Naslovnica Filmovi RECENZIJA KLASIKA: PODMORNICA – oceanski vukovi samotnjaci nikada ne umiru

RECENZIJA KLASIKA: PODMORNICA – oceanski vukovi samotnjaci nikada ne umiru

507
1
Foto: Screenshot

REDATELJ: Wolfgang Peterson

GLAVNE ULOGE: Jurgen Prochnow, Herbert Gronemeyer, Klaus Wennemann, Bernd Tauber, Jan Fedder, Martin Sammelrogge

TRAJANJE: 149 minuta (redateljska verzije cca 210 minuta)

NAZIV ORIGINALA: Das Boot

GODINA PROIZVODNJE: 1981

 

Obljetnica legendarnog filma (četrdeset je godina prošlo od premijere), čiji je slogan bio – Eine Reise ans Ende des Verstandes, zaslužuje poseban osvrt, kao podsjetnik za obožavatelje i svojevrsna edukacija, za one koji će film pogledati, jer ovo umjetničko djelo nam je pokazalo, što je to zapravo bio (podmornički i drugi svjetski) rat…iz realne vizure poraženog (kao i npr. u filmu Sama Peckinpaha, Željezni križ) …To je doista bilo putovanje na rubu (pameti) razuma

 

“Schlechte Nachricht, Jungs, Schalke hat verloren. 5:0“

La Rochelle, Francuska. Jesen 1941. Hvaljena njemačka podmornička flota, kojom je Hitler htio blokirati i izgladniti Britaniju, počinje nazadovati. Teretnjaci za Britaniju počinju putovati u oružanim konvojima s pratnjom učinkovitih razarača, koji nanose veliku štetu podmornicama. Njemačko vrhovno zapovjedništvo svejedno nastavlja s podmorničkim ratovanjem te i dalje šalje podmorničke posade, koje postaju sve mlađe – u bitke.

Već sam pisao kako neki od nas obožavaju povijesne uvode u filmove, zar ne? Slova na ekranu, koja nam daju kontekst i informacije. Očekivanje filmskih bitaka….Uuuuu, poslastica, tj (U)96 poslastica, pogotovo za specifične fanove žanra! Mi kontinentalci, posebno obožavamo more i pomorske pustolovine (sjetimo se Gospodara i ratnika, vjerojatno najboljeg filma o jedrenjacima). Navigare necesse est, vivere non est necesse, kako bi rekli naši preci, sa otoka u panonskom moru, prije puno godina. Panonska mornarica je poseban rod mornarice. Naravno, mi se držimo i one stare – hvali more, drž’ se kraja i nikada ne podcjenjujemo moć prirode i snagu valova. To smo mi iz kontinentalnog dijela Hrvatske. Nismo, kao naši prijatelji s obale, ali ipak bolje razumijemo more, od nekih naših cijenjenih stranih turista…Npr. svi znamo za one mađarone, koji misle da luftićem iz Crikvenice, mogu doći do Krka. Svi znamo za one Čehe, koji misle da mogu bez problema preplivati od Brača do Hvara. Svi znamo za one Poljake, koji u japankama krenu na Velebit ili Biokovo…i nikad ne budu pronađeni. Jednostavno, oni nisu pomorske nacije, a mi panonski kontinentalci – imamo bolje razumijevanje i respekt prema prirodi. Uvijek sam se divio mornarskim pričama. Jedan čovjek iz mog malog mista (koje nije na morskoj obali zadnjih nekoliko milijuna godina) je tijekom WW2 bio u njemačkoj Kriegsmarine te je poslan daleko na sjever Njemačke, na obuku. Pisao je o svojim dogodovštinama i večerašnji film, koji slavi 40. obljetnicu, sam uvijek povezivao s takvim pričama. Naime, razni brodovi i podmornice, su imali i razne posade. To upotrebom raznih njemačkih dijalekata, pokazuje i redatelj večerašnjeg filma. Ali, krenimo redom…

Podmornički (pod)žanr kreće još s prvotnim filmovima, ali tek poslije drugog svjetskog rata imamo bitnije naslove, koji opisuju WW2 i hladni rat, npr. The enemy below (Robert Mitchum), Run silent, run deep (Clarck Gable, Burt Lancester), Murphyjev rat (Peter O’Toole), Ice station Zebra (Rock Hudson, Jim Brown), On the beach (Gregory Peck, Ava Gardner). Moderniji filmovi su legendarni Lov na crveni oktobar (Sean Connery, Alec Baldwin), U-571 (M. McCounaghey, Bon Jovi), K-19 (Harrison Ford, Liam Neeson), Grimizna plima (Gene Hackman, Denzel), Hunter killer, Kursk i dr. Filmovi SF žanra, kao Cameronov Bezdan i sl., imaju nekih poveznica, ali ne pripadaju ratnim/akcijskim filmovima.

 

Ne treba zaboraviti ni film Hunley (Armand Assante) o prvotnoj podmornici (koja zapravo i nije bila podmornica, već niski oklopni brodić) iz vremena američkog građanskog rata. Ipak, samo je jedan pravi i originalni pionir modernog podmorničkog (pod)žanra. To je legendarni njemački film, redatelja Wolfganga PetersonaDas Boot (Podmornica). Nigdje bez “Podmornice”. Fanovi razumiju, koliko je uber cool ovaj film te koliko je utjecao na novije filmove istog žanra. Da nije bilo Das Boot-a/Podmornice, teško da bi se publici svidio Crveni oktobar, Grimizna plima, U-571 i dr. nasljednici, jer je redefinirao taj žanr i postavio sve bitne odrednice, vizualne i dr. efekte, a sve uz obveznu dozu antiratne (univerzalne) poruke. 

 

Foto: Screenshot

Scenarij filma je slobodna adaptacija istoimenog njemačkog romana, prema sjećanjima autora Lothar-Günther Buchheima, koji je kao ratni dopisnik i služio na podmornici U-96, tijekom njezine sedme patrole Atlantikom, pod zapovjedništvom kapetana (Kapitänleutnant ili Kaleun) Heinrich Lehmann-Willenbrocka. Redatelj Wolfgang Petersen (sjećate se filma Never ending story, divovskog psa/zmaja i one pjesme) je preko Podmornice (i SF-a Neprijateljski rudnik), rezervirao svoju hollywoodsku vizu i svi znate za američke filmove –Na vatrenoj liniji, (proročanski) Outbreak, Air Force One, Oluja stoljeća, Troja, Posejdon. I glavni glumac Jurgen Prochnow (der Alte/Kaleun) je kasnije glumio u Hollywood-u, npr. Dune, Beverly Hills cop 2, Air Force One, U raljama ludila, Sudac Dredd, Engleski pacijent itd. U jednoj od glavnih uloga (poručnik Werner, lik napravljen prema autoru romana) pojavljuje se i poznati njemački pjevač Herbert Grönemeyer. Autor romana (kao što to često biva) nije bio zadovoljan filmom. Tehnički detalji su odlično ocrtavali razdoblje, ali autor je imao primjedbe na glumu i amerikanizaciju scenarija. Upravo to nije smetalo publici, jer je film bio veliki hit u kinima, a s obzirom na proračun i tadašnji najskuplji (zapadno)njemački film. Američkoj publici nije smetao njemački jezik, iako je napravljena sinkronizacija i na engleskom. Visoka produkcija filma te cijela antiratna poruka dobili su i dokaz priznanja struke – 6 nominacija za Oscara. A publika je uživala. Film ima nekoliko verzija, ali director’s cut, od oko 208 minuta je ono što bi filmofili trebali pogledati. Naravno i original od 149 minuta će biti dovoljan za neke, a iz snimljenog materijala nastala je i originalna serija (preko 300 min., koju pamte klinci iz 80-ih i 90-ih godina). Moderna serija, tj. remake/reboot iz 2018., uvodi i špijunski dio radnje na kopnu, ali za neke je to ipak razvodnjeno i izgubio se onaj cool originala. Zapamtite, cool klinci iz 80-ih i 90-ih, su odmah prihvatili Das Boot, iako se ne radi o klasičnom pucačkom/akcijskom filmu. Peterson je jednostavno uzeo neki skriveni recept po kojem je film (i original serija) bio prihvatljiv svim uzrastima. Nešto što nije bilo prvo-loptaški, a svejedno je bilo super/sexy/uber cool. Kakav miris, kakvi muškarci – podmorničari! Sigurno kako i originalni soundtrack njemačkog skladatelja Klausa Doldingera, ima nešto super cool u sebi. Klasična skladba sa akustičnim trenucima podsjeća i na Cavatinu (Lovac na jelene), ali svako dijete i svaka odrasla osoba poznaje onaj bezvremenski instrumental, koji je početkom rave pokreta devedesetih, preradila techno grupa U-96, u planetarno poznatom singlu – Das Boot. Vjerojatno jedna od najpoznatijih melodija svih vremena, koju ste mogli čuti od ringtone-a na mobitelu, radiju, preko urbanih disko klubova, do koncertnih dvorana. Ponavljam, nema puno više cool-a, ispod ili iznad morske površine, na ovome svijetu, od te melodije, koju i sada pjevušite, dok čitate ove retke. Vidite, nekad su klinci gledali Podmornicu te fićukali njezin sounndtrack. Danas, neki novi klinci, gledaju Pirate s Kariba i pjevuše disko pjesmice raznih pevaljki. Koje generacije su bile više cool procijenite sami. Naravno, svako vrijeme nosi nešto novo i nitko ne govori da je prije sve bilo bolje, jer nije.

Ne brijemo brkove i bradu, dok antihitlerovci ne dođu na vladu

Redatelj nas kroz uvod filma upoznaje sa posadom podmornice U-96 (oko 67 m dužine), ponosom njemačke ratne mornarice i tadašnjim state of the art-om. Radilo se o novoj podmornici, koja je tek izašla ispod čekića, tj. klasičnom germanskom stroju, napravljenom da izdrži sve pomorske izazove. Sudbina stvarne podmornice, bila je drukčija od one iz filma, kao i lokacija glavne luke (nije se radilo o La Rochelle, već o Saint – Nazaire) te postoji još detalja, različitih od istinskih događaja, ali to nije utjecalo na filmsku radnju, koja je sigurno realno prikazala podmorničku posadu i njihove misije. Posada je mlada, jer takva je bila politika. Neiskusni 20-ogodišnjaci su popunjavali posade, jer stopa smrtnosti je bila velika (kao i u zračnim bitkama, posebno u posadama savezničkih bombardera). Film nas i uvodi u priču sa rečenicom – 40 000 njemačkih mornara je služilo na podmornicama. 30 000 se nikad nije vratilo. Međutim, ti mladi momci ubrzo stare, jer svaka patrola od nekoliko tjedana, može vrijediti i nekoliko godina običnog života. Zapovjednik podmornice (Prochnow) sa svojih tadašnjih 40 godina, glumi 30-godišnjaka te mu je nadimak Der Alte (Kapetan Stari), baš da bi se gledateljima dalo do znanja, kakav je to bio poziv…Posao za muškarce, koji ubrzano stare. Momke, koji su dobri onda kad potope veliku tonažu, ali ujedno i momke bez ideala, koje se lako zaboravlja. Posada je većinom apolitična (tek jedan časnik je štreberski nacist, a kasnije će progledati), a Kaleun/Kapetan Stari, kao okorjeli veteran, je otvoreni antinacist. To nije samo politička korektnost redatelja, već i povijesna činjenica, jer početkom rata su posade bile apolitične. Tek negdje od 1943., kada su gubici bili sve veći, posade su se popunjavale zagriženim hitlerovcima. Peterson odlično poentira prema sentimentu publike (ali ne na artificijelan način), ali i prema povjesničarima. Naime, čim su krajem 1941., SAD ušle u rat, kolo sreće se preokrenulo. Već u tom trenutku, a posebno nakon poraza kod Staljingrada i El Alameina (krajem 1942.), pametnijim ljudima je bilo jasno kako će Njemačka izgubiti rat. To Peterson opisuje kroz riječi Starog, koji nam objašnjava kako Britanci više ne griješe, kao u početku. Također, kroz uvodni prikaz raskalašene zabave s pevaljkama, pred odlazak u misiju (motiv koji je u narednim filmovima također potenciran), svjedoci smo da zbog prirode posla, posada ima pravo i pijano poluditi (we’re never gonna survive, unless we get a little crazy). Mornarska disciplina ponekad ide teško uz ratni PTSP. To nisu uglađeni mornari iz pjesmica i lažnih mitova. Samo u bradu zarasli veterani morskih dubina i bolje da ih slikate u početku, dok su obrijani, jer kasnije nisu fotogenični. Još jedan zanimljivi motiv je i podizanje morala posade s britanskom pjesmom It’s a Long Way to Tipperary. Dakle, Nijemci pjevaju savezničke pjesme, baš kao što su isti ti Saveznici, pjevali legendarnu Lili Marleen – od afričkih pustinja, preko Italije i Francuske. 

Foto: Screenshot

 

„Pod morem možemo čuti više, nego što na površini možemo vidjeti“

 

Visoka produkcija filma nam omogućuje i vanjske epizode na zapovjednom mostu, dok časnike zapljuskuju valovi nemirnog Atlantika te na otvorenom moru gledamo i lijepe zalaske sunca. Njihova misija je patrolirati velikim područjem od Grenlanda do Azora. Tek tucet podmornica operira tim područjem pa je vučji čopor zapravo rastegnut do krajnjih granica i više se radi o individualnim sudbinama svake posebne posade, a ne o čoporu. Međutim, ovo je prije svega film gdje kamera izvrsno pokazuje unutrašnjost podmornice. Konstantna klaustrofobična atmosfera je trademark ovog filma. Od časničkih objeda, gdje je mali stol stoji doslovno na mjestu, gdje svi prolaze, do prikaza strojarnice sa legendarnim dizel motorima, ili do uskih kreveta članova posade. Peterson na neki način gradi komorni spektakl, jer je unutrašnjost podmornice postala dodatni član posade, tj. novi glumac. Sve što smo gledali u Das Boot-u je kopirano u kasnijim filmovima. Ipak, malo koji film je bio vizualno bolji od Podmornice. Njemačka disciplina u prikazivanju detalja nije posebno nadmašena u moderno vrijeme, a kada znamo da je film snimljen prije CGI ere, onda sve moramo još više (o)cijeniti. Postoje filmovi u kojima artificijelni CGI pojede cijeli film (npr. Greyhound je zbog navedenog, samo generički uradak), a u Podmornici toga nema. Bez artificijelnog CGI-ja, sve i jest vjernije (originalu) onome što se doista zbivalo. Bravo za Petersona, bravo za snimatelje, jer snimili su film visoke produkcije, koji je izdržao test vremena. Onaj karakteristični ping zvuk sonara, uz crveno svijetlo unutrašnjosti, kao alarm za uzbunu, zajedno sa pogledom na dubinomjer – nam daju one bitne detalje, koji obogaćuju film. Dubinomjer (Tiefenmesser) je graviran na 260m pa nam je odmah jasno da će podmornica probijati i dubinske granice. Dizel motori rade punom parom i na površini podmornica juri kao gliser..ali ooo Scheisse…das ist kein Frachter, das ist Zerstörer…Pa hitamo u utrobu i krećemo u dubine. Kamera iz ruke prati trčanje u industrijskoj utrobi broda i dnevne zadatke posade…Crveno svjetlo, kao znak uzbune…pogled kroz periskop i neprestane valove na površini. Kada razarač dođe točno iznad podmornice i počne ispuštati dubinske bombe (Wasser bomben), iste su razdrmale brod, tako da se cijeli tv ekran ili kino platno – drma, kao da je potres. Kako na površini više nisu amateri, prisiljeni smo ići sve dublje i dublje (tiefer), dok dubinske bombe eksplodiraju tik uz utrobu, a ping zvuk sonara je non stop uz nas. Tuga ti i ja…do bezdana Atlantika…Dok podmornica ne bude zgužvana kao limenka i dok šarafi pucaju okolo kao meci. Još jedan osjećaj nemoći posade, koja je tjednima u velikom, a opet malom komadu čelika te dok pluta ispod i iznad morske površine. Zastrašujuće, zar ne? Keine Angst, Junge, uspomene od doma i stare slike daju snagu i motivaciju za nastavak putovanja, a Doldingerov soundtrack plovi kroz sve nedaće i kraj svih morskih nemani.

 

Graue Wölfe, Helden der Tiefe

Naravno, što je podmornica bez torpediranja (torpedo je izumio Ivan Vukić Lupis u Rijeci, oko 1860., a Britanac Whitehead je usavršio izum) pa nam redatelj poklanja i sliku vatrene apokalipse na pučini, kada prokleti brod (zbog solidne gradnje) ne može potonuti. Stoga je kapetan Stari prisiljen ispaliti još par torpeda. Zašto ih nisu spasili, nakon toliko satiKaLeun je ljut na saveznike, koji se nisu pobrinuli za posadu s torpediranog broda, ali svejedno ih ne spašava, jer naređuje rikverc. Dakle, redatelj Petersen preispituje i stare običaje pomorskog viteštva, koji su se izgubili u neograničenom po(d)morskom ratovanju. Kapetani brodova su možda bili protivnici nacizma (sjetimo se Hansa Langsdorffa, zapovjednika džepnog bojnog broda Graff Spee; glumio ga je Peter Finch u solidnom, old school, filmu Bitka na rijeci La Plati), ali viteštvo je nestalo u 20. stoljeću. Nakon bitaka protiv savezničkih konvoja, posljednja večera u španjolskom Vigu je metafora podvojenosti rata. Ljigavi nacisti iz trgovačke mornarice, u neutralnoj Španjolskoj, krijumčare torpeda, rezervne dijelove, hranu  i sve što je potrebno za jednu podmornicu. Međutim, ti uglađeni ljigavci nemaju ništa zajedničko s našom veteranskom posadom. Sjećamo se kako su Starog zamijenili s običnim mornarom, jer ne izgleda reprezentativno, kao pravi njemački časnik. Zarasle brade morskih vukova te indiferentna lica su samo ona prva vidljiva distinkcija, jer njihova lica su ogledalo duše, koja je zaprimila valove PTSP-a. Dok u pozadini svira O Tannenbaum i dok neutralna Španjolska tolerira nacistički šverc, naši mornari objašnjavaju kako je to živjeti i raditi u podmornici:

  • Nun sagen sie doch mal, wie ist es so in der Tiefe, wenn die Feind oben lauert?” (Kako je biti u dubini, dok je neprijatelj iznad?)
  • “Dunkel und still.” (Mračno i tiho)
  • “Ja,wenn keiner furzt!” (Osim, ako netko ne prdne!)


„Not yet Kameraden, not yet“ – još nismo potonuli

Kad su se mislili vratiti u La Rochelle, stigla je naredba da moraju krenuti u talijansku La Speziu, a to znači prolazak kroz Gibraltar (tjesnac širok 7 milja između Europe i Afrike) – uzak je kao djevica, trebat ćemo vazelin da bi prošli – još jednom Scheisse, jer nećemo ševiti, neće biti sexy medicinskih sestara… Čak i da uspiju proći uski tjesnac, Mediteran je ionako pun savezničkih brodova. Zračno bombardiranje nam pokazuje pravi ratni put i pustolovnu akciju naših morskih vukova. Lone wolf (Einzelgänger) U-96 je naizgled potonuo u dubine modrog mora…Schneller, schneller, aaa Verdamt urliče Stari, dok podmornica tone izvan kontrole…210, 220, 230 metara….sve puca…Scene su koje svi pamtimo…280 metaraovaj brod je fantastičan. On je i više od fantastičnog te se sa vrhunskim Doldingerovim instrumentalom, ponovno uzdiže, poput Feniksa iz pepela i ponovno lomi valove. Još Das Boot ni propao, dok mi živimo…Film je germanski precizan te niti u 208 minuta redateljske verzije, ne gubi na tempu. Epilog filma (različit od književnog predloška), s novim, iznenadnim savezničkim zračnim bombardiranjem, baš onda, kad smo mislili da je sve sretno završilo, je zapravo ponovljena (antiratna) poruka redatelja Wolfganga Petersona. On nam govori da je nacistička ratna mornarica, potopljena još tamo 1941./42. Dakle, Treći Reich je izgubio rat još u razdoblju, kada je Churchill govorio o kraju početka. Sve ono kasnije je bila samo prolongacija agonije, koja je koštala života milijuna i milijuna (nedužnih) ljudi. U porazu stradavaju i oni dobri ljudi, ali za Das Boot se ne brinite, jer nije zahrđao (nije postao ruzinavi brod), niti nakon 40 godina. Što će nam Noina Arka, kad imamo Das Boot. Brod, koji sa živim duhovima starih morskih vukova i Kapitänleutnant-om i dalje plovi debelim morem. Kao Ukleti German, ali ne u stilu blesavih i našminkanih pirata toplih mora. Kategorički ne, jer ti brodovi i njihovi junaci, ne mogu doći u istu rečenicu s Podmornicom, budući da naša podmornica plovi duboko iznad svih te siječe svjetske oceane…Sinje more svijetu reci…da Das Boot, remek – djelo žanra, svaki filmofil ljubi.  

 

Gute Jagd und ruhige See.

Das ENDE

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

 

1 KOMENTAR

  1. Daš Boot je izvanredan film, meni najbolji od svih podmorničkih koje sam gledala a koje volim gledati. Film je naprosto savršen i moja malenkost: običan gledaoc i filmofil ne može mu naći manu👏👏👏

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime