Naslovnica Filmovi RECENZIJA: TRI KONDOROVA DANA – zajednica opasnih namjera

RECENZIJA: TRI KONDOROVA DANA – zajednica opasnih namjera

295
0
Foto: Paramount Pictures

REDATELJ: Sydney Pollack

GLAVNE ULOGE: Robert Redford, Faye Dunaway, Max Von Sydow, Cliff Robertson

TRAJANJE: 117 minuta

ORIGINALNI NAZIV: Three Days of Condor

GODINA PROIZVODNJE: 1975

 

 

Joe Turner: Maybe there’s another CIA, inside the CIA.

 

CIA ga je poznavala pod kodnim imenom Kondor, a ono što je on znao o njima ga je i učinilo ugroženom vrstom – na meti snajpera. Tri kondorova dana (Three Days of the Condor) još je jedan od onih old school filmova kakve današnji Hollywood ili ne zna ili ne može producirati, odnosno snimiti. Redatelj Sidney Pollack i njegov kućni glumac, legendarni Robert Redford*, su na (veliki) ekran prenijeli (veliku) dozu paranoje i nesigurnosti, koja je korespondirala s 1970-im godinama u SAD-u. Stvarni događaji kao (neuspješni) završetak vijetnamskog rata, afera Watergate, velika naftna kriza i ostali, reflektirali su se kroz opuse raznih redatelja i njihove filmove pa su gledatelji dobili nevjerojatni koktel filmova u kojima su glavni motivi – već spomenuta – paranoja, nesigurnost, a glavni junaci su obični ljudi od krvi i mesa (nikakvi akcijski junaci) koji su se našli u zanimljivim situacijama. Sjetimo se filmova kao što su: Kineska četvrt (Polanski & Nicholson, radi se o noir filmu, ali iza svega je svojevrsna teorija zavjere) The Parallax View (Alan J. Pakula & Warren Beatty), Prisluškivanje (Coppola & Hackman), Maratonac (Schlesinger & Hoffman & co.), Svi predsjednikovi ljudi (opet redatelj Pakula i opet Redford & Hoffman), TV mreža (redatelj Sidney Lumet, William Holden, Faye Dunaway, Robert Duvall i dr.). Nabrojani (a i dr. filmovi, npr. Taksist) filmovi sredine 1970-ih, doslovno kopiraju tadašnji (realni) politički trenutak nacije i pojedinca, a svi su vrhunski proizvodi sedme umjetnosti. Istim putem je krenuo i redatelj Pollack u Kondoru, kao još jednom predstavniku političko – špijunskog žanra. Scenarij filma, prema romanu Šest kondorovih dana, Jamesa Gradyja, donosi nam priču o običnom čovjeku Joeu Turneru (Redford), koji je formalno agent CIA-e, ali nikakav akcijski junak tipa Jason Bourne, Ethan Hunt ili prokleti tajni agent James Bond. Naprotiv, on je knjiški crv, analitičar (svojevrsna filmska preteča Jacka Ryana) pa se tako i sam opisao svojoj romantičnoj partnerici u zločinu Kathy Hale (Faye Dunaway). Naime Turner, kodnog imena Kondor u filmu kaže, baš kao što bi se svaki obični čovjek u nevjerojatnoj situaciji i opisao:

I am not a spy. I just read books!

We read everything that’s published in the world. And we… we feed the plots – dirty tricks, codes – into a computer, and the computer checks against actual CIA plans and operations. I look for leaks, I look for new ideas… We read adventures and novels and journals. Ja…Ja…Pa tko bi izmislio takav posao?

*Pollack je snimio pamtljive filmove: „I konje ubijaju, zar ne?“, „Tootsie“, „Jeremiah Johnson“, „Moja Afrika“, „Havana“, „Nedokazana krivnja“, „Tvrtka“, „Prevoditeljica“ itd., a također i glumio u zadnjem Kubrickovu filmu – „Oči širom zatvorene“. Robert Redford je glumio u nekoliko njegovih filmova, a isti redatelj je surađivao i sa ostalim zvjezdanim glumačkim imenima 20. stoljeća – s Paul Newmanom, Dustin Hoffmanom, Jane Fonda, Meryl Streep, Tom Cruiseom, Nicole Kidman, Sean Pennom, Harrisonom Fordom itd. Inače, motivi iz filma „Tri Kondorova dana“ se susreću i u Pollackovim filmovima „Tvrtka“ te „Prevoditeljica“, ali i super-junačkom filmu „Captain America: The winter soldier“, gdje je Redford glumio u against the type ulozi. 

Dakle, imamo apsolutnog amatera u riskantnoj situaciji (bez ikakvih super moći), u kakvima se inače nalaze klasični tajni agenti. Turner je analitičar, koji radi u Američkom književno – povijesnom društvu, što je samo paravan za analitiku CIA-e, tj. samo jedna obična podružnica u New Yorku. Zaposlenici tog društva iza paravana, doista samo proučavaju novine, knjige te pokušavaju otkriti što se zbiva, između redova, u svakodnevnim društvenim događanjima, a sve uz pomoć prvotnih računala i tadašnje printer – telefaks tehnologije (film je snimljen 1975., a donekle i predviđa kasnije filmove tipa Opasna šifra sa Willisom & Baldwinom i sl.). Još jedan uobičajeni dan u uredu prekida naručeno ubojstvo. Svi zaposlenici su likvidirani, osim Turnera, koji je slučajno (i na stražnji izlaz) izašao po gablece za kolege. I tako, odjednom u nesvakidašnjoj situaciji, se nađe antijunak, koji pokušava otkriti ona temeljna pitanja: tko, zašto i što sam ja u tome svemu? Pojedinac u složenoj situaciji je poslovično i sam protiv svih te počinje shvaćati, kako kruh koji zarađuje u tajnoj agenciji, očito i nije najpošteniji način zarade. 

Redatelj Pollack odlično prikazuje negativce u hijerarhiji zajednice, jer kako nas je iskustvo naučilo – na strateškim mjestima (su) njihovi ljudi. Naravno, iznad Turnera je nekoliko šefova, ali najveći dio filma on je u kontaktu sa šefom Higginsom (legendarni Cliff Robertson), koji opet ima svoje šefove iznad (pamtljiva epizoda Johna Housemana kao Wabash-a) i svi oni zajedno, ali i neovisno igraju svoju igru. Sva naručena ubojstva i svi zločini, uz kolateralne žrtve, su prikriveni tzv. teorijom igara na šahovskom polju zemljopisnih karata i međunarodnih odnosa. Dok ljudi na terenu pogibaju i dok se vodi rat sviju protiv svih, šefovi Agencije, bezbrižno piju čaj u svojim salonima te paralelno krate vrijeme uz telefone i telefonske pozive, koje centrala prespaja. Fantastičan je kratki dijalog Higginsa i Wabasha o povijesti špijuniranja, tj. kako je stariji šef ušao u Agenciju: 

Wabash: (pristupio je Agenciji) Desetak godina nakon Velikog rata, a tada još nismo znali da će ratovi imati brojeve uz sebe. 

Prethodnica CIA-e je bila vojna tajna služba OSS, osnovana tijekom WW2, kojeg je Wabash proveo tako što je jedrio na Jadranu, sa glumačkom zvijezdom za kormilom, a to i nije izgledalo kao neki rat, iako je bio. Higgins ga priupita nedostaje li mu takva akcija(?), a Wabash mu pamtljivo odgovara: 

Ne, ali mi nedostaje takva jasnoća. 

 

Foto: Paramount Pictures

Znači, nekada smo imali dobre i loše momke te nitko nije morao objašnjavati razliku između njih. Međutim, na polju špijunaže ta razlika (dobrih, loših i zlih) je uvijek bila maglovita. Dok su se Saveznici borili protiv naci-fašizma, njihove prvotne tajne službe su paralelno puštale iste te naciste u bijeg, jer javljao se novi i još veći neprijatelj – sovjetski totalitarni komunizam. I kao što je cijeli špijunski posao zapravo 50 nijansi sive, takvi su i tajni agenti – daleko od pozitivaca, a sve to dovoljno načelno, a opet svevremenski opisuje redatelj Sidney Pollack. Ovdje postoji i kritika američke CIA-e, ali i svih tajnih službi, što odlično rezonira s današnjim vremenom, gdje npr. imamo nekadašnjeg analitičara CIA-e i NSA – Snowdena (ne posebno pamtljiv film Olivera Stonea), koji je utočište našao u (i u danas, možda više nego ikada) neprijateljskoj Rusiji, s diktatorom koji sigurno nije sretan što daje azil neprijateljskom agentu (koji je zapravo zviždač, jer je i domoljub), a opet po nekoj zakonitosti, isto mora učiniti, jer sve je to 50 nijansi sive. Američki vrhovni sud je u rujnu 2020., donio odluku po kojoj je program masovnog nadzora američkih obavještajnih službi, koji je razotkrio Snowden, bio nezakonit i neustavan, iako su određene radnje samog Snowdena, bile ilegalne. Dakle, uvjetno rečeno, zviždač Snowden je djelomično ekskulpiran, ali još uvijek je izvan SAD-a, dok odlično zarađuje govorima i međunarodnim predavanjima.    

Što je film bez neke romantične veze? Pogotovo kada u najboljim godinama imate dva vrhunska glumca – Redforda i Dunaway. Faye Dunaway (poznata kao jedna od težih glumica za suradnju)  poznatija je kao femme fatale, međutim ovo je jedan od rijetkih filmova gdje ista glumi običnu, čak i introvertiranu, donekle toplu i prijateljsku ženu.

You have good eyes. Not kind, but they don’t lie, and they don’t look away much, and they don’t miss anything. I could use eyes like that, kaže Kondor, koji je analitički proučio svoj ljubavni interes, usamljenu ženu, koja fotografira usamljene panorame, u usamljenim godišnjim dobima. Kathy ga u početku i ne želi upoznati bolje, jer misli kako on neće dugo (pre)živjeti? 

I may surprise you, proročki uzvrati Kondor.

Upravo ta nijansa između poznanstva – prijateljstva – i romantike se pomalo prebrzo razvila (film ipak traje manje od dva sata). Za neke je to neprirodno i neuvjerljivo, a isto nam citira Jeniffer Lopez u prtljažniku auta sa simpatičnim otmičarem Georgeom Cloonyjem, u filmu Daleko od očiju  gdje redatelj Soderbergh daje posvetu i filmu Tri kondorova dana. Dakle, dva usamljena pojedinca u milijunskom New Yorku se zaljubljuju, samo Dunaway pred kraj filma, odjednom zapravo ispada iz kadra, jer sve je bazirano na tome da Kondor otkrije zašto ga netko želi ubiti. 

No zašto i nije važno, kako bi rekao plaćeni ubojica Joubert, kojeg je maestralno odglumio vječni epizodist Max von Sydow. Joubert je fantastični mafijaški hitman. Europljanin, možda Francuz njemačkog podrijetla iz Alsacea, kako njegov naglasak odmah detektira Kondor. Kišni kaput, šešir, tanki brkovi, naočale – su ono izvana, a iznutra ga krasi smirenost – posebno kada hladno (a opet ne toliko zlobno, jer to je samo posao) terminira svoje ciljeve. Opaki negativac par exellance. Joubert je cijelo vrijeme za petama Kondoru te je i on svjestan njegove nepredvidljivosti. Naime, Kondor je kao amater upravo nepredvidljiv, za razliku od iskusnih terenskih agenata. Tako i oni igraju klasičnu igru mačke i miša. Ili mu je na nišanu snajpera ili šalje svoje ljude da ga ubiju (pamtljiva borba prsa o prsa, bez posebnih specijalnih efekata, s poštarom, u suterenskom stanu svoje romantične pomoćnice Hale). Joubert nije crno – bijeli kriminalac, jer kao što je i navedeno – sve je 50 shades of grey (dakako, u onom, cool smislu). Njega ne zanima zašto, već više razmišlja o pojmovima kada, gdje, a uvijek „koliko“ (novaca). Scena gdje očekujemo konačnu likvidaciju Kondora, kada se nađe oči u oči s Joubertom nam nudi preokret. Sada Joubert ima novi cilj i igra se nova igra, s drukčijim nalogodavcima i drugim ciljevima. Baš kao što je Kondor slikovito i objasnio: 

Možda postoji CIA unutar CIA-e?! 

Oproštaj ispred ladanjske kuće, nakon još jednog hladnokrvnog ubojstva, pred automobilom je još jedna pamtljiva scena u kojoj Joubert, nakon što su karte ponovno promiješane, predlaže Kondoru da i sam postane plaćenik (a potencijalno i plaćeni ubojica), jer to uopće nije loše zanimanje, a netko je uvijek voljan platiti. Jouberta smiruje takva vrsta posla, naime sve je gotovo miroljubivo i tu ne postoje strane. Nema razloga/povoda. There’s only yourself. The belief is in your own precision.

Kada Kondor ipak odbije ponudu, Joubert ga prijateljski upozorava da se ne vraća u New York, jer neprijatelj nikad ne spava. 

Nemaš tamo budućnosti. Ovako će se dogoditi. Jednog sunčanog dana ćeš bezbrižno hodati ulicom…i auto će usporiti pred tobom…i vrata će se otvoriti. Možda će to biti neko koga znaš i kome vjeruješ…I on će se nasmijati i pozvati te da pođeš s njim…

 

Foto: Paramount Pictures

Dijalog i scena koja se parodirala (npr. Newman u Seinfeldu i sl.) u pop kulturi, ali svejedno moćni oproštaj dva prvotna antagonista, koji su gotovo postali prijatelji i dobri kolege. Na neki način, stvari su puno jednostavnije i kolegijalnije u sukobu s (šarmantnim i potpuno smirenim) plaćenim ubojicom, nego što je to slučaj u odnosu sa svojim poslodavcem. Kada u samoj CIA-i, postoje razne frakcije i razine, pitanje života i/ili smrti, je doslovno pitanje trenutka ili kako se nekome ćefne. Tragikomična je ta situacija za glavnog junaka, koji po filmskoj šabloni, od povučenog vuka samotnjaka postaje nešto više. Sjetite se, kada u solidnom  špijunskom filmu Sigurna kuća, mladi terenski agent (koji prvotno samo čuva sigurnu kuću) Ryan Reynolds, iskoristi znanja od prvotnog negativca, a zapravo pozitivca – kojeg je glumio Denzel Washington te kaže samouvjereno šefovima – ja ću preuzeti odavde. Ili kada Jason Bourne naziva šefove iz njihovog ureda, dok mu oni na telefonu lažu da su upravo u svom uredu – e, ta vrsta samouvjerenosti se rodila i u naizgled nevještom knjiškom crvu, a zapravo survivor-u – Kondoru. Kada razgovara s Higginsom (kojeg privremeno i otme), Kondor daje još jednu premisu, koja se može pretočiti u bilo koje razdoblje i na bilo koju lokaciju. To vrijedi za špijune, političare, kriminalce, i dr. dužnosnike, koji pred javnosti umivaju svoje lice i pilatovski  peru ruke, jer ipak živimo u teškim (pandemijskim) vremenima. Naime, Kondor poentira:

Čovječe, što je to s Vama ljudima? Vi mislite, kad Vas se ne uhvati u laži, da je to isto kao da govorite istinu!? 

To je premisa koju će redatelj Pollack koristiti i u solidnom špijunsko – političkom trileru Prevoditeljica (Kidman & Penn), filmu koji također ima protagonisticu, koja se sama snalazi, a možda krije i tajnu, u vrtlogu političkih zbivanja. Dakle, ta špijunsko – politička formula (istine i laži, tj. istinitih laži) se i danas koristi, manje ili više uspješno, u drugim filmovima (čak postoji i utjecaj na film Kapetan Amerika: Ratnik zime u kojem je i sam Redford dobio posvetu). Naravno, Kondora do kraja zanima zašto i tko. Higgins lakonski odgovara:

Možda je netko u zajednici.

Turner (ne razumije u potpunosti): Zajednici..?

Higgins: Obavještajnoj zajednici…

Turner (prije misli u terminima „zločinačke organizacije i bande lopova“, op.a.): Zajednici! Bože dragi, vi ljudi ste preblagi prema sebi…Zajednica! 

I upravo je tu, pod tko zna koji put, podcrtana zajednica opasnih namjera. Dakle, ljudi koji su možda nekad imali plemenite i demokratske ciljeve, ali sve se zamaglilo u svakodnevnom poslu pa su postali svrha sebi samima, baš kao što su neki političari i njihove organizacije/zajednice, postali stroj koji melje i one unutra i nas izvana. Nije samo stvar u tajnim službama, zar ne? 

Završni susret Kondora i Higginsa, na ulicama New Yorka, preciznije pred sjedištem New York Times-a, pokazuje pojedinca koji je spreman otkriti državne tajne. Taj se koncept zviždača  izvrsno prelijeva u današnja vremena pa Tri Kondorova dana uopće ne izgleda staromodno ili kao neki slabiji proizvod. Naprotiv. Old school u svakom slučaju i u najboljem smislu riječi, ali evergreen film, koji je i danas izrazito aktualan. Pollack ovdje načelno izbjegava detektirati krivce, jer sve je to ona klasična teorija igara nafte i novca. Manje su bitne države i politički akteri (sjetite se proročanskog govora Ned Beattyja u filmu TV mreža), jer radi se o teoriji igara (npr. Syriana), o resursima…

To je jednostavna računica. Danas je nafta, a za petnaest godina – hrana. Voda. Plutonij. Što misliš da će ljudi od nas onda očekivati…?, pita Higgins.

Pitajte ih…uzvrati Kondor.

Ne sada, onda…Pitaj ih kada budu u nestašici (resursa)…Pitaj ih kada nestane topline pa im bude hladno…Pitaj ih kada im se motori ugase…Pitaj ih, kada oni koji nikad nisu gladovali, počnu gladovati…Znaš šta? Oni nas tada neće htjeti pitati…samo će htjeti da im to omogućimo, uzvrati Higgins, opravdavajući teoriju igara obavještajne zajednice (opasnih namjera)…Međutim, Kondor ovdje neće odustati, odbit će sjesti s poznatom osobom u automobil (poslušao je Jouberta) i postat će zviždač….Time i nastaviti svoju ulogu samotnog autsajdera…Čovjeka koji neće dobiti stakleni ured i bolju plaću u obavještajnoj zajednici, već naprotiv, onog čovjeka koji polako nestaje u gužvi velegrada, dok kamera snima svakodnevni život…El Condor Pasa, proletio je kraj svih. A ako ga se i sete za dan bezbednosti, možda ga se sete, jer sve Vam je to CIA snajka…CIA… 

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime