Naslovnica Fantastika RECENZIJA: EXCALIBUR – vazdazeleni vitezovi na zmajevom dahu

RECENZIJA: EXCALIBUR – vazdazeleni vitezovi na zmajevom dahu

352
1
Photo by Sunset Boulevard/Corbis via Getty Images)

REDATELJ: John Boorman

GLAVNE ULOGE: Helen Mirren, Nigel Terry, Nicholas Clay, Cherie Lunghi, Gabriel Byrne, Patrick Stewart, Cieran Hinds

TRAJANJE: 140 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1981

 

When a man lies, he murders some part of the world…istina je najveća vrlina… (Merlin)

Dopustite mi da Vam ispričam priču…Priču o davnim vremenima, koja se prostire sve do ruba horizonta i sutrašnjice. 

Mračno doba (ranog srednjeg vijeka)…Zemlja je podijeljena i bez kralja…iz tih izgubljenih stoljeća izdigla se legenda…o čarobnjaku Merlinu…o dolasku kralja…o moćnom maču, iskovanom, dok je svijet bio mlad…

Već sam puno puta napisao, kako obožavam(o) ovakve filmske uvode. A sada, zamislimo Brucea Dickinskona, frontmana legendarnih Iron Maidena u spotu za evergreen baladu Tears of the dragon. Na usamljenim i hladnim pješčanim plažama, pale se logorske vatre i zapljuskuju oceanski valovi. Na gitari se prebiru žice i stvara se neki davni zvuk. Zvuk koji bi mogao prizvati zmajeve iz drugih dimenzija. Cilj je materijalizirati zmajske suze i zajahati na zmajevom dahu. Slijediti zmajev put. 

Probudio sam zmaja, zar ne osjećaš njegov dah(?), rekao bi legendarni čarobnjak Merlin

Na liticama iznad mora, proteže se drevno svetište, svojevrsni Stonehenge – to je Merlinova pozornica. Sada opet zamislite pamtljivu kantatu Carla OrffaCarminu Buranu. Misteriozni i turobni zvukovi, koji se stapaju s topotom konja i zvukom viteških oklopa. I ne zaboravite Richarda Wagnera i njegov Götterdämmerung. U toj glazbenoj sinergiji s neizbježnom dozom gena kamenih, se zapravo nazire cjelokupni modernistički soundtrack Trevora Jonesa i primordijalnog srednjovjekovlja. Upravo ovdje…na hladnim plažama i u šumama, negdje između zbilje i sna, između mita i realne povijesti, negdje između neba i zemlje. Tamo gdje (ne)slomljivi čelik probija meso ispod sjajnih oklopa (jer sve je u zelenom odsjaju) – tamo se rodila legenda o kralju Arthuru. U zemlji koja blisko rezonira čudesnom Međuzemlju, u kojoj kao da i dalje postoje jednorozi, orci, vile i zmajevi…U zemlji vatre, leda i smaragdnih šuma – baš tamo, gdje more ljubi nebo. Tamo (yonder, kako bi rekao Merlin) je legendarni redatelj John Boorman, našao inspiraciju za svoju verziju revizije povijesti i britanske (tj. europske) mitologije. Za legendarni film – Excalibur.

Ako smo imalo upoznati sa umjetničkim djelima ovog redatelja tih godina jasno je da nećemo gledati neki mainstream filmski uradak. Boorman je na scenu došao tijekom 1960-ih i odmah je ugrabio slavu sa kultnim noir filmom Point Blank (legendarni Lee Marvin i prekrasna Angie Dickinson, čiji je svojevrsni remake bio film Payback s Mel Gibsonom). Potom je uslijedio Hell in the Pacific (ponovno Marvin, u pratnji Toshira Mifunea, kao svojevrsni Robinson Crusoe za vrijeme drugog svjetskog rata na pustom otoku). Zatim su se svi uplašili kultnog Oslobađanja (a filmofilima ovaj naslov ne treba posebno predstavljati). Slijedili su slabiji naslovi tipa Zardoz (Sean Connery u Boratovom kupaćem kostimu negdje u dalekoj budućnosti), Excorcist 2 (Richard Burton u ipak puno slabijem nastavku Friedkinova filma). Ne treba zaboraviti niti kasnije mainstream filmove npr. Hope and GloryKrojač PanameIn my country, itd. Sve u svemu, prilično neobičan redatelj, posebno u ranijoj fazi. Jedan od onih, koji se, posebno u tom razdoblju sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, nije bojao eksperimentiranja. Upravo to (eksperimentiranje) je vidljivo u kultnom Excaliburu, možda i ponajboljem filmu u (fantasy) žanru mačeva i vračeva. Film koji je dovoljno art, a opet je utemeljitelj modernog (viteškog) žanra.

Ideja za ekranizaciju mača u kamenu i legende o (mitskom) kralju Arthuru je zapravo došla posredno. Redatelj je bio ljubitelj J.R.R.Tolkeina te je silno želio snimiti filmsku verziju Gospodara prstnenova. Prestigao ga je Ralph Bakshi sa (doduše) animiranom verzijom ove fantazije (odličan crtić). Međutim, Tolkein je ostavio toliku inspiraciju na redatelja da je kroz svojevrsno Međuzemlje, zajedno sa scenaristom Rospom Pallenbergom, počeo crtati konture jedne druge legende – one o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola. Kako je preferirao Lee Marvina, čak mu je namijenio ulogu čarobnjaka Merlina (da se uspio dohvatiti i Gospodara prstenova, prije Marvinove smrti, isti bi bio Gandalf…ili Sauron?…). Nisu to bile uloge za vojnika Marvina, ali kako je samo pogodio sa Nicol Williamsom, kojeg upravo najviše pamtimo po ulozi čarobnjaka Merlina. Taj šekspirijanski glumac je utjelovio mitskog čarobnjaka sa dozom izvedbe, koje se ne bi posramilo niti kazalište, da je izvedena na daskama koje život znače. Iako je gluma teatralna, njegova izvedba ne smeta cjelokupnom dojmu filma. Merlin je necromancer, ali okultno drži u pozadini, dok priziva (dobre) duhove. On je svojevrsni – prvi biskup, primarni svećenik. I kad slomimo ono što se ne može slomiti, Merlinova čarolija priziva druge entitete i uspostavlja novu ravnotežu. 

Smješten u neodređeno vremensko razdoblje film je doslovno ostao svevremenski. Ne samo da se radnja mogla događati u petom ili petnaestom stoljeću naše ere, već su se ti mitski događaji mogli događati na Zemlji ili možda na planetu Krull (sjetite se filma iz 1983., poveznica je i uloga tada slabo poznatog Liama Neesona), a sve i danas vizualno izgleda – vrhunski, kao da je sam Merlin udahnuo čaroliju izrečenu na staroj inačici gaelic jezika – Anál nathrach, orth’ bháis’s bethad, do chél dénmha. Upravo je Excalibur dao zamah fantasy žanru, jer tek malo poslije je nastao jedan drugi kolosijek tog žanra, utjelovljen u Conanu (Barbarinu, Razaraču, Crvenoj SonjiLegendi, donekle i Ženi sokolu, Willowu…) i dr. filmovima. Za neke filmofile, ovaj punokrvni viteški kolosijek (bez Beastmaster gluposti) ima primat nad conanovskim mišićnim univerzumom. Zapravo, sada je potpuno jasno da je i Jacksonova trilogija po Tolkeinovim romanima, očito imala uzor u Excaliburu. Sve je bolje prikazano nego li u filmu Flesh + Blood, ludog Nizozemca Paula Verhoevena. Nadalje, uz pamtljivog Williamsa kao Merlina, dobili smo i niz danas ekstra poznatih glumaca, u svojim prvim ulogama. Hellen Mirren kao vještica Morgana, u najboljim godinama bila je određeni seks simbol, a i tada je bila relativno poznato ime (navodno je bilo trzavica na snimanju, između nje i Williamsona, koji je glumio Merlina; pa se to i vidi u njihovom suparništvu u filmu), ali sir Patrick Stewart (King Leodegrance), Liam Neeson (u ulozi viteza Gawaina, a tada je hodao s Hellen Mirren, koja je zaslužna za njegov proboj u A ligu), Gabriel Byrne (kralj Uther) i Ciaran Hinds, su bili malo poznati glumci u tom vremenu.

Foto: Screenshot

Redatelj Boorman je radio prema romansiranom predlošku iz 15. stoljeća pod nazivom Le Morte d’Arthur. Zapravo, postojao je skup legendi o kralju Arthuru Pendragonu i vitezovima Okruglog stola. Različite priče su stavljene u jedan predložak pa smo dobili čudesni mix raznih anglo – franačko – germanskih legendi, koje prati odlični europski soundtrack. S obzirom da trajanje filma od 140 minuta, nije dovoljno da bi se sve (ne)pisane legende točno prikazale, sama radnja pa i neke glumačke izvedbe, možda i nisu zaslužile najviše ocjene. Međutim, Boorman i Pallenberg su učinili ono što su mogli, s onim što su imali, tamo gdje su se našli. Pojednostavljena i ubrzana radnja daje nekoherentnu sliku, ali ljubitelji žanra nisu plakali nad time. Čak na ponovno (obnovljeno) gledanje filma četrdeset godina nakon premijere, sve ima određenog umjetničkog smisla. Ono što je ostalo desetljećima kasnije je vizualni stil, ali i zvuk kopita, udaranje mačeva po oklopu, eksplicitno krvavo nasilje, solidno režirane bitke, one vazdazelene kišne šume (Irska je bila mjesto snimanja) i kamera koja je hvatala bljeskove sjajnih metalik oklopa ili zeleni odsjaj mač(ev)a, kao i drevni Camelot, koji se sjaji izdaleka. Za sve to je zaslužan snimatelj Alex Thompson, nominiran i za Oscara. 

Od samog početka je jasno da možda i nismo u razdoblju pada zapadnog rimskog carstva, tj. legenda o Arthuru nije ona, koju je zamislio redatelj Fuqua u filmu Kralj Artur s Clive Owenom (a onaj new age artificijelni Ritchijev film s Davidom Beckhamom i ne treba spominjati). Excalibur je zasad jedini pravi žanrovski film o kralju Arthuru i legendarnim vitezovima! Film s velikom dozom magičnog realizma. Naime, prva bitka filma je snimljena u mračnim sekvencama, gdje viteške kacige u sjeni izgledaju kao glave životinja. U mraku konji sa svojim dahom, izgledaju kao da rigaju vatru. Sve izgleda magično. Tu je jasno kako se mitološka Engleska ne nalazi nužno na našem planetu. Iako ne vidimo zmajeve, kao u Igri prijestolja, oni su oko nas i Merlin isporučuje čaroliju na zamjevom dahu, koja pomaže kralju Utheru da dobije ono što želi – jednu noć s prekrasnom Igrayne (vojvotkinjom od Cornwalla, ulogu je dobila, preko veze, Boormanova kći). Bez okova današnje političke (pre)korektnosti, svjedoci smo erotskih scena, golih tijela, udaranja žena, dekapitacija, a redatelj se ne boji niti prizvuka incesta, opet pod utjecajem čarolije, jer život je tada bio, kao san. Merlin je zapravo proročki narator iz tišine, (dobri, humorni i lukavi) arhitekt svega, svojevrsni božji poslanik (ne u vidu sina, ali možda svojevrsni duh sveti?) što je i vidljivo kad ga Arthur jednom upita:

Arthur: Jesi li ti san, Merline?

Merlin: Za neke sam san…za druge – noćna mora! 

Merlin, kao nekakav Gandalf Bijeli i legendarni mač Excalibur su jedno (čak i kad se mač slomi – Now, hope is broken – mač je obnovljen), kao što su jedno Arthur i Sveti Gral. Nakon krvavih ubojstava, zemlja je napokon ujedinjena pod jednim kraljem (glumi ga Nigel Terry), koji je kao anonimni štitonoša, izvukao mač iz kamena – nešto što ni najjači ljudi Engleske nisu mogli. Uz kralja Arthura, kao faktor ujedinjena je prisutno i kršćanstvo, ali ono mistificirano, prvotno, gdje su se poganski običaji i vjerovanja, miješali sa biblijskim učenjem (pa čak i prevladavaju nad istim). Scena kada ruka Gospe od jezera izranja iz vode te drži mač je nevjerojatno snažna i pamtljiva. A što je tijelom (ne)vidljiva Gospa od jezera, osim potencijalne Arawen ili još vjerojatnije –Gospe Galadriel. Napomenuli smo kako je cijela radnja brzinski sažeta te smo svjedoci pojavljivanja legendarnog Lancelota (svojevrsnog usamljenog revolveraša, a i ostali vitezovi imaju mamuze pa se nameće referenca i na westrene), koji se zagledao u Guenevere (tu se miješa legenda Tristana i Izolde). Ta afera označava početak pada cijelog kraljevstva. 

Arthur: Jesmo li pobijedili zlo, Merline? 

Merlin: Dobro i zlo, uvijek idu jedno uz drugo…

Obilje i mir, ustupaju pred silama zla, u obliku Morganinog sina – Mordreda (plod incesta). Kraljevstvo postaje pustopoljina (wasteland) sa sumornim slikama magle, spaljene zemlje, siromašnih seljaka, obješenih leševa kojima vrane kopaju oči (vizure iz Seljačke bune Vatroslava Mimice ili filma The last valley sa Michaelom Caineom i Omarom Shariffom). Mordredov zlatni kupidovski oklop je potpuna suprotnost sada zahrđalim oklopima vitezova okruglog stola. Vrag nosi zlatnu pradu. Ta pojava zla i traženje rješenja rezoniraju posebno sa Jacksonovim filmom Dvije kule ili Dolazak kralja. Naime, sjetimo se uspavanog kralja Theodena, pod utjecajem Grime Gujoslava ili Denethora, namjesnika Gondora, koji spava u ludilu, a u Excaliburu je Arthur taj koji je – uspavan. Vidimo i sami da se Tolkeinov Gospodar prstenova naslanja i sam na srednjevjekovne legende (nepostojećih?) engleskih (ili drugih) kraljeva. Nekoliko godina prije, u svojem odličnom kolaž filmu, pythonovci su se rugali potrazi za Svetim gralom, dok je Boorman na mistično ozbiljan način pristupio staroj legendi. Vjerni vitez Percival je doživio ukazanje shvativši da su kralj i zemlja jedno, odnosno da su Gral i kralj – jedno. Kao što je rečeno, na trenutke bi gluma u filmu nekom mogla izgledati, kao da se ispod oklopa zabavljaju sami pythonovci, ali humor je zapravo prisutan, samo u iznimnom Merlinu. Svi ostali likovi slijede svoje zacrtane tonove i (tragično – ozbiljne) puteve.

Foto: Screenshot

Uz zvukove kantate Carmine Burane (posebno pamtljivi zborski dio O fortuna), vitezovi na konjima ulaze u bitke, dok im zmajev dah, u obliku guste magle, skriva put i činjenicu da su malobrojni nasuprot Mordredovim silama zla. Te ikonične scene, posebno ona s krvavim zalaskom sunca na bojnom polju, prepunom leševa, nam dozivaju legendarnog majstora Kurosawu, a možda i neke mitološke bitke, koje su neki od Vas učili na satovima povijesti pa su onda prikazivane u filmovima. A sam završetak predstavlja ponovno nešto posebno pamtljivo. Kratki dvoboj Arthura i Mordreda sa krvavim suncem u pozadini je upravo kadar koji samostalno stoji kao – umjetnička slika. U nekim dalekim i davnim hodnicima vremena. Kada Percival baca Excalibur u rijeku, uz Wagnerove note i na samom vrhuncu skladbe, tu je ponovno božja ruka Gospe od jezera (lik koji smo zaslužili vidjeti cjelovitog, možda u izdanju same Cate Blanchett, u nekom remake-u Boormanova klasika). Sam Arthur je dobio vikinški ispraćaj na brodu za mitski Avalon. Film koji nas je pomalo natjerao na suzu – sumrak bogova za pamćenje.

Utjecaj filma na kasniji fantasy žanr je neizmjeran. Filmovi kao npr. Legend, Willow, Ladyhawke, kasnija trilogija Gospodara prstenovaNarnijske kronike te razni filmovi iz šprance Conana, ili serije koje izgledaju kao Game of thrones – sve to je najbolje (najrealističnije, a opet uz dozu magije) prikazano u Excaliburu. Excalibur je sigurno bolji i od 13. ratnika, nekoherentnog filma Johna McTiernana; filma koji je imao potencijal. Nadalje, redatelj Zack Snyder je priznao kako mu je Excalibur najdraži film, a svojevrsni hommage je vidljiv i u njegovu Batman vs. Superman, odnosno u redateljskoj verziji Lige pravde pa će ga znalci prepoznati (rečenica „the future has taken root in the present.” – je zapravo Merlinova misao iz Excalibura, a također je u uvodu prikazana i borba kralja Arthura, Amazonki i Atlanta protiv Darkside-a). Zapravo i jedi vitezovi iz Star wars univerzuma, kao i pojedini SW filmovi te MCU likovi (Black Knighta očekujemo u Eternals-ima, kao još jednu arturijansku, ali super-junačku referencu), imaju tempo Boormanovog klasika te prizivaju vitezove okruglog stola (arturijanska legenda je utjecala i na roman Dune, Franka Herberta). Dakle, od srednjevjekovnih vitezova do svemirskih super- junaka, Excalibur je napravio puni krug. Zapravo, uz sve mane, ovo je jedan od najboljih epskih povijesnih (viteških) filmova (snimljen prije Bravehearta, solidnog Ironclad-a, Scottovog Robin Hooda ili Kraljevstva nebeskog,), barem u vizualnom  smislu, ako uzmemo da je sama radnja možda trebala biti malo bolje posložena. Film koji je utjecao i na nove redatelje i njihove filmove. Postoji i nekoliko paralela sa Zelenim vitezom – svojevrsnim nastavkom priče o Svetom gralu – posebno u simbolici zelene boje, koja je konstantno prisutna i u Excalibur-u. Sve se (vazda) zeleni…Od šuma i trave, preko pećina i dvorca do zelenog odsjaja na heavy metalik oklopima, mamuzama i sl. Također, ostarjela Morgana iz Excalibura izgleda slično, kao i stara utvara iz dvorca Joela Edgertona u Zelenom vitezu. Jednake su i irske lokacije na kojem su snimani ti filmovi, posebno vizualno prepoznatljivi dvorac – Cahir Castle. Dakle, Boorman je utjecao na cijeli niz kasnijih motiva u novijim filmovima. Zapravo na ponovno gledanje, radnja ima više smisla i redatelj je skoro pa uspješno pokazao duži vremenski period, kroz cijelih 140 minuta filma. Možda nedostaje neka velika glumačka kraljevska figura, kakav je bio npr. sir Sean Connery, ali ne možemo uvijek imati sve na jednom mjestu. U svakom slučaju, Excalibur je utemeljio svojevrsni filmski univerzum vitezova okruglog stola. Bilo bi zanimljivo vidjeti još filmova iz A kategorije, koji nastavljaju priču o Lancelotu, Percivalu, Gawainu, Galahadu, Merlinu i dr. Možda ne u smislu super-junačkih filmova, ali svakako u smislu novih pustolovina (koje se naziru, npr. u Zelenom vitezu), a koje su se rodile u Excalibur-u. Filmu koji nije opjevao samo legende drevnih Kelta ili Britanaca, jer svaki narod ima svoje legende. Uvijek postoje ona mitska mjesta koja spajaju stvarnu povijest realnih događaja i izmišljenu mitologiju. Kameni geni su svojstveni vjerojatno većini svjetskih naroda, posebno europskim narodima, koji su, na razvalinama rimskog carstva, iz poganstva – primili prvotno kršćanstvo. I baš tu, na raskrižju mitologije i povijesti, na zmajevom putu uz gorske vile, čudovišta iz šume, čarobnjake i fantastične vitezove, svoje zasluženo mjesto na vrhu ima, jedan i jedini – Excalibur. Kameni geni(j) i čvrsti kameni temelj (Petar stijena) viteškog i fantasy žanra. Sve uz svečanu pratnju opernih arija. Maestralno.

U boj, u boj!

Mač iz toka, braćo,

nek’ dušman zna kako mremo mi…

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

1 KOMENTAR

  1. Excalibur Johna Boormana je definitivno najbolji film o toj temi! Iako nisam ljubitelj takvih filmova a i o kralju Arthuru ima već puno verzija, Excalibur je nešto posebno, omotan dahom čarobnjaštva,potresan a ne patetičan, ukratko odličan film koji svaki filmofil mora pogledati👏👏👏

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime