Naslovnica Uncategorized NOĆNA STRAŽA MICHAELA MANNA – čuvam noć od budnih

NOĆNA STRAŽA MICHAELA MANNA – čuvam noć od budnih

476
0
Foto: Warner Bros Pictures

Uvijek sam cijenio ono vizualno u Chicagu…vozio bih se ispod čeličnog mosta u kišnoj noći i takvi motivi su mi se uvijek sviđali…onda sam upisao tečaj filmske povijesti…

Ovo su, otprilike, bile uvodne riječi jednog intervjua u kojima se publici i fanovima predstavio legendarni redatelj – Michael Mann. Kao što (prez)ime sugerira, jer nomen est omen – čovjek, muškarac, filmska ljudina. Redatelj specifičnog stila. Većina će ga zapamtiti (samo?) po Vrućini, ne znajući kronologiju i činjenice kako je taj film zapravo nastao i u njegovim ranijim projektima te kako je redateljska estetika i/ili stil, nešto što je nadraslo samo taj jedan (skoro pa neponovljivi, ali svakako ne i jedini) film. Naime, od odličnog kino prvijenca Thief (Lopov) i onih plavih slova na crnoj podlozi, sa imenima James Caan i Tuesday Weld, tijekom uvodne špice, a uz suvremenu elektroničku glazbu (njemačka grupa Tangerine Dream, kao svojevrsna elektro – sintisajzerska verzija Pink Floyda ) – Michael Mann nas (u)vodi u svoj vizualni svijet. Dakle, od svojih početaka, Mann nas teleportira u svijet mraka, u kojem svejedno prevladavaju cijeli spektri boja i neonska svjetla – u  carstvo noći

Gd(j)e si sad…dok gledamo u mrak…noćas u gradu (Partibrejkersi sa albuma Gramzivost i pohlepa)

Nokturalne razglednice i atmosfera velegrada je dio redateljevog DNA koda. Neboderi, gradske prometnice, vlakovi, svjetla u mraku, signali u noći – to je Michael Mann. U vizualnom smislu, posebno u prikazivanju noćnih razglednica, on je utjecao i na nove redatelje i filmove. Velikan Christopher Nolan je priznao, kako je inspiraciju za modernistički Gotham (posebno u Vitezu tame), pronašao u noćnom vizualnom stilu Vrućine, ali i drugih Mannovih filmova. Također, kada gledate uvod filma Drive (danskog redatelja Winding Refna) ili npr. Nightcrawler (Noćne kronike redatelja Dana Gilroya), evidentno je kako su i drugi redatelji bili inspirirani Mannom. 

Nokturno…mlačna noć, u gradu lavež…kasan ćuk il’ netopir…ili kojot sa svjetlećim očima (ili Čovjek – Šišmiš)…

Ako smo metafizičkog art redatelja Terrencea Malicka označili kao pjesnika prirode i vječnog svjetla, njegov sjeverni ili južni pol, bio bi upravo netko kao Mann. Naime, redatelj Mann je mainstream pjesnik grada u noći. I kod Manna su bitna svjetla, ali on je, prije svega, čuvar noći ili filmska verzija Rembrantove Noćne straže (De Nachtwacht). Tako i njegovi likovi (baš kao i vojna skupina na Rembrantovoj slici iz 17. stoljeća) uvijek nose oružje, a nišanjenje i stručni zahvat pištoljem (ACP pištolji i razne automatske puške) je jedan od malih trademark-ova ovog redatelja, koji je inače i ovlašteni instruktor za oružje. A gdje je oružje, tu su uvijek – dobri i loši momci. A gdje su dobri i loši momci, tu su uvijek i vatreni obračuni, pucačine, ponekad i klasični dvoboji. Tako je, drage dame i poštovana gospodo, Mann je tvorac visoko stiliziranog urbanog westerna. Boje noći, neonska svjetla te cjelokupni spleen američkih megalopolisa su savršeno prikazani kroz kameru njegovih snimatelja (najčešće je to Dante Spinotti), a sve uz fantastične soundtrack-ove, jer uz ono vizualno, jednako je bitna i glazba. Nadalje, neki od likova iz njegovih filmova su socio/psihopati, npr.: dr. Hannibal Lecktor i Dollarhyde u Manhunter-u, sjetimo se Waingra u Vrućini ili Vincenta u Collateralu, specifičnih negativaca – arijsko bratstvo u Porocima Miamija, djelomično i Dillingera, kao i njegovu bandu u Gangsterima itd. Međutim, također je činjenica da su mu glavni likovi praktički svi odreda – visoko motivirani, iskreni i fokusirani pojedinci, odnosno ljudi (muškarci) koji posjeduju vještinu. Profesionalci! Profesionalac Mann, koji dakle posjeduje filmsku vještinu, se divi drugim (fiktivnim, ali ekraniziranim prema stvarnim profesionalnim uzorima) pojedincima, koji imaju svoju specifičnu vještinu, moralni kodeks i kompas. Mann ne snima često (kao i spomenuti Malick ili npr. Kubrick), jer se sportski i pedantno priprema za svaki film, a ponekad i producira (npr. Scorseseov Avijatičar, Kraljevina, Hancock, Ford vs. Ferrari te Texas killing fields, koji je režirala njegova kći). (Muhamed) Ali, krenimo redom…

Michael Mann se rodio 05. veljače 1943. u Chicagu. Studirao je englesku književnost, a u film se, između ostalog, zaljubio gledajući – Dr. Strangelovea. Svidjela mu se činjenica kako je Kubrick poslao specifičnu (moralnu) poruku, kroz malo drukčiji (satirički) film, a sve je i dalje ostalo na mainstream temeljima. Upravo takav je i sam Mann (naravno, ne baš kao Kubrick, ali…) – on kombinira svoj (visoko umjetnički) stil u mainstream film. Njegov art, kojeg njeguje od početka 1980-ih, je predvidio i preduhitrio same MTV spotove (kakvi se danas više i ne snimaju, ili možda naše generacije više i ne prate previše modernu glazbu) i tu vrstu stilistike. Kao da je sam Mann bio i tvorac tog poznatog glazbenog programa ili nekih spotova. Mann će naglasiti i druge bitne (njemu najdraže ili najbolje) filmove: Divlja Horda, Topovnjača Potemkin, Građanin Kane, Apokalipsa danas, Avatar i dr. Tijekom 1960-ih se preselio u Ujedinjeno Kraljevstvo, a kako bi studirao na London Film School. Počeo je sa snimanjem filmskih reklama, zajedno sa suvremenicima (tadašnjim anonimnim filmašima), npr.: Alanom Parkerom (Mississippi u plamenu), Ridley Scottom, Adrianom Lyneom (9 i pol tjedana) i dr. Početkom 1970-ih se vratio u SAD te polako tražio svoje mjesto pod suncem. Počeo je pomnije istraživati policijske procedure, volio je oružje, a zanimao ga je i zatvorski sustav. Dakle, već ovdje će znalci prepoznati konstantna obilježja njegovih budućih filmskih likova – neki su sa prave, a neki sa krive strane zakona, dok su neki i bili u zatvoru, a baš svi nose oružje. Tako je i njegov debi, odnosno prvi televizijski film – The Jericho Mile – imao zatvorsku tematiku (Folsom prision blues i atletsko – sportska vibra). 

*      *      *       *

Lie to no one. If there ‘s somebody close to you, you’ll ruin it with a lie. If they’re a stranger, who the fuck are they you gotta lie to them? (Willie Nelson, kao Okla, u legendarnom Lopovu iz 1981.)

Lopov s legendarnim Jamesom Caanom (kao obijačem sefova) je bio Mannov prvi pravi feature film, a u kojem su glumili i mladi Jim Belushi (Elvis frizura), legendarni country glazbenik Willie Nelson, Dennis Farina, Robert Prosky (u svojoj prvoj ulozi) itd. Snimljen 1981., za znalce je predstavljao most između autorskog žanrovskog filma 1970-ih te nove (MTV) stilistike 1980-ih. Thief je, kako Mann i kaže, film ulice, stilizirani žanrovski uradak kriminalističko – pljačkaškog (pod)žanra. Naslovni lopov Frank je istinski profesionalac, dok je Mann na setu i koristio stvarne bivše profesionalne provalnike, a sve kako bi tehničke scene bile što autentičnije. U današnje vrijeme streaming platformi i prevelikog (štetnog) konzumiranja serija, neki koji se smatraju filmofilima, vjerojatno nisu ni čuli za ovaj film, koji je pokazao najbolje od Jamesa Caana (Rollerball). Dakle, većina će ga prepoznati kroz film Misery (u Kumu je ipak malo sporedniji lik, a sjećamo ga se, kao mladića, iz legendarnog El Dorada, Nedostižnog mosta itd.), ali onaj pravi, muški film (uz Rollerball) je upravo Lopov. Naime, Mann u svojim filmovima i likovima jednostavno emitira tu mušku vibru, kakvu ne možete osjetiti, dok vas poludjela Kathy Bates, tijekom zime, njeguje u krevetu. Lopov je vrhunski žanrovski film (bolji od većine Prljavih Harryja) u kojem se rodio redatelj Mann te u kojem je, urbi et orbi, pokazao što može, što zna i što je njegova misija. Naime, njegova (srećom – moguća!) misija je prikazati pojedinca, koji obavlja posljednji (lopovski) posao prije umirovljenja, pojedinca s moralnim kompasom i pojedinca, koji se ne boji akcije. Taj, svojevrsni, pošteni lopov, očito kroz noć i neonska svjetla, namiguje de Nirovom Neilu McCauleyju iz Vrućine. A, ako se sjećate (prve) zajedničke scene De Nira i Pacina (koji su tada, kao zreli 50-godišnjaci, bili u najboljoj životnoj formi) za stolom u kafiću – ta scena je zapravo nastala skoro desetljeće i pol prije, u Lopovu. Naime, ovdje James Caan, prvo u automobilu, objašnjava svojoj djevojci, plavuši Tuesday Weld (Bilo jednom u Americi) svoju filozofiju i tko je zapravo on:

Frank: Look, in what I do there are sometimes pressures. What the hell do you think that I do? Come on. Come on, every morning I walk in for five months, say hi – what the hell do you think that I do?

Jessie: You sell little fucking cars, that’s what you do.

Frank: I wear $150 slacks, I wear silk shirts, I wear $800 suits, I wear a gold watch, I wear a perfect, D-flawless three carat ring. I change cars like other guys change their fucking shoes. I’m a thief. I’ve been in prison, all right?

Jessie: So what, I don’t care.

Frank: See, I – I am a straight arrow. I am a true blue kind of a guy. I’ve been cool. I am now unmarried. So let’s cut the mini-moves and the bullshit, and get on with this big romance. 

Onda se scena premješta u kafić, gdje lopov Frank (Caan je rekao da mu je to najdraža scena u karijeri) iskreno (bez igrica) objašnjava plavuši Jessie, kako je spreman na vezu, brak, djecu, kako je sve isplanirao, baš prema kolažu koji je godinama sastavljao. Možda želi i otputovati. Mannovi likovi uvijek žele otputovati, bilo na Fiji, Tahiti, Maldive ili negdje puno dalje od Kube, jer sve to govore i de Niro (Heat), Jamie Foxx (Collateral) ili npr. Johnny Depp (Public enemies). Mann na Lopova gleda kao na kritiku eksploatacije pojedinca, jer znamo kako je James Cann bio zarobljen, tj. u podređenom položaju s (nazovimo ga) mafijaškim boss-om (ili kumom, prva uloga Roberta Proskyja). Ali, Caan će ipak uspjeti, u vrhunskom – slow motion – završnom (noćnom) obračunu s pištoljima, pumpericama i pucnjavom. Takav završni dvoboj je također postao jedan od budućih redateljskih obilježja. A prije dvoboja gledatelji upijaju magiju velegrada, noćnu atmosferu, boje jutarnjeg neba, scenu u kafiću (koju posuđuje i za druge filmove uz spomenuti Heat, npr.  Pacino i Crowe u japanskom restoranu u The Insider-u, Cruise i Foxx isto imaju scenu u noćnom baru u Collateralu, itd.) i neonska svjetla te glazbu, koja nas uvijek prati. Glazba u Mannovim filmovima pojačava ugođaj, ponekad prati psihološko stanje likova (likovi koji naizgled gledaju u prazno, u daljinu, npr. Pacino u The Insider-u), ali često je i neovisna o radnji, a uvijek nevjerojatno cool. Urbana glazba koja je odgojila buduće urbane generacije, čak i kad nismo znali što je to točno MTV (a sve što slušaju današnji klinci, kakve filmove gledaju i na čemu su općenito odgajani, je jedna druga tema).  

*      *      *       *

Mann je nakon Lopova, 1983. snimio slabiji nadrealni film The Keep. Glumačku ekipu su činili: Scott Glenn, Gabriel  Byrne, koji izgleda kao prethodnik Amona Goetha, pozitivac Jurgen Prochnow, Ian McKellen, Robert Prosky, Alberta Watson i dr. Horor – triler The Keep (smješten u Rumunjsku za vrijeme WW2, tajanstvena utvrda, njemački časnici, čudovište i sl. vibra) je ostao u zaboravu (vjerojatno i više od Lopova, pogotovo za one koji nisu posebni filmofili) te je označen kao loš(iji) film. Ovdje je Mann iz realizma napravio (jedini) izlet u fantastiku. Doslovno se maknuo se iz grada te otišao na selo, međutim njegov urbani stil je ipak vidljiv uz česte specijalne efekte. Kamera voli plavu boju, ali ovdje je prisutan cijeli spektar boja, uz klasičnu dimnu zavjesu, u filmu koji izgleda kao mješavina Masters of the universe (čudovište/demon/Golem je svojevrsni Skeletor s crvenim očima), Indiane Jonesa 3, Mumije, Stargate-a ili X-men, a sve sa klasičnom stilistikom i kulisama 1980-ih. Iako bi ovakav film (da je na većoj razini) možda više pristajao Spielbergu ili Scottu, ovdje Mann zapravo radi svoj klasični film sa dužim dijelovima bez dijaloga te čestim usporenim snimkama. Elektronska glazba (ponovno) Tangerine Dreama-a je hipnotička i odvodi nas prema svemirskim instrumentalima i dimenzijama (u kojima se čudovište i nalazi). Postoji i kratka umjetnička erotska scena, dok sve prekriva mannovska noćna vizura. Trajanje od 95 minuta izgleda pomalo konfuzno i sadržajno manjkavo, dok se više pamte vizualni efekti. Film  je inicijalno imao trajanje od tri i pol sata, međutim studio ga je potpuno isjeckao. Mann nažalost nikada nije uspio kombinirati i izbaciti (svoju) redateljsku verziju. Doista bi bilo zanimljivo vidjeti integralnu viziju ovog filma, jer isti je, s vremenom, postao kultni.                                                 

*      *      *       *

Brenda: How do you go from this tranquility to that violence?

Sonny Crockett: I usually take the Ferrari. (ufff, kakav fantastičan one-line-r, zar ne? Kakav miris, kakav muškarac…a i žene isto. Inače, Mann  je pohvalio Don Johnsona, kao vrhunskog glumca.)

Ako ćemo biti precizni, koncept (serije mog djetinjstva) Miami Vice-a je osmislio zaboravljeni scenarist (Google će reći – hrvatskih korijena?) – Anthony Yerkovich. Mann je bio jedan od producenata, ali Ante Jerković (od starog Jerkovića sin) je ubrzo sve izvršne odgovornosti upravo i prebacio na Manna pa nećemo jako pogriješiti, ako i Poroke Miamija (a to su, bili i ostali, moji jedini poroci) definiramo kao Mannov projekt, odnosno njegovo dijete za MTV generacije 1980-ih. Iako je autor ovih redaka bio tek (vrtićko i rano osnovno-školsko) dijete, koje je, tek kasnije, u potpunosti mogao proučiti značenje te serije – Miami Vice je doslovno kao kolačić madleine, jer prva televizijska sjećanja i uzbuđenje (pa gdje bi još mogao vidjeti Ferrarija!, čak i danas, osim na tv-u), su upravo krenula s ovom serijom, koja je uvijek u podsvijesti. Zgodne žene u bikiniju, South Beach plaža, jurnjave automobilima, helikopteri, gliseri, skladni detektivski par (Sonny & Rico), koji sređuje negativce, a sve uz nevjerojatnu stilistiku i naravno glazbu. Sonny je bio faca u Miamiju, puno prije pojave Horatia Canea, koji je, u neku ruku, kopija Sonnyja (ili Sonny za siromašne).

Noćna straža Michaela Manna se iz Lopova ponovno stvorila u sparnoj noći Miamija, jer Mann opet odaje počast noćnom urbanom ambijentu, posebno kada Phill Collins (glazbenik, ali ponekad i glumac) počne udarati po bubnjevima u legendarnoj pjesmi In the air tonight (to je volio i Mike Tyson u Mamurluku, doduše u laganoj parodiji, ali svejedno – još jedan hommage glazbi)

Noćna straža, tj. naši policijski vitezovi, naravno i rade u noćnoj smjeni. Noć je Mannov prirodni saveznik. I onda je upravo prirodno da se nova štafeta preda u još jednoj seriji (naših djetinjstava), koju pamtim(o) po glazbi i noćnom uvodu – Crime story. Mann u svojim projektima zna ponovno angažirati svoje glumce pa se ovdje zapravo rodio legendarni brk sedme umjetnosti Dennis Farina (koji se prvo pojavio u Lopovu). Inače, Dennis Farina je prvotno bio policajac pa su Kriminalističke priče i bile prirodan ambijent za tog (kasnijeg) glumca….Kao što su bile i prirodan ambijent za producenta Manna, koji kroz navedene serije, ponovno daje šansu mnogim budućim glumačkim zvijezdama te predaje noćnu štafetu, kroz svoju stilistiku i glazbu. Dakle, evergreen pjesma Del Shannona – Runaway, iz 1960-ihje predala glazbenu štafetu klincima iz 1980-ih. Bila je to jedna od prvih pjesama koju sam pjevao, dok smo se igrali na ulici (znam, zvuči(m) staro, ali vjerujete mi – nisam).* 

*inače sam pjevao i pjesmicu Chameleon od Culture Cluba, Čokoladu od Idola te Zaustavite zemlju od Prljavaca, dok me djed naučio pjevati tada republičku (danas nacionalnu)i jedinu pravu himnu, što je u ono vrijeme bilo donekle na rubu zakona, a u svakom slučaju, nije baš bilo dočekano s hvalospjevima u tadašnjem vrtiću i prvim razredima osnovne škole…ali pravila su tu da se krše (kao što ih i danas kršimo), kao što me naučio legendarni Sonny CrockettYou’ve got to know the rules before you can break ’em. Otherwise, it’s no fun.

                                                                 *      *      *       *

Will Graham: I know that I’m not smarter than you.

Dr. Hannibal Lecktor: Then how did you catch me?

Will Graham: You had disadvantages.

Dr. Hannibal Lecktor: What disadvantages?

Will Graham: You’re insane. (scena pozitivca i negativca, koje dijele zatvorske rešetke, je kasnije inkorporirana i u druge Mannove filmove, npr. Gangsteri, ali i u filmove drugih redatelja, npr. Nolanov The Dark Knight)

 

Foto: Screenshot

Iduću filmsku etapu za Manna je predstavljao solidni, a prilično podcijenjeni (kao i većina Mannovih projekata) i zaboravljeni film iz 1986. – Manhunter (Lovac na ljude). Mann je napravio scenarij Man(n)-hunter-a prema knjizi Thomasa Harrisa – Red Dragon. Moguće kako se naše generacije više sjećaju solidnog filma Crveni zmaj iz 2002. (Edward Norton, Ralph Finnes, Harvey Keitel, Emily Watson i dr.), ali Mann se prvi uhvatio tog projekta. Dakle, na neki način, upravo je Mann poklonio svjetla pozornice, budućoj zvijezdi, koja srče fini chianti, dok jede jetru (na žaru) s malo graha – kanibalističkom psihijatru, dr. Hannibalu Lecteru (u romanu je Lecter, u Mannovu filmu je Lecktor). Prije popularnosti filma Kad jaganjci utihnu (1991.) i prije kratkotrajne (a opet za Oscara) uloge Anthony Hopkinsa – Mann je ponovno bio naš noćni čuvar. Lecktora je glumio danas poznati škotski karakterni glumac Brian Cox, dok je FBI agenta glumio William Petersen. Petersen je prije imao cameo ulogu u Lopovu, a filmofili ga pamte iz (podcijenjenog) Friedkinova filma – Živjeti i umrijeti u L.A.-u.**

**zanimljiva je poveznica između Williama Friedkina i Michaella Manna. Mann je čak optužio Friedkina kako je u filmu To Live and Die in L.A (jedna od prvih bitnijih uloga Willema Dafoea) ukrao njegov Miami Vice koncept. I donekle je u pravu, jer taj film i serija blisko korespondiraju u priči, vizurama i općenito redateljskoj filozofiji Michaela Manna. S druge strane, Friedkin, koji je 8 godina stariji od Manna, a također je iz Chicaga, se prvi počeo baviti s istraživanjem policijskih procedura i životom murjaka. Naime, sjetimo se legendarne Francuske veze. Dvojica redatelja su kasnije ipak ostala u dobrim odnosima, s tim da je Mann prema mišljenju autora ovih redaka, ipak imao (puno) bolju karijeru. I nadam(o) se da će je još imati. 

U Manhunter-u također ponovno glumi i brkati Farina, ali ovdje su također i tada manje poznati Stephen Lang, Tom Noonan (koji se osamljenički pripremao za ulogu serijskog ubojice Dollarhydea, kao što će to učiniti i Tom Cruise, u specifičnoj pripremi za plaćenog ubojicu u Collateralu), Joan Allen – danas sve relativno poznatija imena, barem za umjerene filmofile, kao i Kim Greist, djevojka iz Gilliamovog distopijskog filma Brazil. Film Manhunter također sadrži klasična Mannova obilježja – osobe na različitim stranama zakona, ljubav prema prikazivanju (modernističke) arhitekture, a također su neizbježne i boje (su u nama), koje simbolički prikazuje u različitim tonovima. Naime, scene u kući agenta FBI-ja Grahama su snimane (obojane) izrazito plavom bojom (to npr. ponavlja u Vrućini i filmu Miami Vice), dok su scene s negativcem Dollarhydeom, snimane u nijansama zelene. Modro i zeleno (u hodniku vremena, kako kaže pjesma EKV-a) se izmjenjuju u ovom filmu, koji je i sam nastao na određenim temeljima Miami Vice serije, samo što je nastavio u puno mračnijem tonu. Kao još jedan od čestih redateljskih motiva, također postoji i odluka (moralne dvojbe), koju glavni lik mora donijeti. Naime, analitičar i profiler FBI-ja Graham se nakon umirovljenja (zbog teške ozljede i psihičke traume nanesene od kanibala Lectera), ipak vraća u igru, jer mu psihopat Lecter (također kratkotrajna uloga karakternog glumca Briana Coxa) treba pomoći uhvatiti novog bolesnika – Dollarhydea (slična premisa kao u Jaganjcima). Nadalje, uloga Williama Petersena nam ponovno pokazuje stručnjaka, profesionalca, tj. nekog tko svojim vještinama (kao Sherlock Holmes), rješava složeni slučaj i potpuno je fokusiran na hvatanje ubojice. Zanimljivo kako je Petersen, na temeljima ove uloge postao svima poznat u sličnoj ulozi novijeg vremena, odnosno u seriji CSI: Las Vegas. Dakle, FBI agent Graham (koji lovi psihopate), pomoću analitike i posebnih dokaza, je predao štafetu (samom sebi) forenzičaru Gilu Grissomu u Las Vegasu. A i sam film Manhunter je preteča žanra koji je procvjetao desetljeće kasnije sa filmom Davida Finchera – Se7en ili sa sličnim filmovima o lovu na serijske ubojice, kao: Bone collector (Skupljač kostiju), Fallen (Pali anđeo), Copycat (Imitator), također i Scottovog Hannibala, djelomično i serijama tipa Dosjei X, Mindhunter  i dr. Ergo, Mann je utro put, za sve ono što je puno poznatije novijim generacijama, ali uvijek moramo poznavati kronologiju i spomenuti one prve – a Mann je to bio (i ostao). Naravno, Manhunter, ponovno sadrži redateljski trademark: karakterističnu, stiliziranu scenu završnog noćnog obračuna, odnosno dvoboja (razbijanje stakla) i slow motion pucačinu. Nepravedno podcijenjeni film.

                            *      *      *       *

Britanski časnik: You call yourself a patriot, and loyal subject to the Crown?

Hawkeye: I do not call myself subject to much at all.

Devedesete godine prošlog stoljeća bile su najznačajnije godine za Michaela Manna. Tada je postigao svoj hat trick – tri vrhunska filma zaredom (po kojim ga većina zna i pamti) – Posljednji Mohikanac, Vrućina i Probuđena savjest (The Insider). Sva tri filma su naizgled drukčijeg žanra pa bi se moglo pomisliti kako je ovdje redatelj krenuo u neko eksperimentiranje, ali to bi bio krivi način rezoniranja. Naime, u sva tri filma (bez obzira na različite žanrove) Mann ostaje isti, poseban, slobodan…samo svoj. Karakteristično svoj. I zato ga volim(o). Ova tri (euro, ali i dolarska) gola predstavljaju vrhunac njegove karijere, ali ni ono prije, a niti ono kasnije (što ćemo spomenuti za sve one koji vole, ovakve – duže filmske tekstove i eseje) nije ostalo za baciti – naprotiv. Kada govori o glumcima, koje je angažirao, Mann to čini uz veliki respekt. On je jedini, koji je od značajnog dramskog glumca Daniela Day – Lewisa, stvorio akcijskog junaka, jer The last of the Mohicans je praktički jedina prava Lewisova akcijska uloga (za koju se i atletski pripremao). Iako tih i pristojan (kao što je navodno i sam Day – Lewis) te iako se radi o književnom predlošku, Hawkeye je ponovno, tipični Mannov lik – rezolutan, ne previše brbljav, a sve rečenice su mu kristalno jasne. Pa tko se ne sjeća scene ispod vodopada s Madeline Stowe (u svojim najboljim godinama), kada Oko Sokolovo rezolutno kaže:

No! You stay alive! If they don’t kill you, they’ll take you north up to the Huron lands. Submit, do you hear? You’re strong! You survive! You stay alive, no matter what occurs! I will find you! No matter how long it takes, no matter how far. I will find you!

I ne zaboravite – i u ovom filmu, ponovno imamo noćne scene vatrenih obračuna (opkoljeni britanski garnizon i noćno granatiranje od strane Francuza). Kao što svaki umjereni filmofil zna, Mann je ponovno napravio film s pamtljivim soundtrackom Trevora Jonesa i Randyja Edelmana, u kojem posebno pamtimo himnični singl Promentory (prema škotskoj pjesmi Gael) te suvremenu etno pjesmu grupe Clannad – I will find you. Autor ovih redaka jedino žali što Mann nije postavio film na još epskiju razinu (posebno u smislu dužine/trajanja filma), jer je puno istraživao zanimljivo povijesno razdoblje sredine 18. stoljeća. Međutim, sve što je dobro (ponekad doista) kratko traje, a tih 112 minuta atletskog trčanja, pucnjave, western obračuna (na istočnoj obali), planinarenja, glazbe te prirodnih vizura, zaista prođe (pre)brzo. Cijelo trajanje Posljednjeg Mohikanca nas priprema za završni western obračun vrhunskog pozitivca i vrhunskog negativca (Mague, poznata indijanska faca Wes Studi, glumio i u Heat-u). Dakle, cijela filmska radnja kulminira u zadnjoj četvrtini filma i kaubojskom obračunu (iako su Indijanci u glavnim ulogama) na vrhu planine. Cijeli završni dio filma upravo predstavlja nevjerojatni art redatelja Manna. Naime, glazba je konstantna, a praktički nema nikakvih dijaloga, dok ekspresije (pogledi, geste i mimike) protagonista govore više od tisuću riječi. Napraviti ovakav filmski završetak (sjetimo se i da je redatelj John McTiernan, napravio završetak Predatora, također praktički bez dijaloga) je dokaz redateljske veličine i vještine. Jedini osvojeni Oscar u Mannovoj karijeri je bio za zvuk u ovome filmu (a zvuk je maestralan i u njegovom sljedećem filmu). Posljednji Mohikanac je film za sve generacije.

Vincent Hanna: You know, we are sitting here, you and I, like a couple of regular fellas. You do what you do, and I do what I gotta do. And now that we’ve been face to face, if I’m there and I gotta put you away, I won’t like it. But I tell you, if it’s between you and some poor bastrd whose wife you’re gonna turn into a widow, brother, you are going down.

Neil McCauley: There is a flip side to that coin. What if you do got me boxed in and I gotta put you down? Cause no matter what, you will not get in my way. We’ve been face to face, yeah. But I will not hesitate. Not for a second. (prije kaubojskog obračuna, potreban je i kaubojski dijalog)

Photo: Warner Bros

Pametan čovjek je rekao kako si „ne smijemo dopustiti da se vežemo za nešto, a što nismo spremni napustiti za 30 sekundi, ako osjetimo vrućinu iza ugla”, ali legendarnu Vrućinu nitko od Vas cijenjenih čitatelja (koji volite ovakve tekstove), gotovo sigurno nije napustio. Vrućina je žena koju ne napuštamo i koja ni nas, nikada ne ostavlja. Vrućina je naša urbana legenda. Grije nas i ispod snjegova Kilimanjara, otapa polove i pravi je razlog globalnog zatopljenja. Dakle, film Heat iz 1995. je nastao kao remake zaboravljenog Mannovog tv filma iz 1989. – L.A. Takedown te prema stvarnim događajima iz Chicaga, kada je detektiv Chuck Adamson (ekraniziran kao Vincent Hanna) lovio stvarnog kriminalca i pljačkaša Neila McCauleyja. Partner stvarnog policajca Adamsona je bio – (legendarni brk) Dennis Farina, koji je i sam bio na dužnosti 18 godina i to u policiji Chicaga. Dakle, Mann cirkulira sa policijskim/kriminalističkim pričama od svojih početaka, a sve je poprimilo epsku razinu u legendarnoj Vrućini, koja predstavlja operu kriminalističkog filma. Svi Mannovi motivi – razgovor u restoranu/kafiću, nikad bolje snimljena pucačina, noćne razglednice iz velegrada, nezaobilazna i vrhunska glazba, duboko fokusirani profesionalci, njihove intimne (obiteljske) priče, završni kaubojski obračun, itd. – su ugrađeni u temelje Vrućine te doslovno stavljeni na epsku (opernu) razinu. S nama su ponovno i plava slova na filmskoj špici (sjetimo se Lopova, Manhunter-a i općenito Mannove ljubavi prema plavoj boji). Film se pamti kao prvi, u kojem su Robert de Niro i Al Pacino (nekadašnji mafijaški kumovi, tada na glumačkom vrhuncu) dijelili isti kadar i zajedničku scenu. Njihovi likovi se međusobno poštuju, kao sportski protivnici. Naravno, ovdje smo vidjeli cijelu lepezu poznatih glumaca: Val Kilmer, Jon Voight, Tom Sizemore, William Fichtner, Natalie Portman (nakon Leona, još u tinejdžerskim godinama), Ashley Judd, Tom Noonan (ponovno), Danny Trejo, Henry Rollins, Hank Azaria, Ted Levine (Buffallo Bill iz Kad jaganjci utihnu), Wes Studi (ponovno) itd. Za neke od nas, možda je bitnije naglasiti, kako niti jedan akcijski film, nije bolje prikazao urbanu borbu, odnosno vatreni obračun u gradu. Realistična pucačina iz Vrućine se pokušala kopirati i u nekim kasnijim serijama te filmovima, ali nitko tu koreografiju nije režirao bolje i/ili realističnije od Manna i nigdje zvuk nije bio ubojitiji. A uz zvuk metaka, moramo imati i onaj metafizički zvuk za dušu – glazbu, koja je zvonka radost. Vrhunska glazba je neizostavni peti element Mannovih filmova. Na Heat soundtracku se nalaze singlovi Passangersa/U2 + Brian Eno, jako dobar instrumental Michaela Brooka – Ultramarine (da, rekao sam – plava je Mannova boja), a dok Hanna vozi iza McCauleyja na auto-cesti, prati nas new wave rock pjesma New Dawn Fades, u Mobyjevoj izvedbi singla grupe Joy Division iz 1979., sa albuma Unknown pleasures. Kao Patrick Bateman u Američkom psihu, mogao bih još pričati o trivijama iz pop kulture, jer to su urbane trivije za urbane (mann-ovske) legende i urbane generacije. Kakav vrhunski stil i ukus, pogotovo za specifične fanove filma i glazbe. A sve završava tako emotivno, ali ne na jeftini način, kada se pogledi dvojice profesionalaca ponovno sretnu u mraku L.A. aerodroma. Dok svira fantastični operni Moby –jev elektro-instrumental God Moving Over the Face of the Waters i dok Robert de Niro ispušta svoj posljednji dah –

Neil McCauley: Told you I’m never going back…

Vincent Hanna: Yeah…

…postavlja se jedno pitanje – kako ostati imun na ovakav završetak i ovakav film općenito(?). Kako ostati skuliran na rezolutne cool pojedince jasnih misli i djela, koje nam je prikazao vrhunski majstor sedme umjetnosti? Dok noćna svjetla velegrada trepere, poput svjetlećih algi, u dalekim i dubokim oceanima vremena, Mann nas uvodi u još jedno remek – djelo 90-ih godina 20. stoljeća. 

*      *      *       *

Odvjetnik duhanske industrije: Mr. Motley, we have right here.

Ron Motley, državni odvjetnik Mississippija: Boy, you got rights… and lefts. Ups and downs and middles. So what? You don’t get to instruct anything around here! This is not North Carolina, not South Carolina, nor Kentucky! This is the sovereign State of Mississippi’s proceeding. WIPE THAT SMIRK OFF YOUR FACE! Dr. Wigand’s deposition will be part of this record! And I’m gonna take my witness’ testimony whether the hell you like it or not!

Iako film The Insider (Probuđena savjest) samo djelomično definiramo kao sudsku dramu, budući da sudski postupak obuhvaća manji dio filma, gornji citat (I prestanite se ceriti!) i neustrašiva uloga državnog odvjetnika (Bruce McGill, također glumio u nekoliko Mannovih filmova) se pamti gotovo jednako, kao i citati iz drugih sudskih filmova (npr. JFK ili Malo dobrih ljudi). Redatelj Mann se i u ovom filmu bavi sa (fikcionalnom) interpretacijom stvarnih događaja (prema novinskom članku pod nazivom The man who knew too much) te prijateljstvom dvojice zanimljivih pojedinaca – profesionalaca. Mann se karakteristično duže vremena pripremao te proučavao stvarni život novinara i redakcije popularne emisije 60 minutes. Russell Crowe je zasluženo nominiran za Oscar-a, u odličnoj ulozi stvarnog zviždača (duboko grlo), znanstvenika i bivšeg potpredsjednika duhanske firme Brown & Williamson, Jeffreyja Wiganda, koji se usudio izaći javno s dokazima protiv duhanske industrije. 

Jeffrey Wigand: We are in the nicotine delivery business.

Mike Wallace: And that’s what cigarettes are for.

Jeffrey Wigand: A delivery device for nicotine.

Mike Wallace: A delivery device for nicotine. Put it in your mouth, light it up, and you’re gonna get your fix.

Jeffrey Wigand: You’re gonna get your fix. 

Uz Crowea ponovno je i odlični (manje napadan nego u Vrućini) Al Pacino, kao Lowell Bergman, producent emisije 60 minuta te sekundant u prijateljstvu većem od života. Diane Venora, frustrirana žena Vincenta Hanne u Vrućini, je ovaj put u ulozi Wigandove supruge, a sjećamo se i legendarnog Christophera Plummera (kao novinar Mike Wallace, koji je u stvarnom životu bio borbeniji od lika kojeg je prikazao u filmu), Michaela Gambona (kao duhanskog CEO negativca) i dr. Mann još jednom ponavlja svoj filmski stil upotrebom emotivnog soundtracka Lise Gerard, koji lebdi nad zamišljenim licima pojedinaca u teškoj životnoj situaciji, tu je klasična mannovska ekspozicija i pojedinci koji ne odustaju (Fuck it. Let’s go to court…ili  I told the truth.). Film je bio nominiran za čak sedam Oscara, ali nije potvrdio niti jednu nominaciju. Godina 1999./2000. je bilo vrijeme Vrtloga života (American beauty), Kućnih pravila (The cider house rules), Matrix-a, Sve o mojoj majci, Magnolije i dr. filmova. Činjenicu da Mannov film nije uspio potvrditi neke od nominacija, autor ovih redaka smatra jednom od Akademijinih nepravdi, jer kak’a pobogu „kućna pravila“?! U redu, legendarni Michael Caine i jedna od prvih bitnijih uloga prelijepe Charlize Theron, ali molim lijepo, to nije bolji film od The Insider-a. Naravno, Matrix je doista bio revolucionaran film, ali Probuđena savjest je politički puno bitniji i snažniji film od Matrix-a ili npr. Vrtloga života, kojem su se svi klanjali krajem 20. stoljeća – ali to su ukusi o kojima (ne) raspravljamo. Jasno je kako je i noć dobila ulogu u ovoj odličnoj triler-drami, jer Pacinovo noćno hodanje na plaži i briga za prijatelja, uz snažnu glazbu Lise Gerard & partnera, je još jedan pamtljivi dio filma. Ovo je doista bio politički korektan film (u pozitivnom smislu riječi) i to ozbiljni film sa snažnom porukom i vrhunskom režijom. Tako je i veliki filmski kritičar Roger Ebert izjavio: 

„The Insider” had a greater impact on me than “All the President’s Men,” because you know what? Watergate didn’t kill my parents. Cigarettes did.

*      *      *       *

Float like a butterfly, sting like a bee His hands can’t hit what his eyes can’t see. 

VS.

Ain’t no Vietcong ever called me nigger.

Kada su u pitanju filmovi o boksačima, Ali iz 2001. će (kao i neki drugi Mannovi filmovi) ostati nepravedno podcijenjen. Potpuno zaboravljen u kolekciji hitova kao što su Razjareni bik, Rocky, Djevojka od milijun dolara, The Fighter, Cindarella man i dr. Iako je film propao u kinima, to je samo dokaz kako publika ponekad promaši pošten film, pogotovo ako znamo da je Ali igrao u neravnopravnom meču protiv Prstenove družine, Pearl Harbora, Training day-a, Shreka ili Black Hawk Down. Michael Mann ponovno uzima segmente života stvarne osobe, velikog boksača i generira pravi biografski film, sa dodatkom krvavog sporta i svog karakterističnog umjetničkog pečata. Will Smith je prvotno odbio ulogu velikog Muhammada Alija. Međutim, popustio je nakon što ga je Ali osobno nazvao te zamolio da preuzme (njegovu) ulogu, jer je Smith jedini bio dovoljno zgodan kao on (Ali). Možemo slobodno reći, kako je dobro da film nije režirao pomalo iritantni Spike Lee (koji je tvrdio da jedino on razumije crnačku vibru i braću Afroamerikance), a ni Will Smith (koji se dodatno nabildao za ulogu) nije pogriješio s odabirom filma, jer uloga Alija mu je možda i (po)najbolja u karijeri. Činjenica je kako redatelj Mann obožava svoje glumce pa im gotovo uvijek poklanja uloge, koje su vrijedne barem nominacije za Oscara. Ovdje je Smith (uz kasnije The Pursuit of Happyness, a možda i recentnog King Richarda) bio najbliže osvajanju Oscar-a, ali je izgubio od brata Denzela (Training day). Nominaciju za Oscar-a je zaslužio i legendarni Jon Voight (glumio i u Vrućini), gotovo neprepoznatljiv ispod šminke i maske (izgledao je kao napudrana verzija Waltera Matthaua s perikom) stvarnog sportskog novinara Howarda Cosella (koji je napravio karijeru pomoću Alija, jer su obojica fingirala sukobe pred kamerama…zanimljivo kako sportaši, danas bježe od sukoba pred kamerama, međutim Ali je bio drukčiji – većinom operetno artificijelan, ali ponekad i iskren). Naravno, ovdje su i ostali poznati afroamerički glumci: Jamie Foxx, Jeffrey Wright, Giancarlo Esposito, Mykelti Williamson (glumio i u Heat-u), Joe Morton (T2), a uz Voighta, od preostalih bijelaca, ovdje je ponovno Bruce McGill. 

Film pametno pokriva najznačajniji period života legendarnog sportaša – od 1964. do 1974. Nakon što je osvojio zlato na olimpijskim igrama u Rimu, početkom 1960-ih, mladi Cassius Clay postaje sve buntovniji (još od djetinjstva, kako redatelj prikazuje u flashback-u, je bio svjestan nepravde), ali i on je samo još jedan od klasičnih Mannovih junaka: fokusirani profesionalac u borbi protiv života. Ali je i sportski borac, ali i borac protiv rasizma. On je i pojedinac, koji se nalazi u turbulentnom vremenu početka vijetnamskog rata pa je odbio novačenje –

I ain’t draft dodging. I ain’t burning no flag. I ain’t running to Canada. I’m staying right here. You want to send me to jail? Fine, you go right ahead. I’ve been in jail for 400 years. I could be there for 4 or 5 more, but I ain’t going no 10,000 miles to help murder and kill other poor people. If I want to die, I’ll die right here, right now, fightin’ you, if I want to die. You my enemy, not no Chinese, no Vietcong, no Japanese. You my opposer when I want freedom. You my opposer when I want justice. You my opposer when I want equality. Want me to go somewhere and fight for you? You won’t even stand up for me right here in America, for my rights and my religious beliefs. You won’t even stand up for my right here at home. 

Redatelj pokriva i zanimljive epizode sa drugim povijesnim osobama, npr. ubojstvo Malcolma X-a (glumi ga Mario van Peebles, sjećate ga se kao Stich Jonesa u Vojničini Clint Eastwooda i dr. filmovima) i velečasnog MLK-a, malo vidimo i karikaturalnog Don Kinga (dok je bio mlađi), a kratkotrajno je tu i nekadašnji predsjednik DR Konga (Zaira) – Joseph-Désiré Mobutu Sese Seko, još jedan u nizu grotesknih afričkih diktatora. Konverzija na islam, koja ne pristaje baš savršeno uz život zajeb*** hedonista i velikog ljubitelja žena (glume ih tadašnja Smithova supruga Jada Pinkett, jednu od supruga glumi i Michael Michelle, sjećamo je se iz serije Odjel za umorstva: Život na ulici i E.R.), služi kao malo odvraćanje pažnje na sveobuhvatni politički kontekst onog vremena i borbu za građanska prava. Naime, Mann je vršnjak Muhammada Alija pa se i sam sjeća turbulentnih 1960-ih. Redatelj je odličan u montaži filma, gdje je ukomponirao glazbu Sam Cookea (film One night in Miami iz 2020., redateljice i glumice Regine King, nam paralelno nudi sličnu premisu i fiktivni susret realnih suvremenika Alija, Malcolm X-a, Sam Cookea i glumca Jim Browna, kao bitnih figura crnačke kulture) i određene povijesne epizode, ali ovdje ponovno imamo i gladijatorski soundtrack Lise Gerard, a posebno je upečatljiva pjesma Salifa Keita Tomorrow, dok je neovisno o filmu, pjesmu za velikana, poklonila i legendarna grupa Faithless, sa singlom Muhammad Ali na albumu Outrospective, također iz 2001. (ponovno se probudio američki psiho, u autoru ovih redaka).

Ipak, uz sve značajne povijesne sekvence, mi smo tu zbog jedne stvari. Naime, publika želi krv, znoj i borbu – a Mann im to daje. Prvo u dvije pobjede (jednoj rocky-jevskoj i jednoj ekspresnoj!) protiv Sonny Listona 1964./65., ali i porazom protiv Joe Fraizera 1971. Vrhunac filma je opet klasični mannovski obračun u noći u legendarnom meču – The rumble in the jungle – koji se dogodio 30. listopada 1974., pred 60 000 ljudi na nogometnom stadionu u Kinshasi (današnji DR Kongo). Redatelj ovdje daje simbolički prikaz utakmice svih utakmica, tj. borbe stoljeća, pogotovo u smislu što je Muhammad Ali bio predstavnik naroda, odnosno svojevrsni borac za (političku) pravdu, dok je George Foreman bio predstavnik establishment-a. Foremana praktički i ne čujemo, jer ovo je Alijev film i još jedna pobjeda za underdog-a, jer kladionice tada nisu bile na strani izazivača. Prvotno veliki sportski suparnici su kasnije postali i veliki prijatelji, a tuča u džungli je zapravo bila vrhunac Alijeve karijere (sve poslije, pa i nova pobjeda protiv Fraizera u tzv. meču Thrilla in Manilla, koji u filmu nije prikazan, je zapravo bio kraj prave profesionalne karijere velikog boksača). Mann se ovdje prvi puta služi HD digitalnom kamerom, jer ponovno imamo završni dvoboj u noći pa digitalna kamera bolje hvata još jednu noćnu razglednicu i zamišljeno lice svjetskog prvaka. Ali (zajedno s Mannom) is the greatest!, a ovaj film (i uz poneke mane) zaslužuje veći odjek.

          *      *      *       *

Vincent: Get with it. Millions of galaxies of hundreds of millions of stars, in a speck on one in a blink. That’s us, lost in space. The cop, you, me… Who notices?

Od svih taksija, uber-a, lyft-ova, u svim gradovima svijeta…on je morao ući baš u njegov. Pomirite se s time, jer ionako ste izgubljeni u svemiru, unutar milijuna i milijarda galaksija…Koga briga? Ljubitelje redatelja Manna je itekako briga, jer Collateral je (pogađate) jedan od ponajboljih kriminalističkih filmova u 21. stoljeću. Solidna zarada i pozitivne kritike su zapravo premalo, naspram onog što ovaj film znači za specifične ljubitelje žanra i redatelja. Naravno, scenarij Stuarta Beattiea realno ima rupa, ali Mannov specifični art stil, još jednom krpa sve rupe te uzdiže cijeli film, na sasvim drugu razinu. I nevjerojatan je niz da je Mann ovdje ponovno omogućio nominaciju za Oscara u sporednoj ulozi (a zapravo u glavnoj) za Jamie Foxxa. Realno, možda Foxx (iako solidan) ovdje i nije zaslužio nominaciju, jer prava zvijezda filma je atipični i kamuflirani (djelomično iritantni) Tom Cruise, koji se za ulogu plaćenog ubojice specijalno pripremao. Kada je Jason Statham u cameo ulozi na aerodromu, samo rekao: Enjoy L.A., još nismo mogli znati kako će ovaj film biti super cool

Kada sam, za vrijeme faksa, prvi puta (po)gledao ovaj film u kinu, mislim  da je totalna prekretnica (u smislu više ocjene cijelog filma) došla oko 76 minute – noćni kojot na cesti, svjetleće oči divlje životinje te onaj odlični intro pjesme, super-grupe Audioslave – Shadow of the sun. Tu je film sa subjektivne ocjene vrlo dobar, prešao u razred odličnika, jer eto – cool glazba podiže konačni dojam (ali nije samo stvar glazbe). Redatelj Mann nam još jednom poklanja svoje atribute: stil, estetiku, glazbu, cool noćnu atmosferu i završni kaubojski obračun. Sve to je dio našeg DNA, stilistika na kojoj su neki od nas filmski odgojeni. Osim interijera u taksiju, ovo je zapravo još jedna stilska vježba redatelja Manna, pogotovo u smislu snimanja noćnih eksterijera (puno prije npr. Nightcrawler-a, u istom gradu). Mann je snimio razglednicu velegrada – L.A.-a u noći, kao što je to, u svojim filmovima, radio prije i kasnije. Uz pamtljivi soundtrackThe Roots nas uvode u još jedan rutinski radni dan, običnog malog čovjeka – taksista Maxa. Usamljeni, ali simpatični sanjar Max (solidni Jamie Foxx mašta o Maldivima), kao pripadnik niže klase, vozi svoju prvu mušteriju, državnu odvjetnicu iz visoke klase ala Kamala Harris (Jada Pinket – Smith je možda najprivlačnija u tom filmu) te nismo svjesni kako će ljudi i događaji u ovome filmu postati povezani. Međutim, pojava sijedog Toma Cruisea ovdje predstavlja došljaka iz jedne druge svemirske dimenzije. Cruise kao plaćeni ubojica Vincent je doslovno odjeven za ubojstvo i na trenutke nismo sigurni je li on terminatorski kiborg, klasični psihopat ili propali intelektualac. Vincent ne voli L.A., koji je raštrkan i nepovezan:

17 milijuna ljudi, (po jačini gospodarstva), ovo bi bila 5. ekonomija svijeta, a nitko se međusobno ne poznaje. Čitao sam o nekom tipu, uđe u MTA (vlak) i umre. Šest sati dok netko (ne) primijeti beživotno tijelo…nobody notices. 

Plaćeni ubojica Vincent dijeli savjete šakom i kapom, kao da piše self – help knjige, kao da poznaje smisao života, bolje od običnih građana. On je i humoran – (ubio si ga!) Ne upucao sam ga, meci i pad su ga ubili. Opušteni Vincent je ovo činio više puta (radi 6 godina u privatnom sektoru) pa ga živcira uplašeni Max, koji je naučio na rutinske večeri. Pomiri se s time…nikad nisi imao izbora… 

Photo: Photofest

Redatelj Mann, kroz svoje likove, koji krstare ulicama noćnog velegrada (kao ponoćni kauboji), zapravo aludira na usamljenost modernog pojedinca (na putu bez povratka – pos’o, kuća, birtija). Osim usamljenosti, sve ima i onu kozmičku slučajnost (nemilosrdni ubojica je mogao ući u bilo koji taxi), a opet, glavni protagonisti su i međusobno povezani. Ovo je krimi priča, u kojoj Mann snima krupne kadrove ljudskih lica. Redatelj, na neki način, spaja usamljenost u svakodnevnom kaosu, ali i povezanost lica u svemiru. Zapravo, kao i uvijek – sve je povezano. Vincent (koji je prije ubijao po Bay Area-u, kod S.F-a., a sada je u L.A.-u) nastavlja svoje monologe:

Prilagodi se…Shit happens, Darwin, I Ching, opstanak najjačih. Milijardi ljudi na planetu, a ti se brineš za jednog debelog. Jesi čuo za Ruandu…? Nitko nije tako brzo ubijao ljude od Hirošime i Nagasakija…jesi li nešto učinio zbog toga?

Pa nisam znao nikoga iz Ruande, nespremno uzvrati Max…

Ne znaš ni tipa u prtljažniku…klasični one – liner ubojice hladnog srca…

Jedan od doušnika na svjedočenju protiv narko zločinačke organizacije (Barry Shabaka Henley, glumio i u Aliju te Miami Vice-u) nije znao kviz pitanje o jazz velikanu Milesu Davisu i u jednom trenutku ugodni razgovori naroda glazbenog, prerastu u hladnu egzekuciju – Neka te utješi, nikad i nisi imao izbora...Vincent je naizgled kontradiktoran, kada naprave detour sa posjetom Maxovoj majci u bolnici, ali to je sve hladno proračunato – rutina vožnje se ne smije promijeniti. Roditelji projiciraju njihove mane i ono što ne vole o sebi – na nas, kaže psiho stručnjak Vincent. Dok nam Mann kroz helikoptersku kameru konstantno šalje razglednicu iz noćne džungle na asfaltu i dok na trenutke pratimo policijsku istragu dvojice detektiva (pametni undercover Mark Ruffalo i šefovski Peter Berg, koji je inače i redatelj te dijeli Mannov stil, npr. pucačina u solidnom filmu Patriots day), Max se polako preobražava i kupi tvrdu spiku od svog neočekivanog poznanika. Razgovor s maestrom zločinačke organizacije (epizoda Javiera Bardema) je dokaz da je Max u jednoj noći odrastao i postao hrabriji. Maestro je prevaren, ali u isto vrijeme naređuje i svoje egzekucije, koje kulminiraju u sceni pucnjave u disko klubu, uz hipnotički trance Paula Oakenfolda (i u Miami Vice-u imamo scenu u disko klubu, koja se doslovno nastavlja na ovu iz Collaterala, uz svu onu cool glazbu i trenutke stila, jer to je Michael fuckin’ Mann). Ovdje umiru i nevini, jer sve je nasumično, usamljeni smo u svemiru; sve je to deterministički kaos, kojeg nismo svjesni, jer smo svakodnevne kolateralne žrtve na nišanu (ne)kontroliranog ubojice. Kao gledatelji, osjećamo povezanost s detektivskim likom kojeg tumači Ruffalo i koji je na pravom tragu pa onda dobijemo iznenadni metak u prsa, jer sve je nasumično, kaotično…i nepravedno. Ona Maxova preobrazba iz plašljivog introverta u čovjeka s karakterom, se događa pred našim očima te se upravo i materijalizira u onoj famoznoj slow motion sceni s noćnim kojotom. Odlična gitara Toma Morella te glas pokojnog Chrisa Cornella iz Audioslavea nam dostavljaju karakter pojedinca, koji je napokon isplivao na površinu gradskog asfalta. Max je napokon postao (barem djelomični) predator, tj. zrcalna slika kojota sa svjetlećim očima. Pamtljivi umjetnički prizor majstora cool-a, stila, estetike i noćne atmosfere (postoji nešto kod Manna, što na određeni način rezonira stilistici Nolana, ali i Ridley Scotta, npr. u žanrovski odličnoj, danas nešto staromodnijoj Crnoj kiši pa nije ni čudo da su mi ti redatelji među najdražim/najboljim filmašima).

Ne postoji dobar ili loš razlog za živjeti i umrijeti…to je filozofija plaćenog ubojice, jer on je uvijek ravnodušan, upravo zato što je svjestan svačije usamljenosti i nebitnosti u svemiru. Nećeš ostvariti svoj san, jer ga nikad i nisi namjeravao ostvariti…hipnotiziran TV-om do kraja životai zato mi ne pričaj mi o ubojstvima – to je obrana ubojice na optuženičkoj klupi, u nekoj svemirskoj simulaciji. Ali tu vrstu obrane, Max više ne želi slušati i dok svira žestoki Audioslave sa svojom Pomrčinom Sunca – u vrelini noći – prvotno nebitni antagonist, postaje potpuna suprotnost, ali sa ljudskim likom – postaje protagonist. Ne staje na crvenom svjetlu noćnog semafora (twilight zone shit) i postaje (auto)destruktivan, jer samo tako može preživjeti. Sve ga je to naučio Vincent. Završni noćni dvoboj, u neboderu i dok se čeka neki noćni vlak, neki što uvijek malo kasni, kao onaj u 03:10hrs za Yumu, je moderni kaubojski obračun dvojice antijunaka. Bez previše specijalnih efekata, bez artificijelne ili robotizirane tuče, bez pucačine iz Vrućine, ali sve sa autorskim pečatom i potpisom. Oni su kauboji, a u ovom gradu nije bilo mjesta za jednog od njih. I na završetku se upravo obistinila ona prispodoba Vincenta sa početka –

A guy gets on the MTA here in L.A. and dies. Think anybody’ll notice? 

Hoće li nas itko primijetiti, dok pišemo tekstove, gledamo život te sudjelujemo u dnevnim rutinama i nije ono najbitnije pitanje. Možda i jesmo usamljeni u svemiru, kao i na vrućini gradskog asfalta. Ono bitnije je unutrašnja mijena i bildanje samopouzdanja, jer kaubojski obračuni nas uvijek čekaju iza ugla. Nekada treba hrabrosti i za običnu stvar – osvojiti djevojku. Ono što je taksist Travis Bickle na ulicama New Yorka, možda samo sanjao (iako se nadamo da to nije bio samo san), taksist Max je prenio u javu na vatrenim i stiliziranim ulicama L.A. – osvojio je djevojku i sredio negativca, jer *Darwin, opstanak najjačih, I Ching, shit happens…moramo se prilagoditi. Jer neprilagođeni ispadaju iz noćnog vlaka na putu za nigdje. Collateral nije ispao iz nečije torbe ili vlaka. Radi se o podcijenjenom, ali u najmanju ruku, vrlo dobrom filmu za ljubitelje žanra te za one, koji plešu na visoko stiliziranoj frekvenciji redatelja Manna.

*      *      *       *

Noćna štafeta iz Collateral-a je ponovno predana sličnom filmu, koji je ponovno ostao podcijenjen i zaboravljen – Miami Vice. Netko zločest bi rekao da su Mannovi filmovi poluproizvod sa nedorečenim scenarijima, ali ta zločesta djeca su odavno prestala čitati ovaj tekst. Slabi poznavatelji ovog redatelja, vjerojatno ne primjećuju da on uvijek snima isti (noćni) film, bez obzira na žanr ili glumce. Ali to što se radi o istom/sličnom filmu, ne znači da je redatelj dosadan – naprotiv. I u Porocima imamo istu, a vrhunsku glazbu. Singlovi AudioslaveaShape of things to come i Wide awake su fantastične rock bravure, a hommage je dobila i legendarna pjesma In the air tonight (u izvedbi floridske nu-metal skupine Nonpoint), dok umjetničku scenu vožnje gliserom od Key Westa do Havane (gdje idemo na ples), vrhunski upotpunjuje Moby sa sjetnom pjesmom – One of this morning. Mann sve (kao) ponavlja i sve je (kao) već viđeno, ali taj deja vu efekt, uopće ne smeta. Koliko puta ste sami na YT puštali istu pjesmu na repeat, koliko puta ste sami gledali svoj omiljeni film? – to ne dosadi tako lako, pogotovo kad je sve vrhunski uklopljeno i kad je Čovjek iza kamere. Zanimljivo je kako ljubavni par iz PorokaColin Farrell  i Gong Li – namiguju, odnosno predaju štafetu ljubavnom paru iz Blackhat-a Chris Hemsworthu i (zgodnoj) Tang Wei, u smislu (politički korektnog, ali ne u napadnom smislu) spajanja Amerike i Kine. Farrell i Li dobivaju i umjetničku scenu vođenja ljubavi, koju je Mann prikazao i u The Keep, Manhunter-u te Gangsterima. A i glazba u ovome filmu vodi ljubav s gledateljima, koji dijele urbanu frekvenciju. Dragi čitatelji – koja je Vama najbolja pjesma Audioslave-a ili Mobyja? Koncept Poroka Miamija, gdje redatelj prikazuje međunarodni kriminal (kroz narko kartele, CIA-u, KGB, rusku mafiju ili neonacističke organizacije), uz visoku dozu stila i klasične mannovske pucačine u vrelini noći – čini sve ono što i drugi redatelji pokušavaju kopirati u žestokom akcijskom filmu. Ipak, kad je Mann za kormilom projekta, onda je to uvijek original (čak i ako sam sebe ponavlja). 

No rules. No law. No order. Samo – Poroci Miamija.

*      *      *       *

John Dillinger: I was raised on a farm in Moooresville, Indiana. My mama died when I was three, my daddy beat the hell out of me cause he didn’t know no better way to raise me. I like baseball, movies, good clothes, fast cars, whiskey, and you… what else you need to know? (kaže iskreni Johhny Depp, kao Dillinger, svojoj ljubavi Billie Frechette, koju glumi uvijek privlačna Marion Cotillard…slično kako se iskreni James Caan predstavljao svojoj ljubavi Tuesday Weld u Lopovu)

  1. Mann ponovno snima prilično solidan film, koji je također ostao pomalo zaboravljen – Gangsteri (Public enemies). Nakon stiliziranog de Palminog klasika Nedodirljivi, napokon smo dobili odgovor iz 21. stoljeća na prohibicijsko – gangsterski film, koji opisuje 1930-e. Naravno, Millerovo raskrižje braće Cohen, Put do uništenja (Road to perdition) Sam Mendesa, Bez zakona i neki dr. filmovi, su i prije (te kasnije) dali solidan odgovor na neo-noir gangsterski žanr. Ali mi specifični fanovi želimo Johna Dillingera, Baby face Nelsona, Pretty boy Floyda i ostalu bandu lopova, na onaj mannovski način. Želimo gangstere iz Chicaga, jurnjavu automobilima i onaj specifičan majstorski zvuk thompson strojnice. Johhny Depp u ulozi državnog neprijatelja br. 1, Johna Dillingera je možda posljednji put u modernom dobu – bio normalan pred kamerama. Bez glumatanja, bez šminke, bez prevelike artificijelnosti. Dillinger je ovdje klasični mannovski junak – svojevrsni Neil McCauley. A svojevrsni Vincent Hanna je bio, agent FBI-ja Melvin Purvis. Depp kao Dillinger je bonivan i hedonist (ali dovoljno suzdržan i prilično dobar u ulozi), a njegov dijametralno suprotni pol je štreberski i asketski agent Purvis – karakteristično stabilni Christian Bale. Dillinger je kao neki baletan s filozofskom dušom (znalci bi rekli Joker), a Purvis je fokusirani štreberko s dovoljno testosterona (znalci bi rekli Batman), koji (doduše) izgleda kao nacist iz minhenske pivnice (lokalni Gauleiter) sa svojom zalizanom frizuricom, košuljama i lovačkim hlačama. 

Dakle, Mann ponovno uzima stvarnu priču i stvarne događaje, koje umjetnički začinjava svojim art-om. Kratki susret agenta Purvisa, predstavnika establishment-a i pljačkaša banaka Dillligera (koji otima bogatima u siromašnoj eri prohibicije pa je svojevrsni narodni heroj ili Robin Hood), kad je Dillinger bio (pritvoren) iza rešetaka – se ipak nije dogodio. Međutim, taj fiktivni kratki susret je prilika da Mann ponovi scenu iz Manhuntera (zatvorske rešetke), odnosno scenu iz restorana (Vrućina i dr. filmovi), a ta scena je zapravo bila i dio Viteza tame (kratki susret Batmana i Jokera u zatvoru, jer Nolan voli Manna i ne zamjeramo mu):

John Dillinger: Vidi, vidi, evo čovjeka koji je ubio Pretty Boy Floyda. Prokleto dobro da je bio lijep, jer sigurno nije bio pametan (Whiz Kid) Floyd. Recite mi nešto, gosp. Purvis. Onog momka kojeg ste nedavno ubili – u novinama je pisalo da ste ga našli živog. Stvar je u očima, zar ne? Pogledaju vas prije nego odu… And then they just drift away into nothing. That’ll keep you up nights.

Melvin Purvis: And what keeps you up nights, Mr. Dillinger?

John Dillinger: Coffee. You act like a confident man, Mr. Purvis. You got a few qualities. Probably pretty good from a distance, especially when you got the fellow outnumbered. But up close, toe to toe, when somebody’s about to die right here, right now – I’m used to that. What about you? (kao da čujemo Neila McCauleyja)

Melvin Purvis: Zbogom, gosp. Dillinger…

John Dillinger: I’ll see you down the road.

Melvin Purvis: No, you will not. The only way that you will leave a jail cell is when we take you out to execute you. (Vincent Hanna, a možda i Batman)

John Dillinger: Well, we’ll see about that.

Kriminalac Dillinger vjerojatno nije znao predvidjeti budućnost, jer sredili su ga baš kako je mislio da nikada neće (pri izlasku iz kina, bez svoje bande, samo sa ženama, od kojih je jedna bila doušnik). Jednostavno, pravedno je da na bilo koji način sredimo negativce, čak i ako su simpatični, jer redatelj odaje počast svim svojim likovima (i negativcima). Mann se ponavlja i u smislu da je glumcima ponovno poklonio prilično solidne uloge i scenarij. Uz Deppa i Balea, ovdje su: Marion Cotillard (Dillingerova ljubav), Billy Crudup (J.Edgar Hoover, šef FBI-ja), Stephen Lang (glumio u Mannovu Manhunteru), Stephen Dorff, Jason Clarke, David Wehnam, Giovanni Ribisi (nakratko Carey Mulligan, Channing Tatum) i dr. Mann se ponavlja i u smislu soundtracka (pamtljiva starinska melodija u modernom ruhu Elliota Goldenthala). U filmu ponovno postoji scena pucačine u noći i klasična Mannova koreografija. Sve već viđeno, ali sve i dalje jednako poželjno. Vrijedi se prisjetiti gangsterskih državnih neprijatelja.

*      *      *       *

Chen Lien: I’m sorry for what happened to you.

Nicholas Hathaway: Well, don’t be. I’m not fishing for sympathy, here. I did the crime, I’m doing the time. Time isn’t doing me.

Chen Lien: What’s that mean?

Nicholas Hathaway: I do my own time, not the institution’s. See, to hold on to who you are in there, you dedicate yourself to your program. You work out on your body and your mind.

Kada proučite ovaj dijalog Chrisa Hemswortha i Kineskinje Tang Wei, u posljednjem Mannovu filmu Blackhat iz 2015., ponovno možete osjetiti da se radi o a) fokusiranom pojedincu, b) koji iskren, c) koji posjeduje vještinu (računalni hacker) i d) čovjeku koji je bio u zatvoru. Hemsworth možda nije najsretnije izabran za glavnu ulogu u ovom filmu, ali on je i dalje, u potpunosti, karakteristični Mannov lik. Osoba koja ima iste dvojbe, čovjek koji pokušava spasiti/formirati vezu s voljenom ženom i koji na kraju – pogađate – sudjeluje u (zasad posljednjem Mannovu) – noćnom dvoboju. Na novo gledanje Blackhat izgleda puno bolje, jer naučili smo sve što nam Mann nudi, a to jelo je i dalje ukusno. Naravno, o tom filmu se ne priča previše (slaba zarada u kinima) te je ostao u klasičnom zaboravu (a moguće da neki čitatelji uopće i nisu čuli za isti). Iako Hemsworth malo šepa u glavnoj ulozi, to ne kvari ukupan dojam, a privlačna kineska glumica Tang Wei (poznata iz erotske drame Ang Leeja – Požuda, oprez), prilično solidno parira. Ovdje Mann ponovno angažira glumca Johna Ortiza (Miami Vice, Public enemies), dok malo bolje pamtimo Violu Davis, kao agenticu (pogađate) FBI-ja. Noćne vizure svjetskih metropola (ovaj put nismo u Americi, već u Jakarti, Hong Kongu itd.) su na početku, u sredini te na kraju filma. Posljednji dah Viole Davis, nakon solidne noćne pucačine (te iznenadne eksplozije automobila) evocira (posljednji dah) de Nira u Vrućini (ili Pacinova razmišljanja u npr. Probuđenoj savjesti), a posljednji dvoboj Hemswortha i svojevrsnog bond negativca, internacionalnog hakera Blackhat-a, je samo još jedan u nizu Mannovih završnih (noćnih) dvoboja (od Lopova, preko Manhuntera, Posljednjeg Mohikanca, Vrućine, Collatrala itd.). Glavna tema filma je referenca na moderne hibridne ratove, ali film je ipak zaslužio značajnijeg negativca (u smislu boljeg scenarija). No, ni to ne kvari ukupan dojam. Iza stilistike redatelja Manna se ponekad krije i brutalni naturalizam. Blackhat je mogao biti realističnija verzija James Bonda, Nemoguće misije ili nekog internacionalnog trilera. Iako se ne radi o vrhunskom Mannovu filmu, svejedno ima potencijal i zaslužuje Vaše minute (naravno, ako volite Mannove filmove). Naime, zaboravljeni (i naravno podcijenjeni) Blackhat (koji nije tako star film) nudi bolje akcijske scene od solidnog broja novih generičkih filmova na streaming platformama. 

 

Dostupni podaci govore kako Mann ima nekoliko projekata u fazi pred-produkcije. Radi se o zanimljivim naslovima. Tokyo Vice je očito japanski odgovor Miami Vice-u. Spominjala se i ratna serija Hue (1968.) o Tet ofenzivi za vrijeme vijetnamskog rata – fanovi bi sigurno uživali, ako se tako nešto doista snimi. Također se razmatra i biografska priča o Enzu Ferrariju (jednostavno, ako je bio Ferrari u Miami Vice-u, moramo doći i do origin story-ja). Legendarni Mann je i romanopisac te je napisao roman Heat 2 (trebao bi izaći tijekom 2022.), koji služi kao književni prequel i sequel legendarnog filma. Tko zna, možda posluži i kao scenarij za film Heat 2. Nikad dosta dobrih lopova i dobrih policajaca. Autor ovih redaka se nada kako u ovom autoru, redatelju i producentu, još postoji životne snage za stvaranje novih (starih) filmskih priča. Nitko nije bolje snimao noćne vizure američkih velegradova. Njegovi filmovi su urbane kriminalističke priče. Zanimljivo je kako Mann nikada nije opisao najveći američki megalopolis – New York. Međutim, (rodni) Chicago, Miami i Los Angeles, su u njegovim filmovima dobili najveću akcijsku i nokturno posvetu. Njegove realistične akcijske scene, koje u novije vrijeme snima digitalnom kamerom te završni dvoboji, predstavljaju vrhunac modernog i pametnog akcijskog filma. 

Kao na straži, 

čuvam noć od budnih…

Ja sam samo jedan od – sinova bludnih… 

Pravih se riječi Mann uvijek sjeti, jer njegovi likovi uvijek imaju jasnu dikciju, čak i ako iako su usamljeni. Nadalje, Mann, koliko znamo, nije bludni sin, jer je u braku sa istom ženom od 1974. Također, on je bio i ostao, prijatelj svojih glumaca, odlični pokazatelj ljudskih karaktera (bili oni pozitivci ili negativci) te majstorski redatelj karakterističnog urbanog stila – čuvar noći…Noćna straža zbog koje možemo mirno sanjati, čak i ako je neman pred vratima – jer dočekat ćemo je s puškama na gotovs (lock & load). Mann je čovjek kojem sam poklonio svoj (zasad) najduži filmski esej, jer volim ono urbano u filmovima (i serijama), još od vremena, kad ništa nisam shvaćao…od vremena dječjeg vrtića. Hvala ti (na filmskom odgoju), Čovječe

 

Tekst napisao: Matija Horvat

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime