REDATELJ: Sam Peckinpah
GLAVNE ULOGE: William Holden, Ernest Borgnine, Warren Oates, Ben Johnson, Robert Ryan, Edmond O’Brien
TRAJANJE: 145 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Wild Bunch
GODINA PROIZVODNJE: 1969
Give ’em hell, Pike!
(Dutch)
Legenda kaže kako se uz granicu SAD-a i Meksika, tamo uz Rio Grande, kroz doline, brda te kroz sela i divljinu, još uvijek čuje grohotan smijeh Pike Bishopa (možda i najbolja uloga Williama Holdena) i njegove opake družine. Smijeh, koji odolijeva vremenu, baš kao što svim neprilikama odolijeva i legendarni western – Divlja horda/The Wild Bunch/Grupo salvaje. Revolucija koju je donijelo ovo remek – djelo sedme umjetnosti, svojevrsni Gotterdammerung westerna, još uvijek odzvanja u našim ušima te je repetitivno gledamo (baš kao što se repetira oružje, koje ispaljuje kišu metaka), jer ista nikad ne dosadi. Pravi filmovi su kao prave žene, uz njih ostajemo do kraja – vjerojatno bi mogao reći neki redateljski kauboj, usamljeni odmetnik, baš netko nesvakidašnji, netko tipa – legendarni David Samuel Peckinpah. Divlja horda je 1969. izula western iz čizama, potom ga je brutalno silovala i objesila ga naopačke. Zatim ga je obješenog ostavila na žegi u pustinji čekajući lešinare da iskopaju posljednje oko mitu i legendi divljeg zapada. Naime, dolazila su nova, moderna vremena, a milost je znak slabosti. Još samo par godina prije, šarmantni Dean Martin je pjevao ponoćne serenade, John Wayne je branio ured šerifa sa djevojkama i starim šepavcima, dok su mu društvo pravili Robert Mitchum i mladi James Caan. Uvijek se sjećamo i legendarne Sedmorice veličanstvenih i svih vestern junaka. U žanr bi ponekad zalutao netko tipa Frank Sinatra, čak i Sean Connery (zaboravljeni Shalako) i razne platinaste ljepotice te bi svi bili mirišljavi, lijepi, zgodni i pametni, dok su držali ljestve nepostojećoj bajci te laganim pričama za laku noć. To su sve bile zubić vile. Onda se u Europi pojavio tzv. špageti žanr, koji je uz samurajsku podtemu, western iz šarmantnog dječjeg vrtića, naglo odveo u pubertet. Sve uz (jerihonske) trube Ennia Morriconea i dirigentsku palicu Sergia Leonea, Sergia Corbuccija (Django, Velika tišina) i drugih.
Paralelno se u Americi rađao, novi mutirani soj westerna, kao što su bili Profesionalci (Lee Marvin, Burt Lancester, Claudia Cardinale i dr.), ali pravi rodonačelnik tog svetog, ali sada potpuno izmijenjenog western žanra, bio je redatelj Sam Peckinpah (Major Dundee, Psi od slame, Bijeg, Pat Garett & Billy the Kid, Donesite mi glavu Alfreda Garcije, Željezni križ, Konvoj, Ostermanov vikend…sve kultni naslovi). Kao mladić, Peckinpah je, kao pripadnik američkih marinaca, bio svjedok završetka Drugog svjetskog rata u Kini te se uživo upoznao s brutalnim nasiljem (formalno nije bio u na prvoj liniji, ali svejedno u borbenom sektoru pa je realnost ipak ostavila ožiljak, trag u beskraju duše), koje ga je pratilo do kraja filmskog života, a i civilni život mu je bio – buran. Postao je alkoholičar i narkoman, vjerojatno pod utjecajem PTSP-a i demona u glavi. Svojevrsni enfant terrible Hollywoda uvijek u sukobu s vlasnicima studija, producentima, uvijek bez dovoljnog budžeta, ali netko tko je donio novu iskru žanrovskom filmu. Naravno, ta nova iskra je više bila bomba, nastala ne samo po sjećanjima na brutalnost drugog svjetskog rata, već i po brutalnosti vijetnamskog rata. Upravo je Vijetnam, zajedno s rasnim nemirima te političkim atentatima, uz dašak seksualne revolucije i žličicu (Vegete) narkotika i opijata, te ’67./’68./’69. donio taj novi delta soj u sve filmske žanrove onog doba (npr. Planet majmuna, Noć živih mrtvaca, Dirty dozen, Kubrickova 2001. i ostali drugačiji naslovi) i zauvijek ukinuo zlatno doba Hollywooda. Peckinpah je samo postao najpoznatiji, bolje rečeno – najozloglašeniji – po svom naturalizmu nasilja i prikazanoj brutalnosti života, koju je ostavio na filmskoj vrpci. Naravno, sve kasnije modernizirano i stilizirano filmsko nasilje je izašlo iz Peckinpahove kabanice. Već je naglašeno da je Divlja horda preokrenula tadašnji western za 180 stupnjeva. Bila je izrazito politički nekorektna i brutalna i to toliko da je (kao neki kriminalac) silovala stari western (kao nevinu damu) te ga ispljunila iz svojih smrdljivih usta pa onda zapalila u nezaboravnoj vatri. Da, kao nevina školarka, stari western je proplakao i nestao u bespućima povijesne zbiljnosti, zajedno sa svojim romantičnim junacima (makni se u stranu, Johne Wayneu), jer uvijek dolazi novo, novo vrijeme. Film ima nekoliko verzija (director’s cut), a original je čistih 145 minuta pokolja za pokoljenja, jer epilog je upravo takav – pokolj (za) stoljeća. Mnoge poznate osobe ističu Divlju hordu, kao najdraži film (npr. između ostalih i legendarni Ivica Kostelić…).
Peckinpah je napisao scenarij Divlje horde zajedno s Walonom Greenom uz glazbenu podlogu Jerryja Fieldinga te pamtljivu fotografiju Luciena Ballarda. Revizionistički western (Nepomirljivi, kao danas najpoznatiji revizionistički western je došao dvadesetak godina poslije Horde) zapravo je bio istinski, a ne revizionistički u smislu mijenjanja povijesti, jer je upravo klasični western bio svojevrsni lažni, uljepšani (romantičarski) prikaz te povijesti. Takvi westerni su zapravo bili u skladu sa realnošću modernog života. Baš kao što je stari Hollywood krajem 1960-ih zauvijek nestao, tako se i priča ovog westerna nastavlja na tu realnost i govori nam o nestanku divljeg zapada i ljudima koji se moraju prilagoditi novom trenutku. Godina je 1913., konji i kočije bivaju zamijenjeni željeznicom, automobilima, avionima te industrijskim strojevima. Kada Pike i njegova ekipa prvi put ugledaju automobil, koji se vozi prašnjavim ulicama, kao da su vidjeli NLO. Nadalje, obični coltovi i wintchester-ke i sve one starine, bivaju zamijenjeni automatskim oružjem – strojnicama. Gradovi više ne izgledaju kao drvene kulise u pustinji, jer došlo je vrijeme mramora, kamena i željeza. U osvit prvog svjetskog rata javlja se pokretna industrijska traka, koja je izbacila nepotrebne manuelne radnike. Naši ostarjeli junaci se trebaju prilagoditi tom vremenu, kako ne bi bili izbačeni, baš iz te – pokretne automatske (životne) trake. I naravno, uvijek imamo priču o posljednjem poslu prije umirovljenja.
“I wouldn’t have it any other way” (Pike)
Film nas od uvodne špice uvodi u začarani krug nasilja, kojim Peckinpah opisuje apsurdnost realnog života – ratova, atentata, silovanja, kriminala – svega onog, čega su ljudi ionako svjedoci, svaki put kad upale tv prijemnik ili dok gledaju vijesti. Opisuje se perpetuirana povijest nasilja. Prvo je sve bezbrižno i tiho. Djeca se igraju na ulici i imamo onu hiperbolu sa škorpionom i mravima, koja anticipira buduće događaje i koja nam zapravo prikazuje odmetničku bandu Pike Bishopa. Tu divlju hordu još čine i Dutch Engstrom (znate karakteristični smijeh i zube legendarnog Ernesta Borgninea), braća Lyle (Waren Oates) i Tector (Ben Johnson) Gorch, Meksikanac Angel (i stari kompanjon Sykes). Da, naša simpatična družina, maskirana u američke vojnike, je simbolički zarobljena (kao neki škorpion, na kojeg su navalili mravi), iako su trenutno na slobodi. Kao što je David Lynch u Plavom baršunu simbolički prikazao pitoreskni gradić, a ispod uredne trave su trulež, kukci, prljavština, odsječeno uho – tako i Peckinpah (filmski ranije) prikazuje podvojenost svijeta. Onaj automatski i (danas bi rekli) digitalni svijet, koji proždire onaj analogni, stari svijet. A žene, djeca, nevini starci, ili cijela vjerska procesija poslije mise, će uskoro postati kolateralne žrtve u prvoj sceni žestoke filmske pucačine. Dok simpatična družina pljačka banku (epizoda poludjelog Bo Hopkinsa s rečenicom – Well, how’d you like to kiss my sister’s black cat’s ass?), sve ih nadgleda druga banda, ona sa strane ljudi iz potjere…I oni su samo plaćenici, ali nedostaje im kohezivni faktor, karizma, to nisu pravi ljudi, kao oni što su im plijen – kako kaže Deke Thornton (Robert Ryan), čovjek koji ima neriješene račune s Pikeom, ali ga svejedno cijeni:
We’re after men. And I wish to God I was with them… What I like and what I need are two different things.
Foto: Screenshot
Peckinpah bez problema prikazuje pokolj u pograničnom gradiću s nevinim kolateralnim žrtvama – ovdje Vam metak probija rupe u tijelu, krv lije na sve strane, a svi mi smo, iz prvog reda, svjedoci brutalnosti i to puno više, nego u filmovima legendarnog Clint Eastwooda. Peckinpah je fokusiran na stradavanje žena i djece, ali upravo i te žene i djeca, tijekom filma – uzvraćaju paljbu i jednako ubijaju one druge, jer nitko nije nevin. Začarani krug nasilja od prapovijesti do danas. Slow motion, samo naizgled usporava kinetiku, jer upravo dok gledamo usporene snimke (kao na tekmi na tv-u) mi smo još više fokusirani na kontinuirani masakr i doslovno vidimo rane u koje penetriraju ubojita borbena sredstva. Kakav majstor iza kamere i kakvi frajeri ispred nje! Vrhunski! Vođa bande Pike Bishop je čovjek starog kova – samuraj bez gospodara – koji drži do tradicionalnih vrijednosti i moralnog kodeksa. On je timski igrač, ali i zapovjednik bez kompromisa pa kaže:
Nećemo se nikog riješiti, ostat ćemo zajedno, kako smo i bili…When you side with a man, you stay with him! And if you can’t do that, you’re like some animal, you’re finished! *We’re* finished! All of us! (kao da čujemo: We’ll leave no man behind, iz legendarnog Pada crnog jastreba)
Stari kompanjon Sykes (Edmond O’Brien) je ovdje kao još jedan glas razuma. Bishopovi odmetnici više nisu u cvijetu mladosti, ali Sykes je još malo stariji i još malo mudriji. Pike nosi brkove, jer što je muškarac bez brkova(?), ali Sykes ima bradu i kao da uz narodne mudrosti i alkoholni dah nagovještava, da će ih sve preživjeti. Zapravo Peckinpah i sam definitivno progovara kroz svoje likove. Na filmskom setu su angažirani i naturščici, kao meksički seljani, a žene na seoskim zabavama, koje udovoljavaju svim prohtjevima muškaraca su navodno bile prave – prostitutke. To je Peckinpah – kurve, alkohol, droga, nasilje – sakrij se u mišju rupu Quentine Tarantino, ti filozofski ljubitelju predugih razgovora i ženskih stopala… Zapravo sva pucačina u filmu je sama po sebi pornografija (John McTiernan je pucačinu u Predatoru, posebno kada meci iz strojničkog topa paraju džunglu, ali ne pogode nikoga, jer Predator je nevidljiv – usporedio s porno filmom…) međutim Peckinpah je imao puno više žrtava i krvi od McT-a) jer meci doslovno penetriraju svuda i prave rupe na svemu. Tako da, osim žestoke cuge, imamo i žestoki seks, koji će sigurno zadovoljiti sve ljubitelje pravog erotskog krvoprolića, a sve u skladu s devizom vremena – seks, droga & rock’n’roll. Uopće ne smeta što su izvođači tih teških rock nota, koji oslikavaju teškim bojama, zapravo ostarjeli muškarci. Ponavljam, William Holden u kombinaciji s ostalima (npr. Borgnine u odličnoj formi ili Ryan s krilaticom: What I like and what I need are two different things), daje možda i najjaču glumačku preformansu karijere, jer napokon je i on bio dovoljno star za to, životno iskustvo (baš kao i Clint u Nepomirljivima).
Peckinpah u western žanr uvodi i početak Prvog svjetskog rata. Kaiserov izaslanik general Mohr i njegov pobočnik su došli pomoći meksičkoj vladi i potencijalno je nagovoriti na ulazak u pakt sa Centralnim silama, a protiv Antnante. On bi htio i tada neutralni SAD, nagovoriti za pristupanje Kaiserovom Reichu. Nezaobilazna je tzv. trgovina oružjem ili bolje rečeno – krađa oružja, što je odličan materijal za Peckinpahovu humornu kritiku domaće politike u realnom vremenu.
Mohr: Bilo bi nam jako korisno, kad bi upoznali neke Amerikance, koji ne dijele naivna stajališta svoje vlade.
Pike: Well, we share very few sentiments with our government.
Nestabilni Meksiko je također, plodan teren za sve filmske krvave avanture. Zanimljivo kako je američko – meksička granica (život na granici je opasan i tvrd) i danas prilično nestabilno područje, sa brutalnim pojedincima i grupama. Sjetimo Sicaria (pamtljive scene pucačine), Nema zemlje za starce, Hell or high water, Divljaka Olivera Stonea (djelomično i Counselor Ridleyja Scotta) i sl. filmova, koji svi crpe te brutalne elemente, a svi za mjesto radnje imaju – granicu – krajinu koju treba spaliti, kao močvaru koju treba isušiti… U Hordi imamo kulisu meksičke revolucije (tzv. zapata western, kao jedna od inačica špageti westerna), Sancho Villa paradigmu, seljake u borbi za pravicu, a protiv ljigavih federalesa (samozvani general Mapache je samo bandit u uniformi, kako bi rekli pripadnici Bishopove družine ili obespravljeni seljaci). Sve navedeno predstavlja odličan mix westerna sa natruhama pravog ratnog filma. I kada se spomene sintagma divlja horda, zapravo nije jasno – koga ona označava (?) – Pikeovu družbu, prljave, smiješne i naivne Thorntonove lovce na ucjene, koji rade za željeznicu, prljave federales vojnike (koji kao da su izašli iz špageti kabanice majstora Leonea) ili seljačku bunu meksičkih starosjedioca(?) Sve nabrojene grupacije se mogu označavati – divljom hordom. Postoji i onaj dječji motiv, npr. dječak kurir u vrtlogu rata, pa dječak na nišanu puške s namrgođenim licem, kao snajperist iza rešetaka i sl. Seoski starješina, Don Jose (potencijalno predstavlja nekakvu emanaciju likova iz Kurosawinih filmova) i sam kaže:
We all dream of being a child again, even the worst of us. Perhaps the worst most of all.
Foto: Screenshot
Peckinpah želi naglasiti da smo svi rođeni na terenu divljaka i da ćemo kad-tad i sami postati brutalni divljaci, jer inače nećemo preživjeti… A najgora djeca su zapravo odrasli. Doduše, ovdje djeca i pucaju na odrasle, jer su odrasli ionako brutalni sami od sebe. Ovdje Vi pucate u žene pa Vam žene uzvrate pucnjem u leđa. Pripadnik Bishopove družine – Angel – u napadu bijesa (ne)namjerno ubija svoju djevojku, koja je u potrazi za lagodnim životom, postala dio Mapacheove prljave kamarile. On je mogao/trebao pucati na smrdljivog generala, ali bijes ga navede da ubije ženu (koja naravno, nije nimalo – nevina). Masni i smrdljivi Mapache se samo nasmije, jer u njegovom krdu ima još mucho linda bonitas. Osim kolateralnih žrtava u formi (naizgled) nedužnih žena i djece, Peckinpah (u stvarnom životu oženjen za meksičku glumicu pa poznaje prostor i ljude) ubija i konje (zar ne?), jer izrazito je pamtljiva scena miniranja mosta i klasični slow motion konjanika, koji padaju u rijeku.
Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, dok je moja strojnica uz mene (govori tiho i nosi batinu uz sebe)…
Nakon što su svjedoci beskrupuloznog masakra nad zarobljenim prijateljem, koji je i mučki ubijen (a izdala ga je njegova majka!, možda ga htjevši zaštititi…dakle, opet istočni grijeh žene, kojeg Peckinpah povremeno naglašava pa bi netko mogao reći da je naš redatelj možda mizoginist, iako se više radi o mržnji prema ljudskom rodu općenito), Pike i ekipa ponovno uključuju svoj moralni/bushido kodeks starih samurajskih revolveraša bez gospodara (ronina) i kreću u osvetu. Stupajući ulicom sa oružjem na gotovs (Let’s go!), oni su zapravo četvorica veličanstvenih. Kako dobro bi se ovdje uklopio jedan majstorski Moricconeov soundtrack, nešto tipa Il Mercenario, a moderna posveta ovoj sceni bi se našla u modernističkom kaubojskom surf rock, npr. u pjesmi Comin’ undone, iz suradnje Chrisa Eckmana i grupe Bambi Molesters (tj. The Strange). Nakon što Pike sredi ljigavog Mapachea i njemačkog izaslanika, na trenutak cijeli garnizon vojnika ostane paf i u sveopćoj tišini (All quiet on the western front), ponovno odjekuje grohotni smijeh naših (anti)junaka, u ovoj Peckinpahovoj dolini smrti. Svi se sjećate Ramba IV, kada šutljivi John Rambo u Slyjevoj izvedbi, u ruke dohvati onaj veliki PAM i počne skidati crvene kmere, kao u video igrici…Svi se sjećate Brad Pitta u filmu Fury, kada dohvati mitraljez na vrhu izgorenog tenka i počne likvidirati cijelu SS bojnu, kao da su na vatrogasnoj vježbi, što bi Johnny Štulić otpjevao na način – istresi gorčinu do kraja. Takve rafalne prizore nam je vjerojatno prvi prikazao legendarni Sam Peckinpah. Ovo je bila simfonija automatskog oružja, u osvitu Prvog svjetskog rata…Naime, strojnica, na kojoj izmjenično sviraju svi pripadnici Bishopove družine (Franco Nero u Djangu par godina prije također daje pamtljivu rafalnu pucačinu, ali ova Peckinpahova je doslovno na steroidima) je svojevrsni peti pripadnik Pikeove družine – peta kolona! Kada se glavni junak, nakon što je ranjen u leđa (naravno, žena ga je ranila, a on joj je uzvratio sa Bitch!) u nezaboravnom vatrometu naturalizma i usporenih snimki – napokon dočepa te strojnice…njegov stari frend Dutch može samo reći onaj evergreen one liner:
Pokaži im pakao, Pike!
I bi pakao…Legenda kaže da ona strojnica s beskonačnim punjenjem i dalje strahovito i bespoštedno puca po svima – ženama, djeci, starcima, dobrima, lošima, zlima te da se i dalje čuje onaj karakteristični smijeh naših duhova prošlosti, jer kako bi rekao legendarni sir Winston Churchill – If you’re going through hell – keep going, a znali smo i jednog pametnog čovjeka, koji nas je naučio da se smrt svima smiješi pa jedino što čovjek zapravo može je – uzvratiti osmijeh toj istoj smrti…Uzvratiti s kamatama…Da, formirat će se nova divlja horda, ne samo s Dekeom Thortonom ili starim Sykesom, koji je eliminirao bezvezne lovce na ucjene. Možda će u igru ponovno ući neki teksaški rendžeri, ili razni brutalni narko karteli. A onaj garnizon, kao poprište pokolja stoljeća, kada na poprištu ostane samo jedan čovjek, zapravo nam priziva kasnije pustinjske (legionarske) filmove tipa: Marširaj ili umri (Gene Hackman, Terrence Hill, Catherine Deneuve), Legionar (Van Damme) i sl. Naime, nad glavama nam kruže lešinari, koji će se gozbiti masakriranim tijelima, a ostao je samo – last man standing. Upravo je to završnica Divlje horde.
Sykes: What are your plans, now?
Deke Thornton: Drift around down here. Try to stay out of jail.
Sykes: Well, me and the boys got some work to do. You want to come with us? It ain’t like it used to be, but it’ll do…
Ljubitelji naturalizma i političke nekorektnosti sigurno jedva čekaju remake Divlje horde, (po)najboljeg westerna svih vremena, možda pod dirigentskom palicom legendarnog Mel Gibsona (it will do), kojeg sigurno možemo zamisliti kao brkatog gringa Pikea. Jedva čekamo tu simfoniju nasilja, kroz rafalnu paljbu filmskog naturalizma i bespoštedne borbe do kraja, dok nam živo srce bije. Ili mi, ili oni…Jer, metak će nam uvijek reći istinu. Divlja horda u (ranjenom) srcu.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori