REDATELJ: Dragan Bjelogrlić
SCENARISTI: Srđan Dragojević, Vladimir Stanković, Ranko Božić
GLAVNE ULOGE: Miloš Biković, Nina Janković, Sergej Trifunović, Marko Nikolić, Nikola Đuričko, Mima Karadžić, Danina Jeftić
Za nekoliko dana počinje (uz Ljetne olimpijske igre) najveći sportski događaj na svijetu. Riječ je o Svjetskom prvenstvu u nogometu. Vrijeme u kojem sve druge aktivnosti stanu (ili su u drugom planu), vrijeme u kojem svi ljubitelji nogometa gledaju najbolje nogometaše svijeta kako se bore za naslov svjetskog prvaka. Poseban događaj čiji sudionici (kao gledateljice ili gledatelji) postaju čak i oni koji nisu veliki pratitelji (ljubitelji) najvažnije sporedne stvari na svijetu. Ovogodišnje prvenstvo počinje 11. lipnja i završava finalnom utakmicom mjesec dana kasnije (19. srpnja). Prvi puta održat će se u tri države (Sjedinjene Američke Države, Kanada, Meksiko). Slučaj gdje su Prvenstvo ugostile dvije države dogodio se samo jednom – bilo je to 2002. Godine u Japanu i Južnoj Koreji. Nadolazeće Svjetsko ugostit će čak 48 reprezentacija, 16 više nego do sad. Ovo je ujedno i prvo proširenje broja reprezentacija još od prvenstva koje se je održalo u Francuskoj 1998. godine. Upravo zbog atmosfere i uzbuđenja koje se stvara pred Prvenstvo, smatram da je sad pravi trenutak za jedan tekst o pravom sportskom spektaklu. Riječ je naravno o franšizi Montevideo koja govori, između ostalih, prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu.
Prvo Svjetsko nogometno prvenstvo održavalo se je od 13. do 30. srpnja 1930. godine u Urugvaju. Utakmice su odigrane u glavnom gradu Montevideu. Urugvaj je izabran za domaćina zato što su dvije godine ranije pobijedili na Ljetnim olimpijskim igrama te povodom stoljeća nezavisnosti – za tu prigodu izgrađen je i stadion Centenario. Na prvenstvu je nastupilo samo 13 reprezentacija: dvije iz Sjeverne Amerike (Meksiko, Sjedinjene Američke Države), sedam iz Južne Amerike (Argentina, Bolivija, Brazil, Čile, Paragvaj, Peru, Urugvaj) i četiri iz Europe (Belgija, Francuska, Rumunjska, Kraljevina Jugoslavija). Ovo je ujedno i jedino prvenstvo za koje se nisu igrale kvalifikacije. Razlog zašto je na prvenstvu nastupilo tako malo europskih reprezentacija leži u udaljenosti do Urugvaja kao i troškovi putovanja. Isprva su reprezentacije same trebale financirati putovanje, no one su to odbile. Bez obzira na to što je FIFA odlučila financirati troškove putovanja, no zbog velike udaljenosti na nastup se je odlučilo tek četiri reprezentacije. Zanimljivo je da je na prvenstvu trebao sudjelovati i Egipat, no dogodilo se nešto zaista nevjerojatno. Naime egipatski reprezentativci su jednostavno zakasnili na brod i tako propustili prvo Svjetsko prvenstvo. Reprezentacije su podijeljene u četiri grupe: grupa prva: Argentina, Čile, Francuska, Meksiko, grupa druga: Jugoslavija, Bolivija, Brazil, grupa treća: Urugvaj, Rumunjska, Peru i četvrta grupa u kojoj su nastupile SAD, Paragvaj i Belgija. Putovanje na prvenstvo bilo je izuzetno dugo i naporno, putovalo se gotovo mjesec dana, a igrači su trenirali na palubi. Sve navedeno i više od toga bilo je inspiracija za filmsko-serijsku priču “Montevideo…”
Za razumijevanje čitave franšize važno je naglasiti kako je niz događaja u franšizi izmišljeno, odnosno nisu povijesno točni. Prvi film “ Montevideo, Bog te video!” izašao je 2010. godine i u tom filmu upoznajemo reprezentaciju prije samog odlaska na prvenstvo. Važno je reći da su tu reprezentaciju činili isključivo igrači iz beogradskih klubova jer su se hrvatski klubovi odlučili na bojkot zbog premještanja nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd. U središtu radnje je Aleksandar Tirnanić “Tirke” (Miloš Biković), igrač koji je prisiljen birati između obrtničkog posla i profesionalnog nogometa. Kroz film upoznaje i ostale reprezentativce, a vodi ih izbornik Boško Simonović (Nebojša Ilić). Film ima i pripovjedača Stanoja (Predrag Vasić). On je siroče i Tirketov prijatelj. Na kraju filma zajedno s reprezentacijom otputuje u Montevideo. Nakon filma na televiziji se je pojavila i serija u trajanju od osam epizoda koja je zapravo produženi film. U seriji se je u ulozi izbornika Ante Pandakovića pojavio pokojni trener svih trenera Miroslav Ćiro Blažević, nogometni trener kojeg ne trebam posebno predstavljati. Vrijeme i atmosfera prije prvenstva prikazani su vrlo dobro bez obzira na niz izmišljenih, fiktivnih događaja koji nisu povijesno točni.
Foto: Screenshot
Nakon toga uslijedila je serija “Na putu za Montevideo” u trajanju od devet epizoda. Ovo je ujedno jedina serija u franšizi koja nema svoj film. Kao što i sam naslov kaže, serija govori o putovanju reprezentacije Jugoslavije u Montevideo, najprije vlakom, a nakon toga i brodom. Iako u ovoj seriji nogomet i Svjetsko prvenstvo nisu toliko u fokusu, vrijedna je gledanja zbog prikaza samog putovanja koje je, kao što je u tekstu i spomenuto, bilo prilično zahtjevno.
“Montevideo, vidimo se!” snimljen je 2014. godine, a nedugo nakon izašla je i serija u trajanju od 10 epizoda. Prva utakmica Jugoslavije bila je protiv Brazila koji je bio jedan od glavnih favorita prvenstva. Poznato je da favoriti ne pobjeđuju uvijek, pa je tako Jugoslavija napravila prvi veliki šok na prvenstvu i pobijedila Brazil rezultatom 2-1, a golman Jugoslavije Milovan Jakšić dobio je nadimak El Grande Milovan (Veliki Milovan). Nakon toga uslijedila je utakmica protiv Bolivije koja je završila rezultatom 4-0 u korist Jugoslavije. A sad je i došlo vrijeme za veliko polufinale s domaćinom Urugvajem koje je završilo 6-1 u korist Urugvaja. Ovo je ujedno i jedno od najkontroverznijih polufinala u povijesti Svjetskih prvenstava.
Kao i u prvom filmu, i u ovom se pojavljuju neke povijesne netočnosti. U filmu reprezentacija Jugoslavije ima crvene dresove, dok je u stvarnosti imala plave. Svaki igrač Bolivije je u stvarnosti na dresu imao jedno slovo i kad se sva slova zbroje pisalo je Viva Uruguay (Živio Urugvaj) čime su htjeli odati počast domaćinu. U filmu tih slova na dresovima igrača nema. Samo polufinale obilježeno je brojnim kontroverzama, od nepostojećeg zaleđa zbog kojeg reprezentaciji bivše, bivše države nije priznat pogodak do toga da je Urugvaj zabio gol tako što je igraču Urugvaja policajac “dodao” loptu koja je već bila izvan granica igrališta. U filmu je prikazano da je sudac sudio u korist Urugvaja zbog prijetnje smrću od samih igrača, no nema nikakvih dokaza da se je to dogodilo, tako da je to vrlo vjerojatno izmišljeno za potrebe filma. Isto tako u filmu svi igrači imaju brojeve na dresovima, u stvarnosti to nije bio slučaj sve do Svjetskog prvenstva 1950. U finalu je Urugvaj rezultatom 4-2 pobijedio Argentinu i tako postao prvi svjetski prvak u povijesti.
Ovo je jedino Svjetsko prvenstvo na kojem se utakmica za treće mjesto nije igrala, no postoje neki izvori koji govore da su Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države odigrale neslužbenu utakmicu. Utakmica je prikazana u filmu, iako nije sigurno je li se uopće odigrala. Od fiktivnih, izmišljenih detalja treba spomenuti i lik Stanoja. On je izmišljen za potrebe filma, no nekoliko fotografija sa prvenstva pokazuje da je doista postojao neki dječak koji je bio uz reprezentaciju. Pojavljuje se na svakoj fotografiji prije utakmica, pa čak i na otvaranju prvenstva. Unatoč tomu, njegov identitet je i dalje nepoznat. Sam nogomet je u filmu prikazan vrlo dobro, što ni ne čudi s obzirom na to da su u filmu glumili i neki profesionalni nogometaši.
Iako u mnogim detaljima nije povijesno točna, “Montevideo…” franšiza dobro je zagrijavanje za predstojeće prvenstvo. Nogometne su utakmice zabavno i uvjerljivo prikazane i serija prikazuje, između ostalog, koliko se nogomet promijenio od prve svjetske smotre. Baš kao i čitav svijet…
Tekst napisao: Sebastian Ptiček
