RECENZIJA: PLANET PROKLETIH - "Točno u podne" u svemiru

REDATELJ: Peter Hyams

GLAVNE ULOGE: Sean Connery, Peter Boyle, Clarke Peters, Steven Berkoff, Frances Sterngahen

TRAJANJE: 109 minuta

NAZIV ORIGINALA: Outland

GODINE PROIZVODNJE: 1981

Rudd: Trebao si nas zaštiti. Ti si „policija“ – to je „tvoj“ posao. Gdje su ti ljudi?

Šerif William T. O’Niel: Moji ljudi? Moji ljudi su sranje/go***.

Legendarnog Seana Conneryja većina će pamtiti, kao prvog prokletog tajnog agenta Jamesa Bonda i prema tim filmovima pisati će mu posvete. Oni malo iskusniji će naravno reći – ma Crveni oktobar i njegova skupocjena perika (nesretni Alec Baldwin mu se divio pa se prisjetio svog dojma o kolegi sa snimanja – no one was cooler – rekao je u jednom intrevjuu…). Neki će se sjetiti Oscara za sporednu ulogu u De Palminim Nedodirljivima, ili ostalih tzv. mentorskih uloga u Imenu ruže, Highlanderu, Hridi i sl. filmovima. Znalci će se prisjetiti Robin Hood-a, Vjetra i Lava, Čovjeka koji je htio biti kralj, Nedostižnog mosta (Zardoz nećemo spominjati) itd. Filmofili specijaliziranog žanra će reći – sve poštujem, svoje uživam. Naime, pokojni Connery je bio najcool u zaboravljenom SF westernu – Outland. Pogledajte kino – poster(e) ili fotografije iz filma. Connery u solidnoj fizičkoj spremi za tadašnjeg 50-godišnjaka, u plavoj policijskoj košulji i old school šilterici, naoružan kratkom pumpericom…i još – u svemiru. Kauboj, tj. šerif u svemiru, na Jupiterovu Mjesecu – Io. Sam protiv svih. E, to je cool. Točka. (tj. u Švedskoj nemiri…zdravo!)

Io – treći Jupiterov Mjesec…promjer: 2273 milje…udaljenost od Jupitera: 262 070 milja…udaljenost od svemirske stanice: 70 sati…učestalost dolazaka opskrbnog shuttlle-a: jednom tjedno….površinska gravitacija: 1/6 Zemljine gravitacije…osoblje rudarske baze Con – Am 27: 2144 (1250 radnika rudara, 714 – podrška, 180 – administracija i održavanje)…trajanje ture: 1 godina…sigurnost pruža: šerif federalnog okruga…glavna ruda: titanij (obožavamo ovakve detaljne uvode u SF filmove, koji su ispisani slovima iz nekog starog DOS programa, zar ne?)

Peter Hyams je nepravedno zaboravljeni žanrovski redatelj. Capricon One, The Star Chamber (tj. Suci izvan zakona, Michael Douglas), 2010. – Druga Odiseja (konvencionalni i solidni nastavak Kubrick – Clarckeova originala), remake trilera Uski prolaz (Gene Hackman i Anne Archer). Također je surađivao s Van Dammeom (Vremenski policajac, Iznenadna smrt), autor je horora Relic ili možda malo poznatijeg, a opet, za većinu, zaboravljenog – End of days (Schwarzenegger). Dakle, specijalizirani redatelj, u najmanju ruku zanimljivih (izrazito žanrovskih) filmova, kojeg se više nitko ne sjeća (a još je živ), osim boljih filmofila. Hyams je imao želju snimiti western u svemiru te je uzeo žanrovske postavke legendarnog filma – Točno u podne. Ne radi se o klasičnom remake-u, ali dobar dio scenarija originala je doslovno postavljen u svemiru, a možemo reći i kako je nešto od legendarnog Gary Coopera preslikano i na legendarnog Seana Conneryja. Redatelj se poigrao s Divljim Zapadom pa je ovaj put granicu postavio u svemir, jer svemir i je – posljednja granica, kako nas je naučio legendarni kapetan Jean – Luc Piccard.

Scottov Alien je otprilike snimljen dvije godine prije, a Scottov Blade Runner, godinu poslije Outlanda. Film se vizualno naslanja na ova djela, posebno u smislu snimanja industrijskog interijera, jer radnja se odvija unutar rudarske kolonije u svemiru, tj. na mjesecu Io. Film ima i vizualnu poveznicu sa Verhoeven-ovim Potpunim sjećanjem (Totall recall, da ne kažemo „Totalni opoziv“), nastalim 9 godina poslije (rudarska kolonija na Marsu). Naravno, budući se radi o (SF) western-u i saloon ima svoje mjesto (kao disko – klub s plesačicama) na ovoj rudarskoj bazi. Međutim, izrazita razlika prema spomenutim filmovima je činjenica da na Mjesecu Io – nema čudovišta ili nema replikanata. Ovdje opasnost prijeti (samo) od ljudi, koji su možda u astronautskom odijelu, ako su izvan same baze, ali radnja je većinom u interijeru. Dakle, sve je posloženo zemaljski te iako nije navedeno u kojoj se točno godini u budućnosti odvija radnja, sve je staromodno i low tech, barem u smislu oružja, jer redatelj oponaša western filmove. Vrata se otvaraju automatski ili na tipke, postoje specijalne ćelije za zatvorenike, ali u suštini, ovdje se ne želi oponašati budućnost, već neka divlja prošlost/sadašnjost, dok nas sve prati soundtrack poznatog Jerry Goldsmitha i produkcija Ladd company (sjećate se drvca na početku filmova, kao trademark-a te firme, koja između ostalog, producirala i Istrebljivača).

Conneryjev šerif O’Niel, je novi čuvar zakona na Jupiterovu Mjesecu. Obiteljski i svakodnevni čovjek. Nije arhetipski (super)junak. Baš, kao Cooperov šerif Kane u filmu Točno u podne, redatelj ga prikazuje sa potpuno ljudskim emocijama i mogućnostima (strah, nesigurnost, unutrašnje preispitivanje, normalno šaketanje kao Harrison Ford u Istrebljivaču, ali bez posebnih borilačkih vještina). Rudarska baza na udaljenom Mjesecu je kao neki zaboravljeni gradić na divljem zapadu, doslovno na granici života (pile of shit) i polagane smrti. Ovo nije mjesto za heroje je rečenica koja nam se sugerira tijekom filma. Na bazi se ubrzo počinju događati misteriozna (samo)ubojstva (zanimljivi Total recall efekti, prije Schwarzeneggerovog filma, čit. pucanje glave, dekompresija u svemiru). Rudari nisu simpatični pojedinci s kojima bi razgovarali o tekmama i filmovima. To su u krajnjoj liniji, sirovi kriminalci otprije poznati policiji. Kada otkrije trgovinu drogom, pod sponzorstvom rudarske kompanije (kao i u Alienu ili Blade Runner-u, ono ljudsko čudovište je pohlepna kompanija i njezini čelnici), čija je emanacija, general manager i posrednik trgovine narkoticima, Sheppard (Peter Boyle), O’Neil će ostati na raskrižju. Mogao je šutjeti, zatvoriti oko, primiti mito. Mogao je biti kao svi ostali. Korumpiran(i) ili eutanaziran(i). Mogao je pustiti da se stvari odvijaju kako je predviđeno. Ali, on se morao umiješati.

Foto: Screenshot

Sheppard: If you’re looking for money, you’re smarter than you look. If you’re not, you’re a lot dumber.

Šerif William T. O’Niel: …Then I’m probably a lot dumber.

Sheppard: That could be very dangerous

Šerif je izabrao pošteni put i kao takav je ostao (povremeno i doslovno) na vjetrometini Mjeseca. Naravno, kao i Cooper on se preispituje te objašnjava dr. Lazarus (Frances Sternhagen), jedinoj osobi koja mu je spremna pomoći (koja također ima policijski dosje, kao da se nazire paralela s Charlesom Danceom, koji glumi doktora u Alienu 3, ali na manje brutalan način…a i interijeri u Alienu 3 su isto industrijski, naravno još ogoljeniji i suroviji):

Dr.Lazarus: You know, if you’re the kind of guy you’re supposed to be, you wouldn’t stick around. That’s why they sent you here.

Šerif O’Niel: Maybe they made a mistake.

Dr. Lazarus: I was afraid you’d say something like that. You really think you’re making a difference?

Šerif: Zapravo…oni su možda u pravu. Poslali su me u ovu hrpu sranja, jer misle kako tu pripadam. Želim saznati jesu li oni u pravu…Cijeli sustav je posložen tako da svi rade ono što bi trebali… I saznao sam … trebao sam biti nešto što nisam. To je ono što je u programu. To je moj pokvareni mali dio, u pokvarenom stroju … Ne sviđa mi se. Pa ću…saznati jesu li u pravu.

Mad Max 2: Cestovni ratnik, koji je snimljen u isto vrijeme kao i Outland, je reklamiran sa sloganom: Jedan čovjek čini razliku. Naime, i Mad Max je imitirao western u osnovnim postavkama. Isto se ponavlja i u Outland-u. dakle, baš kao i Gary Cooper, Sean Connery je praktički sam protiv svih. Jedini pravi ženski lik u filmu (jer supruga mu je samo epizodist, koja u svemiru više nije mogla disati, a njihov sin nikada i nije bio na Zemlji), tj. doktorica je spremna biti side-kick i njihova platonska friendly (na trenutke buddy-buddy) kemija je zanimljiva. I baš kao što je na Gary Coopera krenula banda Franka Millera (poslušajte legendarnu pjesmu, Do not forsake me, oh my darling) i na Seana Conneryja, tj. šerifa O’Niela je krenula korporacijska banda. Neki su došli shuttle-om (vlakom u western-u), a neki su bili i unutar baze. Kad je šerif došao tražiti pomoć, dobio je ciničan odgovor: To je tvoja stvar. Gdje su ti ljudi? On im je iskreno i tužno uzvratio: My people (a to se može shvatiti i kao vi neutralni promatrači) are shit! Potpuno ljudske emocije suzdržane ljutnje ili frustracije protagonista. Međutim, kada šerif obuče astronautsko odijelo, with a little help from his friend (ne friends, jer nema množine!), tada se rađa i jači pojedinac, unutar njegovog bića. Specijalni efekti vanjskog svemira i obračuna izvan baze, u bestežinskom stanju, su dobro prikazani. Kulise djeluju relativno uvjerljivo, a na posebne falinge ne treba obraćati pažnju. Ovo je čistokrvni western, sa začinom svemira, u smislu vizualnosti, ali s manjim dodatkom čistog SF-a. Radi se o slow burn filmu (koji ne traje dugo, tek oko 109 min.), gdje akcija nije u prvom planu. Naprotiv, pojedinac i njegova unutrašnja borba su u prvom planu. Redatelj pruža i kritiku korumpiranih pojedinaca pa i (skriveniju) kritiku pohlepnih korporacija.

Iako film u svoje vrijeme nije bio hit na kino blagajnama (to je ipak bilo vrijeme spektakularnijih filmova, npr. Indiane Jonesa, Imperija uzvraća udarac, Mad Max 2 i dr.), kasnije je bio rado gledan na VHS kazetama. I neki od nas su tu prvi puta, na neki neobjašnjivi cool način, prepoznali starog šarmera Conneryja. Prepoznali smo ga baš zato što nije bio šarmer u fancy odijelu, koji spava s hrpom žena, jer mi smo htjeli – drumske ratnike. Mi smo htjeli usamljene revolveraše i heroje ulice. Usprkos manjku akcije u filmu ili njegovoj sporosti, redatelj nam je dao ono što kao klinci i nismo razumjeli. Dao nam je Gary Coopera u svemiru, ponovno preradivši western temu za tadašnju moderniju (i mlađu) publiku. Niti Gary Cooper, nije bio posebni akcijski junak, pogotovo ne u High Noon, ali takvi filmovi u sebi imaju neku bezvremensku patinu, tj. univerzalnu auru, koja opisuje borbu svakodnevnog pojedinca – pojedinca koji je, usprkos moralnih konflikata, spreman nešto dokazati. Šerif O’Niel je rekao kako želi saznati jesu li oni u pravu, ako su mislili da je slabić, ali zapravo je htio reći da se ne dokazuje drugima, već sebi. I dokazao se. Naravno svaki dan (u svemiru divljeg zapada) je i novo dokazivanje. Borba se nastavlja. Ako i bacimo šerifovu značku u prašinu te hodamo bez oznaka, isto ne znači da smo odstupili od svojih ideala. Bitno je da hodamo uspravno…i da negativca puknemo (makar i metaforički) šakom u glavu s riječima. O, fuck it. I da odjašemo iz ovog jeb*** grada….u suton, po mogućnosti sa zgodnom plavušom. I da, po tko zna koji put, otpjevamo onu staru: Život na granici je opasan i tvrd, al’ moje ime ovdje od sad znači – pravda. Dok se sir Sean Connery odmara, jer je zaslužio – njegov svemirski kauboj i dalje provodi pravdu – na nebu i na Zemlji.