REDATELJ: Steve Kloves
GLAVNE ULOGE: Jeff Bridges, Beau Bridges, Michelle Pfeiffer, Dakin Matthews
TRAJANJE: 114 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Fabulous Baker Boys
GODINA PROIZVODNJE: 1989
Jack Baker: You look good.
Susie Diamond: You look like shit.
Jack Baker: No, I mean it. You look good.
Susie Diamond: I mean it, too. You look like shit.
Tijekom osamdesetih pa sve do sredine devedesetih godina prošlog stoljeća razvijala se nova vrsta fatalnih plavuša ili općenito vatrenih glumica (bez obzira na boju kose). Hitchockove ledene blond ljepotice su odavno nestale sa scene. Također, Julie Christie, Jane Fonda, Catherine Deneuve, Jacqueline Bisset… su ušle u srednje godine te su na neki način zadržale svoju privlačnost, tj. ostale su zaleđene u vremenu, ali su sve manje bile u prvom planu. Isto vrijedi i za Goldie Hawn ili pravu anđelicu (koja nas je napustila) – Farrah Fawcett. Međutim, uvijek su dolazile nove, mlađe i (možda, za neke) slađe glumice. Naime, Kim Basinger je tih godina bila erotski Terminator (sjetimo se Nikad ne reci nikad, 9 ½ tjedana, Bez milosti s Richardom Gereom, potom Batman, erotski triler U posljednjoj fazi pa remake Peckinpahovog Bijega s tadašnjim suprugom Alecom Baldwinom itd.). Doista je bila superteška kategorija glumice, savršene vizure i figure. Sharon Stone (par godina mlađa od Basinger), se također, nakon skromnih početaka (Policijska akademija 4), proslavila nastupima u dobro nam poznatim filmovima kao što su “Sirove strasti” te “Sliver” i “Specijalist” (s naknadnom pameti, prilično skromni filmovi). Kelly McGillis je krajem osamdesetih figurirala kao potencijalna femme fatale, ali nije otrčala puno filmskih krugova. Spomenuti vrijedi i Grettu Scacchi kao i Ellen Barkin (npr. More ljubavi s Al Pacinom), a ne treba zaboraviti niti Melanie Griffith, Rebeccu De Mornay, Kelly Lynch, Lindu Fiorentino ili možda Sean Young (kao predstavnicu brineta), ali ni one nisu potrajale (možda je ipak jedna brineta te generacije – Lena Olin – djelomično održala svoj status). Šteta što Cybill Shepherd ili Kathleen Turner nisu zadržale auru, koju su posjedovale. To je sve – prolaznost života. Često zdravstveno stanje ne omogućava perpetuiranje požude i to je sve – normalno. Naravno, činjenica da ih ne gledamo kao objekte je upravo i pohvala glumačkom stavu ili izvedbi.
Navedene su glumice (bez obzira na boju kose) razarale seksipilom te se većina njih nije ustručavala snimati kontroverznije scene. Erotski trileri, erotske drame i sl. filmovi, su u tim godinama jednostavno podrazumijevali neku ženu, koja bi nas devastirala svojom pojavom i koja je izravno igrala na kartu seksualnosti (danas redatelji ne znaju snimiti takve filmove, a i onda su ti naslovi bili – preuveličavani u kvaliteti). Autor ovih redaka (je možda u manjini, ali) daje subjektivni primat Kim Basinger (u najboljim godinama) naspram Sharon Stone, u nekom prvoloptaškom nadmetanju, u smislu – koja je u tom razdoblju bila najbolja od svih? (Ogledalce, ogledalce – tko je najljepši i najizazovniji u erotskom smislu?). Basinger je glumila u više kvalitetnijih filmova od Stone i zato – ona prevladava. Naravno, kasnije su se pojavile ostale plavuše ili predstavnice super lige prvaka – prvenstveno Nicole Kidman, Charlize Theron, Uma Thurman, Cate Blanchett, Margot Robbie, crvena Rebecca Ferguson, brinete tipa Kate Beckinsale, i druge fatalne Australke, Britanke, Kanađanke, Francuskinje, Poljakinje, Šveđanke itd. (od Terese Palmer i prvoloptaške Scarlett Johansson do Melanie Laurent, Lee Seydoux…). Međutim, već poslije druge polovice devedesetih, nestajalo je tih posebnih (ako su ikad i bili kvalitetni) filmova s erotskim štihom. A kasnije, nabrojane glumice, niti nisu ponavljale mainstream erotiku jedne Sharon Stone ili Kim Basinger. Ali s druge strane, još bolje rečeno, s drugog pola fatalnih žena, jedna posebna glumica zaslužuje i poseban osvrt.
Michelle Pfeiffer je bila i ostala drukčija. Ne samo da je ostala prekrasna, već je oduvijek igrala na drugu kartu. De Palmin Scarface ju je ustoličio u panteon besmrtnosti – tijekom osamdesetih je pamtimo kako je bila Udana za mafiju te u solidnim naslovima, kao npr. Žena sokol, Zora očajnika, Vještice iz Eastwicka, Opasne veze. Redatelji su je prikazivali na (u nedostatku boljih riječi) neviniji ili pristojniji način. Nekad je bila i svojevrsno ružno pače, a nekad samo šašava. Njen seksepil nije bio terminatorski i to baš zato što je ona bila prava mačka – žena mačka. Nikada na prvu loptu, uvijek suptilnija u zavođenju i glumački dozirana, bez fizikalija u prvom planu. Savršeno nijansirana. Besmrtna. Angel face i besprijekorna figura. Dobro srce (barem je tako zamišljamo). Jednostavno savršena. Taman kako treba biti. I upravo ovdje dolazimo do jednog malog i zaboravljenog filma, koji joj je zacementirao glumački položaj. Savršena vremenska kapsula. Naravno, ne radi se o erotskom trileru, iako i ovaj film ima jednu posebnu (pristojnu, a opet – evergreen sexy) scenu. Zvijezda se nije rodila baš u ovom filmu, ali ju je isti u potpunosti etablirao. Dame i gospodo, dopustite mi da Vam napišem nešto sasvim drugačije…i onda mi javite – jesam li uspio u pokušaju čarolije.
Glazba je zvonka radost, koja nas prati cijeli život. Bez obzira na filmske žanrove i glazbene pravce, vjerojatno svatko od nas ima soundtrack za život, soundtrack za Armagedon, ili tek onaj obični – vikend soundtrack. U filmskom smislu, mjuzikl je žanr, koji nas prati od davnih vremena prvih zvučnih filmova. Ples i pjevanje su, više ili manje uspješno, uvijek oko nas. Ako razmišljamo o glumcima i glazbenim filmovima, sjetimo se Freda Astairea i partnerice Ginger Rogers. Sjetite se plivačice Esther Williams ili djevojčice iz Kanzasa i Oza – Judy Garland. Od Gene Kellyja i pjevanja na kiši, preko Priče sa zapadne strane. Ne zaboravite legendarne Cherbourške kišobrane, razne filmske rock opere ili Kosu Miloša Formana pa sve do filma Annie ili do Crvenog mlina (uz Batman forever, najzgodnija Kidmanica ikada!) te današnjih Chicaga, La- La landa, disneyjevske biografije velikog rock pjevača, Bohemian Rapshody, ili Ritma ludila (koji je ipak, jedna druga vrsta glazbenog filma). Nadalje, glazbena drama kao žanr (koji nije čisti mjuzikl), nije bila strana niti legendarnom kauboju Clint Eastwoodu (npr. Barski pjevač, Bird). Eastwood je postojani ljubitelj jazza, a i sam je skladatelj (sjetite se Claudia’s theme u Nepomirljivima), što mu daje i dodatne bodove te od istog stvara svojevrsnog – renesansnog čovjeka. I baš u tim godinama (glazbena biografija Bird je snimljen krajem osamdesetih, a koju godinu kasnije je snimljen legendarni Tjelohranitelj – I will always love you), napokon dolazimo do večerašnjeg glazbenog filma, kojeg bi mogli opisati kao romantičnu glazbenu dramu.
Foto: Screenshot
Ljudi moji! Kak’a Lady Gaga! Kak’i Bradley Cooper! Kak’i Shallow! Naravno, Shallow je u moderno vrijeme jedna pamtljiva (i kvalitetna) pjesmica, koja se repetitivno pušta u eter, ali kad govorimo o iskonskoj kemiji ili o ženskoj glumačko – pjevačkoj izvedbi, onda je jedini pravi opijum za mase te istinska, ali ona zdrava droga bila – žena u crvenom. Ne, ovdje ne mislimo na romantičnu komediju s Gene Wilderom ili pjesmu Lady in red, Chrisa de Bourgha (iako bi i ta pjesma našla svoje mjesto u ovom filmu). Ovdje mislimo na – vječno predivnu Michelle Pfeiffer, u red velvet haljini, dok leži, ili dok korača po glasoviru u crvenim štiklama, senzualno pjevajući old school jazz/blues singl – Makin’ Whoopee. Ono što je legendarna glumica otpjevala i odglumila u danas zaboravljenom, malom filmu iz 1989. – The Fabulous Baker Boys (Fantastična braća Baker) – je nešto totalno drukčije od drugih. Ne samo da joj je nastup u ovom filmu donio nagradu Zlatni globus i nominaciju za Oscara (izgubila od Jessice Tandy! – Vozeći gospođicu Daisy, ali o ukusima (ne) raspravljamo), već joj je rezervirao kartu u prvom redu do parketa ili u ženskom glumačkom hall of fame-u. Tako je, ona zbori, ali ovdje, dame i gospodo – ona i pjeva. Studiozno se pripremala za ovu ulogu, a pjevanje joj nikad nije bilo strano (glumila je u Briljantinu 2, a otpjevala je i završnu pjesmu – Never forget – iz remake-a filma Ubojstvo u Orient – expressu). Ona je krstarica, razarač i nosač aviona u jednom vitkom i savršenom tijelu, sa anđeoskim licem…i kao što smo rekli – dobrim srcem. Ono što je djelomično kopirala (još jedna legendarna ljepotica) Jennifer Connelly u Gradu tame, ili Isabella Rosellini u Plavom baršunu, to je, još pamtljivije otpjevala Pfeifferica. Ne radi se o disko hitovima, lakim notama i skakutanju na stage-u. Zamislite onaj dublji i senzualni glas Jesicce Rabbit (inače glas fatalne Kathleen Turner), koja je iz svijeta animacije savršeno preslikana i materijalizirana u stvarnosti (makar i onoj filmskoj). Zamislite legendarnu i fatalnu ženu – Ritu Hayworth – i njezinu vječnu Gildu ili možda Marylin Monroe (Neki to vole vruće). Upravo to je Michelle Pfeiffer (bolja od Merlinke glumački, pjevački i kako god hoćete, sretnija u životu i od Marylin i od Hayworthice) u Fantastičnoj braći Baker – senzacionalna Susie Diamond na mikrofonu. Bivša escort djevojka, koja želi uspjeti i ostvariti barem dio američkog sna. Iako je pristojno (a opet izazovno) obučena, ona je i ogoljena do kože, a takvu je ostavila i publiku – potpuno ogoljenu sa otvorenim ustima i riječima wooow.
Kišni grad Seattle (država Washington), na samom sjeverozapadu SAD-a, blizu kanadske granice, je prilično poznati filmsko – glazbeni toponim. Tamo je Tom Hanks pokušao osvojiti tada simpatičnu Meg Ryan. Tamo vam je psihijatrijske savjete davao dr. Fraiser Crane. Tamo je relativno nepovoljna klima natjerala mladež na zatvaranje u garaže pa je nastao specifičan zvuk alternativnog grunge rocka i tu ne mislim samo na sumornog Cobaina i Nirvanu, nego na dugovječnog Dave Grohla i odlične Foo Fighters-e, legendarne Pearl Jam i druge predstavnike tog glazbenog žanra. Ovdje su rođeni Jimi Hendrix, Chris Cornell i dr. Svi ste koristili „Microsoft“ proizvode, poneki su se vozili Boeing-om, a neki od vas možda navijali za Supersonicse (Kišni čovjek Shawn Kemp i Gary Rukavica Payton), ali najbolji su Seahawks-i (Go Hawks!). Dakle, jedan od referentnih gradova američke pop (bolje rečeno rock) kulture sa tornjem Space needle, kao simbolom grada. Seattle je i jedan od glavnih likova u ovome filmu (iako su dijelovi filma snimani u L.A.-u). Noćne ulice, neboderi, ceste, ali primarno noćni ugođaj barova i hotela. Taj spleen nas poput duha lagano prenosi u druga vremena. Iako se osjeća ugođaj osamdesetih kroz nenametljivi soundtrack Davea Grusina, u kojem se miješaju tihe saksofonske solaže (toliko svojstvene filmovima 80-ih), film ima i vibru četrdesetih, kroz glasovirske melodije, koje preuzimaju ugođaj noir-a ili kroz trubačke solaže, koje prizivaju screwball komedije. Klasični, old school Hollywood susreće urbani modernizam…a sve sa leptir mašnama i glamuroznim haljinama.
Za ulogu glazbene braće Baker su između ostalih konkurirala i filmska braća Quaid, ali ulogu su dobili momci iz braće Bridges. Braća Baker su sofisticiranija Braća Blues, također u odijelima, drukčijeg glazbenog žanra, ali svejedno prepoznatljivi. Mlađi Jeff Bridges i nešto stariji Beau Bridges su na kino ekranu vjerno prezentirali svoju internu kemiju i odnos. Njihovi filmski karakteri su navodno ocrtavali i njihovu stvarnost. Za dijamantnu ulogu Susie Diamond su razmatrane Whitney Houston, Jodie Foster, Debra Winger, Jennifer Jason Leigh pa čak i – (fallen) Madonna (with the big boobies). Srećom, uloga je došla u prave ruke. A te ruke su raspolagale i (iako amaterskim) pravim glasom (a stas ionako stalno spominjemo). Zanimljivo je i kako su braća Bridges stvarno naučili svirati skladbe iz filma na glasoviru, iako ih je Grusinov soundtrack potpuno anulirao. Međutim, glumačke pripreme su nesporne i hvale vrijedne. Fantastična braća Baker su klavirski duo sa najboljim danima iza sebe. Nastupajući od dječje dobi, oni nikada nisu imali (ono što Amerikanci nazivaju) day job – pravi posao. Međutim, publika i tržište se mijenjaju pa dvojica filmskih trideset i nešto godišnjaka (stariji Beau je stvarno imao 48, a Jeff 40 godina) moraju izmijeniti svoj nastup. Stariji brat Frank (obiteljski čovjek, manager i majka band-a) stoga odluči angažirati pjevačicu. Nakon puno neuspješnih izvedbi, njihov žiri je gotovo odustao od potrage za super-talentom. I onda je na vrata došla – Ona. Iz prvotne kukuljice (naizgled smotane djevojke) je izletio leptir. U prvom pogledu se činila kao ružno pače (a niti onda nije ružna), a zapravo je bila predivni labud.
Stephen Keith Kloves je poznat kao scenarist filmova o Harry Potteru, a Braća Baker su mu predstavljala prvo i praktički jedino redateljsko iskustvo. Iako film igra prema provjerenoj formuli – fatalna žena koja razara bratski odnos – možemo reći kako je redatelj u svojem debiju obavio solidan posao. Sve u filmu je bilo viđeno i prije, međutim rijetko kada nekoj glumici (pa i glumcima) toliko dobro odgovara neka uloga. Kao gledatelji mi smo svjesni kako će priča završiti (iako je i kraj ambivalentan prema devizi – tko zna kako je završilo), ali to nas ne sprječava da ostanemo fokusirani te da uživamo u trenutku. Klasični jazz standardi kao npr. More than you know, Ten cents a dance ili (često u filmovima citirani) My Funny Valentine (npr. film Prije noćnog vlaka sa Chris Evansom i lijepom Alice Eve) su glazbeni brojevi koji su uz pomoć čarobne Michelle postali još bolji i još više pamtljivi. Ovaj film nije glazbena biografija, a nije niti musical te baš kao standardna glazbena drama s dodatkom romantike ili nostalgije, stvara atmosferu koja odgovara. Ugodni fluid stvara nostalgični fusion, jer Michelle Pfeiffer je upravo to – fuzija glazbene ljepote i talenta. Njezina mješavina mezzosoprana i alta, upakirana sa prekrasnom vizurom (koju ni renesansni umjetnici nisu poznavali) je instantno šesto čulo, jer bi svi članovi žirija stisnuli DA, čim bi (je vidjeli ili čim bi) pustila prvi glas! A to je bio jedan vrhunski – The Voice.
Foto: Screenshot
S druge strane, talentirani Jeff Bridges još jednom poklanja dio svog velikog repertoara i glumačkog talenta. On je nesretni (i razmetni) brat, koji sanja više (baš kao i Susie Diamond), ali ostaje u kolotečini s bratom. Kada nezainteresirano, sudjeluje u bratovom show-u (malo šale prije glazbenog broja, kao što je radio pokojni Balašević), njegov glas uperen prema mikrofonu nevjerojatno predviđa ulogu u Kralju Ribara (a tamo je bio nesretni radio D.J.), samo dvije godine kasnije. Boja glasa, stav, kamera koja ga specifično prati, pljuga u ustima – sve to predstavlja onog klasičnog šmekera Bridgesa. Bridgesa, tj. mlađeg brata Jacka Bakera, koji nije u braku, koji nema stalnu vezu, već poput nezainteresiranog Casanove ide od kreveta do kreveta i od avanture do (kratke) avanture. A nešto kroz desetljeća je konstantno u performansi legendarnog Jeffa Bridgesa. Nepodnošljiva lakoća glume. U također glazbenoj drami, Crazy Heart, igrao je ostarjelu country zvijezdu načetu alkoholom u potrazi za izgubljenim vremenom. U Braći Baker, snimljenoj dva desetljeća ranije, on je na vrhuncu fizičke spreme, ali također načet ovisnošću (iako se na cigarete ponekad gleda, kao na manju ovisnost). Međutim klasično odijelo čini čovjeka pa je ovdje Bridges doista u zenitu i donekle je prirodan partner čarobnoj Pfeifferici. Dakle, mlađi brat Baker – Jack – ima kirurški spretne prste (to mu i one night stand ljubavnice govore) te on ne svira samo po klaviru (svir’o je k’o pijanista – Mozarta, Chopina, Liszta – sjećate se grupe Riva – pobjednici Eurosonga, iste godine, kada je snimljen ovaj film). On svira i po leđima, zapravo po cijelom tijelu nezaboravne Susie Diamond. Lagano masiranje leđa Susie Diamond je doista sviranje klavira i laganih (ne lakih!) nota na klaviru. Suptilna kemija između njihovih likova, koja ne napada iz haubica (prije svega jer je Bridgesov lik namjerno ugašen ili potpuno skuliran, a to je zapravo obrambeni mehanizam), omogućuje da zadovoljstvo traje duže. Omogućuje da se gledatelji utope u fluidu, dok gledaju nokturalne razglednice urbanog krajolika. Dok dvoje glazbenika izvodi glazbene brojeve, nešto je u zraku – Feel like makin’ love! I kad se kemija dva lika potpuno razvije, naravno da se razvija formula po kojoj nesretni likovi ne mogu o(p)stati sretni:
Jack: Slušaj me, princezo…Dvaput smo se (po)ševili…To je to. Kad se znoj osuši, još uvijek ne znaš ništa o meni. Kužiš?
Susie: Znam jedno. Dok je stariji brat doma uspavljivao svoju djecu…mali brat Jack je za nekoliko minuta brisao prašinu sa svojih snova. Bila sam tamo (vidjela ga je dok svira solo izvedbu u baru i dok nezainteresirano pokušava uhvatiti snove, op.a.)…Pun si sranja…Ti si lažnjak…Svaki put kad uđete u neku birtiju, vi se jeftino prodajete. Hej, znam sve o tome (doduše, ona je ipak bila malo skuplja escort djevojka, op.a.). Zatekla bih sebe s nekom jezom, na kraju noći, ali bi si lagala kako to ništa ne znači. And you kid yourself that you’ve got this empty place inside where you can put it all. But you do it long enough and all you are is empty.
Jack: Nisam znao da kurve tako filozofiraju…
Susie: Barem mi brat nije bio svodnik! Znaš, smatrala sam te gubitnikom, kad sam te prvi put vidjela, ali bila sam u krivu. Još si gori. Ti si kukavica!
Klasična formula filma sa prekinutom romansom i autodestrukcijom (neuspješnog hvatanja snova) ovdje nije previše sladunjava. Čarobna Pfeifferica i talentirani Bridges ne dopuštaju, čak i kada bi redatelj htio, da film ode u krivom smjeru limunade. Tu je zato stariji brat (Beau) Bridges, tj. Baker:
Susie: Nismo pjevali pjesmu „Feelings“ (naime nastup je bio provokativniji, dok je manager banda bio doma, op.a.). Ta je pjesma je kao peršin. Izbaciš je i nitko ne osjeti razliku.
Frank: „Osjećaji“ nisu peršin!
Susie: Frank, možda je to za tebe i filet mignon, ali za mene je peršin. Zapravo manje od peršina.
Frank: Ah ha. I see. The cat goes away for the night, and the mice take over the orchestra.
Susie: Hej, nisam ti ja miš!
Frank: Točno! Ti si – peršin.
Dakle, limunada nije na meniju (kao niti peršin), ali to ne znači da je film izgubio ljudsku toplinu…i sveprisutne osjećaje. Susie je pragmatična i možda će promijeniti band, u smislu da radi nešto isplativije, na duže staze (iako manje glamurozno). S druge strane, dva brata su realisti i cinici, ali ujedno posjeduju i dašak optimizma. Naime, bez entuzijazma ne bi ni izdržali na sceni tri desetljeća. I to, bez klasičnog day time job-a. Takva im je sudbina.
Naša gledateljska sudbina se izgubila u onoj provokativnoj (a opet akademski pristojnoj) sceni pjevanja na klaviru. I (hotelska) publika na filmu (na dočeku Nove godine) je ostala u transu. Savršena Michelle Pfeiffer stupa i pjeva. Ona je ujedno bečka filharmonija u svojoj kolosalnosti, a u isto vrijeme i krhka djevojka, koja trči za snovima. Ona provocira seksipilom, ali i spušta rampu, kada osjeti da je to potrebno. Doduše, u nekim scenama ne treba spuštati rampe – jer mi želimo da nas takav vlak (ja sam vlak, što zgazit’ ćete, mali…) pregazi, jer obožavamo tlo po kojem ona korača (The Ground Beneath Her Feet je pjesma U2-a, ali i roman Salmana Rushdieja) i jeli bi i mrvice s njenog stola. Pjesmica Makin’ whoppie na trenutke zvuči kao pjesma What a difference a day makes (24 little hours) pa nas senzualni glas, teleportira u neka druga vremena. Međutim, kad nas ona pogleda i kad potrbuške (kao na plaži) legne na klavir, tada i najspretniji prsti te najskuliraniji pojedinci postanu malo smotani (a i ona je bila smotana na početku pa je sve time i prirodnije). Njezina crvena haljina je super-kostim (tri godine prije nego je bila super-junakinja/Catwoman), a njezine super-moći, nikad i nisu bile upitne. Sve bi dao, zbog te divne plave žene…u crvenoj (ili bilo kojoj drugoj) haljini, ili možda – bez haljine…pa nek’ kao Basingerica, ostavi samo šešir na glavi (You can leave your hat on). Veliki Kićo Slabinac se (prije tamburaške glazbe) proslavio s evergreen pop pjesmom Zbog jedne divne crne žene. Međutim, osim crnke je imao pjesmu i o Plavuši. Napravimo stoga fuziju Kiće i ove jazz glazbene drame sa završnim riječima… Dok sam gledao sunce na istoku, kako se budi…ona je ostala tamo, daleko u noći…U noći američkog velegrada…ili našeg malog mista…U našim snovima. Zbog jedne divne plave žene. Michelle Pfeiffer – žena, majka, kraljica…i jedna od najboljih glumica. I zapamtite, kak’a Lady Gaga i kak’i Shallow. Točka.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori