Naslovnica Filmovi RECENZIJA: KRALJEVSTVO NEBESKO

RECENZIJA: KRALJEVSTVO NEBESKO

512
0
Photo: 20th Century Fox

ISKUPLJENJE U JERUZALEMU (Grad – to ste Vi)

 

REDATELJ: Ridley Scott

GLAVNE ULOGE: Eva Green, Orlando Bloom, Liam Neeson, Jeremy Irons, Brendan Gleeson, Edward Norton

TRAJANJE: 144 minute kino verzija, cca 200 minuta redateljska verzija filma

NAZIV ORIGINALA: Kingdom of Heaven

GODINA PROIZVODNJE: 2005

 

Balian of Ibelin: What is Jerusalem worth?

Saladin: Nothing.

[odlazi, ali onda staje i okreće se] – Everything!

Budi hrabar pred neprijateljima, uvijek govori istinu, pomogni nemoćnima…to je tvoja zakletva

U (današnje) modernije vrijeme, napravljena su tri vrhunska (mainstream) povijesna spektakla – Braveheart, Gladijator te film, o kojem ću pisati u sljedećih (više od) nekoliko minuta čitanja – Kingdom of Heaven. Prema autoru ovih redaka, Kraljevstvo nebesko, nije puno slabiji od dva vrhunska prethodnika – oni su u balansu te imaju međusobne poveznice. Dva od ta tri filma su od legendarnog redatelja Ridley Scotta (The Duelists, Alien, Blade Runner, 1492., Black Hawk Down, Prometej, etc..). Žanr povijesnog spektakla, koji je praktički započeo od ranih dana (starog) Hollywooda (ovdje pod povijesni spektakl, ne ubrajam filmove kao Zameo ih vjetar, jer se radi o ljubavnoj melodrami s povijesnim kulisama, niti art filmove kao npr. Barry Lyndon ili Shakespeareova djela tipa Henry V. i sl.) s filmovima Samson i Dalila, Quo vadis, 10 zapovijedi, Sign of the Pagan, Vikinzi, a na vrhuncu je bio krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća u legendarnim (blagdanskim spektaklima) filmovima (Charlton Heston je bio i više od simbola takvih epova) kao: Ben Hur, El Cid, djelomično Spartak te Pad Rimskog Carstva. Filmovi kasnijeg razdoblja počevši od Milliusova Conana, preko Crvene Sonje, Beastmastera preko solidnog Willowa (Ron Howard) do novomilenijskog „U ime kralja“ za rave generaciju, predstavljaju žanr „vračeva, mačeva, dungeons and dragons“ te ih također ne treba stavljati u kategoriju povijesnog spektakla dok su Tolkien/Jacksonove trilogije čisti (vrhunski) fantasy. Također i ekranizacije Dumasovih Mušketira su samo humorni skečevi bez pretenzije velikog (povijesnog) filma – to nije niti Flesh + Blood Paula Veerhovena (koji daje naturalizam, ali bez prave epike). Seljačka buna (velikog redatelja – ne baš lako probavljivih filmova) Vatroslava Mimice je pokušala napraviti domaći povijesni spektakl, ali previše se ugledala na Balade Petrice Kerempuha i lokalni sleng da bi je stavili uz bok Hollywoodu, baš kao i njegov Banović Strahinja. Troja Wolfganga Petersena sa artificijelnim Brad Pittom na steroidima ili patetični Roland Emmerich (npr. Patriot), jednostavno nikada (barem za filmski svjetonazor mene i sumišljenika) neće imati onu filmsku vrijednost kao Gibsonov spektakl ili kao Maximus na bojnom polju odnosno u Areni. Snyderov 300 je stripovska, sa štitom ili na štitu, CGI ekranizacija. Kostnerov Robin Hood i Everything I do od Bryan Adamsa imaju veliki filmski šarm za sve koji su odrastali u to vrijeme, ali radi se o drugoj vrsti filma (ipak križari su uvijek oko nas, neki bolji, neki lošiji). Ne treba zaboraviti niti Boormanov Excalibur, ali i on više pripada fantasy žanru iako se radi o jako bitno filmu na granici „mačeva i vračeva“ te (realne) povijesti, od produkcije do današnje velike vrijednosti (film koji zaslužuje i više od recenzije). Uvijek vrijedi spomenuti i pamtiti spektakle Akire Kurosawe (kao klinac sam skoro plakao na Kagemushu i Rana, bez da sam išta razumio i takvi filmovi isto zaslužuju više od osvrta) koji imaju veliko mjesto u svjetskoj umjetnosti, ali takvi filmovi se više ne snimaju, a (daleko)istočna strana nam je često…predaleka i nedovoljno poznata, baš kao i virus iz wuhanske kuće letećih bodeža sa tigrom i zmajem. Hollywood nam tematiku može približiti u Posljednjem samuraju Ed Zwicka i Toma Cruisea, ali nedostaje ona jačina – spomenutog svetog trojstva modernog epskog povijesnog spektakla. Zwick je redatelj i filma Glory o američkom građanskom ratu…Getysburg se nekako manje pamti. Ukoliko ste ljubitelji tematike 18. stoljeća, Posljednji Mohikanac (recenziju “Mohikanca” možete pročitati OVDJE ) bi mogao biti film za Vas, ali nedostaje mu barem 45 minuta trajanja i nešto drukčije postavke, da bi ušao u sveto trojstvo povijesnog spektakla novijeg doba. Također novomilenijski King Arthur, Centurion, Eagle ili škotski kraljevi na Netflix-u (Braveheart 2) su solidni, ali manje važni, žanrovski filmovi, jer im nedostaje ono nešto… Sada kad smo unaprijed odredili što se (prema subjektivnom mišljenju) smatra pod (vrhunskim) povijesnim spektaklom (nemoguće je nabrojiti baš sve filmove), elementi takvog filma su prije svega – pojedinac i njegova misija, masovne scene (najčešće borbi, traži se neki Waterloo/Austerlitz trenutak), povijesni događaj stariji od 150 godina, traženje smisla života u teškim vremenima, uspon i pad, univerzalna (ne nužno povijesna) istina i slično.

Jedna od velikih grešaka svakog od nas je ako u ovim filmovima tražimo povijesnu istinu, odnosno povijesnu točnost – dakle ako smatramo da je Gibsonov Wallace, doista bio takav. Nisam Vaš otac, ako Vas upozoravam kako je to samo vrhunska umjetnost i slobodno redateljsko/glumačko uvjerenje – Vi to znate i sami. Naime, William Wallace je možda postojao i možda je imao određenu (bitnu) ulogu u škotskom ustanku protiv zločestih kolonizatora iz Engleske, ali mi u filmu, uvijek pričamo o Gibsonovu Wallaceu i kao takvome mu ne smijemo davati išta više od fiktivne uloge u povijesnom filmu (znam da želite da uskrsne i možda je to normalno). Ista je stvar i s povijesnom istinom u Gladijatoru. Car Marko Aurelije je vjerojatno postojao, bio je stoik, možda i je htio obnoviti Republiku i možda je nasljednik Komod bio loš (a što je tek bio Dioklecijan i kako da o njemu još nisu snimili film?) i možda je postojao neki general, koji je prkosio lošem nasljedniku, ali to nikada nećemo znati jer poznajemo jedino – fiktivnog – Maximusa i fiktivne avatare legendarnog Richarda Harrisa (kao posljednjeg poštenog rimskog cara) i Olivera Reeda (kao poštenog robovlasnika, ukoliko to nije oksimoron). Naravno, mi bi htjeli da filmski Wallace i filmski Maximus postoje i da postanu lideri tihe građanske većine. Treći revolveraš (bolje rečeno swordsman), koji bi, kao super-junak stajao uz njih, uvijek je i vitez (ali i samo kovač) Balian od Ibelina. Ovo je priča o njemu…

Photo: 20th Century Fox

Redatelj Scott je i nakon Gladijatora zadržao top formu te se vratio svojoj temi Bliskog Istoka – kroz jednu od epizoda križarskih ratova – u isto vrijeme krvavih te iz današnje perspektive – nepotrebnih ratova. Naime, i njegov povijesni (one man army ep) Gladijator, (egipatsko – biblijski) Exodus uz suvremeni ratni Black Hawk Down te špijunski Body of lies, recikliraju njegovu filozofiju tog dijela svijeta. Scott na tisućljetne vjerske sukobe na Bliskom Istoku gleda ne samo kao proučavanje kolijevke civilizacije, već i kao na traženje (pravednog) rješenja problema u suvremenom svijetu (na političkom planu to pojednostavljeno znači – dvije države, jedna s pravom opstanka, druga s pravom postanka te mir u susjednim državama). To radi pomoću priče i likova, jer to je dovoljno za vrhunski film – zanimljiva (makar i fiktivna) radnja i likovi (veći od života) uz pamtljive dijaloge ili citate. Nevjerojatno je koliko je priča Ben-Hura utjecala i na Gladijatora. Glavni junak koji je u početku imao sve (položaj, bogatstvo, utjecaj…), da bi odjednom zbog principa, postao nepodoban (pa završi kao galijot, natjecatelj u kočiji ili rob u areni) pa veliki come-back, u stilu Are you not entertained! Pomalo obrnutim putem je krenuo kovač pa križar Balian…Prvo je bio anonimni nitko, da bi po mainstreamu postao netko – čitaj ratni heroj, koji odbija povlastice i autoritete! Na kraju je ponovno izabrao svoj časni, anonimni i skriveni život…s odabranicom srca svoga.

Nekoć davno u srednjem vijeku, točnije 1184. godine u dalekoj, dalekoj (galaksiji) Francuskoj, svoj skriveni život, u (klasičnom srednjevjekovnom) prljavom okolišu i okružen uprljanim dušama lažnih autoriteta male sredine živio je mladi i skromni seoski kovač Balian (Orlando Bloom, možda nije najbolji odabir za takvu ulogu…zamislimo na trenutak Christiana Balea – are you not entertained?, ali ipak je ostavio traga i ne treba ga podcijenjivati). Izgubio je suprugu (samoubojstvo koje je predstavljalo veliki smrtni grijeh, teret koji se tiče i nasljednika/partnera). Miris kuge, prljavština, mutni eksterijeri u snježnim danima (onaj srednjevjekovni look na Game of thrones ili Ime ruže foru na koji smo navikli još od Monty Pythonovaca ili ako baš hoćete od Seljačke bune Matije Gupca i Vatroslava Mimice). Iako je bio nobody, živio je po principu uklesanom u drvo – Nemo vir est qui mundum non reddat meliorum jer doista, kakav je to čovjek koji ne želi svijet učiniti boljim? Narednik Eversmann (također mladi Josh Hartnett – isto neki drugi glumac možda više odgovarao, ali u redu) u Black Hawk Down zapravo djeluje po istom principu – možemo gledati kako se zemlja raspada na Cnn-u ili možemo djelovati, a isti film je snimljen par godina prije Kraljevstva. Možda je bila čista slučajnost ili deus ex machina trenutak u kojem je upoznao poznatog i bogatijeg oca, viteza i križara Godfreya (klasični i uvijek na razini – Liam Neeson), koji također živi po principu:

Be without fear in the face of your enemies. Be brave and upright that God may love thee. Speak the truth always, even if it leads to your death. Safeguard the helpless and do no wrong. That is your oath. – drugim riječima, ne pada jabuka daleko od stabla.

Put u filmu, od anonimnog seljaka do proglašenja vitezom, traje prilično kratko (idi tamo dokle govore talijanski pa nastavi dalje…), već je u Mesini, mjestu gdje su zajednički molili kršćani i Saraceni (barem oni koji su platili porez). Sve je poprimilo konutre – pogotovo pri susretu s arhetipskim neprijateljem iz našeg sokaka, Guy de Lusignanom (vrlo dobri negativac Marton Csokas, sjetimo ga se i kao negativca u Equalizeru). Stvarno antipatični claimer of the throne i njegovi sateliti, među kojima je i još antipatičniji i krvoločniji Reynald de Chatillion (također upečatljivi Brendan Gleeson) – oni su psi rata (neki ljudi samo žele vidjeti svijet kako gori, rekao bi Michael Caine, kao Alfred Pennyeworth, u legendarnom Nolanovom Dark Knightu) i kao takvi razumiju jedino silu. Ako takve pokušavamo urazumiti, ponašamo se kao premijer Chamberlain s Hitlerom, 1938. u Munchenu – dakle popuštanje nije opcija; nažalost i naravno, bitni (i dobri) ljudi su isprva popustili – to je rezultiralo gubitkom ljudskih života. Balian, prilikom dolaska u Obećanu zemlju, mjestu na kojem bi iskupio grijehe (za koje sam i nije kriv, ali takva je ta vjera, koja nas opterećuje) ima i ključan susret s neprijateljem, ne znajući o kome se radi – poštedi život slugi koji je prerušeni muslimanski gospodar. Malu paralelu možemo povući sa prvim susretom Petera O’Toolea s Omarom Shariffom u pustinjskoj oazi/bunaru, u Lawrenceu od Arabije (i Ridley Scott je ljubitelj tog filma i njegovih pustinjskih motiva, sjetimo se androida Davida u Prometeju i njegovu imitaciju Lawrencea, čiju recenziju možete također naći na stranicama „Goodtalkinga“). Međutim, Scott i vanjskog neprijatelja prikazuje na ravnopravan i pravedan način – neprijatelj nije nužno krvoločan (kao naši psi rata) i zapamtit će dobro djelo od Baliana. Kakva bi bila priča da ne postoji i femme fatale. Senzualna Eva Green u mladim danima, kao princeza Sybilla, ljepotica na arapski način. I njezin put je pomalo ben-hurovski – od (doduše poštene, obrazovane i pritajene) pripadnice aristokratskog društva, do „uno di noi“ (dokaz, odrezana kosa u ratnom vihoru). Razapeta između brata, ujedno i kralja, koji umire od kuge (Edward Norton, kao čovjek iza željezne maske sa Baneovim glasom, personifikacija je možda i Svevišnjeg), a u braku je s kriminalnim de Luisignanom. Pravedni kralj Jeruzalema prilikom susreta s Balianom govori kako, bez obzira je li netko priznat od oca te je li postao velikaš – njegova djela su ono što ga određuje i your soul is in your keeping alone te kada jednom stanemo pred Boga, neće biti dovoljno reći „ali tako mi je bilo naređeno ili ta osobina nije bila prikladna u ono vrijeme“. Naime, kralj Baldwin vlada trusnim područjem, mir je krhka kategorija i on mora biti pravednikom među narodima. Ne treba zaboraviti niti templarskog šerifa Tiberija (stabilni Jeremy Irons), koji je također pravedan kršćanin, jer upravo zbog njegove dobrote, dopušta postojanje ljigavom de Luisignanu. Pripadnik viteškog reda (bolničara) ivanovaca (također dobro poznati Dawid Thewlis) nam donosi svoje (redateljsko) mišljenje – on ne vjeruje u religiju, jer pod tim pojmom je vidio ludost svih denominacija – bitno je samo kakav je čovjek i što nosi u glavi i srcu. Dakle, Balian ima prilike učiti od najboljih (kršćana), kako bi postao najbolji čovjek – heroj Jeruzalema – bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat…Svi ti pojedinci, kroz redatelja Scotta i scenarista Williama Monahana – sanjaju bolji svijet.

Photo: 20th Century Fox

Prikaz malobrojnih konjanika pred Kerakom (feudalnim lenom pravednog gospodara Baliana) prema kojima napreduje nepregledna saracenska vojska je jedna od onih antologijskih (masovnih) scena, djelomično snimljena iz zraka. U početku samo nekoliko konjanika brani grad… Balian nije uzmakao došla je i kršćanska vojska sa svojim zastavama i ljudima, ali to je bilo samo privremeni status quo. Kralj kažnjava svoje pse rata, ali uskoro podliježe crnoj smrti, a novi kralj de Lusignan oslobađa pakao jer drukčije ne zna pa je i njegov kraj zapisan u vjetru (iako je Lawrence od Arabije govorio nothing is written, to je vrijedilo za sanjare…poetska pravda za negativce je zapisana i bez kaznenog zakonika).

Obranu Jeruzalema i cijelo opsadno stanje, Scott u masovnim scenama prikazuje kao Alamo – i branitelji ne planiraju uzmak. Zapravo, ima tu i motiva iz bitke kod Helmove klisure (Two towers)…nadmoćni neprijatelj s katapultima (nedostaju možda orci i trolovi, ali tu je i vatra i strijele i mačevi i biskupi, cijela scenografija…) te promišljena i aktivna obrana. Tiberije se s templarima povukao na Cipar, ali Balian je odlučio ostati i braniti ljude (sjetio se zakletve oca…brani nemoćne).  U najtežim trenucima, Balian postaje istinski vođa (iako to nije osobna namjera, ali njegovi postupci donose poštovanje svih) svi su proglašeni vitezovima (jer se onda čovjek bori još i više i bolje) i spremni su na sve (ne tražim uvjete predaje). Uz kanonadu kamenih granata i vizure uništenog grada, lokalni biskup poziva narod da se preobrati na Islam, a da se kasnije pokaju – Balian lakonski odgovori – puno ste me naučili (o vašoj) vjeri, Vaša uzoritosti… jer jedina opcija za njega je bila Kraljevstvo savjesti ili ništa. Govor pred završni napad Saracena i još aktivniju križarsku obranu, o važnosti Jeruzalema, je govor državnika – bez huškanja, poštujući sve različitosti i sve vjere te pozivanje na povijesnu kronologiju i uzroke križarskih ratova (znaju li to današnji sinovi Izraela i Palestine, vjerojatno se pita i sam redatelj Scott):

None of us took this city from Muslims. No Muslim of the great army now coming against us was born when this city was lost. We fight over an offence we did not give, against those who were not alive to be offended. What is Jerusalem? Your holy places lie over the Jewish temple that the Romans pulled down. The Muslim places of worship lie over yours. Which is more holy? Što je više sveto – Zid, sinagoga, džamija, crkva? Tko ima pravo na Jeruzalem – nitko nema pravo! (za neke, to je bogohuljenje, za Baliana je to – stav, da ne kažemo karakter).

Kada branimo grad, ne činimo to da bi zaštitili kamenje, već ljude koji žive u njemu (dakle, sve ljude, ne samo one koji su naše vjere). Drugim riječima, fiktivni i filmski Balian (koji doduše je povijesno postojao) je i 800 godina prije pjesnika i novinara, rekao: Grad – to ste vi!

Photo: 20th Century Fox

Pravedni protivnik Saladin (barem u filmu nije počinio zločine) je znao prepoznati protiv kakvog se čovjeka borio (to su mu i rekli neki koje je Balian spasio prije, jer i oni su imali svoje učitelje)…i on drži do časti. Njemu je Jeruzalem i sve i ništa. Dakle, kraj obrane nije bio (filmski), kao opsada Sigeta 1566.; nije bilo završnog juriša N.Š. Zrinskog sa isukanim mačevima, uz pjesmu „U boj, u boj“, nije bilo last man standing, kao u Alamusamo pošteda svih preživjelih i pravo slobodnog prolaza do mora (ali to i je – sve, jer poražena vojska je sačuvala živote, grad su bili oni, ne zidine). Djevojka iz visokog društva se odrekla titule i postala, kako je i rečeno – „jedna od nas“…a Balian je uvijek bio isti…samo bogatiji za braniteljsko iskustvo (nikad tražeći povlasticu). U epilogu, kao još jedno (Kristovo iskušenje), uz pripreme za treći križarski rat, odbija priznati Richardu Lavljeg Srca da je doista branitelj Jeruzalema jer on je oduvijek i samo – kovač (svoje sreće).  Ja sam kralj Engleske…(mala pauza)…ja sam kovač. Znamo što je bilo sa Richardom Lavljeg Srca (ukoliko je to povijesna istina), znamo da je i povezan s odmetnikom imena Robin Hood (također naturalistička verzija u kasnijem Scottovu filmu…opet Maximus u ulozi), ali ovdje je bitan samo kovač svoje sreće.

Iako su većina likova utemeljeni na povijesnim osobama i nekim od povijesnih događaja, niti ovaj film ne smijemo gledati kao na faktografiju. Što su točno pojedini ljudi govorili u 12 stoljeću glede križarskih ratova? Jesu li postojali knezovi iz devetog stoljeća ili kraljevi iz desetog ili jedanaestog stoljeća čak i ako im je ime uklesano na tvrdoj stini? Je li Jeruzalem pao na taj način? Nije isključeno da je netko doista razmišljao kao Balian, ali teško da je imao glavnu ulogu u tom razdoblju. Budući je teško naći zajednički jezik o događajima iz bliske prošlosti, kako bi uopće točno znali što se točno dogodilo 1187. godine, trinaestog dana u prosincu, ili bilo kog drugog mjeseca. Koja je točna znanstvena istina o, npr. križarskim ratovima(?)…Ali, postoji univerzalna istina –branimo sve, bez obzira na vjeru i ne mrzimo neprijatelja (koji nas napada), niti činimo zločine. Postoji samo ona Maximova sintagma – snaga & čast…postoji samo sloboda (filmskog) Williama Wallacea – prije svega, njegova osobna sloboda, jer da on nije bio slobodan…teško da bi svoj narod poveo u borbu. Tu slobodu je oduvijek imao i Balian.

Redateljska verzija filma je važnija (cca 194 min) i ona nam otkriva drugu dimenziju Kraljevstva nebeskoga, a to je film odlične kinematografije, više nego solidnih efekata u borbenim scenama ili dvobojima mačem, srednjevjekovnog soundtracka, interijera i eksterijera, sa snažnom glumačkom ekipom, hrpom pamtljivih dijaloga ili citata. To nije ljubavna avantura muškaraca i žena u tajicama, već epski film s globalnom i ever(Eva)green porukom (dokaz koliko je Ridley Scott početkom 21. stoljeća bio u velikoj stvaralačkoj formi). Jednostavno, takvih snažnih (mainstream) povijesnih spektakala sa univerzalnom porukom, koja je razumljiva i u našem i u vašem svijetu – nema puno, posebno ne u zadnjih četvrt stoljeća. Film u kojemu vidimo obje strane medalje i vječnog sukoba (naše i njihove) te uviđamo, kolki je bitno imati razumne ljude, kao lidere – na obje strane. Ako ste voljeli Hrabro srce (da su barem Englezi imali pametnog lidera u ono vrijeme, a Škoti hrabrijeg, jer Bruce je bio kralj, a ne Wallace… ha?), Gladijatora ili Ben – Hura, kao ultimativno priznata remek-djela, sigurno će i ovaj spektakl biti dovoljno dobar (ne pretendira biti najbolji). Netko možda vidi idealizam, romantizam i trash, nekome smeta potencijalno iskrivljavanje povijesti i (naizgled) pojednostavljena radnja, ali taj čovjek je prestao čitati ovaj tekst, već na samom početku. Vi niste taj čovjek. Vaša potraga za nasljednikom Gibsonovog Wallacea, gladijatora Maximusa ili kovača Baliana, u nekom novom filmu (možda i realnosti) je – legitimna, jer ono što činimo u životu, odjekuje u vječnosti.

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

Prethodni članakRECENZIJA: HOLLYWOOD
Sljedeći članakPRIČE IZ VIDEOTEKE (IV DIO) ili znaš onaj film?
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime