Naslovnica Drama RECENZIJA KLASIKA: LAWRENCE OD ARABIJE

RECENZIJA KLASIKA: LAWRENCE OD ARABIJE

191
0
Photo: Columbia Pictures

REDATELJ: David Lean

GLAVNE ULOGE: Peter O’Toole, Omar Sharif, Alec Guinness, Anthony Quinn, Jack Hawkins

TRAJANJE: 228 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1962

NAZIV ORIGINALA: Lawrence of Arabia

 

Što je zajedničko Antoineu de Saint – Exuperyju, Mad Maxu, „Letu Phoenix-a“, Muad’Dibu i  T.E.Lawrence-u? Razmislite…jeste li zaintrigirani? Da – pustinja.

Jackson Bently (novinar): What is it, major Lawrence, that attracts you personally to the desert?
T.E.Lawrence (lakonski):…It’s clean.

Povijesni kontekst, sadašnjost i budućnost:

Negdje sam pročitao kako je tijekom WWI na Sinaju, kao pomoć osmanskoj vojsci sudjelovala i austro – ugarska topnička baterija, bitnica čija posada je vjerojatno uključivala i neke Krležine domobrane(!). Kao da kućnog psa bacite u divljinu – nema smisla, zar ne? Seljaci mobilizirani u vojsku posrnule monarhije. Zapovjednici Turci, Nijemci, Austrijanci, možda pokoji „Orban“ – s druge strane britanski general Allenby, Commonwaelth expedition forces (Britanci, Indijci, Južnoafrikanci i ostali Afrikanci te oni Australci i Novozelanđani, od kojih će mnogi izgubiti živote na loše planiranoj “ekskurziji” na Galipolju) s potlačenim arapskim plemenima u proboju prema Svetoj zemlji, u još jednom „križarskom ratu“ (gdje su križarima pomagali i “nasljednici proroka Muhameda“, da bi kasnije bili prevareni). Heterogenim arapskim plemenima ponuđeno je da podignu ustanak protiv Otomana, a nakon konačne pobjede – mogućnost stvaranja svoje države. Dok su osvajali pustinju, političari i uredski generali su crtali drugačije karte, s drugačijim granicama. Malo tko na terenu je bio svjestan da je sve dogovoreno “Sykes-Picot planom” i da su interesne sfere utvrđene, bez domicilnih plemena. I 100 godina kasnije na potezu od Libije, preko Egipta, s jednim krakom južno prema Saudijskoj Kraljevini i siromašnom Jemenu pa preko bogatijih zaljevskih Emirata, skrećemo do šijita u Iranu pa šijita i sunita u nekadašnjoj Mezopotamiji, Kurda koji i dalje nemaju domovinu, a nalaze se kao građani drugog reda u četiri države – opisati što se događa u Siriji, stoljeće nakon što princ Faisal (sir Alec Guiness) nije uspio formirati vlast u netom osvojenom/oslobođenom Damasku, zahtjevalo bi nekoliko geopolitičkih blogova.

Legendarni Omar Sharif je o uspjehu filma (u kojem je također ostvario i prvu važniju ulogu), godinama kasnije rekao: „Čudno je kako je to sve uspjelo. Film u kojem nema žena. Film u kojem nema puno poznatih (glavnih) glumaca onog vremena. Samo muškarci. Bez ili s vrlo malo prave akcije. Bio je tako uspješan, jer ga je napravio David Lean. Veliki redatelj i veliki čovjek“. Iz današnje perspektive imamo barem četiri vrhunska glumca, koji su u filmu – svi znamo za Petera O’Toolea (T.E.Lawrence), već spomenuti Omar Sharif (imaginarni Šerif Ali), Anthony Quinn (Auda abu Tayi) i Alec Guiness (princ Faisal). Slijedi još barem nekoliko sporednih karakternih glumaca u ostalim ulogama, u filmu gdje je i Peter O’Toole, iako glavni glumac – zapravo samo avatar neke i danas, tajanstvene povijesne osobe, koja je, više od svega voljela – pustinju. O’Tooleova personifikacija mističnog Lawrencea je vrijedna Oscara, te mu je ovdje i napravljen put za nove uloge i angažmane (kao i nikad do kraja realiziranom Sharifu). O liku i djelu Thomasa Edwarda Lawrencea niti 100. godina od najvažnijih događaja, zapravo ne znamo previše. Arheolog, koji je prije početka Prvog svjetskog rata putovao i istraživao po Bliskom Istoku. Lawrence je bio veliki poznavatelj arapskog jezika, ljudi, kulture i običaja. Potpuni autsajder jer intelektualci su oduvijek gledani s dozom sumnje od raznih političkih lidera. Nakon rata, vjerojatno duboko razočaran političkim ishodima (iako postoje i drugačije priče), sklonio se od svjetla pozornice te se ponovno pod lažnim imenom javio u vojsku točnije kraljevsko zrakoplovstvo. Podlegao ozljedama u (sumnjivoj?) motociklističkoj nezgodi, miljama daleko od „prirodnog“ pustinjskog okruženja – pitomoj engleskoj provinciji. Njegova smrt je zapravo i početak  filma. Iza njega su ostali memoari „Sedam stupova mudrosti“, koji zapravo opisuju njegovu ulogu u arapskom ustanku 1916.-1918. Iz današnje perspektive, možemo reći da je to bilo prvo „arapsko proljeće“. T.E.Lawrence je vjerojatno imao PTSP (postoji jedan nedovoljno prikazani dio u filmu gdje je podvrgnut mučenju u turskom zarobljeništvu), možda je bio homoseksualac (o tim osobnim stvarima, uvijek se gradi mistika u modernim biografijama), ali u svakom slučaju, bio je nesvakidašnja, posebna osoba.

Photo: Columbia Pictures

Kao poznavatelj Bliskog Istoka, imao je sreću izbjeći statično i brutalno ratovanje zapadnog fronta (za razliku od Tolkeina, koji je svoja sjećanja, zapravo nadogradio u besmrtnim djelima) . Divlja prostranstva, oaze, Crveno i Mrtvo more, deve, tisuće prijeđenih kilometara (čak i pješke) u pustinji – kakva je to samo bila pustolovina! Kao mladi časnik u Kairu, početkom rata, dosađivao se u obavještajnoj službi gledajući u karte. Nikako nije htio biti uredski, već pustinjski štakor. Pustinjska lisica i prije Rommela ili von Staufenberga. Njegov intelekt je za jedne bio bezobrazan i neprilagođen, a za druge, šansa za nove saveznike. Situacija na Bliskom Istoku, oko Sueza ili Svete Zemlje bila je nepovoljna za britansko carstvo. Trošiti svoje resurse i ljudstvo iz kolonija nije bilo dugoročno održivo. Trebalo je naći saveznike u pustinji, koji bi u prvim redovima krenuli prvi na Turke. Turci su na neki način, također bili samo omraženi osvajači za raznolika arapska plemena. Donijeli su im civilizaciju i željeznicu, ali, bili su (i ostali), samo okupatori. I onda se pred nama stvori nevino,čisto i mladoliko lice sa plavim očima – Lawrence – čovjek koji je napokon dobio zadatak da snimi situaciju s plemenima u pustinji. Android David iz „Prometeja“ Ridley Scotta, imitira Lawrencea po gestama – u tom znanstveno-fantastičnom filmu postoji dio koji je hommage filmu Davida Leana. Lawrence je ab initio spretniji i spremniji od bilo kojeg zapadnjaka. Stvara prijateljstva s prvotnim neprijateljima (opet djelomična paralela sa Scottovim „Kraljevstvom nebeskim“ i scenom u oazi!) – tijekom filma smo i svjedoci mijenjanja njegove osobnosti. Od neposlušnog, ali civiliziranog časnika do neposlušnog ubojice (iz današnje perspektive, možda(!) i ratnog zločinca). O’Toole je u isto vrijeme i uljez sanjivog pogleda, ali i fokusirani čovjek sa misijom. Ono što je preživio Hugh Glass (Di Caprio u „Povratniku“) u drukčijem okolišu je, na neki način, preživio i Lawrence. U redu, nije bilo medvjeda, ali bilo je „Indijanaca“ (domorodaca), glad i žeđ, ozljede i torture – pobijediti pustinju pješice je poduhvat jednak onome u „rallyju Pariz – Dakar“. Napad na luku Aquaba koji je Lawrence filmski inicirao, se doista dogodio, ali je povijesno, vjerojatno, netočno prikazan. Topovi su bili postavljeni prema moru, a arapska plemena, koja su prešla stotine kilometara u pustinji bez vode, u jurišu lake konjice su poput „Marvel superjunaka“ progrmile iz pozadine, sijekući glave na sve strane. Kao u starim vesternima. Je li to doista bilo tako (lako)?

U vremenu bez bežične tehnologije i satelita, Lawrence je morao obavijestiti stožer kako su uspjeli zauzeti stratešku luku te još jednom u filmu prelazi pustinju (jedan od mladih slugu izgubio je život u živom pijesku). Zanimljivo je kako Lawrence stvara prijatelje, ali kad otkrije njihovu nedisciplinu te kaznena djela i krvnu osvetu, kako bi zadovoljio svoje plemenske saveznike – on uzima zakon u svoje ruke te ubija jednog od svojih slugu. Ne brinite, Lawrence nije prikazan kao sadistički negativac, već kao čovjek, koji je drugačiji i kojeg muči njegova tamna strana. Nakon povratka u Kairo ,oporavka i promaknuća, Lawrence kreće u totalni gerilski rat. Postaje pustinjski gerilac te diže željezničke pruge, ključne za tursku opskrbu. Postaje zvijezda jednog udaljenog ratišta te ga novine prikazuju kao junaka. U jednoj izvidnici biva zarobljen i (seksualno?) mučen. Je li se to doista dogodilo ili je to bio plod mašte, pustinjskog ratnika, nije sigurno, ali je sigurno da se još više promijenio, jer ratne epizode ostavljaju posljedice. Preživio je mučenje, jer ga puštaju (nisu ga prepoznali?!), ali nakon te epizode postaje neodlučniji -u isto vrijeme i brutalniji (redatelj Lean taj dio, u duhu vremena, prikazuje dosta „prigušeno“). Poput odmetnika na Divljem zapadu, njegova glava je ucijenjena. Na potezu od Kaira do Aquabe, preko Meke ili Medine do Jordana, Palestine, današnjeg Izraela i Sirije, tisuće i tisuće kilometara – ekspedicije, deve, gerilsko ratovanje, uništavanje pruga, pješačenje. Ne leti avionima, nema brodova, nema puno vlakova…bila je to velika pustolovina (veća od „Pariz – Dakar“). Čovjek od nepunih 30 godina je u nekoliko godina preživio nekoliko života. Jedna (fikcionalna?) epizoda i scena iz filma, prilično dobro oslikava i današnju situaciju na Bliskom Istoku. Kada su plemena već preuzela inicijativu te se Turci počinju povlačiti, Lawrence dobiva priliku zarobiti tursku odstupnicu. Vjerojatno bi ih lako zarobili, sudili, možda pustili,ali… Turci su malo prije toga počinili pokolj u gradu/mjestu/koti. Arap traži osvetu te sam kreće u konjanički napad. Lawrence uz legendarni borbeni poklič „no prisoners!“ kreće u napad i dolazi do još jednog općeg pokolja. I Lawrence još jednom – uživa. Na samom kraju rata, napokon je oslobođen Damask. Arapska plemena se pokazuju apsolutno nedoraslim za bilo kakvo gradsko ili mirnodopsko upravljanje te saveznici preuzimanju glavnu ulogu. Lawrence još jednom odustaje od svega i odlazi….

Photo: Columbia Pictures

Nešto manje od četiri sata filma – netko može pitati – što je ovdje zanimljivo i tko može ovo izdržati? Putuju po pustinji, malo ubijaju, žedni su, idu od točke A do točke B pa se vraćaju…glavni lik nešto kontemplira i previše je iscrpljen od pješačenja i rata. Zar je to to? Da, ali i ne. Epsko redateljsko umijeće Davida Leana, kamera, vizure (malo je i Lean uzimao od Fordovih “Tragača”), evergreen glazba Maurice Jarrea (također i u drugim Leanovim filnovima). Film koji je tijekom vremena postao epski uzor drugima. Spielberg je priznao kako se počeo baviti sedmom umjetnošću, baš zbog ovog pustinjskog spektakla. Nadalje, pustinjski planet Naboo je inspiraciju također našao u „Lawrenceu od Arabije“ te Lucas i „Ratovi zvijezda“ također nešto duguju ovom filmu. Puno modernih redatelja inspiraciju je uzimalo od Leana i Lawrencea. Kada kažemo epski spektakl – postoje tri bitna filma Davida Leana „Most na rijeci Kwai“, „Lawrence od Arabije“ i „Doktor Živago“. „Lawrence“ je svojevrsni znak raspoznavanja žanra i ovakve priče. No prisoners scena pokolja je u dubokom „DNA“ i današnjeg trusnog Bliskog istoka. Prije 100 godina bila su plemena sa devama, koja bez nacionalnog osjećaja, počinju mrziti mrskog okupatora (koji ipak, predstavlja i civilizaciju). Danas i dalje imamo neriješenu arhitekturu i granice ovog područja – umjesto deva i pješačenja po „pustinjskom planetu“ imamo divlje horde „Mad Max“ motoriziranih bandi iz raznih „Isil-a“ i naftu.  George Miller sigurno nije ostao imun na slike nasilja i žeđi iz pustinje u „Lawrenceu“.

Kao klinac čitao sam „Studio“. Tamo bi bio filmski tjedni program i kratki opisi nekih filmova uz ocjene (do pet zvjezdica). Tamo sam počeo pamtiti redatelje, godine snimanja, glumce i neke druge filmske podatke. Bez prepisivanja, ali vjerujte mi na riječ – epski spektakl iz 1962. godine od Davida Leana sa pet zvjezdica – jedan od najznačajnijih filmova svih vremena. Kad sam ga prvi puta vidio, nazvao sam ga „Lavrence“ (nisam razumio ni sva slova niti izričaj) – roditelji nisu dozvolili gledanje do kraja – ionako puno stvari tada nisam razumio. Drugo gledanje bilo je opet u vrijeme djetinjstva – kada sam ga napokon drugi put gledao, bio sam toliko uzbuđen da se i danas sjećam oduševljenja. “Lawrence od Arabije”  ima neko „magično djelovanje“, jer djeluje na klince, ali i na puno veće filmske znalce, eksperte i redatelje, nego što će autor ovih redaka ikada postati.

Tajanstveni čovjek koji je nekoliko puta pobijedio pustinju, zato jer ju je volio. Muad’Dib prije Pješčanog planeta.

Tekst napisao: Matija Horvat

Prethodni članakRECENZIJA: INSIDE MAN (2006)
Sljedeći članakGODINA 2019. – ZAVRŠNI REZ
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime