te hobotnicu pa  su iste scene i snimljene, ali ipak nisu ušle u film

****“ My máme práve na dnes báječný plán a ak si sám, pridaj sa k nám!“ i „hlapci s ulice nam budu zavidnje“ (imate li melodiju u glavi?… Pa zapjevajmo i zafićkajmo taj „Most na rijeci Kwai“ u zvukovnom vremeplovu, uz pristojne tinejdžere iz prijateljske i nesvrstane „Čehoslovačke“) 

Iako nije klasični blagdanski film (kao npr. Dickensova ekranizacija Scrooge-a ili Divan život Franka Capre i sl.), generaciji koja je rasla uz družinu Gooonies, sam film, zbog štimunga, glumaca, redatelja, posebne i nadnaravne Neverending story – zapravo djeluje kao tipični božićno – novogodišnji ili uskršnji spektakl, kojem se svi nostalgično, uvijek rado vraćamo.

Dok nije pretjerana ili krivo tumačena, nostalgija nije nužno nešto loše. Pomoću tog osjećaja, možda možemo doprijeti prema mlađim generacijama, jer iako napredujemo tehnološki, neke stvari iz djetinjstva se oslikavaju i u današnjim klincima, tj. neke stvari se ne mijenjaju. Možda današnji klinci više ne grade kolibe na drvetu, možda ne bježe u neki stari ugostiteljski objekt da bi igrali fliper, ali sigurno postoji nešto čime prkose apatičnim starcima. Možda se netko sjeća prvog poljupca (nekom je isti davno zaboravljen) na klupici u parku ili ispod vodopada sa zubnom protezom sa malo starijom curom. Možda je neka popularna navijačica iz srednje škole, danas glasnogovornica (ultra)konzervativnih udruga, a neka druga, koja je bila ružno pače i išla u Crkvu, možda ona danas, šmrče bijelo uz cijelo selo i partija na jahti s nogometnim menadžerima…a možda je izrasla i u prekrasnog (crnog) labuda i pronašla cjepivo za COVID-19(?) Možda je neki momak, koji je znao debatirati, postao pošteni saborski zastupnik, a možda je otišao i na korumpirani dark side. Sve je relativno i sve je moguće. Spielbergovski (točnije Petar Pan-ovski) koncept izgubljenih dječaka i avanture života (uz pouku da, ako smo uporni, a npr. Mikey je uvijek vjerovao!) nam pokazuje da klinci mogu napraviti i ono što odrasli ne mogu. Jer odrasli su nekad i gluplji od djece i ne treba uvijek i u svemu – odrasti…nije Vam potrebna predizborna kampanja za prijevremene izbore da bi to skužili…Ne vrijedi uvijek ona da – patuljci pojma nemaju. S druge strane, autori filma, pokazuju i da je potrebno određeno poštovanje prema prošlosti (Mikey ne želi uzeti Willyjev dragulj…to je njegovo) pa i nakon svih desetljeća, vrijedi iskazati hommage i ovoj staromodnoj (a opet univerzalnoj) pustolovini za djecu i odrasle. I zato, uz suton i tajanstveni jedrenjak koji probija stjenovite barijere, na hladnoj plaži, još jednom poljubite svoju simpatiju (i uvalite joj i jezik, jer tako se to radi) i spasite naš mali dio svemira, baš kao što su oni to napravili. The Goonies je kroz nostalgiju za 80-ima, otvorio put drugim dječjim filmovima ili serijama i u novom mileniju. Sjetimo se Super 8, Stranger things, donekle Bumbelbee, Shazaam, a naravno da ta frekvencija teče i u filmskoj adaptaciji Kingova romana – It. Ono 2, u neku ruku, predstavlja „ono“ što bi Goonies bili 35 godina kasnije na nekom maturalnom reunion-u, ali neke stvari možda i ne treba dirati, pogotovo ako se nema prava ideja što učiniti s odraslim akterima, kojih se prisjećamo iz dječje vizure. I veteran Spielberg (zajedno s veteranom Donnerom) je rekao da, iako postoji želja za snimanjem nastavka, nikako ne mogu producirati i smisliti pravi scenarij…ako forsiramo nešto, teško da će se nešto pravo i izroditi iz svega, ali nikad ne reci nikad. Stoga, dok uz reminiscencije na kolačić madeleine, tragate za izgubljenim vremenom, na Vašem omiljenom filmskom portalu, ostanimo na onoj – Goonies never say die!

Postoji (Rundekov tajanstveni ) otok s blagom. osunčan, nekima od nas od davnina znan…o njemu od djetinjstva razmišljam…a sad je stigao i taj dan…pa zbogom, sive luke i oblaci…dižem sidro i odlazim….

Tekst napisao: MATIJA HORVAT

Prethodni članakŽICA: sezona druga – na dokovima Baltimorea
Sljedeći članakRECENZIJA: WHEN THEY SEE US
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime