REDATELJ: Bong Joon Ho
GLAVNE ULOGE: Robert Pattinson, Steven Yeun, Michael Monroe, Patsy Ferran, Mark Ruffalo
TRAJANJE: 139 minuta
Na dodjeli “Oscara” 2020. godine glasači su (konačno!) odali priznanje i, na neki način, snažnije skrenuli pažnju na činjenicu kako se dobri, vrlo dobri i odlični filmovi snimaju i izvan SAD-a odnosno Hollywooda. Do tada je ostatak filmskog svijeta, većinom, bio osuđen na kategoriju najboljeg stranog filma. Međutim, 2020.godine stvari su se promijenile – privremeno ili ne pokazat će povijest. Južnokorejski (pobjeda filma iz Južne Koreje svakako je pozitivan izbor – riječ je o jednoj od najvitalnijih, najzanimljivijih i najoriginalnijih kinematografija posljednjih desetljeća) Parazit osvojio je nagradu u kategoriji stranog filma, najboljeg filma, scenografije, scenografije, montaže i, što je za film kojem su posvećene rečenice koje čitate najvažnije, najboljeg redatelja.
Iako je Bong Joon-hoo prije 2020. godine imao niz vrlo dobrih i odličnih filmova (prije svih “Sjećanje na umorstvo”), “Parazit” je postao redateljev znak raspoznavanja – nakon velikog broja osvojenih nagrada redatelju su sva filmska vrata svijeta bila otvorena. Nakon “Parazita” Bong Joon-Hoo radio je na priči serije “Snowpiercer” (inspirirana istoimenim filmom) – pet godina nakon velikog trijumfa “Parazita” stigao je novi redateljev film…
Mickey Barnes (u početku bez broja 17) iz naslova filma postaje….emigrant. Pritisnut dugovima prema ljudima kojima nije dobro ostati dužan (Mickey i njegov poslovni partner Timo posudili su novac, uložili u posao koji je..propao) Mickey povlači očajnički potez – prijavljuje se za odlazak na, za ljude nenaseljeni, udaljeni planet na kojem bi odabrani pripadnici ljudske vrste predvođeni propalim političarem Kennethom Marshallom počeli . Svaki od putnika ima neku funkciju i ulogu u funkcioniranju društva na nepoznatom planetu – najgore je (zbog svoje želje, očajničkog odlaska i nedostatka obrazovanja) prošao Mickey koji postaje Potrošni. Mickeyjeva je misija odrađivanje najgorih i najopasnijih poslova – umiranje nije problem. Nakon smrti stvara se “novi Mickey”, replikant koji u nasljedstvo dobiva i sjećanja prethodnika. Stvari se kompliciraju u trenutku kada se u koloniji pojavljuju dvije verzije Mickeyja – ona pod brojem 17 i nova (18) koja je napravljena nakon smrti prethodnika.
Redatelj Bong Joon Ho je u dosadašnjoj karijeri potvrdio kako, najblaže rečeno, nije veliki ljubitelj kapitalizma odnosno ljudskih odnosa i ogromnih razlika u većini zemalja današnjeg kapitalističkog svijeta. Više njegovih filmova tematiziralo je i kritiziralo upravo stanje stvari i funkcioniranje kapitalizma – “Mickey 17” nastavlja niz – iako je riječ o znanstveno fantastičnoj drami uz dodatak, često crnog, humora (južnokorejski su filmaši prepoznatljivi i zbog vještog kombiniranja žanrova) čitava priča filma tematizira svijet koji poznajemo, svijet u kojem živimo…
Centralna figura filma nesretni je Mickey Barnes čovjek je u dugovima koji sam sebe osuđuje na ubojstvo, ali i uskrsnuće. Njegov život (točnije o životima je riječ) primjer je čovjeka, običnog radnika koji čini velike stvari (hej, zbog općeg dobra Mickey umire…više puta), ali njegova žrtva nije na (pre)velikoj cijeni. Čak i gubitak života kako bi se stvorili normalni uvjeti za život na planetu zaraženom virusima je normalna stvar – redatelj pokušava pronaći dašak humanosti prema protagonistu koji umire kako bi drugi živjeli. Potrošni je na dnu hranidbenog lanca – za ostale emigrante (uz izuzetak jedne dame) on je tek nebitna figura…sve do trenutka kada se, spletom okolnosti, istovremeno pojavljuju dva Mickeyja. Karakterno različiti…
Foto: Warner Bros Pictures © 2024 Warner Bros. Entertainment Inc.
Kroz lik Mickeyja redatelj preispituje humanost u kloniranju odnosno potencijalnom printanju novih verzija ljudi koji umiru. Barnes – prvi i svaki idući – na neki način simboliziraju i radnika kao potrošnu robu koja treba raditi, što više raditi…ispunjavati obaveze kako bi sustav funkcionirao. Dehumaniziran do krajnjih granica. On umire od i zbog posla. Doslovno.
Redatelj se posvetio i brojnim drugim aktualnim temama – politički vođa kolonije je teatralni, ne pretjerano inteligentni, ratnički raspoloženi političar Kenneth Marshall (zapravo, gospođa Marshall je ona koja vuče poteze, muž je tek lutka na koncu). Gledamo političara koji uživa u građenju sustava u kojem postaje diktator, odnos čovjeka prema okolini, životinjskom i prirodnom svijetu, sustav u kojem je važnije biti podoban nego sposoban, ogromne društvene razlike kada je financijama riječ….sve navedeno, ali i više od toga možemo vidjeti u filmu. Međutim, u filmografiji Bong Joon-Hoa većina tema kojima se “Mickey 17” bavi već su (u većoj ili manjoj mjeri) viđeni u redateljevim prethodnim uradcima. Redatelj je napravio kompilaciju starih hitova za najskuplji film karijere.
Glumačku ekipu predvodi Robert Pattinson u dvostrukoj ulozi – Pattinson je dobar čak u trenucima i vrlo dobar. Za razliku od Pattinsona, Mark Ruffalo je nepotrebno preglumljen i na rubu parodije. U redu, redatelj ismijava sve ono što Marshall predstavlja, ali i bez glumatanja inače potentnog glumca poruka bi bila jasna. Tek nešto manje iritantna je gospođa Marshall – Toni Colette.
“Mickey 17” sadrži intrigantne i emotivne trenutke, ali film ima puno elemenata već viđenog kada je riječ o filmografiji svijetu najpoznatijeg redatelja iz Južne Koreje Bong Joon-Hoa. Film je, između ostalog, pokušaj spoja redateljevih ideja i kritičkog razmišljanja prema svijetu koji nas okružuje i blockbusterskih ambicija. Rezultat nije impresivan – “Mickey 17” neće postati blockbuster dok redatelj filma reciklira ideje koje smo vidjeti u njegovim ranijim filmovima. Ne, “Mickey 17” nije potpuni promašaj, ali je daleko od redateljevih najboljih filmova…
