REDATELJ: Ridley Scott
GLAVNE ULOGE: Matt Damon, Adam Driver, Ben Affleck, Jodie Comer
TRAJANJE: 152 minute
NAZIV ORIGINALA: The Last Duel
“Nitko zapravo nije znao istinu.” (Jean Le Coq, stvarni odvjetnik Jacquesa Le Grisa)
Svjedoci smo kako ljudi u današnje ubrzano vrijeme ne čitaju ili slabo čitaju te se time i javno hvale. A i to što čitaju, krive stvari čitaju. Svjedoci smo i povijesnog revizionizma, gdje je povijest samo samoposluga iz koje se uzima ono što nekome (u nekom političkom, ili drugom, trenutku) treba, dok se zanemaruje cjelina ili drugi pojedini događaji. Gledanje filmova, možda nije lijek u borbi protiv bolesti neznanja ili nerazumijevanja povijesti, ali pojedini (ne svi!) povijesni filmovi mogu nas navesti na želju za istraživanjem i čitanjem o nekoj temi. Dakle, filmovi ne mogu biti zamjena za učenje iz pravih povijesnih izvora, ali isti su po definiciji, lakši za probavu, naspram debelih knjiga – i možda mogu poslužiti kao početak razumijevanja. Naravno filmofili, a prije svega i ljubitelji povijesti, znaju kako ovdje moramo biti oprezni i naglašavati neosporne činjenice. A notorne činjenice su te, da filmove tipa Hrabro srce ili Gladijator, ne smijemo uzeti za povijesnu istinu. Iako su utemeljeni na stvarnim povijesnim događajima ili osobama (npr. Hrabro srce), iako pogađaju naše emocije (koje su zaj****), oni u suštini predstavljaju tzv. pjesničku slobodu. To su neosporno veliki filmovi, velikih redatelja i glumaca, sa grandioznim emocijama te će uvijek ostati u kolektivnoj memoriji, kao svojevrsno nematerijalno blago. Ipak (prava povijesna), istina je (voda duboka) nešto drugo i potrebno je više povijesnih izvora da bi je utvrdili. Ista stvar vrijedi i za povijesnu dramu Posljednji dvoboj/The Last Duel. Talentirani gospodin Ridley Scott, kako već i vrapci na grani pjevaju, ima velikog iskustva u snimanju povijesnih filmova. Ono što je započeo sa svojim prvim, prilično solidnim filmom iz razdoblja napoleonskih ratova – The Duellists (Harvey Keitel & Keith Carradine) – na neki način dovršava, u svojem zadnjem filmu, iz razdoblja stogodišnjeg rata – Posljednji dvoboj. Postoje neki momenti Posljednjeg dvoboja, u kojima se ponavljaju motivi iz njegovih prijašnjih povijesnih filmova, npr. Kraljevstvo nebesko i Robin Hood (možda i slabijeg filma 1492: Conquest of Paradise) a koji su nam dali drukčiji, tj. moderniji, uvid u razdoblje srednjeg vijeka (npr. posebno u smislu Robin Hood legende).
Posljednji dvoboj je nastao prema istoimenoj knjizi – The Last duel: A True Story of Trial by Combat in Medieval France. Autor Eric Jager (profesor povijesti, stručnjak za srednji vijek) u svojoj povijesnoj knjizi iz 2004., opisuje stvarne događaje u Francuskoj, za vrijeme 14. stoljeća. Bilo je to vrijeme konstantnih ratova, progona vještica, crkvene inkvizicije i kuge. Tzv. posljednji dvoboj, koji se odigrao jednog snježnog dana u prosincu, točnije 29. 12. 1386., je bio posljednji, koji je odobren od sudske i vrhovne vlasti, ali nije bio i posljednji u povijesti. Viteški dvoboj je bio svojevrsni zadnji izvanredni pravi lijek, u vremenu kada nije postojao, Ustavni sud, Sud u Strassbourgu ili Europski sud pravde u Luxembourgu i dr. Tko preživi, ne samo da će pričati, već će biti i eskulpiran po starom talionskom načelu. Takvo sređivanje računa se nastavilo i u idućim stoljećima, a u slobodnoj adaptaciji bi ga mogli smjestiti i u vestern ambijent 19. stoljeća – sjetite se i dogovorenih dvoboja u carskoj Rusiji (npr. Puškin, Ljermontov i dr.). Viteški dvoboji u srednjem vijeku su npr. prikazani i u davnom filmu Ivanohoe iz 1952. godine (film koji je donekle komplementaran s legendom o Robinu Hoodu, a gdje su glumili Robert Taylor, Liz Taylor i Joan Fontaine), samo sa anglosaksonskom pričom, umjesto one francuske. Excalibur ili film Prvi vitez, također imaju takve sekvence. Slični motivi su i u filmu legendarnog i neshvaćenog Vatroslava Mimice – Banović Strahinja (pitanje čija je žena i ima li se ona pravo zaljubiti u otimača i sl.). Međutim, ono što je najbitnije u smislu povijesnog konteksta i samog događaja – niti ondašnji sud, a pogotovo ne ondašnja Crkva (koja je imala svojevrsnu ulogu nadzornog odbora mafijaške firme/monarhije/države), vjerojatno nisu došli do konačnog zaključka. A ni povjesničari nisu uspjeli utvrditi povijesnu istinu. Je li Jacques Le Gris (franc. gris je sivo, dakle 50 nijansi Le Grisa) silovao suprugu Jeana de Carrougesa, tj. u srednjevjekovnom smislu – je li isti počinio delikt prema imovini drugog čovjeka? Gornji citat – No one really knew the truth of the matter – koji je poslužio kao uvod u tekst, nije citat iz filma, već iz Jagerove povijesne knjige. Naime, film pruža drukčiju i moderniju perspektivu, dok su stvarni događaji ostali enigmatični. Kada se sukobe dvije oprečne tvrdnje, bez konkretnih svjedoka, kao što je često u slučajevima sa silovanjem, naravno da će odvjetnici tuženoga učiniti sve zakonski, kako bi obranili svoga klijenta, ali očito su i povjesničari ostali u sumnji, tj. nisu direktno zauzeli žensku stranu priče. Je li to bilo zato što se, npr. niti kasniji prosvjetitelji nisu dublje bavili sa ženskim pravima? Kada očevi američkog Ustava ili pisci Deklaracije nezavisnosti govore o samorazumljivim istinama i da su svi ljudi rođeni jednaki, to se odnosilo samo na bijele muškarce (na poziciji moći). A propos konkretnog slučaja, sud nije niti poštivao načelo in dubio pro reo, zato što je krajnji ishod, kao svojevrsni produkt inkvizicije i tadašnjeg načina razmišljanja, morao biti dvoboj do istrebljenja – čovjek na čovjeka, ruka na ruku, mano a mano. Dakle, konjanici i konji u trku, sa uperenim kopljima. Oklopi, mačevi, sjekire, krv, blato. Borba u areni pred razularenom publikom i jednom ženom u crnoj odjeći. Povijest pišu pobjednici, a i Bog je uz pobjednike. Dovoljno za ljubitelje povijesnog (viteškog) žanra, ali idemo redom.
Ono što bi neki novi klinci trebali razumjeti je pitanje (povijesti) države i prava. Ergo, kako je, u suštini, izgledala srednjevjekovna Francuska u razdoblju stogodišnjeg rata sa Engleskom, odnosno – kakva je bila društvena stratifikacija, koja se održala do razdoblja francuske revolucije(?). Sjećate se priče o tri staleža. Dakle, na vrhu piramide je kralj, u ovom slučaju to je bio kralj Karlo (Charles) VI (zvan Ljubljeni, a kasnije i Ludi; sporedna uloga antipatičnog Alexa Lawthera, koji na kartu dječjeg lica, glumi karikaturalnog, ali u priči, sporednog kralja, koji ipak ima i zadnju riječ). Kralja savjetuje tzv. Visoko vijeće, u ovom slučaju Parlament Pariza. Ispod kralja je plemstvo, koje se sastoji od baruna, štitonoša te vitezova, a sve je pod određenim patronatom sveprisutne inkvizicije. Nitko nije očekivao španjolsku inkviziciju, jer je ovdje na snazi – francuska inkvizicija! Spomenuti baruni, kao npr. negativac i stvarni grof Pierre d’Alencon (karikaturalnom Benu Afflecku, unatoč njegovom renomeu, ovdje zapravo nije mjesto, tj. njega, koji odiše amerikanizmom, teško probavljamo u liku srednjevjekovnog baruna, ne samo zbog smiješne blond talijanka frizure – naravno, takve groteske su vjerojatno bile u gornjem dijelu društvene piramide), su bili feudalni gospodari, lokalni kadije i kabadahije, koji su imali svoje vazale. Vazali su polagali prisegu svome gospodaru, koji ih je uvijek mogao pozvati u službu te im je za uzvrat, ako su bili politički podobni (a podobnost nikada ne izlazi iz mode!), davao titule stjegonoša, vitezova ili kapetana utvrda i sl.. Naravno, više plemstvo je nižem plemstvu davalo i zemljišne posjede. Osim raspodjele posjeda, najbitnije državno pitanje je ono o fiskalnoj politici – prikupljanje poreza (ono protiv čega se borio mitološki Robin Hood, a na što nas ponovno upozorava legendarni redatelj Scott). Viši slojevi u filmu i realnoj povijesti, su morali reketariti niže slojeve, kao da se nalazite u bandama New Jersyja, Newarka ili New Yorka, samo bez zalizanih wise – guy-sa, jer mafijaši su bili – plemstvo. Uglavnom, u tom dijelu mafijaške organizacije i stratifikacije su se našla i dva glavna protagonista ovog filma. Stvarni vitez Jean de Carrouges (Matt Damon se ponovno našao u Francuskoj i uloga nepismenog srednjovjekovnog viteza s fudbalerkom, mu ipak malo više odgovara, nego što uloga baruna, ili bilo kojeg srednjevjekovnog pojedinca, odgovara njegovom bostonskom prijatelju Afflecku) i stvarni kapetan Jacques Le Gris (Adam Driver, iako ga autor ovih redaka ne preferira posebno, isti sa svojom vizurom i bez intervencija u frizuri i sl., djeluje najprirodnije u glumačkoj ekipi i zapravo bi se mogao kandidirati za nasljednika Garyja Oldmana, u ulozi novog grofa Drakule, ako se ikada odluči napraviti remake Coppolinog filma o vampirima, koje ovaj autor, također ne preferira posebno). Još malo o ustroju države – ispod svih tih vitezova su obični ratnici, lokalni svećenici, radnici, seljaštvo…i žene. . Naravno, biti ženom u plemstvu je ipak bilo bolje, nego biti žena u plebsu. Naime, da se običnoj seljančici dogodilo ono što se (možda!) dogodilo stvarnoj supruzi Jeana de Carrougesa – Marguerite de Carrouges, djevojački Thibouville (gotovo unisono vrlo dobra i lijepa engleska ruža – Jodie Comer – Free guy, serija Killing Eve) – slučaj ne bi došao ni do baruna, ni do Crkve, ni do Pariza, niti do (posljednjeg) dvoboja. Sve bi ostalo u svoja četiri zida. Dakle, moramo biti malo socijalno osjetljiviji i reći da očita i moderna te katkad artificijelna #metoo poruka, nema posebnog značenja u srednjem vijeku, kada je 99% stanovništva, bez obzira na spol, dob, rasu, vjeru i sl., u bilo kojoj monarhiji ili zemlji, ionako u položaju žene. Apsolutno bez posebnih prava. Naravno, ovdje je srednji vijek samo pozornica za modernu političku korektnost i pitanje ravnopravnosti žena u modernom društvu. Iako je autor ovih redaka alergičan na tu vrstu umjetne političke prekorektnosti (a ponavljamo, u srednjem vijeku su svi u sličnom i slabom položaju, bez obzira na spol pa to razdoblje nije najsretnije izabrano za emitiranje nekih poruka, ali u redu) i na pojedine #metoo poruke od zvijezda (to ne znači da opravdavamo monstrume, koji iskorištavaju slabije), mora se priznati kako redatelj Scott relativno nenametljivo i nijansirano donosi te moderne poruke, u jednoj povijesnoj drami. Naime, Posljednji dvoboj nije punokrvni žanrovski i testosteronski film o vitezovima, što je moglo biti jasno svakome umjerenom filmofilu, samo po dijelu trailer-a. Radi se o povijesnoj drami, utemeljenoj na istinitim događajima, a koja (kao šlag na tortu) ima i elemente sapunice. Međutim, ta sapunica je redateljsko – scenarističkom finesom, stavljena u prihvatljive okvire. I još jedna žanrovska referenca. Mi u ovom filmu, zapravo žudimo za nekim srednjevjekovnim detektivom, koji bi nam otkrio što se zapravo dogodilo. Nedostaje nam srednjevjekovni Sherlock Holmes ili Poirot. Tako je – mi zapravo želimo Williama (ili ti po našem Vilima, našeg prijatelja Vilija) od Baskerville-a, tj. Seana Conneryja iz povijesnog filma o srednjovjekovlju – Der name der rose/ Il nome della rosa (vidite kako govorim strane jezike, kao da sam Jacques Le Gris, koji šarmira djevojke).
Foto: Screenshot
Veliki prijatelji iz okolice Bostona, Damon i Affleck, iz skromnih su se predgrađa probili sa zajedničkim scenarijem za legendarni (ali nekako, ne i posebno dobar, posebno u drugom, razvodnjenom dijelu filma) Dobri Will Hunting (između ostalog, Minnie Driver nije najsretniji izbor za glavni ženski lik, ali to je sve subjektivno i možda je s takvom glumicom, scenarij bio realniji). U svjetlu cjelokupne moderne #metoo poruke, pomalo je tragi(komi)čno da je producent tog njihovog prvog bitnijeg filma bio – groteskni seksualni predator Harvey Weinstien. Međutim, povijest se nije ponovila kao farsa u novoj Damon – Affleckovoj kolaboraciji za scenarij Posljednjeg dvoboja. Ne samo zato što je zločinac ispao iz (producentske) jednadžbe. Naime, Damon i Affleck su naveli da novim filmom i ženskom porukom ne ispravljaju krive Drine iz prošlosti i činjenicu da im je Weinstein pomagao u hollywoodskom usponu (kao i drugima), jer eto…bili su mladi, nisu znali da monstrum napada, prije svega pripadnice ljepšeg i uvjetno rečeno – slabijeg spola i sl. Činjenica nenametljivosti u političkoj korektnosti i metoo pokretu, leži i u tome da je dio priče za scenarij napisala i jedna žena, Nicole Holofcener. Njezina ženska vibra je uspjela ostati dovoljno suptilna, a s druge strane, pozitivna filmska poruka je odaslana urbi et orbi, što je i bio (partijski) zadatak. Vuk sit, koze na broju (doduše, malo kasnije o uspjehu na box office-u), kako bi rekli stari Latini, a i latinski se tečno govori u ovom filmu. Trojni pakt u scenariju funkcionira vrlo dobro. Moderne generacije su dobile priliku vidjeti ponavljanje legendarnog Rashomona, od još legendarnijeg Akire Kurosawe, tj. tri posebne priče o potencijalnom silovanju, iz tri različite perspektive, a sve prilično dobro funkcionira pod dirigentskom palicom velikog sir Ridley Scotta. Zapravo, sve tri priče opisuju isti događaj, samo sa blagim (u svakom slučaju, ne i presudnim) odstupanjima.
*Upozorenje: daljnji tekst sadrži spoiler-e*
Damon je napisao prvi dio filma – istinu (da ne kažemo – evanđelje) prema Jeanu de Carrougesu. Stvarni lik je u tom dijelu filma prikazan kao hrabri pojedinac, koji je zaradio vitešku privilegiju i beneficije na bojnom polju. Ipak, on je u dugovima pa mu dobro dođe brak iz koristi sa kćeri bivšeg kraljevog izdajice (de Carroouge se predstavlja kao gorljivi pristaša kralja), koji je ipak povratio naklonost monarha i koji mu donosi miraz. Svjedoci smo prikaza srednjevjekovnog položaja žene (pere noge mužu, a stara majka od de Carrugea, također ima svoje pamtljive reference i kao solidni filmofili, mi te motive pamtimo i iz Scottovog Robin Hood-a i sl.filmova), ali bez posebnih intimnijih natruha, jer vitez se konstantno bori na bojnim poljima (šteta što Scott ne daje više vremena viteškim borbama, koje on zna vješto režirati, već su svi kadrovi brzinski isječeni), a u međuvremenu njegov nastup, tj. njegova persona ne odgovara grofu d’Alenconu, koji ga zanemaruje i vjerojatno sabotira. Cijela razmirica između dva viteška prijatelja, koja se odvija u 15ak godina, se događa zbog sporne zemlje, zbog grunta koji je dodijeljen uz miraz pa potom preotet. Damonov lik je svojevrsni Zagorac, koji ih sve bu tužil’! Žena, kao žrtva, je u ovoj priči – drugotna.
Drugi dio filma je tzv. istina prema Jacquesu Le Grisu. I ovdje je žensko pitanje – sporedno. Taj dio scenarija je pisao Affleck, koji je prvotno dobro uvidio da mu sigurno ne bi odgovarala uloga suparničkog viteza pa si je pametnije dao sporedniju rolu. Tu se neke sekvence ponavljaju prepričane iz druge perspektive, ali Scott nas ne umara s reprizama, jer sve je prilično dobro posloženo i tečno. Le Gris je miljenik na grofovom dvoru, bonivan ili bjelosvjetski hohšatpler, sa skromnim počecima u najnižem staležu. Njegovo znanje matematike, latinskog, njemačkog i socijalna inteligencija mu pomažu u usponu na društvenoj ljestvici. On je markantan i šarmira dame. De Carrouges je ovdje prikazan kao nepismeni čovjek i ne tako dobar vitez. Ovaj dio scenarija, s dvorskim orgijama u pozadini i na trenutke preglumljenim (ne u stilu ponekad glumački napadnog Al Pacina ili Jacka Nicholsona, već bolje rečeno, slabije odglumljenim) Affleckom, nam daje novi okus cijelom jelu i još više pomaže u nastojanju da zamrzimo bilo koje plemstvo (naravno, krivnju se treba indivdualizirati pa nisu krivi svi plemići, tj. ne zaslužuju svi mržnju*). Kao što nam je humornu perspektivu francuskog plemstva dao legendarni Mel Brooks u Smiješnoj strani povijesti, tako i Afflecka i Drivera, koji su ovdje smješteni u ranije povijesno razdoblje, možemo zamisliti kako govore opaske tipa – Neka jedu kolače ili It’s good to be a king! Srećom redatelj i scenaristi ne inzistiraju na šekspirijanskom akcentu ili (pre)očitim kazališnim dijalozima, jer bi onda sveukupni dojam bio dosta slabiji. Likovi su dovoljno starinski, a opet i dovoljno moderni. Takav mainstream, sa kostimografijom i povijesnim kulisama, koje su u balansu sa cjelokupnom svrhom i izričajem filma, ne može postići baš puno redatelja. Scott sa svojim visokim budžetom (navodno je u film utrošeno 100 mil. dolara), opravdava (barem za fanove) veći dio dodijeljenih sredstava. Naravno, uvijek može bolje.
*A propos „mržnje prema plemstvu“ i „borbe za pravicu“…Prezime autora ovih redaka je najčešće prezime u Hrvatskoj. Također je najčešće i u Slovačkoj(!), a prilično često u Mađarskoj. Isto prezime postoji i u Sloveniji, Austriji i dr. današnjim (susjednim) državama. Svojevrsni „John Smith“ ili „John Doe“. Dakle, u srednjem vijeku, na području srednje Europe, sa „balkanskim slijepim crijevom“, na vlasti su bili Habsburgovci, a na nižim razinama, austro-ugarsko plemstvo. Isto prezime je označavalo „Hrvata“ na mađarskom jeziku. Kad Mađari nisu znali točno porijeklo neke osobe na hrvatskom teritoriju, dali bi mu to prezime. Dakle, u najčešćem broju slučajeva, to prezime nema nikakve veze s plemstvom, već se radilo o običnim seljacima. Zato se neki davni rođak autora ovih redaka, vjerojatno borio za pravicu s Matijom Ambrozom Gupcem kod Stubice, protiv dekadentnog plemstva na vlasti, ili se borio s Matijom Ivanićem (vidite, opet neki Matija) na Hvaru, u borbi protiv Mletaka, a za „radnike i seljake“. Dakle, da se kojim slučajem rodio u srednjem vijeku, autor ovih redaka bi vjerojatno bio u položaju žene, bio bi žrtva, zajedno sa većinom ostalih ljudi. Svi mi, u tom slučaju imamo pravo na svoju #metoo poruku.
Scena silovanja u dvorcu je protekom vremena (jer kao da traje duže, kako bi izazvala mučninu i neugodu, a opet nije izrazito eksplicitna, jer se poštuje ženska patnja i zato što je ovo mainstream film) postala pomalo hororska, unatoč činjenici što je relativno nenametljiva i ne prati je neka dramatična glazba. Sve je relativno tiho, a Driver u toj vampirskoj ulozi kabadahije, donosi dašak Posljednjeg tanga u Parizu, a i njegov kraj će biti u istom tom Parizu. Žena je i u drugoj priči (ispričanoj iz perspektive agresora) jasno rekla NE! Napadač nije stao. Čak nije stvar u tome da je on mislio da joj je privlačan (navodno joj je bio privlačan), već nam autori filma (scenarist Affleck) prikazuju Drivera/Le Gisa kao nekog tko je doista napadač, ali u smislu srednjevjekovnog velikaša, on se brani time da je voli, a žena je ionako imovina i bolje joj je da šuti. Dakle, i ovo drugo poglavlje ne pokušava relativizirati žensku stranu. Jasno je tko je krivac, ali srednjevjekovno pravo i klasični nedostatak svjedoka, ne idu u korist slabijoj (napadnutoj) strani. Agresor je, prema pravilima igre, u prednosti, a žrtva bi morala šutjeti.
Treće poglavlje, napisano ženskom rukom, je napokon napravilo potrebnu inverziju. Žena je ovdje iz objekta, prerasla u subjekt priče. Jodie Comer glumi sposobnu i poduzetnu suprugu. Poljubac sa Driverom na sajmu je nijansiran i ambivalentan, ali ne puno drukčije od istog poljupca iz Le Griesovog ili de Carrougesovog poglavlja. Također i pitanje Pepeljugine cipelice je gotovo slučaj za (nogometni, ili općenito sportski) VAR. Naime, bilo bi potrebno više gledanja (usporene) snimke da jasno razaznamo – je li poljubac (sa Le Grisom na sajmu) bio osjećajan (i koliko) te jesu li cipele bile skinute ili su ispale s noge u žurbi, prilikom napada u dvorcu. Autori nas (ne)svjesno pozivaju da film pogledamo više puta i procijenimo. Glede spornog događaja zna se samo da je gospa Marguerite ostala sama u dvorcu, a mogući datum tog nemilog događaja je bio 18. siječnja 1386.
Foto: Screenshot
Naravno, treća priča, tj. istina prema Marguerite de Carrouges nam daje modernu referencu na #metoo pokret, jer se naglašava da je ova priča istinit(ij)a. Bi li feministice pokopale legendarnog Scotta da je drukčije, tj. neutralnije napravio uvod u ovo poglavlje? Naime, naglašavamo kako je i u trećem poglavlju, potpuno jasno tko je napadač i silovatelj, a tko žrtva (i time ne mislimo na artificijelnu korektnost, već samo branimo, kao što uvijek i trebamo – slabijeg!) i možda ova mala intervencija u naglašavanju istine nije bila potrebna. Mulder & Scully su nas odavno naučili kako je istina oko nas, a vjerujem da je većina gledatelja (fanovi ovakvih filmova – sigurno), dovoljno pametna za donošenje vlastitih (istinitih) konkluzija.
Rashomon u tri čina nam donosi umjerenu sapunicu (pitanje ženskog uživanja u spolnom odnosu, koje je prema tadašnjem mišljenju spojeno sa začećem, ogovaranja na dvoru i sl.) i šteta što se više vremena nije posvetilo bitnijim elementima, samom ambijentu, crkvenom pitanju te srednjevjekovnom suđenju, koje je zapravo bilo prilično brzo – sve je završeno u roku iste godine. Suđenje je zapravo trebalo biti središnji (najbitniji) dio filma. Ipak, Scott nam je pokazao kako izgleda montirani proces na nižem sudu, gdje je kadija Affleck. Međutim, Damon odmah (čak i prije završenog prvostupanjskog suđenja) ulaže žalbu i kreće za Pariz – na kraljevski drugi stupanj. Scott nam ovdje u ulozi crkvenog odvjetnika Le Coqua, još jednom nakratko poklanja svjetla pozornice poznatom karakternom glumcu, Slovencu – Željku Ivaneku, a u filmu je i Marton Csokas (onaj kojeg mrzimo u Kraljevstvu nebeskom, antipatični negativac Guy de Luisignan), u ulozi de Caurooguesov saveznika. Nekako nedostaje obrijana glava jednog Mostarca – Velibora Topića, koji uvijek može odigrati i srednjevjekovne uloge, kao što je to činio i prije u Scottovim filmovima. Ivanekov odvjetnik Le Coq je (kako smo i naveli) stvarna osoba te su sačuvane i njegove bilješke sa suđenja. Kao i uvijek, ostavljena je mogućnost da mu je klijent bio kriv za nemilosrdni čin silovanja, ali postoji i druga strana medalje. Naime, de Caurruges i njegova žena su možda izmislili silovanje, zbog zemljišno-knjižnih stvari, preciznije, zbog posjeda, koji je Le Gris (pod patronatom baruna) preoteo de Carrougeu. Naravno, nema smisla dublje istraživati što je doista bilo, kada svjedoka nije bilo, a da je i bilo, svi su odavno umrli. Upravo na tom tragu je i misao u citatu de Carrougeove (stare) majke (koja je također bila žrtva silovanja u svojoj mladosti, ali ona je, u skladu s vremenom i običajima, odlučila šutjeti i trpjeti):
„The truth does not matter, there is only the power of men.“
Ovaj svevremenski citat je je imanentan Scottovim filmovima. Naime, bili mi u rimskoj areni s gladijatorima ili na bojnom polju Križara i Saracena – bez obzira na lokacije i razdoblja – autori filma nam govore da je moć jača/bitnija od istine. Međutim, ako pravedni pojedinac na svojem pravednom putu (npr. gladijator Maximus aka Španac) ima dovoljno kondicije, žestine i muda (a neke žene, u najpozitivnijem smislu, to imaju), istina će pobijediti. Takva filmska heroina je gospa Marguerite/Jodie. Bez obzira što je kazna za lažno svjedočenje – lomača (na kojoj vatri se kuhate 30ak minuta, kako kažu inkvizitorski eksperti), ona je hrabra i zna kako govori istinu:
I will not be silent! I say before all of you, I spoke the truth!
I te rečenice gospe Marguerite, koja je dobila svojstva Ivane Orleanske, rezonantno odzvanjaju u 21. stoljeću. Naravno, šutnja nije zlato, problemi se ne smiju stavljati pod tepih i Vi, drage dame i gospodo (koji se možda osjećate, kao dame) – budite glasni. Borite se. Nije lako, znamo svi, ali upravo zato što je teško (da parafraziramo predsjednika Kennedyja) – Vaša je dužnost ići protiv struje i konvencija (#notinmyname). Postoje i sapuničasti detalji iz svjedočenja (pod prisegom) pred sudom, kada gospa Marguerite daje lažno svjedočanstvo, o doduše nebitnom detalju – da je uživala u spolnom činu s mužem (Nadam se da ti je snošaj bio ugodan, kao što je meni bio, kaže, u duhu vremena, Damonov lik, dok se u kinu čuje pokoji smiješak, prije svega smijeh žena). Marguerita, u ulozi krunskog svjedoka, čak i ako malo laže, doista stoji sama na braniku idealne domovine. Ona ima vremena reći i mužu da je njegova srdžba prema protivniku samo zavada starih ljudi. Naime, stvarni sudionici legendarnog dvoboja su bili muškarci u pedesetim godinama. To odgovara stvarnim godinama Matta Damona (koji je u konstantno dobroj fizičkoj formi), dok je Adam Driver u stvarnom životu, ipak u nešto mlađoj kategoriji muškarca. Međutim, te riječi naše gospe, koliko god pokazivale apsurdnost procesa i tog vremena, zapravo idu u prilog motivu cijelog filma. Damonov lik nije toliko htio braniti čast svoje žene, već je više htio nauditi neprijatelju (nekadašnjem prijatelju). Naime, zavada se rješava snagom, što otprilike odgovara Scottovom motu u dosta filmova: Snaga (moć, hrabrost) je najbitnija. Snaga na sportskom terenu. A to je ono što fanovi žanra žele. Nikakve sapunice ili dramice, mi hoćemo dobri stari – fight. I barem na kratko, naše su želje uslišane.
Dakle, ovdje dolazimo do vrlo dobre završne borbene scene, tj. mortal combat-a. Scott nas i u Posljednjem dvoboju, vraća u gladijatorsku arenu sa razuzdanom publikom, koja ovdje izgleda kao da je izašla sa snimanja nekog skeča Monty Pythona. Ta karikaturalna lica (uključujući i kraljevsku obitelj) su novi pokazatelj apsurdnosti i kritike prošlog, ali i današnjeg vremena. Sivi tonovi kamere i djelomičnog CGI-ja Dariusza Adama Wolskog, su imanentni Scottovim filmovima (Wolski mu je česti suradnik). Hladnoća, snijeg, mrtva priroda i nevjerojatno pamtljivi naturalizam u snimanju muške borbe. Dosta žanrovskih filmova je gledateljima poklanjalo završnu scenu dvoboja ili bliske borbe. Od običnih akcijskih B filmova, preko klasičnih westerna do povijesnih spektakala. Dvojica na ulici, nisu sami protiv svih (iako bi se i to moglo reći), već jedan protiv drugoga. Viteški dvoboj ne samo da je referenca na Gladijatora, već smo ponovno dobili i scenu iz arene u Ben-Huru. Naravno, ovdje nema bojnih kola sa šiljcima i sve je minijaturnije, ali u 10ak minuta bliske borbe smo dobili ono što smo tražili – krv, znoj, jauke, blato, koplja, mačeve, sjekire i teške ozljede. Naturalizam ide toliko daleko da se konji u trku (zbog manjeg borilišta) zabijaju u zidove i gledatelji osjećaju tu bol. Ako protivnik i jest nedužan (nevin u specifičnom smislu, sigurno nije), to je između njega i Boga. Da je onaj slabiji u dvoboju (a dvoboj je opisan u povijesnim izvorima; s detaljima tko je pao prvi, gdje je zapravo bio upućen završni udarac, a sve je bilo malo drukčije nego u filmu) i priznao zlodjelo, kazna bi bila jednaka, jer nije bitna istina, samo muška (spolna) nadmoć.
Zanimljivo je kako je prilično pošteni Scottov povijesni film, postao svojevrsni financijski debakl na kino blagajnama. Nije se to Scottu dogodilo prvi puta. Vjerojatno je globalna pandemija dala obol svemu (iako film nije išao paralelno na streaming platforme) te utjecala na financijski podbačaj. Nevjerojatno je kako filmovi tipa Venom 2 ili ne znam više koji nastavak Helloween-a (pozdravljamo iskrene filmofile, koji vole i te filmove, jer o ukusima katkad (ne) raspravljamo) zarađuju desetke milijuna dolara u samom početku distribucije, a jedan Posljednji dvoboj sa zvjezdanom glumačkom postavom, odličnim redateljem i bitnom temom, naspram takvih naslova ostane zaboravljen, u dubokoj pozadini. Neki će kriviti loš marketing i činjenicu da se radi o filmu, koji je za srednje i starije generacije (možda je autor ovih redaka, oduvijek bio star, jer bi i prije birao ovaj film). Te generacije trenutno izbjegavaju odlaske u kino (zbog straha od virusa, ali ako su cijepljeni – ne trebaju se bojati!…što je opet, jedna druga tema. Također i dokaz da moja generacija – nije stara, barem ne neki od nas), za razliku od mlade populacije, koja neumorno plaća super-junačke i druge franšize. Naravno, malo je kriv i prokleti tajni agent (koji je ok film). Naime, postoji određena skupina gledatelja (očito u cijelom svijetu), koji su veliki fanovi Jamesa Bonda i koji idu u kino, samo onda kad dolazi novi Bond. Tako je Scottov povijesni film jednostavno izgubio u neravnopravnom dvoboju sa posljednjim (i dobrim) Bondom. Što se marketinga tiče, za one prave fanove povijesnih filmova, nije potreban poseban marketing, zar ne? Nama je dovoljno vidjeti isukane mačeve, konje, koplja i neki davni ambijent. Nisu potrebne nikakve pozitivne recenzije, niti će nas uplašiti one negativne, jer mi znamo što bi otprilike trebalo očekivati. Doduše, iako nam je Scott podvalio (bitnu modernu, ali i) drugu temu filma (koju je već prije obradio u Thelma & Louise), gdje su vitezovi samo kulise, vjerujem kako većina ljubitelja povijesnog žanra, neće biti razočarana. Kritika je gotovo unisono naklonjena ovome filmu, dok šira publika očito nije pa se stvara paralela s još jednim recentnim viteškim filmom – Zelenim vitezom. Zašto veliki dio publike nema strpljenja s ovakvim filmovima? Zašto crtani filmovi (ne mislimo na animirane filmove) imaju više uspjeha od ozbiljnijih filmova, filmova s porukom? Zašto ljudi ne čitaju? Tko zna(?), krhko je znanje.
Zanimljivo je kako pojedinci pljuju neupitne velikane sedme umjetnosti – Eastwooda i Scotta. Naime, zadnji filmovi im ne uspijevaju doseći visoke standarde, koje su si sami prethodno nametnuli. Što opet ne znači da su to loši filmovi, jer npr. Posljednji dvoboj je prilično solidno ostvarenje (Scott je imao objektivnih podbačaja, ali ovim filmom se iskupio) a zarađeni novci nisu jedino mjerilo uspjeha). Ali, molio bih Vas jednu stvar: zamislite sebe sa 91 godinom, kao Eastwood (koji režira i glumi) ili sa 84 godine, kao Scott (koji konstantno režira i producira: čini se da radi i na trećem nastavku Prometeja, a s naknadnom pameti, mislim kako možemo dati šansu i njegovom Alien:Covenantu, koji nije zaslužio preveliko pljuvanje). Većina običnih ljudi bi samo trebala željeti doživjeti stotu (ili barem 80-u), a vjerojatno malo tko razmišlja kako bi u tim godinama išta radio, kamo li – kreativno radio. I zato, pljuvači – bjež’te iz ovog grada, stiže ekipa koja Vas ne trpi. Kada govorimo o posebnom žanru, autor ovih redaka, u ovom trenutku, ne vidi praktički nikoga tko bi poslije Scotta nastavio častan posao snimanja povijesnih mainstream filmova visoke produkcije. Spielberg više nije na toj razini zadatka (a desetak godina je mlađi od Scotta!). Mlađa generacija, npr. Villeneuve se više bazira na SF-u, kao i Nolan. Ako uzmemo da je Dunkirk u određenom smislu i povijesni film, možda bi se Nolana moglo nagovoriti da ode još dalje u prošlost, ali ako se to ne dogodi – tko iz mlađe i srednje generacije može nastaviti dobar posao snimanja specifičnog povijesnog filma? Ne govorimo kako nema odličnih ili vrlo dobrih redatelja, ljudi s vizijom – ali ima li ih u ovoj niši? Drage čitateljice i poštovani čitatelji, slobodno me ispravite ili nadopunite oko ove teme (ili drugih tema).
Česti Scottov suradnik je i skladatelj Harry Gregson-Williams pa nam i u ovom filmu donosi svoj povijesni soundtrack. Međutim, sjetite se folk (rock) dua – Simon & Garfunkel, posebno poznatih po soundtracku za legendarnog Diplomca. Svi znaju za bezvremenski singl Sound of silence. Međutim, možda novije generacije, još ne znaju za pjesmu Scarborough Fair/Canticle.
Are you going to Scarborough Fair?
Parsley, sage, rosemary, and thyme
Remember me to one who lives there
She once was a true love of mine…
Naime, radi se o obradi engleske tradicionalne pjesme iz 14. stoljeća. Baš iz vremena Posljednjeg dvoboja. Doduše, melodija pjesme potječe iz 19. stoljeća, ali nevjerojatno podsjeća na neko davnije razdoblje. Renesansni blagi zvuk lutnje u ovoj pjesmi bi bio nevjerojatno kompatibilan sa ukupnim ambijentom, a posebno sa nekim gotičkim scenama u filmu. Iako u filmu nije opjevana ta pjesma, nekako joj je ovdje mjesto. Naime, pjesma govori o tradicionalnom sajmu u priobalnom gradiću Scarborough, u Yorkshireu (koji se održavao od 13. stoljeća) te (klasičnoj) neuzvraćenoj ljubavi, a ima i potencijalna druga značenja. Kada se spominju riječi biljaka: parsely (peršin), sage (kadulja), rosemary (ružmarin) i thyme (timijan, podvrsta majčine dušice), iste bi riječi mogle imati preneseno značenje. Naime, peršin je bio simbol utjehe, kadulja snage, ružmarin ljubavi, a timijan hrabrosti. Budući da su muški likovi u filmu zapravo karikature testosterona u besmislenim vremenima, a glavna protagonistica (zviždačica) simbol emancipacije ili pravedne ženske borbe – upravo u zadnjoj lirskoj sceni filma (s djetetom, ali čijim?) bi nevjerojatno odgovarao falset glasova iz dua Simona & Garfunkela. Jodie Comer kao gospa Marguerite, je u sebi pronašla zrno utjehe te je imala snage i hrabrosti u svojoj borbi. Dok su se de Carrouges i Le Gris borili jedan protiv drugog, gdje pobjeda automatski znači istinu – ona se (sama) borila protiv svih. A ukoliko nije imala ljubavi prema muškarcima, vjerojatno je tu emociju ostvarila prema svom djetetu. Sa bilo kojim soundtrackom i sa boljim ili lošijim CGI-jem; sa svim usponima i padovima u karijeri –vrijedi jedna filmska povijesna činjenica. A ona kaže:
Ridley Scott – meštar sedme umjetnosti.
OCJENA: 8
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori