Naslovnica Akcija RECENZIJA: PAD CRNOG JASTREBA

RECENZIJA: PAD CRNOG JASTREBA

393
0
Photo: Getty Images

REDATELJ: Ridley Scott

GLAVNE ULOGE: Josh Hartnett, Ewan McGregor, Eric Bana, Sam Shepard, Tom Sizemore, William Fichtner

TRAJANJE: 144 minute

NAZIV ORIGINALA: Black Hawk Down

„Auuu…da vidiš sr*** u Ruandi“

Humorni isječak iz TanovićeveNičije zemlje“ doista pokazuje empatiju naših naroda & narodnosti (wink-wink, say-no-more). S obzirom da je cijeli svijet samo globalno s(ij)elo, dopustite mi da Vas, samo na trenutak, odvedem, možda ne u Ruandu (solidan”Hotel Ruanda”), već u Somaliju; i to u Mogadishu, 03.i 04. listopada 1993.

Look, these people, they have no jobs, no food, no education, no future. I just figure that we have two things we can do. Help, or we can sit back and watch a country destroy itself on CNN. Right? (u filmu „Kingdom of Heaven“ križar i obični kovač Ballian ima svoj moto, koji je zapravo vrlo sličan ovome te pokazuje filozofiju legendarnog redatelja R.Scotta – Nemo est vir qui mundum non redddat meliorum“).

Idealistički narednik Eversmann (Josh Hartnett) možda je prekršio osnovno pravilo „Zvjezdane flote & Ujedinjene Federacije Planeta“, ali uvijek vrijedi i ono drugo pravilo – kako ostati neutralan, kad to samo pomaže agresoru i ako vidiš da slabiji stradaju ? Međutim, tko su slabiji ili tko je točno neprijatelj? Upravo na taj način, tezu postavlja jedan od zarobljenih somalijskih bandita, dok ga na početku filma, ispituje general Garrison (klasični i legendarni Sam Shepard) – naravno da je situacija puno složenija od dobrih i loših momaka („Vi ne znate u što ste se upetljali…to je naš rat…“ –  Sam Shepard frajerski odgovara: „To nije rat, to je genocid“). Možemo reći kako je Ridley Scott, u petnaestak godina 21. stoljeća, napravio nekoliko filmova koji se bave tematikom Bliskog Istoka (odlični povijesni spektakl „Kraljevstvo nebesko“ (ne zaboravljamo legendarnog „Gladijatora“!), malo slabiji (egipatski) „Exodus“ pa vrlo dobri (akcijski) triler „Tijelo od laži“). Scott na Bliski Istok ne gleda samo, kao na „kolijevku civilizacije“, već i kao na rješenje globalnog problema. Ukoliko „rog Afrike“ donekle (geografski i sistematski) gledamo kroz prizmu Bliskog Istoka, naravno da se i u „Black Hawk Down“, može osjeti politička nota redatelja Scotta. Ali samo donekle, jer ovo je (subjektivno) prije svega, možda i najbolji „pucački“ film svih vremena. Naravno, prije svega ovo je ratni spektakl, ali neću ga nazvati „najboljim ratnim filmom“ – ipak, možda se radi o ponajboljoj pucačini (svih vremena, barem dosad). Ratni film nam je dao puno dobrih naslova (pisac ovih redaka u ratni film ne stavlja legendarnu „Schindlerovu listu“ ili „Pijanista“ i sl. filmove…to su prije svega drame), već baš one filmove, koji u sebi imaju ,ono što djeca zovu „pucačina“ (ili akcijske scene jakog pucanja). S druge strane npr. “Najduži dan” ili “Most na rijeci Kwai” nisu čista pucačina, nego, na prvom mjestu, spektakli. E, sad, kad smo otprilike utvrdili kako postoji podžanr (pucačine) u ratnom filmu, mislim da je intenzitet, dinamika, dužina i sve to – možda najizraženiji u „Padu crnog jastreba“ (u „Ryanu“ imamu uvodnu scenu iskrcavanja na plaži – barem u tom jednom dijelu, prikazuje najbolju pucačinu svih vremena – te završnu urbanu borbu u ruševinama, Stoneov „Platoon“ ima onu završnu borbu, meni osobno najdraži „Nedostižni most“ je odlično prikazao borbene akcije tijekom Drugog svjetskog rata, ne zaboravljam ni npr. „Zulu“ iz 1964. i sjajnog Michaela Cainea – vrlo dobar ratni film sa scenama bliske borbe kolonijalnih snaga i domorodaca ili vrlo dobre GibsonovBili smo vojnici” te odličan “Greben spašenih”. Zatim dolaze „13 sati: tajni vojnici Benghazija“, koji je donekle jeftinija, ali pristojna kopija „Jastreba“, kao i Eastwoodov „Američki snajper“ gdje nema puno intenziteta, dok je „Jedini preživjeli“ malo nekoherantan u kameri i neodostaje mu „grandioznosti“. Tekst koji čitate nema namjeru odgovoriti na pitanjekoji je najbolji ratni film?“, niti postaviti top listu i nabrajanje istih…samo pokušavam(o) napraviti distinkciju između intenziteta i dinamike oružane bitke na velikom ekranu (zahtjevan zadatak za filmske radnike, od scenarista do kamermana) i u filmskom žanru.
Photo: Getty Images
Dakle, prema knjizi Black Hawk Down: A Story of Modern War (novinara Marka Bowdena), Ridley Scott je snimio jedan od vrhunskih ratnih filmova. Građanski rat u Somaliji, koji je ostavio tisuće gladnih i ubijenih, u ono vrijeme nije mogao ostati nevidljiv za američku politiku (današnji Afganistan ili Yemen su ipak druga priča, kao i dan danas nestabilna Somalija…naime nesreća nije prestala američkom pobjedom ’93.). Političari su poslali UN, ali znamo koliko je isti (ne)učinkovit („UNPROFOR go home“, osim u slučaju mirne reintegracije). Amerikanci su poslali i svoje Rangere & Delta odred (bez Chuck Norrisa! – jer da je on bio ne bi pao niti jedan helikopter!). Mislili su da će sve to biti samo piknik na plaži, ali onda je netko ugasio svjetla i počeo je krešendo. Antologijske scene helikoptera iznad plaža Indijskog oceana (jednako cool kao „Walkyre“ u „Apokalipsi“), zalazak/izlazak sunca (Elvisova glazba u kokpitu bez Wagnera). Uz altruističnog Eversmanna, mora se spomenuti prekaljeni delta veteran Hoot, sa „Oakley“ sunčanim naočalama i biciklom (australski Hrvat Eric Bana sa teksaškim naglaskom) sa svojim univerzalnim monolozima: „Pitate me što mislim o politici, ideologijama i zašto smo ovdje? Nije bitno što mislim. Kad ti prvi metak fijukne kraj glave, politika i sva ta sr*** jednostavno prestanu postojati.“ (ili oproštaj PTSP ratnika na kraju, s motom filma, da ne ostavljaš čovjeka kraj sebe – ovdje je Bana, kao Rutger Hauer, u Blade Runneru improvizirao i na svoj način izrekao prvotno zamišljeni tekst o „dužnosti i domovini“): „When I go home people’ll ask me, “Hey Hoot, why do you do it man? What, you some kinda war junkie?” You know what I’ll say? I won’t say a goddamn word. Why? They won’t understand. They won’t understand why we do it. They won’t understand that it’s about the men next to you, and that’s it. That’s all it is.“).
Cijela glumačka postava je zanimljiva (glumci koji nisu Amerikanci glume upravo Amerikance). Simpatični uredski ratnik koji kuha odličnu kavu (prvotno iz „Minken bojne“, koji je ipak osjetio prvu liniju) Ewan McGregor (Grimesey), jedna od prvih uloga Tom Hardyja, malo Orlanda Blooma, pa Nikolay Coster Waldau – tu su i Željko Ivanek (poznat iz puno serija), Jason Isaacs (sličnu ulogu je imao u odličnom filmu Green zone (akcijska suradnja redatelja Greengrassa i Matta Damona u bourneovoj maniri), koji je također, na određeni način, ipak samo kopija „Jastreba“), William Fichtner – ne zaboravimo i Toma Sizemorea (također, praktički ista uloga kao u „Ryanu“, gdje je bio narednik Horwath(!!)) – meci se samo odbijaju od prekaljenog borca, a kad ga neki i pogodi – ma to je samo komarac.
Atmosfera i napetost u filmu postepeno raste. Plan je bio samo zarobiti neke lidere lokalnih klanova (a most wanted man – lokalni gospodar rata Mohamed Farrah Aidid, nije tada uhvaćen: „Do you think if you get General Aidid, we will simply put down our weapons and adopt American democracy? That the killing will stop? We know this. Without victory, there will be no peace. There will always be killing, see? This is how things are in our world.“…to je ono što nazivam(o) da lopta i dalje odskače, tj. ništa se ne mijenja). Operacija je trebala izgledati kao klasična policijska/antiteroristička akcija – uđi, otmi negativca i izađi. General Garrison operaciju prati s ekrana iz stožera, neki zapovjednici gledaju panoramu siromaštva iz „crnih jastrebova“. Humweeji na prašnjavim cestama, urbane favele iz kojih bosonoga djeca skrivaju radio stanice ili još gore – raketne bacače! Nekih 160 specijalaca kreće u rutinsku akciju. I onda – počinje rock ‘n’ roll – pad dva helikoptera i vojnik koji gubi uže iz ruku i pada u usporenom snimku, prašina i pješčana oluja. Pakao nastaje na ulicama i ne zna se tko puca na koga. Intenzitet borbe ne opada do redovne molitve sa pozivima iz džamije (Ridley Scott tek malo pokazuje sukob civilizacija, ne ide u problematiku kršćanstva ili islama, kao u „Kraljevstvu nebeskom“). Pilot je zarobljen („Nećemo te ostaviti Michael Durant“/ We’ll leave no man behind), masakrirani vojnici ratni su trofej na ulicama uz gromoglasno navijanje lokalne publike. Pratimo „rendžere“ i „delte“ u gradskom labirintu, a za njih vrijedi jedno pravilo: nema predaje ili always outnumbered, never outgunned! Akcija koja je trebala trajati jedan sat (uhvati kriminalca i vrati se u bazu) je potrajala skoro 48 sati (pjesnička sloboda, trajala je do idućeg jutra). Amerikanci su izgubili 19 vojnika te su imali i 73 ranjena (Malezijci i Pakistanci, tj. UN snage još 2 mrtva – dakle Pakistanci su ovdje bili good guys) – gubici somalijske paravojske neslužbeno se mjere u stotinama, neki izbori kažu i tisućama (ne treba licitirati tim brojevima). Jedna od najsnažnijih scena je trčanje (Mogadishu milja, kao poveznica sa trčanjem za opstanak, a ne za medalju, jer nije bilo dovoljno mjesta u transporterima, tenkovima i vozilima za sve) prema sigurnoj zoni na stadionu. Distinkcija koja pokazuje kako je sukob katkada uz svu nezaboravnu vatru i intenzitet – ograničen na manji prostor. Premoreni vojnici jedva trče prema sigurnom, iz zadnjeg kvarta još stiže pucnjava iz mitraljeza na neprijateljskim vozilima, ali odjednom vreva grada, tržnica, ljudi s onim prvotnim „mobilnim telefonima“, pije se čaj, gledaju u čudu umorne i prljave vojnike – civilizacija. Razlika između pakla i raja se broji u metrima (gdje je čistilište?).
Photo: Getty Images
Vrhunski soundtrack s klasičnim Hansom Zimmerom – odlična kamera koja prikazuje ne samo vrhunsko iskustvo pucačine, već i druge panorame. Redatelj Scott ne snima samo pucačinu tipa „Call of duty“ ili „Doom“, on nam, u donekle politički neutralnom ratnom filmu, prikazuje siromaštvo te nas upoznaje sa prvotnom „Al Qaidom“. Nažalost, ponekad smo osuđeni zemljopisom. Netko je rođen na brdovitom Balkanu, netko u Panonskoj mornarici, netko na Mediteranu kakav je nekoć bio…ali netko je rođen u Somaliji ili u pojasu Gaze ili u Siriji, ili u Afganistanu – bez struje, bez vode…i jedina nada mu je nekakav Hammas, ISIL, talibani. Kada se idealizam narednika Eversmanna (koji nam prikazuje pozitivni intervencionizam, naspram loše neutralnosti – naime, neutralnost uvijek pomaže agresorima) sudari s klincima, koji su egzistenciju pronašli u paravojskama i koji pucaju na tebe iz kalašnjikova ili stingera (problematika unovačene djece je prikazana u još jednom afričkom filmu – “Krvavi dijamant” Eda Zwicka, s uvijek solidnim di Capriom) možemo se zapitati – što mi ovdje radimo? Ali, kao što nam je Eric Bana rekao – zaboraviš sve kada čuješ prvi metak, bitan je samo čovjek do tebe (pilot Michael Durant je preživio i pušten je iz zarobljeništva). U filmu je odlično prikazan stoicizam vojnika u velikoj nevolji, hrabrost, odanost. Nije riječ o propagandnom pamfletu za beskrajne ratove američke administracije – razlog redatelj Scott koji je tada bio u odličnoj redateljskoj formi – iako u borbi nema ništa sveto, sve izgleda dovoljno cool, ali i realistično i relativno (politički) neutralno – jer bitan je samo čovjek do nas. Samo Vi i čovjek do Vas. Cilj je bio prikazati kako stvar izgleda kad se počne pucati, bez jeftine parodije Chuck Norrisa i njegovog „Delta odreda“ (u koji sam, by the way, bio zaljubljen u vrtiću i osnovnoj školi). Ovo je puno veća i profesionalnija razina filma. Gledatelji suosjećaju s vojnicima koji se nalaze pod teškom  vatrom i to je sve (naravno da su autoru redaka simpatične idealističke opaske narednika Eversmanna ili one realistične od prekaljenog Hoota). Kako priča završava? Sretan završetak? U realnosti, pirova pobjeda, skoro pa poraz i povlačenje saveznika (koju godinu prije su slavili pobjedu u Pustinjskoj oluji i slomu zlog carstva SSSR-a). Naime, gen. Garrison je priznao da nije imao dobre podatke od tajnih službi, preuzeo je krivicu za poginule i otišao u mirovinu. Kada su televizijske kamere snimile iživljavanje nad zarobljenim vojnicima, predsjednik Clinton je povukao svoje snage, Somalija je i danas u krizi. Da parafraziramo početak recenzije – nakon sr*** u Somaliji, bilo je sr*** u Ruandi (gdje i nije bilo intervencije), a u isto vrijeme i u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu (remeber T.B.F.), tj. u ničijoj zemlji. Netko bi rekao da je put do pakla popločen dobrim namjerama (u smislu pravedne intervencije, koja nije riješila situaciju), ali meni na pamet pada onaj vrhunski monolog iz filma Rat Charlija Wilsona, kada legendarni F.S.Hoffman objašnjava Tomu Hanksu (ne u „ryanovskoj“ ulozi!) priču o dječaku i učitelju zena, parafraziram:

„U dalekoj galaksiji živio je dječak koji je na 14.rođendan dobio konja na poklon. Svi u selu uzviknu: Kako divno! Zen majstor reče: Vidjet ćemo. Malo kasnije, dječak padne s konja, slomi nogu, a svi u selu uzviknu: Kako grozno!, a zen majstor kaže: Vidjet ćemo. Tada dođe do rata i svi mladići budu mobilizirani, osim mladića koji je slomio nogu i rulja uzvikne: Kako divno!…a zen majstor kaže: Vidjet ćemo. Na kraju Tom Hanks objašnjava političarima u Washingtonu kako lopta i dalje odskače (u smislu da ništa nakon pobjede nije gotovo) dakle, we’ll see. U Mogadishu 1993., bila je samo pirova pobjeda, a lopta i dalje odskače.”

Kako je „Black Hawk down“, uz sve greške, redateljsku/pjesničku slobodu i krive interpretacije nekih Somalijaca, ultimativni ratni dragulj (pravi krvavi dijamant), s obzirom na intenzitet borbe i količinu pucnjave u filmu, na kraju budite pozdravljeni sa mojim tradicionalnim pozdravom – Mir, dobro, američki marinci, vrhunski ratni/akcijski filmovi & bilo koji partneri GmbH.
Autor teksta: Matija Horvat

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime