REDATELJ: Michael Mann
GLAVNE ULOGE: Colin Farrell, Jamie Foxx, Gong Li, Naomie Harris, Justin Theroux, Ciaran Hinds
TRAJANJE: 132 minute
NAZIV ORIGINALA: Miami Vice
„Let’s take it to the limit one more time.“
Sparna ljetna noć 1980-ih…detektiv odjela za poroke James Sonny Crockett uskače u Ferrari Testarossu, na radiju svira Phil Collins – „In the air tonight“ (mogao bi svirati i Iggy Pop – „Living on the edge of the night“, soundtrack filma „Black rain“, u kojem je Ridley Scott, na svoj način, imitirao “Poroke” u prljavom New Yorku ili Tokiju). Ulice su prazne, na semaforu nema zaustavljanja, samo gas do daske, škripa guma i automobil koji lebdi zrakom. Ovdje nema yakuza ili brutalnih meksičkih kartela, ali kolumbijski narko karteli i latino kriminalci daju onaj „kriminalni balans“. Sonny je zamišljen i ponovno je otišao deep undercover kao diler Sonny Burdett. Nema vremena za ženu, brak se raspada -na pomolu je nova bitka. Vizure, taj soundtrack, estetika – to je moj odgoj. Kako nemam problema s ovisnošću, moji jedini poroci su bili i ostali – „Poroci Miamija“. One „synth – pop“ melodije, klavijature i zvuk bubnjeva, ružičasti plamenci, cure u bikiniju, South Beach, tirkizno more, brzi gliseri, trke pasa – to je bila špica! Ili Jan Hammer sa legendarnom „Crockett theme“ – ljetni evergreen soundtrack za plažu i odmor, kao i tadašnji legendarni instrumental Davea Stewarta – “Lily was here”.
Redatelj i producent Michael Mann („Manhunter,“,Posljednji Mohikanac“, „Heat“, „Insider“, Collateral“…) i Anthony Yerkovich te kasnije i Dick Wolf („Zakon i red“) su 1984. godine smislili posebnu policijsku seriju. „Buddy – buddy“ partnerstvo koje su prije Riggsa i Murtaugha, utjelovili detektivi Sonny i Rico. Sonny („Tihi Don“ Johnson) je bio legenda lokalnog sportskog kluba i vijetnamski veteran. Živi na malom brodu, kućni ljubimac je aligator (Elvis!). Sonny nije uredski tip, jer njegov „forte“ su „Donnie Brasco“ zadaci i duboka infiltracija u kriminalne organizacije. Stoga mu je policijska (državna) plaća priskrbila modele „Ferrarija“ (koje mijenja kao James Bond svoje vozne marke), recentnu poslovnu („Hugo Boss“) odjeću, mokasine/espadrile, ružičaste uske majice kratkih rukava ili bez rukava na na koje dolazi casual sako – ispod ramena je, naravno, pištolj. Dvodnevna brada. Tadašnja „fudbalerka“, „Ray ban Jelačić“ naočale jer „odijelo čini čovjeka“, pogotovo kad je na tajnom zadatku. Iz New Yorka u vrući Miami, jedne večeri stiže i sofisticirani Afroamerikanac – Ricardo Tubbs, u osveti zbog ubojstva brata. I on i Sonny, zapravo traže istog negativca. Na prvu se rađa – ona dobra, stara, muška („buddy-buddy“) kemija. Smireni šef Castillo (ne Cruz!, Edward James Olmos, Gaff iz „Blade Runnera“), također je tu radi ravnoteže jer njegovi ljudi su emotivci. Serija danas ne može proći test vremena, jer je duboko ostala u stilu „ brawe new world MTV-a 80-ih“, ali ne smeta. Cool soundtrack onog vremena i davanje šansi nadolazećim glumcima je bio „trademark“ serije (Phil Collins, Depeche Mode, Frankie goes to Hollywood, U2, Tina Turner, Pink Floyd, ZZ Top, Peter Gabriel, The Police….Liam Neeson, Bruce Willis, Denis Farina…). Detektivi imaju veze, ali veze se i raspadaju, međutim njihovo partnerstvo ne. Što je ova serija značila nama rođenima u „socijalističkom svijetu“? „Konzumerizam zapada“? Ne, značila je cool glazbu, cool epizode, borbu za pravdu – neki bolji/ljepši svijet. „Western“ u kojem konje zamjenjuju „konjske snage“ jakih automobila. Kulise Tombstonea, zamjenjuju pješčane plaže, helikopteri, skuteri, gliseri – Sonny je blag prema voljenim osobama, žestok prema neprijateljima. Njegovo viteštvo i zaštita slabijeg spola je u novom mileniju kopirana u liku Horatia Canea – isti grad, ali drugačije policijsko odijelo. Horatio je sigurno kopirao, nešto u svom sanjivom pogledu, kada skine sunčane naočale i kada zagrli uplašenu ženu ili općenito – nevinu žrtvu. Ona serija gdje je „srediti kriminalce“, napokon prevedeno s „ukokat ćemo ih“ ili što bi „trener svih trenera“ Ćiro(hito) rekao: „Sine, je*** ćemo im…“. Pravednost iznad prava…
Photo: Universal Pictures
I onda, kad smo odrasli, legendarni Mann je snimio i film! Klasika -sparna noć, disko klub. Još jedan undercover…Sviraju „Linkin park“(„Numb/Encore“), kamera prati poglede. Sonny (Colin Farell) samopouzdano koketira s curom/konobaricom („studentica iz Portugala“) – traže negativce. Telefonski poziv uplašenog doušnika koji je pogriješio. Kriminalci su ga provalili. Idu po njegovu obitelj. Helikopteri nadlijeću vizure grada po noći (isti motivi su korištena i u „Collateralu“). Detektivi zovu FBI, netko otkucava – tko je krtica? Novi zadatak, infiltrirati se u kolumbijski narko – kartel, ali tu je i neonacistička banda te neizostavna – ruska mafija. Film nije remek – djelo. Malo je nekoherentan, isprekidan u produkciji, sporijeg tempa, ali redatelj uspijeva prenijeti onaj cool ugođaj. Umjetnički rad kamere, pokušava replicirati onaj „european art krimi“ film, koji sadrži možda i najbolji soundtrack ikada. Počinje sa „Numb“, ali onda dolazi „Audioslave“ u vrelini noći i intro gitare („Shape of things to come“ i vruća dnevna scena sa mafijaškom ženom uz „Wide awake“). Na koktel i ples u Havanu s brzim gliserom (Moby – „One of these mornings“), Mogwai („Auto rock“), Nina Simone…Gong Li kao zabranjena žena, nije najbolji odabir. Ne zato što je Kineskinja/Singapurka, ali bolje bi odgovarala vatrena Eva Mendes (J.Lo?!) ili Monica Bellucci (ako izostavimo fatalne blonde). Jamie Foxx nije kopirao Philip Michael Thomasa, kao što ni Farrell, nije bio „tihi Don“ – oni su prije svega nezavisni Sonny and Rico duo. Njihova moćna gomilica su Naomie Harris („Moneypenny“), Justin Theroux (uloga gotovo bez replika). Manji negativac, Jose Yero ne vjeruje dečkima kada dođu na prvi sastanak, kao „špediteri“. Njegovo nepovjerenje se nastavlja, ali mastermind je Arcangel de Jesus Montoya, narko-kralj. Nije ovo „Escobar“ ni „Sicario“, nisu ovo „Divljaci“ Olivera Stonea – ovo su noćne ulice, avionske pošiljke, M-16 u rukama, sa sunčanim naočalama, dizajnerskim košuljama i brzim autima. Međunarodni kriminal je sigurno puno sofisticiraniji i brutalniji od stiliziranog „art cool-a“ redatelja Manna, ali autor ovih redaka uvijek rado pamti ovo filmsko ostvarenje jer „cool“ i pravda su iznad svega. Ponekad nije „suđeno“ dobiti djevojku i riješiti veliki slučaj, ali ako imaš kralježnicu, izdržljivost i stav – doći će nova repriza.
Ono što je pozitivno kod ovakvih filmova je to što uvijek mogu dati posebni i o priči, neovisni nastavak, zato željno iščekujemo „Poroke Miamija vol.2“…možda neki drugi glumci ili redatelj, ali za te zločeste dečke, uvijek vrijedi kupiti kartu. I zato, sunčane naočale na licu, repetirajte „Smith&Wesson“ ili otkoči M-15, stisni taj gas do daske i razj*** kriminalce još jednom!
No rules. No law. No order. Only – Miami Vice.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori