Naslovnica Drama MALO DOBRIH LJUDI: ISTINA NI(JE) VODA DUBOKA

MALO DOBRIH LJUDI: ISTINA NI(JE) VODA DUBOKA

478
0
Foto: Columbia Tristar

REDATELJ: Rob Reiner

GLAVNE ULOGE: Jack Nicholson, Demi Moore, Tom Cruise, Kevin Bacon, Kiefer Sutherland, J.T.Walsh, Kevin Pollak

TRAJANJE: 138 minuta

NAZIV ORIGINALA: A Few Good Men

GODINA PROIZVODNJE: 1992

 

Iskopat ću ti oči iz glave i popišat se u tvoju mrtvu lubanju! You fucked with the wrong Marine! Vi je**** ljudi…Nemate pojma kako se brani nacija. Danas ste je samo oslabili…

Brigadir Nathan R. Jessup, USMC

 

Vi ste ovdje zbog priče o istini, zar ne? Sviđaju Vam se napete filmske scene ispitivanja svjedoka na sudu, je li tako? Ali, prvo pogledajte uvodni citat. Je li ovako nešto, ikada viknuo neki opaki akcijski junak ili neki super negativac, dok su ga zaustavljale snage reda i mira..? Baš na taj način? Možda ih je bilo (npr. de Niro, kao Capone u De Palminom filmu Nedodirljivi), ali kako moćno i nakon tri desetljeća (1992. – 2022.), zvuči ova prijetnja. Možda i moćnije od citata o istini, kojeg nam (kao i cijele svoje govore) u facu, gotovo izlazeći iz ekrana, dostavlja pukovnik (točnije brigadir) američkih marinaca Jessup (uz Chinatown, Let iznad kukavičjeg gnijezda i/ili Isijavanje, vjerojatno (po)najbolja uloga opakog Jacka Nicholsona; bolja od Golih u sedlu, Jokera u Burtonovu Batmanu, Časti Prizzijevih, Tearms of Endearment, Poštara, koji dvaput zvoni, Pokojnog, Bolje ne može i dr.)  – 

Možemo li podnijeti istinu?

Drugim riječima – je li istina, voda duboka..? Ili se možda ipak radi o plitkom mulju, kojim se (lažni) autoriteti, svojim verbalnim akrobacijama, pokušavaju obraniti te nam prodati svoju, revizionističku verziju prošlih događaja? Pukovnik (Jessup) ili pokojnik? Let that sink in, kako bi rekli stari Latini. Malo razmislite o tome, dok čitate ove retke o filmu, o kojem ionako sve znate, jer je fantastično citiran. Ta citiranost, uz nevjerojatnu i nepodnošljivu lakoću, kojom redatelj montira tijek radnje te inspirirane glumce – je zaslužna za jedan od najpamtljivijih filmova iz žanra sudske drame. Stručnjaci će reći, ne i najboljeg predstavnika tog žanra, ali sigurno jednog od onih evergreen filmova. Filmova, koji su znali iznijeti ljudsku emociju te nas možda i educirati, tj. natjerati na razmišljanje. Još su stari Grci govorili kako bi prava drama (tragedija), trebala natjerati čovjeka na katarzu. Nakon katarze, trebali bi postati bolji ljudi. I zato, sudite mu, jer istina ponekad i nije duboka voda, tj. kao što je rekao jedan legendarni američki predsjednik:

There are no easy answers, but there are simple answers. We must have the courage to do what we know is morally right.

Redatelj Rob Reiner Vam na prvu ne zvuči kao Nolan, Scott, Spielberg, Tarantino, Lynch braća Farelly i dr., zar ne? Jednostavno, možda i niste zapamtili to ime? Ukoliko niste posebni filmofil, možda ga ne možete smjestiti u neku ladicu, niti vizualno, niti u prostor – vremenskom kontinuumu. A opet, svi znate za jedan (uz The Goonies) od najboljih filmova o odrastanju – Stand by me. Ostanite uz mene i dalje…Svi znate za jedan od najpoznatijih rom – com filmova svih vremena – Kako je Harry sreo Sally. Svi znate za film po Kingovu romanu – Misery. Poslije ta tri hita, uslijedio je i četvrti – naš večerašnji film. E, to Vam je Rob Reiner – lektira koju ste pročitali, a niste bili svjesni autora! To je čovjek koji Vam može pružiti romantičnu komediju tipa Američki predsjednik (Douglas & Benning), Rumor has it (Aniston, Costner, Shirley McLaine) ili buddy komediju tipa Bucket list (Nicholson & Freeman). S druge strane, on ima i još jednu sudsku dramu, npr. Duhovi Mississippija (Alec Baldwin, James Woods, Whoopi Goldberg). Dakle, čovjek s talentom, a ponekad je i glumio, npr.: – Baci mamu iz vlaka, Ed TV, Vuk s Wall Street-a – ma znate, onaj humoristični otac od Leonarda di Capria. 

Sudska drama kao (pod)žanr ima previše (barem) dobrih predstavnika. To su najčešće teži filmovi s političko – pravnim background-om, snimani još od 1950-ih i 60-ih. Npr. 12 gnjevnih ljudi (Henry Fonda), Ubiti pticu rugalicu (Gregory Peck), Suđenje u Nurenbergu (Spencer Tracy, Burt Lancester, Marlene Dietrich), The Verdict (Paul Newman, Charlotte Rampling), And Justice for All (Al Pacino), (Streets of) Philladelphia (Hanks, Washington), J.F.K., Vrijeme ubijanja/A time to kill, Civil action/Građanska parnica (Travolta & Duvall), Erin Brokovich (Julia Roberts), Rules of engagement (Tommy Lee Jones, Samuel L. Jackson, slični motivi kao u Malo dobrih ljudi)  i sl.. Tu se ubacuje i podžanr triler – sudske drame, tipa Tvrtka (opet Cruise), Just cause (Connery) te sve od Johna Grishama…Nadalje, Odmetnuta porota (Hackman, Hoffman, Cusak i dr.), Sudac (Downey Jr. & Duvall), odlični Michael Clayton (Clooney) te vrhunski The Insider (od Michaela Manna) ili dobra Miss Sloane (Jessica Chastain)  itd…Dakle, puno je vrlo dobrih, čak Oscar-ovskih filmova, koji imaju neku vezu sa sudskom dramom. Malo dobrih ljudi (iako se film preciznije zvao i Nekoliko dobrih ljudi, ali malo – zvuči još moćnije) nije najbolji od navedenih predstavnika…ali je jedan od najpamtljivijih i kako je navedeno, jedan od pozitivno (naj)emotivnijih, nominiran i za četiri Oscara (koja ipak nije potvrdio, jer 1992./93 je bila godina Nepomirljivih, Posljednjeg Mohikanca, Howards Enda, Mirisa žene i dr.). Film koji je donekle inspiriran istinitim događajima, zapravo opisuje vojničku čast, tako što dolazi poslije Časnika i gentlemana (Richard Gere), a prije Časnih ljudi (Men of honor, tj. Cuba Gooding Jr. & Robert de Niro). Svojevrsna središnja vojna drama s pamtljivim završetkom. Naravno, uvijek postoji pitanje pravde. Kako (filmska) pravda u realnosti često ne postoji (imaginarna imenica u rangu zubić vile ili djeda mraza) te kako je pravosuđe neučinkovito i korumpirano, racionalan čovjek će si možda pomisliti da je sve previše složeno i da je istina, kao što je već navedno – voda (pre)duboka.

Takav je možda bio i pragmatični poručnik JAG-a Daniel Kaffee (vrlo dobri Tom Cruise, koji i ovdje ima uspomenu na uspješnijeg oca, motiv koji se nazirao i u Top Gun-u). On je vojni/mornarički odvjetnik, naučen na nagodbe, bez izlaženja u sudsku arenu. Čemu mukotrpan posao sa spisima, dokazivanjem, svjedocima, protivničkom (tužiteljskom) stranom, ako sve možemo riješiti – nagodbom, kompromisom (naravno, američko pravosuđe preferira nagodbenjaštvo, što ovdje i nije pogrdna riječ, jer je pravo suđenje, uvijek preskupo i također dugotrajno). Sredit ću im 12 godina…prvotno je optimističan Kaffee (bez da baci oko u spis). Zašto je njemu dan u ruke slučaj, u kojem ovise životi i/ili karijere dvojice marinaca – Dawsona i Downeyja, optuženih za umorstvo trećeg marinca, PFC Santiaga? Radi li se o nekoj – uroti? Što je to code red?

 

Tko zna šta oni marinci u Gitmo-u rade? 

Ako ovo dođe do sudnice, oni neće trebati odvjetnika, već svećenika….

Scenarist Aaron Sorkin (Monneyball, Steve Jobs, Social network) je vješt u prikazivanju političkih tema (Zapadno krilo, Rat Charliea Wilsona), a u novije vrijeme je i režirao – solidni Molly’s game (Chastain) i Chicago 7 (film koji je trebao biti puno bolji, ili mu možda treba dati drugu šansu?). Dakle, i njegov rukopis je već prepoznatljiv i autor ovih redaka bi rado pogledao neki novi uradak takvog autora – npr. Suđenje terorističko – mafijaškom režimu u Haagu (baš dobar naslov za današnje vrijeme, zar ne?). Scenarij za Malo dobrih ljudi je napravio prema svojoj istoimenoj kazališnoj drami, a inspiriranoj prema stvarnom slučaju, a na kojem je radila njegova sestra, časnica u JAG-u. Sorkin minuciozno prikazuje dvije strane medalje i vrhunski (kao duo s Reinerom) koristi prilično raspoložene glumce, koje je imao na dispoziciji. Uz psihološku karakterizaciju likova u filmu se i konstantno bilda suspense, jer znamo da obrana, pravnički, nema čvrst slučaj te da će sve ovisiti o provokaciji nadređenog.

Code red postoji u praksi, ali ne i u knjigama (Quod non est in actis non est in mundo). Međutim i doručak postoji u praksi, a nije opisan u priručnicima, kako vrhunski poentira mladi odvjetnik. Samo što ni britke ideje nisu dovoljne, bez priznanja. Uz Cruisea u vrlo dobroj formi (na trenutke preglumljenog), ovo je bila i pamtljiva sporedna uloga, tada izrazito seksipilne Demi Moore, kao časnice JoAnne Galloway (službena odora je ovdje kako bi smanjila njezin seksipil, jer ovo je ozbiljniji film). Kako kažu njezini nadređeni – ona je dobar istražitelj, ali ne i materijal za sudnicu. Kao što ni poručnik Kaffee nije nikad, ni bio u sudnici (So this is what a courtroom looks like?!). Ne zaboravimo Kiefera Sutherlanda, koji ponavlja bully-jevsku ulogu (samo malo zreliju) iz Reinerovog filma Stand by me. U suštini, Malo dobro ljudi je film, uvijek bitne teme, one o bully-ingu. To je film o zlostavljanju slabijih i našem odnosu prema tome. Jesmo li promatrači, koji samo slušaju naredbe? Kako se odnosimo prema agresoru? Podvijena repa, samo da bi zadržali sinekure i sigurnost…Ili ipak pružamo aktivni otpor – na bilo koji način. A tu bitnu temu (šikaniranja) nam ocrtava galerija sporednih likova – tužitelj, satnik Jack Ross (koji predstavlja državu, epizoda Kevina Bacona), Cruiseov pomoćnik, kojeg glumi Kevin Pollak, predsjedavajući sudac u sudnici (tihi autoritet) i dr. Pamtimo i kratku epizodu, tada nepoznatog Cube Goodinga Jr-a. te naravno i karakternog glumca J.T.Walsha (kojeg znamo iz puno poznatih filmova).

Foto: Columbia Tristar

Međutim, svi oni su samo pristojni statisti, naspram Nicholson-ovog pukovnika Jessupa, koji je u scenariju, unatoč epizodnoj ulozi, zapravo dobio najsočniji dio teksta, kojeg izgovara bez ikakvih problema. Središnji lik iz ove kazališne arene je upravo Jack Nicholson. Naime, on je sa nekoliko scena pojeo cijeli film za doručak. I sam je priznao kako ga je ova uloga stvarno istrošila. Jessup je fanatični karijerist, sa ratnim background-om (koji mu daje auru alfa mužjaka). Njegovi marinci su fanatični, jer nije lako dizati se ujutro udaljen 400 m od Kubanaca, koji te žele ubiti. Svjestan svoje antipatičnosti, on upravo igra na kartu strahopoštovanja.

There is nothing on this earth sexier, believe me, gentlemen, than a woman you have to salute in the morning. Promote ’em all, I say, ’cause this is true: if you haven’t gotten a blowjob from a superior officer, well, you’re just letting the best in life pass you by. (pamtite scenu s ručka u bazi na Kubi, koja u današnjem woke vremenu možda i ne bi ušla u scenarij, zar ne?)

On je agresor broj 1. Onaj na kojeg se zakon ne odnosi, jer je branitelj (čit. veteran s prve linije) te je sljedeći u redu za promaknuće – u nekog ministra, šefa obavještajne, you name it…On zna da živimo u svijetu zidova i da pred njima, zločesti dečki čuvaju ovaj svijet od drugih puno zločestijih i on zna da ga trebamo na tom zidu –čit. braniku domovine. Tko će braniti domovinu – pederčići u bijelim uniformama, koji riječi kao čast, dužnost, lojalnost, uzimaju zdravo za gotovo…(?)

Who the fuck is William P. Santiago (čije je ubojstvo, okosnica cijelog filma)…pisao je svima, osim djedu mrazu, za transfer iz baze (Guantanamo Bay je tek u 21. stoljeću postao poznatiji u medijima)…On je cinkaroš bez kondicije za pukovnika/brigadira Jessupa. On je slabić, a slabiće ne trebamo. Nicholson je vrhunski teatralan u ulozi zeznutog časnika (svojevrsna uredska verzija Kilgorea iz Apokalipse, ipak i puno ozbiljnija), ali i neodoljivo privlačanMi smo odgovorni za živote, slabije moramo naučiti pameti (da postanu jaki, kao mi)… Znamo se, zajedno smo služili u Vijetnamu, zajedno radimo godinama, ali ja sam se brže uzdizao u hijerarhiji. Ako ti je zbog toga neugodno, (za)boli me neka stvar – Ne preispituj moje naredbe pred drugima, potpuknovniče (tj. pukovniče) Markinson. 

Unit. Corps. God. Country. To je naš kodeks.

Još jedan dio grčke tragedije je i pitanje – trebamo li riskirati suđenje ili neka klijenti priznaju krivnju i prihvate mogućnost da izađu iz zatvora za 6 mj. Ne možemo prihvatiti nagodbu, nismo učinili ništa krivo (slušajući nadređene), odgovaraju nam marinci i svoje živote još jednom stavljaju na oltar domovine. Marinci su naš način života, htjeli smo živjeti prema kodeksu. Ne želimo potpisati papir, gdje bi pisalo da nemamo časti…Međutim, samo smo radili svoj posao je bila i obrana nekih zlikovaca poslije WW2, kako dramaturški odgovara, pomoćnik Weinberg (Pollak), poklanjajući nam još jednu perspektivu, tj. kut gledanja. A samo suđenje, kao središnja točka filma nas trilerski zaokuplja te nam daje sve ono što ovakav žanr pruža. Klasične pametne rečenice tipa – Nije bitno ono u što vjerujem…bitno je ono što možemo dokazati ili tužiteljev (istiniti) uvod – Ovo su notorne i neosporene činjenice. Pamtimo uzvike: Objection! Koje sudac odbija – overruled.

I strenuously object?” Is that how it works? Hm? “Objection.” “Overruled.” “Oh, no, no, no. No, I STRENUOUSLY object.” “Oh. Well, if you strenuously object then I should take some time to reconsider., kako kaže humorni Cruise u kemijanju sa Moore.” 

Redatelj i scenarist nam daju objektivno gledište, jer postoji razlika između prava u teoriji i prava u praksi (paper law and trial law), Tako nas uči Kevin Pollack, koji i sumnja u obranu, jer su naši klijenti tukli slabijeg. Zapravo, autori odlično daju sve moguće perspektive slučaja…objektivne i subjektivne, ali se uvijek vraćaju na objektivno – marinci Dawson i Downey, u krajnjoj liniji jesu krivi…Međutim, oni nisu zločinci. A Jessup, koliko god bio podoban i sposoban, nije nužno ono što bi istinski marinac trebao biti. Kada Kevin Pollak pita Demi Moore – zašto ona iskreno navija za klijente?  – Odgovor je politički korektan (ne umjetno), ali i iskren – zato što stoje na braniku i kažu not on my watch – ona čuva dignitet branitelja (ne samo branitelja, tj. odvjetnika u sudnici, već i branitelja/vojnika/veterana s prve linije). Druga i također istinita strana medalje je Baconov lik tužitelja: 

Tvoji klijenti nisu krivi, a ja nisam kao (nasilnik) Kendrick ili (zapovjedno odgovorni) Jessup…Ja samo predstavljam američku vladu, without passion and prejudice, a tebe su natjerali u sudnicu (kao da govori – nije do ovog trebalo doći, jer ti si dokazuješ nešto, preko leđa svojih klijenata). 

Autori filma su sve savršeno nacrtali te cijela radnja glatko teče (ipak je ovo fikcija, koja može opisivati realne događaje). Postoje filmovi koji su puno pravnički kompliciraniji od Malo dobrih ljudi (bitke protiv duhanske industrije, zagađivača okoliša, razni trgovački sporovi…švicarci i sl.), ali upravo je prava umjetnost rastaviti stvari na jednostavne čimbenike (da ne kažemo – na proste faktore, jer autor ovih redaka nije prost čovjek). Trebamo li bespogovorno slušati naredbe (pogotovo naredbe od sumnjivih likova)?…Trebamo li nekritički slijediti (lažne) autoritete? Dokle ide pojam zapovjedna odgovornost? Uvijek ponavljam(o) u tekstovima – razliku između dobra i zla, niste naučili ni od fratra, hodže ili popa (a ako Vam oni trebaju to specificirati, then brother, you’re a piece of shit…kako  bi rekao legendarni Pravi detektiv, Rust Cohle)…Možemo li sami procijeniti, koja naredba je dobra, a koja loša? Niži zlikovac Kendrick (Kiefer Sutherland u klasičnoj ulozi negativca) kaže da ne možemo…ali on je obični nasilnik, siledžija. On se zapravo boji. Još je jedan predstavnik straha  – on je potpukovnik Markinson. Isti u pravom smislu grčke tragedije, u oproštajnom pismu priznaje – He was never gonna be transfered out of the base, a ja nisam bio dovoljno jak da bih spriječio zločin. Bio je dobar domobranski čovjek, ali je šutio u teškim vremenima(!) i zbog njega (između ostalog) je došlo do eskalacije.  

Foto: Columbia Tristar

Trenutak dvoboja između Cruise i Nicholsona u sudnici je zapravo zadnji atletski krug – kada odlučujemo koliko brzo možemo šprintati, tj. zadnja faza utakmice, kada iz bunkera krećemo na sve ili ništa (Va banque). Obijest protivnika (uz Vašu hrabrost i odlučnost) će rezultirati golom, tj. autogolom protivnika. Čak i ako niste dugo obnovili ovaj film – sada Vam se svi citati i rečenice lagano vraćaju, zar ne? E, upravo to predstavlja nematerijalnu vrijednost ovog filma. Jessup želi reći da je on naredio kod crveno, jer se pravi važan (on spava na 400 metara od naoružanih komunjara), samo ga moramo natjerati, isprovocirati. Film je snimljen u vrijeme, kada internet tehnologija ili obični mobitel, praktički nisu bili u upotrebi. Sve je papirologija pa postoji onaj klasični suspense u iščekivanju dolaska svjedoka, koji bi trebali nešto reći za obranu. Jessup se pobrinuo da ne postoje pisani tragovi, ali se nije znao riješiti svoje arogancije. Cruise u zadnjim trenucima teatralno uzima minutu šutnje (ne zaboravite, sve što gledamo je temeljeno na kazališnoj predstavi) i Jessup je u jednom trenutku bio na izlasku iz sudnice, dakle utakmica je skoro bila izgubljena.

 

Nicholson: Jesi li ikad služio blizu neprijatelja?

Cruise: Nisam

Nicholson: Jesi li svoj život stavio u tuđe ruke, a tuđi uzeo u svoje?

Cruise: Ne.

Nicholson: Mi ispunjavamo naredbe, sinko…ili ljudi ginu. Jednostavno. Je’l ti jasno?

Cruise: Kristalno…Htio bih Vas samo još upitati. Ako ste zapovjedili da Santiaga ne diraju, a Vas se uvijek sluša…Zašto bi Santiago bio u opasnosti?…

(Nicholson počinje kipjeti i ne uspijeva održati obrambeni položaj.)

Cruise: Jeste li naredili kod crveno?

Sudac: Ne morate odgovoriti!

Nicholson: Odgovorit ću. Želiš odgovore?

Cruise: Imam pravo na njih!

Nicholson: Hoćeš odgovore?

Cruise (viče): Hoću istinu!

Nicholson (viče): Istinu ne bi mogao podnijeti! YOU CAN’T HANDLE THE TRUTH!…onda snižava ton,…

Vidiš sinko, živimo u svijetu zidova…koje čuvaju muškarci s puškama…Moja odgovornost je prevelika…nemam luksuz koji ti imaš… You don’t want the truth because deep down in places you don’t talk about at parties, you want me on that wall. You need me on that wall. (tj. na braniku domovine)

Cruise: Jeste li naredili kod crveno?

Nicholson: Odradio sam svoj posao

Cruise (zadnji šprint i gol šansa): Jeste li naredili kod crveno?

Nicholson: You’re God damn right I did! (ne samo da je naredio, nego se crveni, kao da je pojeo red hot chili pepperse)

Sudac: Neka porota izađe iz prostorije…

Svi ovi dijalozi iz završne scene nas prate desetljećima. Mi gledatelji smo bili svjedoci grčke drame i to ne samo u filmskom amfiteatru, koji savršeno oponaša daske koje život znače, već i u životnoj areni. Svi savršeno nacrtani likovi su ovdje sa svrhom. Oni su pojednostavljeni, ali predstavljaju različite životne perspektive…i svi oni su  (u nedostatku boljih riječi) – istiniti. Kada sve pojednostavimo do kraja, ovo je samo priča o časti, moralu i hrabrosti. Naši klijenti su krivi (za nedolično ponašanje marinca), jer su se bojali…A marinci se ne bi trebali bojati i trebali su braniti one slabije. Zaboravili su da je njihov moto – nemoj biti agresor, nemoj biti žrtva i nemoj biti promatrač. Pogotovo onda, kada znaju što je dobro, a što loše. Ali, ako se pitate – gdje je tu čast i hoće li njihova žrtva biti prepoznata, odgovor je jednostavan – Ne  trebamo nositi oznake na rukavu da bi bili časni. Blistave uniforme, činovi i priznanja ne čine čovjeka.

Jeste li razmislili o početnom pitanju – je li istina voda duboka (koja skriva toksični otpad i bolje da iz džungle ne istjeramo King Konga) ili je ista samo – plitki mulj (također sa hrpom smeća, ali je sve jednostavnije, čak i za malo dijete)? Trebamo li stvari gledati jednostavnije i iskonskije, ili trebamo prihvatiti eskiviranje odgovora, jer je sve (kao) previše složeno – a mi nismo dovoljno pametni da bi razumjeli stručne autoritete. Za neke iskonske stvari, možda nije potrebna fakultetska diploma ili službeno obrazovanje. Znamo prepoznati što je dobro, a što nije. U svakom segmentu života nailazimo na politički pojam malo dobrih ljudi…Isti nije vezan samo za ratna vremena, već ga viđate na radnom mjestu, u sportskoj zajednici, na ulici Vašeg grada ili mjesta. Nema puno dobrih ljudi, jer većina nas je samo u ulozi pasivnih promatrača (većina ljudi u životu su domobrani, koji se ne bi šteli mešati i samo bi htjeli doma…što je i dobro, ali u izazovnim vremenima – to je loše). Šutnja nije uvijek zlato, nečinjenje je ponekad grijeh, jer ako toleriramo sra*** – naša djeca su sljedeća (If you tolerate this, your children will be next, pjevaju nam legendarni Manic Street Preachers-i). Zato nam je, više nego ikada, potrebno – malo dobrih ljudi – njima sve dugujemo. Neki od njih su na prvoj liniji i nose oružje te brane naše stražnjice, neki su liječnici, neki od tih dobrih ljudi su zviždači i upućuju na korupciju, neki su novinari, neki od njih su profesori u školi, koji nas uče povijesti i drugim predmetima, neki su vlasnici internetskih portala itd. Također,  iz ovog filma ste naučili još nešto…Ako Vam tipovi kao Jessup stoje na braniku domovine, onda je ta domovina – dame i gospodo – trula i za nju se nismo borili…i zato – 

 

  1. A) Ne želimo te na zidu ili braniku domovine
  2. B) Ne idete vi nigdje brigadire Jessup (osim možda u Remetinec, a one opasnije od tebe – e, njih čeka Den Haag)…
  3. C) Vojna policijo, uhitite brigadira Jessupa i njegovu korumpiranu svitu.
  4. D) Pozdravljam ljubiteljice i ljubitelje čitanja (te sve one koji će to tek postati) sa starim hrvatskim nekompromitiranim pozdravom iz vremena nuklearne zimeSemper fi! – i do idućeg filma, zahvaljujem Vam na pažnji i čitanju. 

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime