REDATELJ: Tom McCarthy
GLAVNE ULOGE: Matt Damon, Abigail Breslin, Camille Cotin
TRAJANJE: 139 minuta
„Life is brutal“ – Bill
Tiha voda, brege dere je poslovica koja i doslovno teče kroz film Stillwater, kao i kroz glumu glavnog lika. Dakle, sada već legendarni – Matt Damon (koji se nakon skoro četvrt stoljeća od vojnika Ryana, ponovno vraća u Francusku), je kao glavni lik filma nevjerojatno stoički miran i polako, ali sigurno teče (na trenutke manjkavim) scenarijom. Iako ovaj film nije klasična (filmska) rijeka, možda je neka verzija ponornice (ne u lošem smislu), jer – ni rijeka nije bila rijeka u samom početku…i nije nužno, da ne bude ponornica do kraja. Neki gledatelji imaju primjedbe i vječnu averziju prema talentiranom gospodinu Damonu, no sve je to subjektivno, jer objektivni podaci govore o velikoj karijeri, u najmanju ruku spretnom glumcu, čiji je skromno odrastanje bilo možda i slično onome, koje je utjelovio u (svom i Affleckovom) scenariju Dobrog Willa Huntinga, da bi danas bio jedna od najvećih hollywoodskih zvijezda, što i potvrđuje u Stillwater-u. Uz ime filma ili način glume, Tiha voda je i naziv lijepe balade slovenskih novo-valnih rockera Lačni Franz, gdje pristojni pjesnik Zoran Predin pjeva: Tiho vodo je strah, ker je nihče ne čaka, in se ji ne mudi. Vzami si čas, naj me priložnost spremeni. Vzami si čas, da iz zaspanega občana zraste…Bridka sablja roparja. I Predinova pjesma (kao i ovaj film) govori kako i kod običnog uspavanog građanina, viri oštri mač razbojnika…Dakle, imamo dva lica (pravde i) pojedinca. A osim tihe vode, valjana je aluzija i na Stingovu pjesmu Englishman in New York, koja bi u ovom filmu bila više u country stilu i mogla bi se zvati – Amerikanac u Marseillu.
Autor ovih redaka bi naglasio kako je najnoviji film redatelja Toma McCarthyja (The Visitor, Spotlight…), specifični amalgam filmova kao što su Francuska veza 2 (nomen est omen, u svakom smislu), Fincherove Nestale i Plačljive igre Neila Jordana. Naravno, ove poveznice shvatite uvjetno, a gledatelji/čitatelji bi možda i našli drukčije primjere. Ipak, Francuska veza (2) se proteže filmom, jer se glavni lik, usamljeni američki građevinar, doslovno nalazi izgubljen u prijevodu, u lučkom gradu Marseilleu (baš kao i Gene Hackman u 1970-im). Nadalje, usporedba s Gone girl se odnosi na treće poglavlje i pomalo neuravnoteženi epilog filma (pat poziciju) sa sporednim likom, prvotno odbjegle, kćeri (Abigail Breslin). Konačno, poveznica s Plačljivom igrom bi se u širem smislu našla u tome, da film politički korektno (ovaj put ta sintagma nema izrazito negativan prizvuk) spaja različite likove, njihov različiti background, kulturu, svjetonazor i sl. Naravno, iako obrat filma u bitnom smislu nije (trans)srodan Plačljivoj igri, ipak se nazire i pitanje seksualnih manjina. Jednostavno, Crying game je filmska paradigma političke korektnosti, jer je snimljena prije novokomponiranih tendencija pa je ostala nenametljiva i (gotovo) prirodna (Neil Jordan je slično napravio i prije, u krimiću Mona Lisa, specifičnom transžanrovskom filmu osamdesetih).
Dakle, scenarij filma Stillwater je inspiriran stvarnim događajima, tj. prema slučaju Amande Knox. Radilo se o američkoj studentici na razmjeni u Italiji, osuđenoj za ubojstvo (prijateljice/ljubavnice) u poznatom slučaju, koji se događao i pred tv kamerama i nemilosrdnim tabloidima. Na kraju je oslobođena (sumnja uvijek postoji, zar ne O.J. Simpsone?) te se vratila u SAD. Knox nije bila zadovoljna što se njezina priča eksploatirala u ovom filmu te što je redatelj pokazao manjak empatije, ali možda nije bila u pravu, jer njena privatnost nije posebno narušena. Naime, ovdje je slučaj razmetne kćeri, koja je pobjegla studirati u Europu (u filmu je Francuska, umjesto stvarne Italije), samo sporedni dio filma, jer cijelo težište leži i protječe kroz perspektivu glavnog muškog lika u filmu, kojeg je odlično odglumio Damon i njegove raspoložene francuske partnerice, koju je odglumila Camille Cottin (žena karakteristične ljepote, francuska verzija Steffi Graf i donekle Sarah Jessice Parker). Film bi možda i bolje funkcionirao da se, umjesto priče o kćeri koja voli cure (optužena i osuđena za ubojstvo ljubavnice – muslimanke) i koja se našla u zatvoru, ubacio neki drugi element i neka druga sporedna fabula. Bez obzira na navedeno, sve je dovoljno suzdržano (nenametljivo) i istinski politički korektno obrađeno pa objektivniji gledatelji (čak i oni alergični na novokomponiranu korektnost) neće izaći iz kina sa podsmijehom, već sa razmišljanjem i pitanjem – je li moguća (ovaj put hetero) romantična veza dvoje potpuno (ali potpuno!) različitih ljudi? Optimisti će reći naravno, mi to možemo! i možda će sve potkrijepiti primjerima, ali redatelj McCarthy, iako nam je davao nadu, nije tako optimističan. On je prilično realan, ali baš kao i u oscar-ovskom Spotlightu (gdje je naglasak filma na istraživačkom novinarstvu, a ne na kritici Crkve), nedostatak filma je taj da je ponovno ostao pomalo nedorečen, prigušen, sterilan, a sve je upotpunjeno sa obratom koji je trebao biti životan, ali kao da (su)scenaristi filma Marcus Hinchey, Thomas Bidegain i Noé Debré, nisu znali kako sve zaokružiti. Možda je previše ruku radilo na scenariju. Međutim, iako je bilo puno baba, iz svega se nije rodilo kilavo dijete. Naprotiv, ako ste umorni od superjunaka i njihovih franšiza, ako vam artificijelni CGI ide na živce, Stillwater, kao umjerenija krimi – drama je upravo film za Vas. Upravo zato, jer recentnoj kino ponudi nedostaje ovakvih životni(ji)h i ozbiljnijih filmova. Uvodni citat – život je brutalan, koji je metafora filma, bi se mogao usporediti i sa razgovorom djevojčice Mathilde i Leona profesionalca, kada američka djevojčica pita mirnog Francuza: Je li život uvijek ovako težak, ili je to samo kad si dijete? Leon je lakonski odgovorio: Uvijek je takav. Da, život je težak i brutalan pa bi i filmska ponuda trebala slijediti realnost i dati nešto više od običnih ljetnih crtića, koji se (lažno) predstavljaju za igrane filmovi (naravno, postoje iznimke i nije sve tako sivo).
Redatelj McCarthy, u čijoj karijeri se osjeti puls/bilo za politiku, zapravo priča priču o dva svijeta. Naftni radnik/građevinar Bill Baker (fantastično suzdržani Damon) predstavlja jedan svijet. Onaj iz crvene (republikanske) države srednjeg američkog zapada – Oklahome (naslovni gradić Stillwater). Recesija, životarenje, kultura držanja oružja, ogromni pick up kamionet, tornado, kao elementarna nepogoda – to je svakodnevica…Iznošena baseball kapa (šilterica), karirane/flanel košulje, karakteristična kozja brada i robusno (ali ne bourneovski mišićno definirano) tijelo šljakera, kriju tugu pojedinca, koji je (pomalo stereotipno) pronašao vjeru u Boga (ili mu se vratio), nakon kriminalne i alko-narkomanske prošlosti. Čovjek koji dane provodi asketski, stoički. Usamljen pred tv-om, na kraju radnog dana.Čovjek koji se prije objeda, uvijek pomoli i zahvali Svevišnjem. Međutim, on je i čovjek koji je spreman sve učiniti za bližnje, posebno za svoju kćer, koja je u zatvoru zbog ubojstva…i koja je u stranoj zemlji. S druge strane, kao antitezu američkom izolacionizmu, odnosno konzervativizmu i suverenizmu radničke klase, redatelj i scenaristi, prikazuju urbanu i veseliju, boemsku francusku ženu (uvjetno rečeno) lijevo – liberalnog/ateističkog svjetonazora, Virginie. Ženu, koja također ima djevojčicu za koju bi učinila sve. Je li moguća romantična ljubav između (Billa i Virginie) takvih krajnosti, u ovako postavljenom svijetu? Je li moguća ljubav šljakera/seljaka i gradske boemke, ili obratno…? Naravno, nije politika ono što se treba naglašavati u međuljudskim odnosima i ljubavi, ali kada barem jedna osoba ima čvrsto definiran stav i vrijednosti, koliko ista onda može romantično koegzistirati uz drugu, potpuno suprotnu osobu, čak i da ne postoji jezična barijera? Romantični i idealistički nastrojeni gledatelji, kao i žiri canneskog festivala, upravo navijaju za takve junake i njihovu francusku vezu te žele da isti i ostanu zajedno, jer nitko tu nije loša osoba, čak i ako imaju prošlost, koja ih opterećuje. Međutim, ponavljamo – je li to danas (i koliko uopće) realno? Koliko su i svakodnevne, objektivne okolnosti užurbanog života, prepreka takvoj ljubavi?
Od početka filma je vidljiva redateljska namjera kritike Amerike, čije je današnje desno krilo republikanske stranke, nažalost postalo populistički mainstream. Naravno, velik dio čitatelja/gledatelja filma, kao i samih Amerikanaca, ne misli isto o današnjem populizmu i trumpizmu, jer svako društvo je danas izrazito podijeljeno, ne samo na domaćoj političkoj liniji, već i na medicinskoj (antivakseri), geografskoj (ravnozemljaši), geoplitičkoj, vjerskoj i dr. linijama. U svakom društvu postoje progresivnije i nazadnije sile. U svakom društvu postoje obrazovaniji i manje obrazovani. U svakom društvu postoji sukob istoka i zapada. I u svim našim društvima potrebno je naći mirni (su)život između potpuno oprečnih načina razmišljanja, koja mogu dovesti i do ruba građanskog rata. Sve navedeno, prilično korektno prikazuje i McCarthy, prvo kroz vizuru meksičkih imigranata (koji govore kako se Amerikanci se ne vole mijenjati) u SAD-u, a onda i kroz perspektivu (i)legalnog alien-a Bakera, na privremenom radu u Francuskoj i njegovog susreta s rasizmom samih Francuza (i mi imamo problem s Arapima, kao i vi s Meksikancima). Kada pristojni američki šljaker, koji suzdržano odgovara – Yes ma’am/no ma’am – dolazi u lučki Marseille (koji je npr. po vizurama sličniji Rijeci, nego Dalmaciji; Vrirginie kaže da ovdje ljudi doista i razgovaraju međusobno na ulici, za razliku od milijunskog Pariza pa se zato tu i preselila), on je potpuno izgubljen u prijevodu pred birokratsko – pravosudnim strojem i svakodnevnim životom, ali niti u jednom trenutku ne odustaje. Ispod površine suzdržanog čovjeka tužnih očiju, krije se pojedinac koji je bio na rubu i koji je spreman ponovno doći do ruba (mirni Bill je možda divlji Bill?). Bez obzira na cijenu. Stavite se u kožu i cipele pojedinca u stranoj zemlji – ne znate jezik, nikoga ne poznajete, imate ograničene (prije svega, financijske) resurse. Čak i da ste u vlastitoj zemlji – bilo bi teško nešto započeti, ali kad ste potpuni stranac na ulici grada, koji užurbano teče – bez razvijenog vokabulara – vi ste nemoćni kao dijete. I nije čudo da se bauštelac Bill, upravo sprijatelji s (jednako nemoćnom, kao i on) djevojčicom Mayom (koja sve uči i upija, brže nego stariji), čija majka mu u početku jedina pomaže, kao vodič i prevoditelj. Njihovo prvotno upoznavanje je odlično filmski uklopljeno, ali nenametljivo, simpatično i realno. Odnos s djetetom je simpatičan te svi uče međusobno.
Ne razumijem engleski, odbrusi mu (na francuskom) urbana žena Virginie, nezainteresirano u prvom susretu, da bi joj Bill humorno uzvratio istom mjerom, na njezinu kasniju ispriku na engleskom (jer tko kaže da Francuzi ne razumiju engleski ili da npr. Slovenci ne razumiju hrvatski – koji jezici su naravno i sličniji!) – Oprostite, ne razumijem engleski, sad humorno kaže Bill (na engleskom). Sve je tečno, prijateljski i kao što je rečeno – publika (ona festivalska, zbog političke korektnosti i činjenice da i francuska politička scena u sebi sadrži veliki dio populizma pa je liberalni festivalu kritiziraju te ona obična publika, zbog romantizma) navija za njihovu romansu. Francuska klinka, o kojoj se Bill počne brinuti, predstavlja protutežu otuđenoj američkoj i sada odrasloj kćeri, za koju se Bill ne može brinuti, jer je ista u zatvoru – osuđena za zločin koji (ni)je počinila. Kada se nađe dvoje udovaca ili općenito rastavljenih, samohranih roditelja, materijal za neku filmsku fabulu je postojan i poput gline, sposoban za oblikovanje. A kada se dvoje ljudi, unatoč (velikim) razlikama približava jedno drugome u realnoj i užurbanoj svakodnevici, uz pažljivi scenarij, to može biti dobitna kombinacija. Naravno, kada umiješamo i nevino dijete, koje preko američkog bauštelca uči engleski, sa svim jezičnim frazama, sve je to lijepo postavljeno. Sraz kultura je neminovan, ali začinjen humornim propitkivanjem:
Jesi li glasao za Trumpa, nosiš li oružje? i sl. samo su samo neka od pitanja koje bi postavila Virginie, ali i svaki drugi (urbaniji) Francuz. Nisam glasao za Trumpa, tj. nisam uopće glasao, jer imam kazneni dosjee pa mi je zabranjeno glasati. Bi li doista glasao za Trumpa, možemo i prešutjeti, jer smo apolitični, jer ne želimo sukobe, jer smo općenito – pristojni, kao Bill u filmu. I da, imam dva komada oružja, vozim pick up i jedem hamburgere, kao pravi Amer. Nadalje,
He’s a racist, kaže Virginie, ljuta na starca u restoranu (koji možda nešto zna o tajanstvenom mladiću za kojim tragaju).
Ok, he’s a racist. We still got to talk to him, kaže suzdržani Bill…koji politiku drži dalje od svoje butige.
Foto/Jessica Forde, courtesy Focus Features)
Ta potpuna različitost je simpatičan materijal za komunikaciju, kao i konstanti okidač za nesporazume. Ali, ako se nekoga okarakterizira kao kauboja, koji samo gleda football ili baseball i ne razumije europski (istinski) nogomet – to može biti i samo etiketa, tj. stereotip. Naime, jako je primamljiva scena sa malom Mayom na utakmici Olympica iz Marseilla (sjećate se Alena Bokšića i osvojene Lige prvaka ’93? ili ste fokusirani na neigranje Duje Ćalete – Cara u istom klubu slavne prošlosti i velikog suparnika centraliziranom i artificijelnom PSG-u…ili ipak navijate za Monaco Nike Kovača? ☺) Mi imamo Payeta i hvala za nebesko plavi dres omiljenog kluba, govori Maya, dok smo svjedoci tekme pred prepunim stadionom Velodrome (film je sniman tijekom ljeta i jeseni 2019., prije pandemije). Takve scene kupuju sentiment naše, europske publike i pokazuju da i klasični Amerikanci imaju senzibilitet i želju za prilagodbom. Tu je redatelj sa scenaristima na pravom putu i ovaj dio filma, sa vizurama industrijskog, ali i mediteranski osunčanog Marseilla, je vjerojatno najuspješniji.. Scene na nedostupnim kamenim plažama izvan grada nam na trenutke prizivaju Veliko plavetnilo i gledatelji bi se rado okupali na Azurnoj obali. Krimi dio druge trećine filma, također funkcionira. Istraživanje grada, geta i ljudi te sukob s lokalnim (arapskim) bandama pa polagano asimiliranje u društvo i obitelj. Skoro potpuna asimilacija došljaka. Sve je ovo dobro prikazano u cjelokupnom trajanju filma od 140 min. Romantična veza postaje stvarnost na lijepome Mediteranu. Želimo da sve potraje, ali snovi su jedno, a surova realnost je nešto drugo.
Međutim, sve se nekako mijenja u završnoj trećini, posebno kada Billova kći dobije slobodan dan iz zatvora. Njezine riječi, upućene u girl razgovoru sa Virginie, da njena obitelj (ona i njezin otac) sve zaje*** je i verbalni nagovještaj određene silazne putanje filma, nedovoljno razrađenog epiloga s obratom. Redatelj, kao i u Spotlightu (dakle možda već imamo redateljski obrazac), nije zeznuo cijeli film, ali nam nije podario onaj konačni rezultat, koji smo priželjkivali (ajde, nogometnim žargonom, prenesenim u filmski svijet, recimo da je Olympic iz Marseilla pobijedio 4:3, ali su redatelj i scenaristi imali materijal i za uvjerljiviju pobjedu. Zapravo, s druge strane bi mogli reći i kako je gradić Stillwater pobijedio Marseille 4:3). Nije sporno prikazivanje i drugog lica, naizgled smirenog bauštelca (ono što Predin pjeva – bridka sablja roparja), iako je podrumska epizoda sa taocem pomalo nategnuta i donekle u neskladu sa dosadašnjim tijekom. Međutim, (spoiler alert!) završetak ljubavne priče je prebrzo odrađen, a Gone girl aluzija je također jednostavno ostala visjeti u zraku. Preciznije, iako su motivi oslobođene zatvorenice izrečeni, mi nismo sretni (tj. dovoljno zadovoljni) sa takvim (mlakim i sivim?) obratom. Nije problem što nema klasičnog happy end-a, u smislu muškarac i žena su živjeli sretno do kraja života, tj. iskoristili su drugu životnu šansu, već se radi o nedovoljno čvrstom završetku, u pat poziciji oca i kćeri. To je možda redateljska filozofija – sve je sivo & nobody really winns. Redatelj nam konstantno pokazuje mračni teritorij iz kojeg se otac i kći nisu uspjeli izvući, a ta paradigma je njihov provincijski gradić Stillwater (isti naziv odgovara i Damonovom liku), ali to sivilo je moglo/trebalo biti bolje prikazano. McCarthy ima problem sa svojim (doista) poštenim filmovima. Oni su prilično dobri, ali nešto nedostaje…Možda su pretihi i možda sve note nisu pogođene (jer to je autorova vizija svakodnevnog života)…pa je i bolje da su tihi, jer zapamtite – tiha voda, teče ispod nas i valja planine…Kao što Predinova pjesma kaže – Uzmite si trenutak (vzami si čas) i ipak pogledajte Stillwater, jer u mirnim građanima se ponekad kriju i puno opasnije stvari. Iako se nekima čini kako se (u staroj domovini) ništa nije promijenilo, onim drugima (koji su u novoj domovini dobili šansu za boljim životom) se sve promijenilo. Nitko nije zadovoljan ishodom, ali živi se i dalje…u pat poziciji. Panta rei, vječna je samo mijena, čak i ako se ljudi vrate na početne postavke. Možda gledatelji ipak, u reprizi filma, ne zagaze u istu rijeku. I za kraj, još jedno pitanje…Možemo li ponovno naći snage i hrabrosti za još jedan (novi) početak i novu šansu – ili ćemo ostati sjediti na verandi i samo promatrati ubrzani svijet? Ne znam, ali konobar – molim, dajte mi još jednu negaziranu, izvorsku vodu. Hvala. (Thanks, sir/ma’am). (Tiha)Voda je piće asketskih junaka.
OCJENA: 7.5
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori