Naslovnica Akcija RECENZIJA: CRNA KIŠA – Atomska veza

RECENZIJA: CRNA KIŠA – Atomska veza

524
0
Photo: Paramount Pictures

REDATELJ: Ridley Scott

GLAVNE ULOGE: Michael Douglas, Andy Garcia, Kate Capshaw, Luis Guzman

TRAJANJE: 125 minuta

NAZIV ORIGINALA: Black Rain

GODINA PROIZVODNJE: 1989

 

Livin’ on the Edge of the Night + I’ll be holding on + I usually get kissed before I get fucked = Black Rain (Crna kiša)

Sugai: I was 10 when the B-29 came. My family lived underground for three days. When we came up the city was gone. Then the heat brought rain. Black rain. You made the rain black, and shoved your values down our throat. We forgot who we were. You created Sato and thousands like him. I’m paying you back.

Conklin: Sugai-san, I am the solution… to your problems. (da parafraziramo CobruZločin je bolest – upoznajte lijek, detektiva NYPD Conklina

O redatelju Ridleyju Scottu pisao sam barem jedan, dva, tri, četiri puta. Na Vašem omiljenom filmskom portalu, naći ćete još neke poveznice s legendarnim redateljem. Pa, eto i peti put od mene, za legendu. Black Rain ili Crna kiša je bio veliki kino hit u svijetu demokratskih promjena, krajem 1989. godine. Budući da su tada premijere u SR Hrvatskoj kasnile naspram svijeta, možda (vjerojatno?) ga i nisam pogledao te godine u kinu. Naime, mala provincijska kina (a provincija nije uvijek loša riječ, pogotovo ne ovdje i u lijepom djetinjstvu) su također kaskala za Zagrebom nekoliko mjeseci. No, jesam li taj film gledao krajem ’89. ili tijekom pamtljive ’90., i nije toliko bitno. Ono što je važmo je činjenica da je to prvi film, čijeg se kino iskustva, bolje sjećam (sigurno sam još bio drugi razred osnovne). Znam da su prije bili BMX banditi, sjećam se i jednog dječjeg SF-a (na spielbergovsku foru, ne znam kako smo ga preveli) – mislim da se radilo o Batteries Not Included, filmu s minijaturnim NLO-ima. Ti filmovi su možda pogledani još za vrijeme vrtića u kinu (vjerojatno sa sestrom). Međutim, prvo pravo i pamtljivo kino iskustvo za koje pamtim i s kim sam išao (naravno, bila je tu mama, koja je prenijela ljubav prema akcijskim junacima i na klinca; stari i nije išao u kino te je uvijek više volio češke, poljske i mađarske filmove, a ne američke gluposti ) i gdje sam sjedio (prvi red balkona, negdje u sredini, a još nisam dovoljno narastao za onu ogradu, u kinu mojeg hometown-a). Crna kiša je, na neki način, bila moje vatreno kino krštenje i uopće nije čudno da ga pamtim. Naravno da kao klinac, nisam imao pojma tko je Scott (Alien ili Istrebljivač su bili previše za školarca) te iako sam čuo za atomske bombe iz Hirošime i Nagasakija, nisam mogao shvatiti poruku filma, ali sam zato znao što su to Kriminalističke priče (tko se još sjeća Mike Torella/Dennisa Farine i Raya Luce i legendarne pjesme Runnaway?, koja sam s guštom pjevao kao klinac) i legendarni Miami Vice. To su bile serije na kojima sam odrastao i očito da sam dio te stilistike i cool-a, nesvjesno vidio i u legendarnoj Crnoj kiši. Michael Mann i Ridley Scott, a kod njih mi nešto jako odgovara, očito sviraju na istim notama (odlični rock soundtrack je trademark) te emitiraju slične frekvencije. Upravo ovdje leži moj temeljni filmski DNA – negdje na kraju osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Sa stvarnim i politički nekorektnim filmskim junacima (koji nisu nužno Schwarzenegger-i ili Stallone-i), s vrhunskim soundtrackom, sa onom cool atmosferom. Iako je prilično zaradio na kino blagajnama, kritičari su Black Rain dočekali, ne baš impresionirani, a i danas film ima lošiji rejting (ne nužno loš) na web-u. Zapravo, ovo je jedan od danas zaboravljenih Scottovih filmova. Po meni nepravedno, ali de gustibus…Oni koji nisu zaboravili ovaj film i koji vole slušati ovakve note, slijedite me i dalje…

Poslije oscarovske uloge u Wall Street-u, legendarni Michael Douglas je isporučio još jednu pamtljivu rolu. Znalci, ispravite me ako griješim, ali ovo mu je najveća uloga jednog ultra cool macho tipa i filmskog junaka (Dan Ludila je nešto sasvim drugačije u dramaturškom smislu uloge). Takvu količinu kaubojštine, kao u Crnoj kiši, nije imao ni prije, niti kasnije.*

Naravno, za sve je zaslužan redatelj Scott te scenaristi Craig Bolotin i Warren Lewis. Doprinos je ostavio i snimatelj Jan de Bont (Brzina) te pamtljivi soundtrack Hans Zimmera i rock izvođača Grega Allmana i legendarnog Iggy Popa. To je dobitna kombinacija za sinergiju cijelog filma. Kada opaki macho detektiv Nick Conklin na motoru, sa sunčanim naočalama i kožnjaku, ulazi u kadar uz pjesmu I’ll be holding on, to je stil, kakvog danas ne viđamo, a ako i vidimo slične scene – (barem nama nekima) riječ je o jeftinim kopijama. Umjetničke rock balade, više ne nalazimo na albumima za filmove.** Detektiv Conklin na motoru, kao na urbanoj topovnjači, krstari ulicama Velike Jabuke, uz rijeku Hudson, uz nebodere i odsjaj sunca. On nije savršen, ali nikako nije negativac (Cijeli sustav se raspada, svi su korumpirani, a vi ste se uhvatili mene…).*** On je samo (ponoćni) urbani kauboj, koji umjesto konja, ima motor. Conklinov stan i pogled na grad, kao da nam evociraju (Stalloneovu) Cobru…sunčane naočale, stav, usamljenost, osjećaj za pravdu. Sve ostalo s divljeg zapada se nalazi i u New Yorku, ali i preko Pacifika. Njegov mlađi i vjerni pomoćnik je (tada u usponu) Andy Garcia, kao detektiv Charlie Vincent. Sušta suprotnost kauboju, jer on nosi skupa odijela, kravate, i najbolje talijanske cipele – on je svoj kralj stila (odakle mu to od policijske plaće?). Scott u filmu donosi i sukob civilizacija korumpiranog Zapada i naizgled iskonskog Istoka. Naime, i više od desetljeća prije Posljednjeg samuraja, već smo imali dinamični duo – Amerikanca i Japanca. Dakle, prije Toma Cruisea i Kena Watanabea**** imali smo Michaela Douglasa i Kena Takakuru (kao japanskog detektiva Masahira Matsumota, to je ona klasična uloga simpa i povučenog Japanca sa moralnim kodeksom). Oni su nam pokazali kako različite rase (usprkos rasizmu, koji je oko nas) mogu surađivati, samo su potrebna dva izvanredna pojedinca. Mlađahni i veseli detektiv Vincent se prilikom uhićenja zamjerio izrazito antipatičnom negativcu – pripadniku japanske mafije – yakuzi. Ta stiliziranost pozitivaca i negativaca je nešto na što puritanci imaju (ponekad s razlogom) primjedbi, ali u Crnoj kiši (čak i ako su stil i poetika ispred scenarija) to funkcionira, a mi i jesmo odrastali prije vremena političke korektnosti – kada je bilo ok izvrijeđati negativca, potom ga premlatiti te istog poslati na vječna lovišta

*odrastajući uz legendarnog oca Kirk Douglasa, Michael je možda oduvijek i bio predodređen za film, ali prvo je počeo kao producent (Oscar za Let iznad kukavičjeg gnijezda), a tek ga u „Kineskom sindromu“ bolje pamtimo kao glumca. Tijekom osamdesetih je rastao i filmofili znaju sve naslove, ali autor ovih redaka smatra da nije imao veće cool uloge od ove (ni prije, a niti ikada poslije). Naravno to je zato što mi je  “Crna kiša” bolji film od bilo kojih erotskih trilera s Glenn Close ili Sharon Stone, komedija ili pustolovina, s tada zgodnom Kathleen Turner i sl…Najveći i najbolji kauboj je bio u Crnoj kiši. Iako bi lako (možda i bolje) mogli zamisliti Kurta Russella, u istoj ulozi. 

**iako možda nekom zvuči kako autor ovih redaka samo misli o „dobrim starim filmskim vremenima“, samo ispravak netočnog navoda. Autor niti je star, niti smatra da je prije bilo sve bolje. Naravno, neke emocije su zaj***, a neki filmovi zaslužuju hommage, jer još postoji publika za takve filmove (čak i mlađa, nadam se i koji milenijalac).  

***uzeo je lovu dilerima droge i unutarnja kontrola ga pritišće. On nije korumpiran na onaj najgrozniji način (u svjetlu političke korektnosti, naravno da nikakvi policajci koji uzimaju lovu sa strane – ne mogu biti uzori…ali ovo je film, a Douglas nije bad guy). Novac je potrošen na alimentaciju, na djetetovu ušteđevinu za koledž, na tekuće troškove života. Ništa drugo. Jamio je lovu negativcima, tj. dilerima te istu potrošio na „pravedni cilj“. Ništa nije crno – bijelo.

****“The perfect blossom is a rare thing. You could spend your entire life looking for one, and it would not be a wasted life.” je legendarni citat iz „Posljednjeg samuraja“, ali Crna kiša, koja također oslikava partnerstvo različitih kultura, je došla prije tog filma. Na pamet mi pada i odlični triler „Izlazeće sunce“ (Connery & Snipes), kao film u kojem smo također nešto „naučili“ o japanskoj kulturi…ali „Crna kiša“ je i tu prije stigla na cilj.  

Photo: Paramount Pictures

I kao što kaže šef u policiji (John Spencer) – Shit rolls down. Uhvatili ste stranog državljanina. Ministarstvo vanjskih poslova Japana i SAD-a se javljaju japanskom veleposlanstvu, a veleposlanstvo policiji…kapetan svojim detektivima (jer, shit rolls down) – vodite ga doma (ovo nije naš slučaj). Prekooceanski let je dug, a Conklin ne može zaspati, dok slučajno ne izudara ljigavog negativca („jesi li pričvrstio pojas“). Sabotaža na aerodromu u Osaki je maestralna u jednostavnosti, a previše opušteni pozitivci ispadnu glupi zapadnjaci. De Bontova kamera nas naizgled vraća u vrijeme (Ridleyjevog) Istrebljivača sa svim onim neonskim svjetlima i noćima u velegradu. Zapravo, Crna kiša sa tim japanskim štihom velegrada dolazi i prije npr. Izgubljenih u prijevodu. Douglas i Garcia su i doslovno (puno prije Murryjja i Scarlett) ostali izgubljeni u prijevodu (tako su i izgubili negativca u ekstradiciji…zbog papira i pečata na stranom jeziku…samo potpišite ovdje dolje…), jer ovo nije dom.

Nick Conklin: Just hope they got a Nip (Conklin se ne ustručava uličnog, a danas, politički nekorektnog rječnika) in this building who speaks fucking English. (jer eto, svi moraju znati engleski, pogotovo oni poraženi i atomsko bombardirani u ratu)  

Matsumoto Masahiro: Assistant Inspector Matsumoto Masahiro, Criminal Investigation section, Osaka Prefecture police. And I do speak fucking English! (upravo s ovakvim return-om teškog servisa, dvije osobe mogu nastaviti igrati sportski ping-pong, jer dolazi do obostranog priznavanja i tolerancije)

Mas pomaže u upoznavanju nove kulture i detektiv Vincent to zna, dok je Conklin previše hard-boiled, ali sve će doći na svoje. Ipak, oni su bili i ostali – stranci, bez prava na nošenje oružja, samo promatrači u daljnjoj istrazi, ništa više. Japanskim djevojkama su smiješni ti nesavršeni Amerikanci, stranci i barbari gaijini. Kate Capshaw (Spielbergova žena) kao prostitutka mekog, ali skrivenog srca, Joyce je dobila vjerojatno najseksipilniju ulogu karijere (kak’i Indiana Jones 2, kak’i bakarači, tamo samo vrišti). Stav, dekolte, uniformiranost noćne i moćne plavuše –  kao noirovska femme fatale na n-tu potenciju (uloga koja se isto prije – bolje nosila, na filmskom platnu, nego što je to danas, ali ima iznimaka). You must learn patience, opominje nas japanski frend. Fuck patience, hoću pištolj, hoću pravi trag (krivotvorenje novca je u pitanju, on je uvijek u blizini nekog novca) i želim ih sve poskidati – to je Conklin. U rukavu ima još politički nekorektnih i prostih rečenica: If you pulll it, you better use it, ali traži i malo razumijevanja i nježne predigre, jer ga obično prvo poljube, prije „jeb***“. Mas je tolerantni pojedinac, koji poštuje zapadnjake više nego što oni (na prvu) poštuju njega: Odrastao sam s vašim vojnicima. Ma vi Japanci ste kopija, da netko ima originalnu ideju ne bi je našao niti u…uzvraća Conklin. Trebate misliti manje na sebe, a više na tim (kao mi Japanci), Amerika sada vrijedi samo za filmove i glazbu…mi radimo strojeve…mi gradimo budućnost…mi smo (vas) pobijedili u miru…Ovdje Scott, kroz riječi časnog japanskog policajca, usmjerava otrovne strelice i kritiku zapada. Ipak, dvije različite kulture su se ujedinile u glazbi, kada je Mas zapjevao Ray Charlesa. Joyce, koju Conklin zove Chicago objašnjava japanski mentalitet i zatvorenost – da znači ne, možda znači nikad, a nitko neće pomoći gaijinu (strancu). 

Conklin: Ponekad moraš izabrati stranu…

Joyce: Jesam…ja sam na svojoj strani.

Na japanskim noćnim ulicama, uz neonska svjetla velegrada i budućnosti, vodi se brutalni mafijaški rat i kao da je sve uvezeno sa zapada – yakuze su kopirali zapadnjake i u mafijaškim obračunima. Ritualno ubojstvo pozitivca, koje su izvršile yakuze na Suzuki motorima, uz brušenje katane na asfaltu je kap koja je prelila čašu. Japanska tradicija je uzeti nešto od pokojnika iza njegove smrti. Mas, pod velom tradicije, do koje se drži, Conklinu napokon daje – oružje. Uz zvuk bubnjeva, kreće se u osvetu. I sada će negativci naje***. Formira se novo partnerstvo Istoka i Zapada, veza koja je jača od atomske bombe. Časni istočnjak, dok ispituje Conklina za ukradeni dilerski novac, govori: Krađa je krađa – nema sivog područja. Ej, Masa – New York je jedno veliko sivo područje, uzvrati detektiv Conklin. Možda, ali ako si ukrao, onda si i osramotio mrtvog partnera. Čistoća japanske tradicije će postati moralni kodeks detektiva Conklina. Iako je sve sivo područje, nije sporno da je on to uvijek imao u sebi. Kada negativci u jednom trenutku pobjegnu, nakon obračuna u željezari, nakon potjere i trčanja, kao da nam se evocira ona neuspjela potjera iz legendarne Francuske veze, a Douglas je ovdje i nasljednik Gene Hackmana. Drugi dio Francuske veze (onaj u Marseilleu), donekle može figurirati kao poveznica sa Crnom kišom. Naime, već smo ustvrdili – Conklin je stranac, ne poznaje jezik, kulturu, običaje…gotovo da je sam. Ali nije sam. Naime, japanski način je oduvijek bio – timski rad. Tako individualac Conklin nije ostao sam. 

Budući da je ovo bio prvi film kojeg se bolje sjećam iz kina (u smislu da sam djelomično mogao povezati radnju te sam bio svjestan kako gledam neku akciju), naravno da kao mali školarac (koji je i tada bio zainteresiran za povijest) nisam imao pojma na što se točno referira naslov filma. Što je to crna kiša?  “Sadako hoće živjeti” je za lektiru došla, tek negdje u petom razredu (ako se ne varam), ali doslovno se sjećam onog objašnjenja japanskog kuma i njegove reminiscencije iz djetinjstva (stvarno se sjećam te scene, u kinu, od prije tri desetljeća):

Sjećam se kad je B-29 letio, bili smo u skloništu 3 dana…kad smo se popeli, grada nije bilo…Vrućina je donijela kišu – crnu kišuVi ste učinili kišu crnom…Vi ste stvorili Sata i tisuće takvih…ja samo vraćam dug…(poslije kina, na putu doma, sam s mamom imao razgovor o toj sceni i njenom značenju…)

Na ovu intimnu sliku i ispovijed časnog japanskog kriminalca (ako i to možda nije oksimoron), Conklin je, naravno, imao spreman odgovor, jer on je i Tango (bez odijela) & Cash & Cobra – Ja sam rješenje tvojih problema, Sugai san…jer ja sam (bezvrijedni) gaijin…

Kao što se film otvorio jurnjavom na motorima, tako se i zatvorio. Conklin je imao priliku za svoju pamtljivu i ritualnu osvetu, ali odlučio je igrati timski. Njegov prvotni zadatak je bio samo izručenje, privođenje kriminalca – ne i ubojstvo. Želim ti zahvaliti što si izabrala stranu, kaže Conklin Joyce…i onda napokon, spontani muško – ženski Casablanca trenutak, koji je oduvijek visio u zraku. A poluge za krivotvoreni novac su časno predane časnom Japancu.

Ridley Scott istovremeno ima  privilegiju i prokletstvo. Njegovi filmovi su pod povećalom od kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Imao je bolje i lošije nizove, ali čak i u lošijoj formi (u ovom filmu nema loše forme), on vrijedi više od redateljskog opusa nekih redatelja. “Crna kiša” je napravljen u vrhunskoj redateljskoj formi, ali je danas (naravno, prema subjektivnom mišljenju) nepravedno zaboravljen. Tu je ta privilegija da netko ne mora stalno biti na svjetlima pozornice i uživati u besplatnim reklamama, jer zna da vrijedi i bez toga. U isto vrijeme, to je i prokletstvo, jer ovakvi detektivski krimići i akcije, se više ne snimaju (ili se rijetko snimaju) i onda još budu zaboravljeni. Kritičari su bili nezadovoljni stilom, koji je kao pojeo scenarij. Međutim, mi fanovi, ovdje vidimo samo originalni autorski potpis redatelja i cijele filmske ekipe. Ovaj film nije umjetan, ako inzistira na estetici & cool-u. Naprotiv, on je originalan. Scott je ovo snimao prije nego je John Woo došao u Hollywood i snimao golubice mira u žestokim scenama jurnjave. Originalni i životni likovi (Conklin je kaubojski i životan, Mas je tipični Japanac), autorski pečat i stilistika (također nešto originalno) je nešto što pamtimo. I ne zaboravite, film je snimljen u vrijeme kada su se radili pravi soundtrack albumi za filmove. Ultimativne rock pjesme. Dakle, netko je izmislio pjesmu, koja je snimljena baš za film i čije riječi odlično prate film (ne kažem kako toga nema i danas i možda sam old school, ali…ovo je u DNA). To je soundtrack sa srcem na cesti, a ne nešto što je napravljeno industrijski ili generički. Gregg Allman nam pjeva (a Hans Zimmer, Will Jennings su napisali tekst!):

I have lived my life my way

For tonight and for today

Just the strongest hearts, they say

Always survive

uz klavir i bubnjeve pa gitare (sa japanskim sound-om kao intro pjesme) pa onaj stih:

When I stand alone, 

I steal no memories, 

Of all the ones you know

I’ll be holding on…

Photo: Paramount Pictures

Druga rock himna je od vječnog mladića (kuma punka) koji i sada skače po svjetskim pozornicama. Iggy Pop (na tekst Jay Rifkina) je ovdje otpjevao soundtrack za život. Iako se pjesma tek nakratko čuje u filmu, ona je napravljena za film i uvijek je povezujem s Crnom kišom. Melodija, tekst, glas, poruka – himna za sva vremena. Kakav Kanye West, kakav Justin Bieber, kakve Beyonce ili Hannah Montane i kakav, molim Vas – Coldplay (sjetimo se Dave Grhola iz Foo Fighters-a i njegove izjave o Coldplay-umi ne mrzimo Coldplay, samo im se malo rugamo tako i autor ovih redaka – sve poštujem (reklo bi se u starom kraju – poštivam), svoje uživam i pišem. Znam, to je generacijska stvar  (ali ja nisam star) i mi sa ovim DNA-om, ne možemo skužiti one pevaljke, jer ovo je emocija za nas i ovo je originalno…Pjesma dočarava film i Conklina u potpunosti:

Maybe I know some people

Maybe I break some rules

But this is the street, I’ve got to compete

Baby, I ain’t no fool

So I take a little bad with the good (tu himna raste i bas-bariton glas Vas uvlači u noć)

It ain’t just black and white

(It still ain’t black and white)

You’ve got to deal with the real

Woo, living on the edge of the night (bam, bam, bam…uuuuu livin’ on the edge of the night…)

Detektiv Conklin (najcool uloga Michaela Douglasa u karijeri, a tu ga je mogao zamijeniti i netko tipa – Kurt Russell) trči pred kamionima, vozi motore, baca onelinere, ljubi bez straha, ali kratko i vatreno. On pliva s morskim psima, krši pravila, a ponekad se njegove dobre namjere izgube u sivilu dok ga divlje želje pozdravljaju iz mraka. Conklin je ultimativna faca, koja živi na rubu noći, jer to je njegov život i njegovo suočavanje sa stvarnim. Kao klinac iz drugog razreda osnovne škole (koja se tada još zvala 17. travnja, malo kasnije se nazvala Dora Pejačević), koji je tada pogledao  film u kinu, nisam imao puno pojma o rock himnama (iako je moj ukus, nikada i nije bio predodređen za neku drugu vrstu glazbe), niti o opusu gospodina Scotta, a glede priče o atomskoj bombi, također još nisam imao sve znanje ili razvijen stav. Međutim, nešto u ovom filmu mi je bilo cool (a ovo nije bio Rambo ili Delta odred uradak!). Možda sam se na ovome filmu odredio u filmofilskom smislu, naravno nesvjesno. Ovdje je bila neka prekretnica. Osim obitelji, očito su me nesvjesno odgajali redatelji Scott i Mann (prije nego sam i znao za njih). Ta stilistika, taj cool ugođaj i one vrhunske pjesme. Očito je u mojoj DNA, uvijek bio onaj kaubojski štih političke nekorektnosti, kada su pozitivci slobodno mogli razj*** negativce i sve im reći u facu. Kroz priču o atomskoj bombi i crnoj kiši te devastaciji, koju je prouzročila, redatelj Scott, kroz djelovanje kauboja Conklina vraća dug Zapada. Različite civilizacije su pokazale kako je (su)život i partnerstvo za mir – moguće. Cijela humanistička poruka + timski rad  je odlično upakirana u čisti žanrovski film. Bez da se žanrovi prelijevaju jedan u drugi. Nesavršeni i opaki pozitivci, rasturaju savršeno opake negativce. Baš kako treba biti (za nas fanove). A estetika, stil, atmosfera, cool vibre –  to je ono što ili volimo, ili ne volimo. Ovo je čisti žanrovski predstavnik pravog akcijskog krimića – a filmovi s takvom (originalnom) stilistikom i petljom, se danas ipak manje snimaju. Sav onaj cool i stil su samo originalnost, a ne nešto umjetno. Činjenica da je film naizgled (kaubojski) jednostavno (a nije jednostavno snimiti nešto takvo) posložen, ga ne čini manje vrijednim, od nekog složenijeg i/ili modernijeg filma s više žanrova. Naprotiv, samo je stvar ukusa. Ovaj film je istodobno životan (da ne kažemo realističan) i istodobno cool (a život često uopće nije cool). On teče kao rijeka prema moru. Pa čak i ako ga smatramo, kao video spotom na MTV-u, prema autoru ovih redaka, položio je test vremena. Još uvijek se ikonički sjaji. I uopće nije star.

Ako se u mojim slušalicama često čuju Livin’ on the edge of the night i slične himne, određuje li me to kao old school tipa? Ako imamo pozitivna sjećanja na neka (ne tako davna, ali sigurno i) ne tako bliska iskustva – čini li nas to starima? Pogled u budućnost nikad nije bio sporan. Istraživanje svemira i napredak kroz pozitivnu tehnologiju, sve je to super. Ali dok pratimo ono moderno, moj soundtrack za život te moj filmski ukus je uvijek ostao isti. Sada možda staromodan, ali emocije su za***, a starost je za staračke domove. Kauboji ne stare. 

Vrti se kao (motor)kotač kroz grad…a kada padne crna kiša na ovaj hladni i sivi grad – on će Vas čekati, dok živi na rubu noći. Gleda Vas iz mraka, sa sunčanim naočalama i čačkalicom u ustima, dok čeka Izlazeće sunce. Veze utemeljene na odgoju bliskih osoba i one veze sa atomskom poveznicom, koje kolaju Vašim organizmom su – vječne i neraskidive. Crna kiša – klasik žanra.

Tko razumije, shvatit će (All the rest are gone, I’ll be holding on)

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime