REDATELJ: Steven Spielberg
GLAVNE ULOGE: Eric Bana, Daniel Craig, Ciaran Hinds, Geoffrey Rush, Mathieu Kassovitz, Ciaran Hinds, Marie-Josee Croze
TRAJANJE: 164 minute
ORIGINALNI NAZIV: Munich
GODINA PROIZVODNJE: 2005
We are supposed to be righteous. That’s a beautiful thing. And we’re losing it. If I lose that, that’s everything. That’s my soul. (Robert, jedan od savjesnih Mossad-ovih Avengersa)
Tijekom petog i šestog dana rujna 1972. godine, za vrijeme Olimpijskih igara u Münchenu, osmorica pripadnika palestinske terorističke organizacije – Crni rujan – infiltriralo se u olimpijsko selo. Prvo su zarobili, potom i ubili 11 izraelskih sportaša odnosno članova olimpijske delegacije (dvojica talaca su ubijena u kompleksu olimpijskog sela, a ostala devetorica prilikom evakuacije helikopterima -jedan od zahtjeva terorista bili su helikopteri). Palestinskim teroristima su logistički pomagali i pripadnici neonacističkih grupa na području tadašnje Zapadne Njemačke, a jedan od terorističkih zahtjeva je bilo i puštanje iz zatvora utemeljitelja terorističke organizacije – Frakcije crvene armije (njem. RAF) – Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof. Dakle, potpuno se – i ne prvi puta u povijesti – izbrisala granica između krajnje ljevice i krajnje desnice. Klasični terorizam sa dozom (geo)politike. Tzv. minhenski masakr u potpunosti je iznenadio, tada nespremnu, zapadnonjemačku policiju i sigurnosne službe (jedan zapadnonjemački policajac je i poginuo u sukobu s teroristima). Talačka kriza je rezultirala najgorim mogućim ishodom – egzekucijom svih talaca, a u pucnjavi je ubijeno i pet terorista, dok su trojica zarobljena i kasnije razmijenjena. Arapske zemlje su se, neke naizgled, a neke iskreno, distancirale od ovog terorističkog čina, koji je u sportskoj i političkoj povijesti ostao zapisan crnim slovima. Što je Crni rujan uopće i nudio, osim crnila – je samo retoričko pitanje. Naravno, Izraelci im to nisu oprostili, niti zaboravili te su ih gonili do kraja svijeta (slični obrazac kao i sa hvatanjem Eichmana ili drugih nacističkih zločinaca). Izraelska politika, tj. tadašnja premijerka Golda Meir (izraelska čelična lady) je naredila hvatanje i eliminaciju organizatora iz Crnog rujna i Narodnog fronta za oslobođenje Palestine. Tajna operacija pod okriljem Mossad-a se zvala Božji gnjev, tj. Operacija: Bajuneta. Ovo je priča o tijeku i posljedicama te operacije.
Stvarne talačke krize, npr. aerodrom Entebbe u Ugandi ili iranska talačka kriza, su već bile ekranizirane u serijama ili filmovima. Sjetimo se filmova Raid on Entebbe (Charles Bronson), Victory at Entebbe (Kirk Douglas, Burt Lancaster), 7 days at Entebbe (Rosamund Pike, Daniel Bruhl), Posljednji škotski kralj (James McAvoy, Forest Whitaker) itd. (sjeća li se netko serije o otmici broda Achille Lauro – još jedne klasične priče o taocima?). Slični obrazac je imao i oscarovski Argo, a fanovi nikada neće zaboraviti Chucka Norrisa, Lee Marvina i legendarni Delta Force (sleep tight, sucker!), koji je također utemeljen na stvarnim događajima. Iskreno, kad sam bio klinac jeftini pamflet – Delta odred – mi je bio bolji od, npr. Schwarzeneggerovog Komandosa (možda bi danas promijenio mišljenje, ali nije bitno). Uglavnom, minhenski masakr odnosno operacija Božji gnjev dobila je ekranizaciju u televizijskom filmu Sword of God iz 1986.(Michael York), a same događaje u Munchenu je opisao i tv film 21 Hours at Munich iz 1976. (William Holden i Franco Nero).
Tijek i posljedica operacije Božji gnjev – svega što se događalo poslije pokolja u Munchenu, se uhvatio i legendarni Steven Spielberg, u poštenom filmu iz 2005. – Munich. Spielberg nikada nije bježao od povijesno – političkih tema (Boja purpura, Carstvo sunca, Amistad, Lincoln), a posebno ga je zanimalo i židovsko pitanje (legendarna Schindlerova lista). Njegov Munchen (barem prema subjektivnom mišljenju autora ovih redaka) je posljednji veliki, odnosno posljednji bitniji film u 21. stoljeću. Poslije Munchena se nekako zagubio, tj. izgubio je oštricu (netko može reći da on nikada i nije imao tu oštricu). Most špijuna je prilično dobar old school film. Politika i razdoblje hladnog rata su solidno prikazani u ovom špijunskom trileru, tj. političkoj (djelomično i sudskoj) drami. Međutim, nedostajalo je neke žestine (Tom Hanks, s dužnim poštovanjem, ionako nikada i nije bio jamac filmske žestine ili surovosti). Vjerujem kako će se poznavatelji Spielberga složiti i da je povijesno politička drama/triler Novine također film koji nam nije ostao u posebnom pamćenju. Ponovno nije pomogao ni Tom Hanks, niti Meryl Streep, niti priča koja anticipira film Svi predsjednikovi ljudi. Niti na ponovno gledanje taj film nije ostavio snažan dojam i ne može ići u istu rečenicu s nekim drugim novinarskim filmovima. Jednostavno, suviše je artificijelan i mlak. Spielberg je uvijek zadržao dijete u sebi pa su tom vibrom snimljeni i Rat svjetova, Indiana 4, War Horse, Tin-Tin, BFG pa niti te filmove (iz njegovog opusa u 21. stoljeću), ponovno, s dužnim poštovanjem, ne možemo smatrati bitnijim. Naime, nisu ostavili onaj pečat i emocije jednog. E.T.-a. Možda su se vremena, generacije i ukusi, jednostavno promijenili. Također, film Ready player one je, s jedne strane, prilično vizionarski, posebno u današnjem trenutku, kada npr. Facebook (ili općenito pojam cyberspace), prelazi u metaverzum. Iako je film za mladež, isti bi se mogao pokazati bitnijim za dane buduće prošlosti. Međutim, i tu je upao u zamku političke korektnosti i prevelike animacije (što djelomično i opraštamo, jer kako drukčije snimiti virtualnu stvarnost, barem u ovom trenutku).
Nakon što smo nakratko sumirali Spielbergov opus u 21. stoljeću (filmove Specijalni izvještaj, Umjetna inteligencija, Uhvati me ako možeš, tj. sve prije Municha, ostavimo za neku drugu analizu te samo naznačimo kako filmovi Terminal i Rat svjetova, uz Munich, u sebi sadržavaju simboliku bitnog događaja i datuma – 11. rujna), ponovno pitam one filmofile i veće poznavatelje – što nam je, u novijem razdoblju, od Spielberga uopće – ostalo? Dame i gospodo, samo Munchen. Naravno, riječ samo shvatite uvjetno, jer i nabrojani filmovi su većinom solidni, ali ne i puno više od toga. Munchen je nešto potpuno drukčije. Radi o politički bitnom, snažnom i kompliciranom filmu, kojim se Spielberg iskupio i ostavio trag u modernom vremenu. Snimivši Munchen, on se simbolički odmakao od tzv. pripadnika minhenske bojne, kakvih je i Hollywood pun. Treba mu odati priznanje za taj odvažni čin. Jasno, presložena radnja i trajanje od 163 minute (u kojoj je akcija u potpuno drugom planu, iako je ima) su odbili publiku (posebno u Americi, a i film ima neki europski štih), stoga je film ostao (kao i puno primjera prije i poslije) pomalo zanemaren i zaboravljen, iako je bio nominiran za čak pet Oscara.
Pisac ovog teksta je uvijek u manjini, kao ljubitelj takvih filmova. Jednostavno, cijela geopolitika ili općenito povijest te prilično složena radnja, nikad i nisu bili mamci za kino ili tv publiku. Također je jasno, kako kod Spielberga ne možemo tražiti niti žestinu, surovost, nekorektnost ili neke druge umjetničke perspektive ili slobode (neki kritičari navode, kako mu je i najnoviji film, tj. reamake mjuzikla Priča sa zapadne strane, ispao ne baš uspješan, stoga, već po glazbenom žanru, ne možemo računati na neki ozbiljniji/snažniji film, barem za našu vrstu filmofila). On je oduvijek bio ljubitelj vlasnika filmskih studija i praktički nikada nije išao protiv struje. Zato ga mnogi (kritičari ili ljubitelji autorskih filmova) nisu voljeli. S druge strane, ostavio nam je u naslijeđe neke filmove, koje nikada nećemo zaboraviti – filmove koji su postali nematerijalna baština čovječanstva. Upravo je taj mainstream uvijek potreban, jer na neki način odgaja generacije i zato bi autor ovih redaka naglasio da takve redatelje ne treba pljuvati (kao što smo naglasili, to vrijedi i za recentne filmove Scotta ili Eastwooda ili njihove karijere), jer to pljuvanje pokazuje apsolutno neznanje. Spielberg i sl. redatelji su nas zadužili i još uvijek se nadamo da se mogu vratiti na stare staze slave. Ako ga zdravlje posluži i ako bude imao volje (a Spielberg je npr. devet godina mlađi od legendarnog Scotta), možda bi mogao snimiti još neki film po mjeri (nas) specijalnih fanova. Nikad ne reci nikad.
Foto: Screenshot
Jačina Minhena leži u činjenici da je Spielberg u filmu djelomično išao protiv sebe. Čak bi mogli reći da je bio (barem djelomično) politički nekorektan (što uvijek pozdravljam) te je inzistirao na umjetničkoj viziji u prikazivanju stvarnih povijesnih događaja. On je čak, na svoj način, bio i žestok. Imao je muda u ovom filmu. Posebna pohvala je ta, da je kao Židov, išao kontra struje te nam je dao drugačije mišljenje (npr. kao što Sacha Baron Cohen, kao Židov, ima pravo na svoj politički nekorektni humor, koji između ostalog upravo ide i na račun Židova), koje nije u skladu sa službenom izraelskom politikom. Dakle, film je polučio određene kontroverze. Neki su smatrali kako je redatelj kritički izjednačio agresora i žrtvu (toliko poznata sintagma u današnje vrijeme), tj. da je jednako prikazao nemilosrdni arapski/palestinski terorizam, kao i izraelske tajne službe ili politiku. Naravno, stvarni sudionici ili svjedoci događaja (posebno pripadnici tajnih službi) su imali primjedbe na sveukupnu autentičnost. To je normalno, jer kako bi obični građanin (čak i uz pomoć povjesničara), uopće znao, kako je tajna operacija doista tekla. Filmofili posebnog žanra će znati (o)cijeniti ovakav film i to je dovoljno.
Sama ekspozicija filma uz pamtljivi soundtrack Johna Williamsa, koji nas podsjeća na glazbu iz Gladijatora (kao da čujemo Lisu Gerrard, ali je sličan i Williamsovoj glazbi u Schindlerovoj listi), nam djelomično prikazuje kako je izgledao napad u olimpijskom selu. Epsko – lirska glazba (nominirana za Oscara) prati sumorni događaj, iz kojega su nastali daljnji komplicirani događaji te nam pokazuje kako je sve odjeknulo u medijima, odnosno kakve su bile emocije i budući planovi. S umjetničke strane, vrlo dobar uvod u film. Kako komplicirana filmska radnja progresivno dolazi do krajnjih konkluzija, miješaju nam se i paralele s legendarnim filmovima iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao npr. Tri Kondorova dana ili Maratonac, a postoji i određena referenca na teorije igara iz odličnog (ali također zanemarenog) geopolitičkog filma Syriana. Svjedoci smo potencijalno velikoj teoriji zavjere, a paranoidnost glavnog lika – tajnog agenta Avnera (dobri Eric Banadinović Bana) prilično dobro korespondira s turbulentnim sedamdesetim godinama (ili našim modernim vremenom), koje su također dobro prikazane u filmu.
Spielberg je u filmu okupio solidnu, ali potpuno nenametljivu glumačku ekipu. Bana je na razini, ali isti nikada nije bio u rangu glumačke zvijezde, kao npr. Spielbergov ljubimac Hanks. Ovdje je i karakterni glumac Cirian Hinds (poznati glumac, ali uvijek na sporednoj strani: Excalibur, Miami Vice, Liga pravde, Bit će krvi, Tinker Tailor Soldier Spy, Silence, First man, itd.). Ne zaboravimo poznatog i preminulog francusko – britanskog karakternog glumca Michela Lonsdalea (Šakalov dan, Operacija svemir – Bond negativac Hugo Drax, Ime ruže, itd.). Ovdje je i Mathieu Amalric (još jedan Bond negativac u Zrnu utjehe, The Grand Budapest Hotel, Oxygen, Sound of metal, itd.). Kao šlag na torti, jednog od undercover Mossadovih agenata glumi i Daniel Craig, koji je tada bio u pred-Bond fazi (naime Casino royale je izašao 2006.) Doista je zanimljivo kako u glumačkoj postavi, dakle, imamo tri lika iz Bond filmova, tj. špijuni poput nas su i oko nas. Craig glumi ponosnog Židova iz Južne Afrike, Stevea, koji u početku kaže jednu istinu:
Don’t fuck with the Jews!
Možda i tada najzvučnije ime u prvoj postavi je australski oscar-ovac Geoffrey Rush, koji odlično glumi špijunskog službenika Ephraima (jednog od birokrata iz pozadine, u suštini – ne baš pozitivac). Dakle, sve su ovo poznati glumci, ali nisu oni iz primarne (uvjetno rečeno, Hanksove) kategorije, iako se Spielberg upravo na takve (pozadinske glumce) oslanjao i kasnije (npr. Mark Rylance).
Sporija i komplicirana radnja (koja odbija obične gledatelje, koji traže instant užitke) je sigurno korespondirala sa stvarnim događajima, međutim scenarij Tonyja Kushnera i Erica Rotha je možda i sam bio problematičan za ekranizaciju. Scenarij je utemeljen na knjizi Vengeance: The True Story of an Israeli Counter-Terrorist Team, kanadskog autora (mađarskog podrijetla) Georgea Jonasa, a neke knjige nisu lake za ekranizaciju. Postoji i mogućnost kako i ta knjiga (prema istinitim događajima) nije raspolagala sa svim podacima. Međutim, ponovo naglašavam, ovdje je, uz sve nedostatke, Spielberg na najboljoj razini. Priča nas odvodi u unutrašnjost utrobe (do srca tame) same operacije, kojoj je cilj bio likvidacija neprijateljskih terorista (bez obzira jesu li imali veze s minhenskim masakrom…ili nisu…) pa ni reference na gangsterske filmove tipa Donnie Brasco nisu neutemeljene. Agenti Mossada su otišli toliko duboko, kao agenti provokatori (izmijenjeni identiteti, službeno ne postoje –
You’re now officially unofficial, unemployed and uninsured, kako i kaže Ephraim agentu Avneru),
…da su i sami postali – mafija. Granica između dobra i zla je potpuno nejasna, a naši (undercover) junaci su ostali sami i zaboravljeni. Na njihovim leđima netko je nacrtao i metu. Na kraju su izgubili svaki ideal i iluziju. Avner u početku kaže ženi, kako uvijek stoji na braniku domovine, a brižna (ali i ljuta) supruga (koja očekuje bebu) mu uzvrati da je zbog nedostatka roditeljstva (odgojen u kibucu) – Izrael njegova majka. Te iluzije i domoljublje su kasnije potpuno nestali, kao suze na crnoj kiši, u crnom rujnu.
Foto: Amblin Entertaiment
Tajanstvena organizacija koju vodi misteriozni Francuz, koji sebe naziva Papa (Lonsdale u svojoj karakterističnoj ulozi) je možda alegorija masonstva, ali nije isključeno kako su agenti dobivali informacije o teroristima i njihovim vođama, sa svih mogućih strana u hladnome ratu. Svi rade za novac.
„Živimo u svijetu ispresijecanih tajni, živimo i umiremo na mjestima gdje se te tajne susreću. To je ono što prihvaćamo.“
Ovo je jedna je od pamtljivih rečenica tajanstvenog Oca, koji također kaže: U svom očaju skrbio sam se za luđake, koji se oblače kao tvornički radnici, ali nikada nisu obavljali fizički rad, za one koji čitaju gluposti i izgovaraju pompozna sranja o Alžircima, a opet – ne vole nikoga – ni Alžirce, niti Francuze, niti meso, ni krv… ili bilo što živo. Otac je bez ideala, iako se borio u pokretu otpora – We paid this price so Nazi scum could be replaced by Gaullist scum. We don’t deal with governments. On nam govori kako se samo za obitelj vrijedi boriti. Međutim, ugovor je ipak sklopljen – You could have been my son, but you’re not. Remember that. We’ll do business, but you’re not family.
Misteriozni lider (zločinačke) Organizacije – Papa (Štrumf ?) – ima, kako kaže, mesarske ruke, ali nježnu dušu, kao i Avner. Spielberg nam i na ovome mjestu pokazuje tanku granicu između dobrih i loših momaka te (naizgled) izjednačava krivnju (kako kaže jedna pjesma – u svijetu tajni, mi nismo sami tj. sve je povezano, jer istina (ni)je voda duboka). Naime, kada filmski umjetnici nešto naizgled izjednačuju, oni zapravo emitiraju univerzalnu poruku mira i ljubavi, koja je duboko kršćanska (a ista ideja, u suštini, korespondira i sa judaizmom, umjerenim islamom, ili većinom religija). Univerzalne ideje i umjetnički ideali ne rezoniraju sa stvarnim svijetom oko nas – svijetom misterioznih tajni, ratova, genocida. Dušebrižnici i čuvari revolucije ne razumiju niti Einsteinovu teoriju relativnosti, u smislu međunarodnih odnosa. Oni na povijest gledaju, kao na samoposlugu i ne vide dalje od svog mikro-svemira i upitnih mitova (te neupitne korupcije). Izraelski tajni agenti su ovo osjetili na svojoj koži, kada su kola krenula nizbrdo. Osjetili su božji gnjev.
Cilj operacije je bio eliminacija (egzekucija – oko za oko, zub za zub) svih aktera umiješanih u minhenski masakr. Sve one pozadinske elemente je trebalo eliminirati. U početku je sve išlo glatko. Lokacije se mijenjaju, kao na pokretnoj traci te kao u James Bond filmovima – Pariz, Rim, Cipar, Beirut, Atena, kasnije New York – samo što ništa nije šarmantno ili nonšalantno. Član misteriozne Organizacije Louis (Amalric) i kaže kako Europa nije bila zanimljiva, još otkad je Napoleon napao Rusiju. Možda nije bila zanimljiva za običnu publiku, ali je bila inspiracija za stručnjake iz međunarodnih odnosa, baš zbog komplicirane povijesti. Tako je i u filmu. Naime, što se više približavamo srcu tame, situacija postaje sve konfuznija, a žrtve sve kolateralnije. Junaci imaju savjest pa se preispituju. Zato i filmska radnja mora biti komplicirana, a fanovi ovakvih filma to i razumiju. Kada se u jednom trenutku i prema informacijama Organizacije ili možda Mossada (koji su katkad jedno te isto i prema redateljskoj filozofiji), naši junaci nađu u Ateni, oni doslovno spavaju s neprijateljem. Dakle, predstavljeni kao članovi IRA-e, ETA-e, RAF-a Afričkog nacionalnog kongersa (ANC-a) i sl., izraelski tajni agenti (koji nemaju ništa bondovsko u sebi, jer su stvarni!) se nađu u istoj sigurnoj kući sa neprijateljima iz PLO-a. I ovdje undercover Avner (koji se predstavlja kao Nijemac, što je zapravo i bio prema porijeklu) ima jedan iskren razgovor s Palestincem. Ovaj razgovor je svojevrsna – središnja scena u filmu. U ovom filmskom dijalogu Spielberg šalje svoju (za neke kontroverznu) poruku:
Palestinac Ali: Na kraju će arapske države ustati protiv Izraela. Ne vole Palestince, ali više mrze Židove. Neće biti kao 1967. Ostatak svijeta će do tada vidjeti što nam Izraelci rade. They won’t help when Egypt and Syria attack. Even Jordan. Israel will cease to exist.
Avner: Ovo ti je san. Ne možete vratiti zemlju koju nikada niste imali.
Ali: Zvučiš kao Židov.
Avner: Je** se. Ja sam glas u tvojoj glavi koji ti govori ono što već znaš. Vi ljudi se nemate s čime cjenkati. Nikada nećeš vratiti zemlju. Umrijet ćete kao starci u izbjegličkim kampovima, koji čekaju Palestinu (koja nikad neće doći, op.a.).
Ali: Imamo puno djece. I ona će imati svoju djecu. Tako da možemo čekati zauvijek. I ako treba, možemo cijeli planet učiniti nesigurnim za Židove.
Avner: Ubijate Židove, a svijet suosjeća sa njihovim žrtvama…i misli da ste vi životinje.
Ali: Da. Ali tada će svijet vidjeti kako su od nas napravili životinje. Počet će postavljati pitanja o uvjetima u našim kavezima.
Avner: Vi ste Arapi i imat ćete mjesta drugdje (izvan Izraela, u susjedstvu, op.a.).
Ali: Ti si židovski simpatizer. Svi vi Nijemci ste preblagi prema Izraelu. Dajete im novac, ali se osjećate krivim, zbog Hitlera. I Židovi iskorištavaju tu krivnju. Moj otac nije ubio plinom nijednog Židova. (a jesi li ti bombom ili kalašnjikovom ubijao, moj palestinski frende, ili si bio pravednik među narodima?, op.a. )
Avner: Reci mi nešto…
Ali: Što?
Avner: Nedostaju li ti stvarno očeve masline? Misliš li iskreno da moraš vratiti sve to… to ništavilo? To neplodno tlo i kamene kolibe? Je li to stvarno ono što želite za svoju djecu?
Ali: Apsolutno da. Trebat će sto godina, ali mi ćemo pobijediti. Koliko je vremena Židovima trebalo da dobiju svoju zemlju? Koliko je Nijemcima trebalo da naprave Njemačku?
Avner: I pogledaj kako je to ispalo…
Ali: Ne znaš što znači nemati dom. Zato vi europski crveni to ne shvaćate. Kažete: “Nije ništa”, ali vi imate dom u koji se možete vratiti. ETA, ANC, IRA… svi se pretvaramo da nam je stalo do vaše međunarodne revolucije… ali nas nije briga. (Mi Palestinci samo) Želimo biti nacijom. Dom je sve.
Drage čitateljice i poštovani čitatelji, vjerojatno se možemo složiti kako je ovaj dijalog nešto najsnažnije iz Spielbergovog opusa. Ovdje je Palestinac uporan, a Avner pokušava biti glas razuma. Međutim, kako film ide prema kraju, dok ga savjesni agent Robert (Matthieu Kassowitz) upozorava kako krv samo rađa novu krv te naglašava – mi smo Židovi, ne činimo zlo, ako su nama učinili zlo – sada Avner pokazuje upornost onog Palestinca s riječima: Ne možemo više biti tako pristojni, čak i ako (naše uzvratno nasilje) traje godinama, na kraju ćemo ih pobijediti. Dakle, Spielberg drži jednaku razdaljinu između zaraćenih strana, bez obzira što je Izrael moderna i uređena država (doduše, s često korumpiranom vladom, koja provodi lošu politiku naseljavanja, tj. tihu okupaciju palestinskog područja). Izrael je država koja je okružena neprijateljima od kojih neki i negiraju holokaust. Iako je u osjetljivom području, većina građana Izraela (a tu su i Arapi), može uživati u određenom blagostanju (nitko normalan neće emigrirati u pojas Gaze, čak niti Palestinci). S druge strane su palestinska plemena u getima, bez struje i vode. Plemena koja, konstantno na izborima, biraju terorističke skupine u borbi protiv obespravljenosti (Hamas u pojasu Gaze). Sva duga povijest (koju teško probavljamo, a često je i ne poznajemo) je scenaristički sažeta u nekoliko bitnih, snažnih i jednostavnih rečenica o vjeri, ljubavi i domovini. I to su iskrene misli jednog vjerskog fanatika ili terorista, ali i običnog građanina u uređenoj državi. U pozadini svega je sloboda, odnosno – pravo na dom.
A kako se dogovoriti o granicama između etničkih skupina? Gdje i kako napraviti razgraničenje, ako postoje enklave unutar jedne teritorijalne cjeline, koje nisu nastanjene istom etničkom skupinom. Koje granice bi trebalo priznati? One iz 1948., one iz 1967., one iz 1973., one iz 1979. ili 1995.? Postoji li uopće pravedni mirovni sporazum? Što točno piše u onom aneksu i onom Ustavu? Što bi nam o svemu navedenom mogao reći legendarni Lawrence od Arabije, ali i neki Scottovi filmovi, npr. prilično solidni Body of lies. Ili ako se vratimo dalje u povijest – sporno područje se i u Isusovo vrijeme zvalo Palestina, samo što su taj teritorij nastanjivali Židovi (koji nisu izgledali kao bijeli Europljani, već su imali taj bliskoistočni outlook) te rimski kolonizatori (Što su Rimljani ikada učinili za nas?, kako su nas humoristično naučili legendarni Monty Pythoni), jer Arapi tada nisu ni postojali, odnosno nisu bili ni u planu. Zanimljivo je to da, kada se pozivamo na povijesna prava, često dolazimo do apsurda ili paradoksa, odnosno do pitanja – kokoši i jajeta ili npr. Schrödingerove mačke. Većina normalnih ljudi će se složiti oko činjenice da Izrael ima pravo na opstanak, a Palestina ima pravo na državu.
U ovome filmu i Spielberg je blizak tome. Međutim, onaj koji nađe modus operandi (oko pitanja granica i onoga što dolazi poslije razgraničenja i državnosti) oko navedenog, će zasluženo dobiti Nobelovu nagradu (koja se ne bi trebala davati prečesto, barem ne za mir, jer sve postaje banalno i tragikomično). Naravno, ono što vrijedi za iskonsko pitanje Židova i Palestinaca, vrijedi i za druga mjesta i/ili nacije u svijetu. I upravo nam to prikazuje i legendarni Steven Spielberg. Jasno, neki filmski kritičari će se pitati – trebamo li još jedan ovakav film o gordijskom čvoru? A mi bi im mogli uzvratiti – pa trebamo li doista još jedan film o Michaelu Myersu? Snažnih filmova na ovu temu i nema previše, a svjedoci smo kako publika i bježi od ovakvih tema (jednostavno, zombiji, slasheri i inflacija super-junaka su im bolji) pa iste moramo probuditi s vremena na vrijeme. Naravno, svi imaju pravo na svoj mir i svoju vrstu zabave, samo je pitanje kakvu djecu odgajamo ili kakav ćemo svijet ostaviti Josipu Manoliću? Svijet bezveznih animiranih zombija? Je li to najbolje što moderni film može? Zašto bježite od političkih filmova i općenito politike? Zato jer je prljava?
Foto: Screenshot
Kod pitanja filmske žestine, kojoj Spielberg (kako je i rečeno) ne pribjegava često, ne trebamo tražiti dlaku u jajetu. Opet, Spielberg i zna dodati tu žestinu. Npr. Spašavanje vojnika Ryana, složit ćemo se, ima vjerojatno najjaču ili najbrutalniju akcijsku scenu svih vremena, a svi se sjećamo nasumičnog ubijanja snajperom zločinca Amona Gotha, na onome balkonu pa poslije toga njegov razgovor s ljubavnicom u krevetu i jutarnju malu nuždu poslije svega. Dakle, i te mračnije slike, potpunog izostanka emocionalnosti, postoje u Spielbergovu opusu. Naravno, redatelj je većinom konzervativni filmaš pa su njegov duh i vizija jednostavno drukčiji – odnosno kao što od Marlona Branda ne možemo očekivati da bude akcijski junak, ili kao što nije logično da legendarni guvernator Schwarzenegger, pleše u Labuđem jezeru – tako niti od Spielberga ne trebamo tražiti nemoguće. Ipak, s Minhenom je napravio pošteni posao. Ne samo da je režirao brutalnije akcijske scene, nego je i pozvao mlađe generacije da istraže problematiku i izvan filmskih okvira. Ta edukativna komponenta bi trebala predstavljati jedan od filmskih ciljeva (osim zabave ili zarade, koje su uvijek legitimne) i o tome uvijek treba pisati. Dakle, iako žestina nije imanentna Spielbergu (iznimke potvrđuju pravilo), ovaj film nam je dao određenu dozu akcije, koja nije lepršava, kao npr. u Indiani Jonesu, jer ovo je stvarni film. I možda najbitnije – Spielberg je ovdje izgubio (dječji) optimizam. Postao je mračniji (you want it darker?, kao što nas je pitao i legendarni Leonard Cohen).
Od samog početka, a posebno kako film teče prema kraju, sve je vidljivije kako nećemo doći do konačnog odgovora, tj. u ovom slučaju, pozitivnog ili pravednog rješenja. Sve će ostati zamagljeno i dvosmisleno. Dok nas prate drugi tajni agenti, dok se telefoni prisluškuju, ili dok naši junaci postanu žive mete na nišanu nepoznatih ubojica, jedino je paranoja konstantni osjećaj. Neizvjesnost, koja dolazi iz Spielbergovog simboličnog mraka, upravo i predstavlja konstantnu i neposrednu opasnost. Tko je ucijenio glave naših izraelskih prijatelja? Možda je Louis/Amalric (iz tajne francuske organizacije) CIA?
Oni rade za obje strane…Svi rade za sve…ili je Louis Mossad? Možda i nije, ali im služi kao poveznica za informacije. Ili Mossad daje informacije CIA-i pa Ephraim želi da maknemo Loiusa, jer očekuje da ćemo to učiniti…?
Ovakve rečenice o zagonetki unutar enigme, nam evociraju i Joea Pescija u legendarnom filmu Olivera Stonea – JFK (a vjerujem kako je Spielberg volio i film Tri Kondorova dana). Avner pokušava umiriti prijatelja Carla sa riječima: Stop chasing the mice inside your skull, ali mu je jasno da se nikome ne može vjerovati.
Spomenute tihe ubojice su toliko blizu da im jednostavno ne možemo pobjeći. Pamtimo naizgled sporednu scenu, kada zgodna Nizozemka (epizoda frankofone kanadske glumice Marie Josee – Croze), koja je zapravo plaćeni ubojica (ali tko ju je angažirao, tko su prokleti nalogodavci?) pokušava zavesti Avnera. Dakle, u sceni na šanku hotelskog bara (ista ubojica na kraju dođe glave našeg frenda Carla/Hindsa, koji je u Avnerovim Avengersima, imao ulogu intelektualnog i iskusnog fiksera/cleaner-a):
Avner: Jednostavno ne mogu (spavati s tobom, op.a.)…Vrlo si privlačna…
Nizozemka: Znam…Ako ikada dođeš pameti, bit ću u sobi… sama u krevetu, a možda i ovdje za šankom, ako me želiš pronaći…
Avner: Laku noć…(Avner je imao kočnicu, da ne budemo previše patetični, kada bi rekli moralni kompas)
Još je bolja scena, koja simbolički duže traje te je relativno brutalna, kada pozitivci (izraelski Avengersi) na brodu u nizozemskom Hoornu, likvidiraju (s improviziranim oruđem) tu istu nizozemsku plaćenu ubojicu. Kurva je likvidirana bez milosti, kako je i zaslužila. Oko za oko. Barem malo pravde. Međutim, ni ovdje nema katarze, jer smo odavno u začaranom krugu nasilja. Opet smo u ciklusu, koji iznova proizvodi daljnje nasilje i jednostavno – priča nema (sretnog) kraja.
Black September original leadership are decimated, but new leaders are emerging, for whom Black September wasn’t violent enough… koliko puta smo u bitnim filmovima (pa i onim superjunačkim) čuli ovakvu rečenicu (npr. Rat Charlieja Wilsona)? Koliko puta smo to vidjeli u stvarnosti, jer poslije talibana dolazi ISIS-k.
Postoji li ikada konačno, tj. bolje rečeno, pravedno rješenje – pitanje je kojima se bitni filmovi trebaju baviti. Ubijanje Židova je skup poduhvat za neprijatelje Izraela, ali ni ubijanje Palestinaca nije baš jeftino, kako kaže agent Hans, kroz Spielbergovu filozofiju. Kada Avner traži utočište u New Yorku te izlazak iz prljave igre, on sluša savjete Organizacije, koja mu govori: Vrijeme je da se makneš. Obitelj spominju i članovi Mossad-a, čak i kada je s druge strane telefonske linije samo tišina. Nastavljaju se i otmice aviona, pisma – bombe, a čak se spominje i plaćeni ubojica Carlos Sanchez aka Šakal (oni pravi filmovi, jednostavno moraju imati tajanstvenog Šakala u pozadini, ne nužno i Brucea Willisa u toj ulozi). U Ateni si ubio agenta KGB-a, mnogi te žele ubiti, kaže Louis iz Organizacije. Kada tajanstveni Otac nazove, jasno je da je Avnerov identitet kompromitiran. Organizacija zna za njega, za njegovu obitelj, za njegovu lokaciju i razgovor se završava time da Papa kaže: No harm will come to you from me…Što to znači? Hoće li zlo doći iz Organizacije, ali ne od šefa…iz Mossada, iz KGB-a? Šakal, KGB, CIA, snajperi, bombaški atentati, telefonski pozivi, misterije…to su pravi filmovi.
Ephraim: Misliš da ćemo nauditi tvojoj obitelji?
Avner: Mislim kako su svi sposobni za sve…
Ephraim: I think you’re losing your mind.
Avner: Did I commit murder? I want you to give me proof that everyone we killed had a hand in Munich.
Ephraim: I don’t discuss such things with people who don’t exist. You want to discuss, come back into existence. You want your daughter to grow up in exile?
Avner: I want evidence!
Panorama New Yorka je više puta korištena u filmovima. Neke smo i nabrojali u tekstu, a možemo i dodati npr. solidni politički triler Sidney Pollacka Prevoditeljica sa Pennom i Kidmanicom. Taj film dijeli sličnu političku premisu, a u smislu NYC vizure, tu su i Scorseseove Bande New Yorka. Spielberg u Minhenu ide ovom simboličnom stazom Velike Jabuke te nam poklanja vizuru Manhattana. U vremenu poslije 11. rujna (vidite, opet jedan teroristički crni rujan) ovakve scene su duboko simbolične. Kamera čestog Spielbergovog suradnika, Janusza Kaminskog, na kraju filma prikazuje East River, zgradu UN-a, pa se širi sve do Blizanaca (koji su umetnuti, ili je djelomična snimka nastala ranije, jer je film snimljen 2005.) i druge strane na Manhattanu. Nasuprot rijeke u Brooklynu, a opet blizu današnjeg simboličnog Ground zero-a, odvija se još jedan bitni dijalog, ovaj puta između Avnera (Bane), koji se odlučio povući iz službe i Ephraima (pamtljivi Rush), koji je cijelo vrijeme ostao unutra. Ephraim, kao klasični birokrat iz pozadine (koliko puta smo te likove vidjeli u bourneovskim filmovima) ne zna kako je biti operativac na terenu, ali uvijek ima širu sliku na pameti i odgovore koje ne otkriva. Avner želi dokaze, a izraelski birokrat konačno otkriva kako mete ubojstva u Parizu, Rimu i dr. lokacijama – nisu imale direktne veze s minhenskim masakrom, ali su sigurno bili teroristi, odgovorni za druga nedjela. Ovdje Židov Spielberg daje oštru kritiku izraelskoj politici (što možda nikada, prije ili poslije, nije učinio), a sve je primjenjivo u bilo kojem vremenu i na bilo kojoj lokaciji. Još jedan dijalog (o ubijanju i ljudima) za pamćenje:
Avner: Ako su ti ljudi počinili zločine, trebali smo ih uhititi, kao Eichmanna…
Ephraim: Dok god su takvi likovi na životu, Izraelci će pogibati…Znaš da je tako…Napravio si dobar posao, ali si sada nesretan…
Avner: Ubio sam sedmero ljudi…
Ephraim: Nisi Salameha (glavnog krivca, barem prema filmu, za olimpijski pokolj, koji je ubijen 1979., op.a.)…ali i njega ćemo srediti…Misliš da je samo tvoj tim bio u misiji osvete…?…Vi ste bili samo djelić svega…Umiruje li te ta spoznaja?
Avner: Jesmo li išta postigli?…Svi koje smo ubili su zamijenjeni s još gorima…
Ephraim: Pa zašto režemo nokte na prstima, ako će isti ponovno izrasti(?)…
Avner: Jesmo li ubijali da bi zamijenili terorističke vođe…ili palestinske (političke) vođe…? Reci mi!
Ephraim: Ubijali ste u ime države, koju si sada odlučio napustiti…Zemlje, koju su izgradili tvoji roditelji, u kojoj si se rodio…Ubijao si u ime mira i budućnosti…
Avner: Ne postoji mir na kraju svega…bez obzira u što vjeruješ…(ovdje je redatelj izgubio svoj vječni optimizam, op.a.)
Ephraim: Vrati se doma…(Avner ga je i prije odbio, op.a.)
Avner (blago negativno kimne glavom, ali uputi mu osobni znak mira): Dođi kod mene na večeru…Ajde, Židov si, u stranoj zemlji…negdje je zapisano da te trebam ugostiti i zamoliti da prelomimo kruh skupa…So, break bread with me, Ephraim (drugim riječima: blago onima, koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu)
Ephraim (sa žaljenjem, ali odlučno odbija): NE. (dakle, nema mira ni među braćom Izraelcima, op.a.)
Tih godina su svi pričali o politički korektnim filmovima tipa – Planina Brokeback, Crash ili Sjećanjima jedne gejše, dok je odlični Munich – istinski politički korektni film – ostao zaboravljen. Ponavljam, ovo je jedan od onih pravih (autentičnih) filmova, kakvih je danas sve manje. Bez uljepšavanja i bez artificijelnosti. Moderan, a opet napravljen u old school maniri. Film koji nam ostavlja gorki okus u ustima, jer kako glavni lik kaže: Ne postoji mir na kraju svega…Spielberg se nakratko odrekao svojeg optimizma, ali je sigurno napravio iskreniji film od bilo koje bajke za laku noć. Djecu bi trebalo učiti s manje bajki i mitova. Idealizam i optimizam nisu za baciti, ali kad ste na meti plaćenog ubojice, ne pomažu molitve ili legende, već samo spretni pojedinci, koji su spremni na proboj. Ljubitelji špijunskih filmova i teorija zavjere neće ostati razočarani i trebaju se simbolički vratiti, u Bavarsku…i revalorizirati Spielbergov Munich. Jedan od općenito boljih filmova u 21. stoljeću. Film u kojem je redatelj, simbolički, pokušao pružiti ruku pomirenja. Ako ste vjernici i svake nedjelje ispovijedate svoju vjeru, npr. kako su svi pozvani na gozbu Jaganjčevu, nemojte pljuvati na ovakve filmove i nađite koncentracije za gledanje i promišljanje nakon filma.
Tijekom filma, kadrovi uvodne scene minhenskog masakra (tj. ono zbog čega smo ovdje) se konstantno vraćaju. Dakle, radnja filma (cjelokupne operacije) se prekida i gledatelji se kontinuirano vraćaju na uvod s krvavim epilogom. Spielberg majstorski operira emocijama. Taj krvavi Minhen je za Avnera nešto toliko daleko, a opet blisko, kao što je za Palestince borba za njihovu Palestinu, nešto daleko (nedostižno?), a opet konstantno blizu, jer borba svim sredstvima ne prestaje. Avner je u filmu napravio puni krug. Bio je izvan igre (doduše u sustavu), onda je zaglibio duboko u blatu međunarodnih interesa, a na kraju je svojevoljno odlučio izaći iz svega. Za vrijeme prisjećanja samog pokolja (tj. demona u glavi, koji mu pokazuju inicijalni pokolj i strahote na aerodromu), on vodi ljubav sa ženom. Spomenuta sekvenca se može interpretirati na razne načine, ali budimo ipak blago optimistični za kraj. Možda redatelj poručuje kako je vođenje ljubavi prava katarza i komemoracija za žrtve (koliko god to bogohulno zvučalo). Pametan čovjek, željan mira, samo želi izaći iz igre, iz stada vukova, šakala, ali i ovaca (i novaca). Ne zanima ga narodno slavlje i odbija biti narodni heroj. On samo želi zaspati zauvijek ili barem dok (crni) rujan ne završi.
…Wake me up when september ends…
Treba spomenuti kako poslije crnog rujna, dolazi crveni oktobar sa svojim revolucijama, a kišovita jesen u studenom (novembru) nam donosi nova tužna sjećanja. Sjećaju se oni, koji o tome pojma nemaju. Sve su to glasnici zime. Spremite se – winter is coming. Dok se spremate za zimu, svakako gledajte dobre filmove i čitajte filmske eseje, jer koliko god puta reciklirali istu priču – to je pozitivna priča, koja prkosi mraku i koja je upućena budućim generacijama. Snivaj, dobri anđele, ne boj’ se noćnih mora, ali se poslije svakako probudi…Život je (unatoč svemu) lijep…i ne smijemo ga prespavati.
U svijetu tajni…mi nismo sami…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori