REDATELJ: David Lowery
GLAVNE ULOGE: Alicia Vikander, Dev Patel, Joel Edgerton, Anais Rizzo
TRAJANJE: 130 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Green Knight
Essel: Zar stvarno ideš? (misli na potragu za Zelenim vitezom)
Gawain: Misliš da trebam ići?
Essel: Tvoja glava mi se više sviđa, dok je na ramenima.
Gawain: I gave my word. I made a covenant.
Essel: This is how silly men perish.
Gawain: Or how brave men become great.
Essel: Why greatness? Why is goodness not enough?
U dijalogu mitološkog viteza Gawaina (Dev Patel) i njegove djevojke pučanke (prostitutke) Essel (uvijek privlačna Alicia Vikander, ovdje u dvostrukoj ulozi pučanke i patricijke) se ogleda cijela poanta neobičnog fantasy filma “Zeleni vitez”. Dijalozi između njih dvoje su prikazani u svojevrsnom stilu Terrencea Malicka, pomalo u sanjivom off-u i sa specifičnim režimom kamere. Gawain želi postati vitezom – u sebi traži čast. Zapravo, još bitnije, on traži muškost, odnosno hrabrost. Misli da će mu pustolovina pomoći u postizanju tih vrednota. S druge strane, njegova djevojka ne sanja u vrijednostima veličine, časti i hrabrosti, već želi dobrotu. Zašto dobrota nije dovoljna?, pita se djevojka, a to je vjerojatno i filozofija redatelja Davida Loweryja (Pete’s Dragon, Ghost story, The old man & the gun, s Robertom Redfordom, a trenutno snima i novu fantaziju o Petru Panu). Ovdje se (posebno u riječima djevojke Essel) nazire i tematika povratka Zemlji, tj. povratka prirodi pa nije ni čudo da se na trenutke osjetila vibra Terrence Malicka. Lowery je htio pokazati drugu stranu priče o vitezovima okruglog stola. Želio je demistificirati legendu zmajeva, vračeva, mačeva u kamenu i sve viteške herojske podvige, koji su ispjevani u davnim pjesmama. Redatelj je to pokušao na svoj specifični, art način. Sinefilima i općenito filmofilima će najava novog fantasy filma u kinima biti dovoljan poziv za kupnju ulaznice. Kao halo efekt, dovoljno je vidjeti plakat filma. Međutim, dovoljno je samo zrno (utjehe) iz trailera da bi Vam bilo jasno kako je ovo drugačiji film. Puno više art drama, a puno manje žanrovski. Je li redatelj uspio sa dekonstrukcijom davnih mitova i je li se sve isplatilo? U financijskom smislu, na kino blagajnama – sigurno nije. Ali, to vjerojatno i nije bio cilj. Redatelj je htio ispričati svoju (umjetničku) priču, sa svojim (umjetničkim) stilom. Stručn(ij)a kritika će ovaj film primiti bolje, nego obični gledatelj, koji je vidio neke mačeve pa pohitao kupiti kino ulaznicu. Autor ovih redaka, koji je otprilike znao što ide gledati (a bez posebnog istraživanja teme ili čitanja o filmu) je film pogledao okružen s ljudima, koji su na kraju začuđeno rekli: Pa jel’ to to?! Obitelji sa djecom, koje su očekivale vitešku priču (privučeni mačevima ili sjekirama s kino plakata) su pomalo zaspale u sjedalima, a sve zbog usporenog (na trenutke i previše usporenog) tempa filma te antiklimaksa. Slow burn radnja u nekim filmovima zna nagraditi strpljivog gledatelja, no ovdje ne postoji onaj pravi (akcijski) obrat. Međutim, sve navedeno ne znači da je film loš i da ga (prije svega) znalci i fanovi žanra ne bi trebali pogledati. Naprotiv, potrebna je samo mala priprema (možda i čitanjem tekstova na Vašem omiljenom filmskom portalu) i to će biti dovoljno za iskusnije film(ofil)sko oko. Redatelj je otišao u potpuno drugu dimenziju, ali je unatoč nedostatcima, donekle poštovao kanone žanra i isporučio proizvod, koji nije loš. Naprotiv, samo drugačiji. Prije svega, trebamo cijeniti njegovu vizualnu poetiku, tj. dobru kombinaciju glazbe (Daniel Hart) i fotografije (Andrew Droz Palermo).
Lowery, koji je ujedno i scenarist, je preradio srednjevjekovnu poemu iz 14. stoljeća, pod nazivom – Sir Gawain and the Green Knight. Radi se o još jednoj u nizu arturijanskih legendi. Inače, Gawain je bio i sporedni lik u legendarnom Excaliburu (tamo ga je glumio mlađahni Liam Neeson), a također je ekraniziran i u filmu Gawain and the Green Knight iz 1973. te svojevrsnom remake-u, Sword of the Valiant, u kojem je glumio i legendarni Sean Connery. Te legende i mitovi očito nisu laki za ekranizaciju, jer te filmove i ne pamtimo u većoj mjeri. Naravno, osim legendarnog Excalibura, koja je posebna i viša kategorija viteškog filma, odnosno (fantasy) žanra. Lowery je u mlađim danima bio pod utjecajem još jednog fantasy filma – Willow (Val Kilmer i redatelj Ron Howard) pa je određene slike posudio iz tog filma (rešetka/krletka koja visi s kosturima unutar i sl., što su motivi obrađeni i u starijim filmovima). Sam Zeleni vitez je u vizualnom smislu vrlo dobar i zastrašujući. CGI je ovdje upotrijebljen s mjerom, a općenito je snimatelj bio na visokoj razini. Naravno, svako oko je drukčije pa i doživljaj filma može biti drukčiji, ali vizure mitološke pustopoljine (wastelanda), kao križanca između škotskih Highlandsa i irskih šuma ili ruske stepe, su pamtljive. Naturalistički ton eksterijera u magli, dimu ili snijegu je dovoljan mamac za znalce i pravi pokazatelj kako se živjelo u srednjem vijeku (domaće životinje, ne-higijena i sl.). Naravno, kako je film ograničen (nevelikim) budžetom, ovdje nema masovnih (epskih) scena, jer se prije svega radi o pojedincu i njegovoj intimnoj priči. Dakle, svi ostali dijelovi legende – kralj Arthur, kraljica Guenevire, vitezovi okruglog stola, Merlin, mač Excalibur i sl. – su sporedni. Naime, priča o sir Gawainu se nastavlja poslije one mitološke priče o utemeljenju Camelota te kasnijoj potrazi za svetim gralom, ali ujedno se radi o inverziji tih priča. Naime, što je potraga za Zelenim vitezom, osim nove (ali intimnije) potrage za svetim gralom.
___________________________________________________________________________
Upozorenje: Ukoliko želite pogledati film, bez daljnje analize, ovi odlomci će Vam biti dosta za prvi pogled i ovdje možete stati sa čitanjem te se istom vratiti poslije gledanja, jer u daljnjem tekstu slijedi određena filmofilska analiza radnje i neizbježni spoileri. Svi ostali čitatelji, mogu slobodno nastaviti.
___________________________________________________________________________
Foto: A24
Spoiler alert! Dakle, filmska (i mitološka) priča nam govori o sir Gawainu, nećaku kralja Arthura (Sean Harris, koji ime Gawain izgovara na nekoliko načina pa čujemo i „Garwin“ i sl. imena ), koji je želio postati vitezom. Stoga je prihvatio (sportski?) izazov tajanstvenog Zelenog viteza (Ralph Inesson). Patel (Milijunaš s ulice, Chappie, Lav, Hotel Mumbai) ovdje glumi mladića koji se želi zabavljati na dvoru i tek treba ispričati svoju priču. Za poduhvat vrijedan viteštva je potreban neki vanjski faktor, a to je upravo tajanstveni Zeleni vitez. Dolazak misterioznog Zelenog viteza na dvor, točnije pred sam okrugli stol je solidna horor scena. Ovdje su divovski zeleni vitez (amalgam Drvobradaša/Enta iz Gospodara prstenova i Groota na steroidima iz Čuvara galaksije) te njegov konj prikazani prirodno, bez specijalnih efekata. Potezi kamere skrivaju cijelu vizuru u polutami, ali su ujedno i prilično hororično pamtljivi (npr. kao Nazguli na konjima, u Gospodaru prstenova, samo u ovoj sceni bez CGI-ja. Dakle, samo kostim i dobar rad kamere). Uvijek je bitan balans horora u fantasyju te je u tom početku, redatelj napravio dobar posao u Irskoj. Naime, stvarni dvorac Cahir, koji predstavlja srednjevjekovne kulise filma (kao i filmski studio), je smješten u bajkovitoj Irskoj, koja nije prvi puta izabrana kao kulisa fantasy žanra.
Tko ili što je Zeleni vitez? Prema legendi moglo se raditi o jednom (maskiranom) plemenitašu imena – Bertilak de Hautdesert (ili Bernalk i sl.). Štoviše, u smislu filma, tajanstveni vitez je možda Lord, kojeg je glumio Joel Edgerton (puno gledatelja voli Edgertona i sigurno je dao određeni misteriozni štih liku i djelu kojeg glumi, ali autor ovih redaka nije posebno euforičan kada je o Edgertonu riječ). Prema drugim legendama keltske mitologije, Zeleni vitez je možda i personifikacija vraga. U filmu ga je, na sam Božić, očito prizvala vještica Morgana (ovdje figurira kao Gawainova majka), koja također živi u Camelotu. Je li lik Morgane mogao biti bolje ekraniziran u filmu, ostaje za raspravu, ali očito je redatelj išao prema poglavljima iz srednjevjekovne poeme. A propos Zelenog viteza, isti nije toliko zelen, više ga skriva tamniji oklop, a zelena boja pomalo isijava iz njega. Zapravo, zelena boja bi mogla simbolizirati i prirodu. Možda se u svemu, u nekoj pozadini, može nazrijeti i (moderna) ekološka tema filma. U svakom slučaju, obilježje vraga je i preživljavanje dekapitacije u prvotnom dvoboju (nije dvoboj, već gentlemanski sporazum), kojeg tajanstvena utvara gentlemanski prepušta lažno samouvjerenom Gawainu. Zapravo utvaru Zelenog viteza, koji kao Bezglavi konjanik iz Sanjive doline Tim Burtona jaše pustopoljinom, sa horoskim glasom – bi mogli smatrati kao pogansku oporbu prvotnom kršćanstvu, čiji su predstavnici dvorjani u Camelotu. Ti dvorjani su ostarjeli, bolesni, a možda i (seksualno i drukčije) devijantni pa je potrebno učiniti vandalski prepad i srušiti zapadno rimsko carstvo. Dakle, arturijanska legenda je nastala negdje na razvalinama Zapadnog rimskog carstva da bi i sama (kao Rimljani) postala poročna, nemoralna. Ta bolest ili starost likova u Camelotu prikazuje određeni sumrak bogova, a katalizator svega je dolazak Zelenog viteza.
Ide vrijeme, dođe rok: Eto vraga, skok na skok
„Stoga, vidimo se za godinu dana“, kaže gentlemanska i hororična utvara. Ali godina prođe prebrzo…i put prema pronalasku vraga u Zelenoj kapeli počinje. Božić nije vrijeme radosti. Gawain, koji ima i drugo oruđe – vitezovu sjekiru, koja je nešto poput Thorovog čekića – je zapravo Alisa u zemlji čudesa ili Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza. Camelot je bio njegov Kanzas. Patel, koji je namjerno izabran u njemu nesvojstvenoj (viteškoj) ulozi, svojim filmskim putem nalazi različite osobe, a sve te osobe su svojevrsne utvare. Križni put sa različitim postajama i odiseja čovjeka koji je htio postati kralj (tj. barem vitez). Možemo se zapitati, je li sve samo san, posebno od scene, kada ga zarobi Scavenger/strvinar (subjektivno uvijek antipatični sveti jelen – Barry Keoghan, glumio i u Dunkirku). Ista scena je pandan razbojničkom prepadu u Kubrickovom filmu Barry Lyndon (samo smještena u neodređeno srednjovjekovlje, a ne barok). Lowery preferira scene s kosturima i mrtvačkim glavama i taj štih uvijek ide odlično uz ovakve filmove. Je li Gawain vidio svoju sudbinu pa se oštricom mača oslobodio…ili nikada nije ni otišao iz one šume(?), ostaje za analizu. Sve postaje križnog puta prema poemi su simboli. Tako ravnica i livada između šuma, kao ratno bojno polje, sa razasutim leševima, zapravo simbolizira mitološku bitku kod Badona, u kojoj je sam kralj Arthur posjekao 960 duša. Strvinar (Keoghan) očito ima problem s Arthurovom svitom.
Nadalje, redatelj nam ponovno poklanja art horor scenu u susretu sa Svetom Winifred. Ista je prema staroj kršćansko – poganskoj legendi bila dekapitirana od svog zaručnika, kada se umjesto braka odlučila za odlazak u samostan.
Gawain: Moja gospo, jeste li vi stvarni ili ste duh? (sličan upit postoji prema Merlinu u Excaliburu!)
Winifred: Zar je bitno? Ja samo trebam svoju glavu.
Gawain: I ja ću trebati svoju, do završetka godine.
Zaron u djevičanski izvor, koliba usred šume i sve vizure iz noćnih mora daju solidan dojam art horora, dok će ljubiteljima mainstreama smetati naivni i starinski dijalozi u duhu srednjevjekovnih pjesama te (kao što smo rekli) slow motion tempo. To je redateljsko pravo i to je njegova vizija, čak i ako nas previše metaforički pa i doslovno masira. Gawain je u svakom trenutku oprezan i oklijeva. On oklijeva i u fantastičnoj SF sceni drevnih divova koji su hodali Zemljom. Divovi su svojevrsni mitološki Inženjeri (puno većih proporcija) iz svemira Ridley Scotta. Potpuno eterični, još više humanoidni i nevjerojatno dojmljivi, pogotovo zato što im tu naizgled nije mjesto. Očekivali bi zmajeve, vukove, vile, hajduke, orke, ali ne i svemirske divove. Ti prozirni kolosi su zapravo došli iz svemira A.C. Clarkea i možda se pojave u nekoj verziji Treće Odiseje: 2061. ili u Posljednjoj Odiseji 3001. Možete li me ponijeti preko doline?, upita Gawain, ali opet oklijeva.
You are no knight.
Dolazak u dvorac, u kojem obitavaju Lord (Edgerton), Gospa (Vikander) te starija ženska utvara (koja dolazi iz svemira Guillerma del Torra) sa povezom preko očiju (a ista može biti personifikacija Gawainove majke, vještice Morgane) – je zadnja postaja pred Zelenom kapelom. Njihovi dijalozi (utvara s povezom je nijema…ili samo šuti) nisu posebno koherentni, ali je vidljivo da je Crvenkapica došla u kolibu, u kojoj (umjesto bake) spava vuk. Gospa mu je napravila i zeleni pojas, koji je uz ratničku sjekiru, služi kao svojevrsna amajlija. Međutim, on nije pravi vitez pa mu je cilj što prije izaći iz te (zadnje) postaje križnog puta. Edgerton zna tajnu i želi razmjenu onoga što je našao u dvorcu, jer možda je on tajanstvena utvara zelen-babe, iako ne možemo biti sigurni. Panteizam je sveprisutan u filmu. Od simbolike zelene boje ili puste prirode, kroz koju križari glavni junak. Ta odlika se očituje i u divljoj životinji, koja prati Gawaina u njegovoj odiseji pustopoljinom. To je (lukava) lisica, koja odjednom ima i dar govora. Životnije koje govore nisu samo dio tv reklama (npr. Cocolino, omekšivač rublja) ili crtanih filmova. Tu vrstu art horora (jer doista je uznemirujuće, kad životinja, makar i digitalizirana – progovori) je koristio i Von Trier u (ipak puno više zamornom) Antikristu. What does the fox say?(“Ring-ding-ding-ding-dingeringeding!, jedna od najsmješnijih pjesama svih vremena, zar ne?). Lisica, još jedna moguća personifikacija vještice-majke Morgane, kaže:
Your doom is at hand!
Foto: Screenshot
…drugim riječima, vrati se kući sinko…ti nisi pr(a)vi vitez…Međutim, Gawain ipak ne posustaje. Prolongirana scena hiberniranog (sada ipak u CGI obliku) Zelenog viteza je završni art dodatak. Mi čekamo da se utvara na prijestolju, u nekoj drvenoj kapeli (radi se o obraslim stablima, možda i kamenim ostacima), probudi. I u tom iščekivanju postoji određeni strah, ako ste fanovi ovakvih filmova. Na licu Drvobradaša ili Zelen-babe bi se moglo nazrijeti mijenjanje oblika (shape-shifter). Naime, netko pažljiviji bi mogao reći kako se na njegovom licu, razaznaju likovi osoba s kojima se Gawain susreo, a tu je opet i vještica – majka. Što je sve Gawain vidio u svojim vizijama i bi li one doista bile istinite (njegov trijumfalni dolazak Camelot, viteška prisega, rođenje sina, nogiranje pučanke, novi ratovi i gubici…) nije bitno, jer sve trebamo shvatiti kao igru. Kralj Arthur na početku kaže: Remember, it is only a game. U tom smislu, Zeleni drvobradi vitez, koji sjedi na prijestolju, je svojevrsni Djed Božičnjak, a takav je i njegov (pomalo ho-ho-ho, humorni) ton. Lowery (ne)uspješno mix-a žanrove, ali njegov specifični art je konstantan. Zapravo, sve ove potrage za čarobnjakom iz Oza su još davno opisane u legendarnom Stalkeru. Tamo lik Profesora kaže:
„Dragi moj, svijet je tako neopisivo dosadan…Nema telepatije, nema duhova, nema letećih tanjura. Oni ne mogu postojati! Svijetom vladaju željezni zakoni. Ti zakoni se ne mogu slomiti. Ne nadajte se letećim tanjurima! To bi bilo previše zanimljivo.“
Dakle, Lowery možda i (ne)svjesno odaje počast Andreyu Tarakovskom (ne nadajte se viteškom smislu), posebno u epilogu. Naravno tu je i bergmanovski (sedmi) pečat humanoidnih utvara. Ljudi su tražili sveti gral, a to je bila samo nečija igra. Igra koju nismo razumjeli, jer nema svetog grala. Međutim, s druge strane, neka telepatija je ipak postojala u ruskom art (SF) filmu, iako nismo vidjeli čudovišta. A u Zelenom vitezu smo ipak vidjeli određena čudovišta, ali s druge strane, humorni ton Djeda Mraza na prijestolju, nam možda i potvrđuje da je sve bila igra, odnosno svojevrsni test (hrabrosti, izdržljivosti, časti). Dakle, možda je potraga (za gralom muškosti) ipak vrijedila(?). Sve je ambivalentno, kao u snu i najslađe se smije, onaj koji se zadnji smije. Onaj koji raspolaže većom moći ili magijom…A sad, moj hrabri sinko i viteže – laku noć. Ho-ho-ho…
Ono što bi istinski fanovi viteškog – fantasy žanra htjeli, naravno nije utjelovljeno u art filmovima (malo art-a svakako, ali ne da isti prevlada). Pravi žanrovski fanovi žele čudesnu mješavinu Kraljevstva nebeskog, Bravehearta, Gladijatora (u onoj inicijalnoj bitki protiv Germana u šumi), začinjenu s legendarnim Excaliburom Johna Boormana (kojeg je kopirao i Jackson u trilogiji Gospodara prstenova) ili možda Conanom. Sve to umijesiti, staviti u pećnicu ili prokuhati i dodati žlicu Kurosawinih samurajskih epova. To bi bio extra viteški (fantasy) film. Kada jedan redatelj to uspije (a bez previše artificijelnog CGI-ja) to će biti razlog za ep od filmskog eseja. Do tada,T zapamtite – Lowery je napravio solidan art film u kojem će i žanrovski fanovi sigurno uspjeti naći nešto za sebe. Jer i ako nismo vitezovi u potpunosti, mi smo sigurno na viteškom i zmajevom putu. A zelena boja majke prirode i Zemlje je (uz sve nedaće klimatskih promjena) je još uvijek tu. Vazdazelena.
Zeleno je ono što ostaje kad žar nestane, kad strast umire i kad mi umremo.
(Alicia Vikander, kao Lady)
OCJENA: 7.5
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori