REDATELJ: Oliver Stone
GLAVNE ULOGE: Kevin Costner, Tommy Lee Jones, Gary Oldman, Jack Lemmon, Donald Sutherland, Walter Matthau
TRAJANJE: 189 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 1991
“Let justice be done though the heavens fall.”
(Kevin Costner kao Jim Garrison, državni odvjetnik New Orleansa)
U završnim minutama filma JFK, dok svi – porota, sudac, braniteljska strana, publika u sudnici, zajedno s nama gledateljima – pažljivo gledaju i slušaju monolog legendarnog Kevina Costnera, a prilikom suđenja (prikrivenom homoseksualcu i potencijalnom, a zapravo stvarnom spavaču CIA-e) Clay Shaw-u ili Clay Bertrandu (Tommy Lee Jones), zbog urote u atentatu na predsjednika Kennedyja – u tom jednom kratkom trenutku smo svjedoci metafilmskog iskustva. Naime, Kevin Costner (najveća glumačka zvijezda prve polovice devedesetih – Ples s vukovima, Robin Hood, Tjelohranitelj, Savršeni svijet, Wyatt Earp) poklanja citate velikih pjesnika i humanista (Tennyson, npr. nemojte zaboraviti Vašeg umirućeg Kralja) te nakratko, a nakon što je optužio vladu za fašizam i zataškavanje – probija tzv. četvrti zid – direktno se obraća auditoriju kroz kameru, gotovo plačući, ali sa jasnim riječima:
It’s up to you.
Pristojni katoličko – protestantski momci iz predgrađa Dublina, koji su voljeli Joy Division i Ramonese, osnovani 1976. i nazvani prema špijunskom avionu (Lockeheed U2 ili Dragon Lady), koji je letio iznad 20000 metara u svojoj obradi pjesme Boba Dylana (koju je odsvirao i Jimmi Hendrrix) – All Along the Watchtower, kažu (na albumu Rattle and Hum iz 1988., Bono pjeva):
All I got is a red guitar…
Three chords
And the truth.
All I got is a red guitar…
The rest is up to you.
Da li je autor filmske ideje također slušao U2 (inače U2 avioni imaju i poveznicu sa filmom i atentatorom ili patsy-jem)? Zvučim li Vam kao Patrick Bateman, kada (krležijanski) nabrajam trivije i reference iz pop-rock kulture? Možda malo, ali i državni odvjetnik Jim Garrison (Costner je ponovno svojevrsni Eliott Ness) je nabrajanjem i monolozima, također zvučao čudno, (ne)uvjerljivo, ali i iskreno, baš kao i sam tvorac filma. Autor priče kroz vizuru usamljenog borca za pravdu (koji je nekima jednako čudan i lud, kao i sam Lee Harvey Oswald, koji možda ipak nije bio lud), ponavlja tekst buntovne rock pjesme te upućuje direktnu poruku i kao da kaže javnosti: nemojte više glasati za tu stranku, konzumirajte svoja prava – izađite (na izbore) i borite se; nemojte vjerovati lažima, nemojte padati uvijek na istu foru, pokažite da je ovo vladavina naroda…,drugim riječima: „Ask not what your country can do for you – ask what you can do for your country,” Još jedan (za neke potpuno patetičan, ali…) izravni dokaz velike društvene angažiranosti ovog filma i pokušaja edukacije mlađih generacija. Uvijek se ponavlja ona pravnička mantra – Absence of evidence is not evidence of absence. Ali, krenimo redom…
Di si bijo 22.studenog 1963., oko 12:30hrs po lokalnom vremenu? Pitanje je na koje svaki Amerikanac (a možda i građanin svijeta), koji je tada bio svjestan sebe, vjerojatno zna odgovor. Malo je događaja u povijesti, koji su toliko uzburkali javnost i koji su postali dio ljudskog DNA, kao atentat u Dallasu. Isto vrijedi i za neke druge datume (američke i svjetske povijesti), npr. di si bijo 20. srpnja 1969? (misija Apollo 11 i spuštanje na Mjesec) ili 11. rujna (ovdje je i datum, bez godine, dovoljan), a mi na ovim prostorima, vjerojatno pamtimo, gdje smo bili 18.11.1991., 15.1.1992. i slične datume, koji su postali simboli nacije. Možda naši susjedi bolje pamte datum – 28.06.1914.(atentat u Sarajevu) ili npr. 09.10.1934. Atentat u Marseilleu je bio prvi (ili jedan od prvih) zabilježeni atentat na filmskoj kameri (sjećaš li se mala kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua?)! Dakle, i taj događaj ima svojevrsnu, filmsku poveznicu s Dallasom ’63. Možda se sjećate, npr. 12.03.2003., kao još jednog značajnog dana (šakala). Što ste tada radili, gdje i s kim ste bili?
Namjera razumnog pojedinca nije stalno podsjećanje na datume koji su nas rastužili i povrijedili (ili zadužili) ili vječna komemoracija, gdje sjećanje može prerasti u karikaturu i poništiti prvotne dobre namjere. Namjera je samo racionalno raspravljati (o ukusima) o značajnim povijesnim filmovima, naći mnoštvo poveznica i zapisati neki odmjereni trag u vremenu. Dakle, kada su u pitanju atentati i politička ubojstva (Amerikanci imaju još atentata na predsjednike, npr. atentat na predsjednika Lincolna te McKinleyja, neuspjeli pokušaj na predsjednika Reagana itd.), koje prati osjećaj paranoje i straha – onaj crni dan u studenom ’63. je doista bio – dan kad je Zemlja stala. Godinu prije atentata se događala kubanska raketna kriza (13 dana u listopadu, također solidni politički tv film sa Kevinom Costnerom), a upravo je u prvoj polovici 60-ih počelo i još veće američko upletanje u vijetnamski rat (koji je, s prekidima, zapravo trajao od kraja drugog svjetskog rata – prvo protiv japanskih okupatora pa onda i protiv francuskih kolonizatora). Dakle, izrazito turbulentno političko vrijeme. Dobri predsjednik i junak drugog svjetskog rata, general Eisenhower je, nakon dva mandata, napustio političku pozornicu, a za nove izbore su se natjecali lijepi i dobri potomak (tragične) dinastije irskih katolika – John Fitzgerald Kennedy (također odlikovani junak WW2) te ružni i lažljivi potomak siromašnih kvekera – Richard Milhous Nixon. Kako je televizija ušla u domove svake obitelji početkom šezdesetih svi su gledali prvu službenu tv debatu kandidata za američkog predsjednika. Iskusniji Nixon je je bio ružniji (možda i zlobniji?) te se vidljivo znojio pred kamerama, dok je Kennedy bio zgodniji, mlađi, poletniji. Iako su njihovi dvoboji pred kamerama zapravo završili neriješeno, kao pobjednik iz debate je izašao Kennedy. Bio je svježe lice drukčije (manjinski katoličke) Amerike te je i dobio izbore, postavši 35. predsjednikom SAD-a. Televizija ga je učinila nacionalnim junakom i simbolom – žrtve.
To sin by silence, when we should protest, makes cowards out of men.
Oliver Stone nikada nije skrivao političke simpatije prema J.F.K-u. On je za njega bio i ostao – borac za mir i žrtva kriminalnih lobija. Moguće da je to i ustaljeno mišljenje većine i možda je to istina, pogotovo ako uzmemo u obzir njegove političke govore (Ich bin ein Berliner) i arhivske snimke. Povodom (58.) godišnjice atentata (a ususret 30.godišnjici filma) je izašao i njegov dokumentarac JFK Revisited: Through the Looking Glass. Redatelju u naraciji pomažu Whoopi Goldberg i legendarni Donald Sutherland. Stone smatra kako je novim dokumentarcem riješio pitanje teorije zavjere, koja je sada, napokon postala – činjenična zavjera. Ponovno stavlja naglasak na prijelaz administracije između Eisenhowera i Kennedyja. Kroz nove dokumente i izbrisana svjedočanstva iz izvješća Warrenove komisije, konstruira tezu i potvrđuje svoje stajalište. Npr. smatra se kako je Eisenhower, preko CIA-e, likvidirao kongoanskog predsjednika Lumumbu. Kennedy je imao simpatije prema tom borcu protiv kolonijalizma te prilikom inauguracije ovo nije znao, jer nikada nije kontrolirao tajne službe. Činjenicu kako ne kontrolira obavještajnu zajednicu je navodno i priznao prilikom susreta s francuskim predsjednikom De Gauellom, koji je, btw, preživio atentat(e) (jedan je obrađen u fikcijskom i odličnom političkom trileru iz 1973. – Šakalov dan – James Fox, Michael Lonsdale i legendarni redatelj Fred Zinnemann). Nadalje, ponovno se baca svjetlo na potpredsjednika i nasljednika Lyndona Bainesa Johnsona. Naime, LBJ nije bio tako veliki liberal i zagovornik borbe protiv rasizma, a htio se direktno umiješati u Vijetnam pa je navodno izmijenio određene obavještajne dokumente o Vijetnamu – sve kako bi (pod pritiskom lobija vojne industrije) ušao u rat (za koji je Kennedy još davnih dana, poučen porazom Francuza, znao da nema smisla). Nešto slično kao Bush mlađi oko Iraka (neslaganje generala Colina Powella oko postojanja oružja za masovno uništenje – WMD, nakratko obrađeno u Stoneovoj slabijoj satiri/biografiji – W). To je otprilike kratki sadržaj novog dokumentarca.
Foto: Warner Bros Pictures
Ako želimo čuti te vidjeti i drugu stranu medalje, možemo reći sljedeće…Dakle, postoje i mrzitelji dinastije Kennedy, tj. konzervativniji krugovi auditorija, koji će se zgražati nad Stoneovim urotama. Puno gledatelja je zaboravilo film Clinta Eastwooda J.Edgar (Di Caprio u solidnoj ulozi vječnog čelnika FBI-a). Jednostavno, uvijek će se više citirati Djevojka od milijun dolara ili Gran Torino, nego li ekranizirana biografija neke povijesne osobe. Bilo (puls) mainstream publike ne kuca jednako za sve žanrove. Eastwood je bio puno desniji lik u stvarnom životu, nego li je to njegov Prljavi Harry. Naravno, i njegov odnos prema ženama nije bio korektan. Doduše, neke žene i vole ono nekorektno u muškarcu, zar ne? Ali to je neka druga priča…Znači, Eastwood se predstavljao kao libertarijanac (što u američkom smislu nije potpuno isto, kao i u europskom), ali je znao nastupati sa upitnih (nekorektnih) pozicija prema predsjedniku Obami (preformans sa praznom stolicom, za kojeg se navodno pokajao) i dr. liberalnijim (demokratskim) predsjednicima. Republikanac Eastwood, kroz Hooverovu biografiju pokazuje drugu stranu medalje – onu koja njemu više odgovara. Naime, navodno je čelnik F.B.I.-a (koji se volio oblačiti u žensko donje rublje i sl.) znao prisluškivati velečasnog Martina Luthera Kinga (MLK) za vrijeme njegovih orgija. Dakle, možda se nije radilo o svećeniku kakvim ga zamišljamo. Protestanti se mogu ženiti, ali orgije su već too much (pogotovo za svećenike…ili možda nisu?). Eastwood ima i drukčije mišljenje o Bobbyju Kennedyju (također nesretnoj žrtvi atentata iz 1968.).
Postoje i službeni dokumentarci o J.F.K.-u, koji nam opisuju i drugu stranu šarmantnog predsjednika. Naime zbog rane iz rata, predsjednik je navodno imao prenaglašeni libido te su mu navodno dovozili hrpu djevojaka na dnevnoj bazi u Bijelu kuću, kako bi predsjednik mogao uživati u oralnom, pardon u – Ovalnom uredu. Nije bio jedini demokrat, koji je volio žene, zar ne? Oni desničari su uvijek bili previše ukočeni i ne baš zgodni pa im se nisu pripisivale afere – čit. lažljivi Dick Nixon i solidna Hopkinskova uloga u Stoneovu drugom filmu. Također, sjetimo se dobrog filma Rona Howarda – Frost/Nixon, poveznica je i uloga Kevina Bacona. Dakle, prema nekim izvorima, Kennedyjev brat Bobby je navodno služio kao vjerni pimp – posrednik u aferama s raznim starletama, a neke žene su navodno i dijelili (to je pravi brat!) Afera s Marylin Monroe (i dr. celebrity-jima onog doba) je općepoznata. Dakle, to su saznanja nekih, koji seksualne devijacije (ili bilo što seksualno) žele staviti u prvi plan. Ne zaboravite novije razdoblje, ono Trumpovo. Urbana je legenda kako postoje snimke predsjednika s (ruskim) prostitutkama i zlatnog tuša iz hotela u Sankt Peterburgu (možda i Moskvi). Ovo je parodirao legendarni Sacha Baron Cohen, ali se isto pitanje poluozbiljno dotaklo i odvjetničkoj sapunici, tj. seriji The Good Fight (spinoff serije The Good Wife).
Tom intimnom stranom se bavi i Stone, koji je turio desničarima, svoju verziju misteriozne priče. Auditoriju je prikazao urotu prikrivenih homoseksualaca, sve odreda – domoljuba i muškarčina, koji doduše vole vojsku, ali i žensku odjeću te gay orgije. Dakle, sve ovo je navodno, jer nitko ne zna točno, ni sve, a vrijeme prolazi i sve smo udaljeniji od svjedoka. Naglašavam kako, npr. Eastwood ovdje samo služi kao filmski primjer drukčijeg mišljenja – dijametralno suprotnog od lijevo liberalnog Stonea. Sličan je i legendarni Mel Gibson, koji u stvarnom životu, na trenutke izgleda, kao da je potpuno skrenuo s uma, ali mi ga pamtimo po filmovima – i to je sve. Zapravo, svatko od nas će više pratiti onu osobu koja mu više odgovara. Lakše ćemo čitati knjige koje nam više odgovaraju, naspram onih drugih knjiga. Lakše ćemo gledati filmove i serije, koje su na našoj frekvenciji. I to Vam je sve normalno. Kako bi legendarni tv voditelj Walter Cronkite (izvještavao izravno o Kennedyjevom atentatu, spuštanju na Mjesec, suđenju u Nurnbergu, vijetnamskom ratu, iranskoj talačkoj krizi – zapravo o većini bitnih svjetskih događaja tijekom desetljeća) rekao: And that’s the way it is. Jednostavno, moramo napraviti razliku između lika & djela. Između filma i stvarnosti. Ukoliko je to moguće.
„The greatest trick the devil ever pulled was convincing the world he did not exist. And like that… he is gone.“
Gornji citat iz legendarnog filma Privedite osumnjičene, nam govori isto ono što i redatelj Stone. Dakle, iako će kritičari reći da Stone, nakon 30 godina od svog legendarnog filma JFK, ništa novo nije otkrio, svejedno treba valorizirati njegovu (ne)zdravu opsesiju sa ubijenim predsjednikom. On i dalje (kao crkveni egzorcist) traži vraga (u detaljima). Kao što Costnerov lik na kraju filma kaže:
Ganjat ću ih do kraja, ako mi bude trebalo i 30 godina…to dugujem svojoj zemlji.
Kriminalna hobotnica je neuhvatljiva (kao i onaj mađaron Kayser Soze), kako su nas naučili neki filmovi. Borba za istinom je na svakome od nas, drugim riječima – It’s up to you. Stone je u intervjuima povodom novog dokumentarca, naglasio kako je razočaran nezainteresiranošću predsjednika Bidena (također irskog katolika) u vezi s Kennedyjevim pitanjem te novom dokumentacijom, koja je izašla iz zatvorenih (tajnih) ladica. Biden se, po njemu, nije dovoljno borio protiv washington-ske birokracije i establishmenta (Trumpovim rječnikom – močvare). Stone smatra kako poslije predsjednika Kennedyja, SAD nisu imale predsjednika, koji bi se usprotivio vojno – obavještajnom lobiju (mandat pristojnog, ali danas potpuno zaboravljenog predsjednika Cartera bi ga možda uvjerio u drukčije). Naime proračuni vojne industrije strmovito rastu i zadnjih desetljeća te nitko nema cojones, reći – povijesno NE (što je navodno Kennedy jednom učinio) – te krenuti putem svjetskog mira i smirivanja tenzija. Iako sintagma svjetski mir, zvuči naivno, čak i za kandidate u kvalifikacijama za emisiju Ljubav je na selu, političke tenzije (posebno od ruske okupacije dijelova Ukrajine ili Gruzije, proxy rata u Siriji, Iraku, tj. izgubljenog rata u Afganistanu ili (veliko)kineskog hegemonizma u JI Aziji, a sve osjetimo i u našem susjedstvu) zadnjih desetljeća su svakodnevna realnost. Padom berlinskog zida i željezne zavjese nije došlo do kraja povijesti. Naprotiv, strateške karte (s novim granicama) su se ponovno promiješale, a suparnici u novom – starom hladnom ratu su i dalje oko nas. Stoga, biti nesvrstan nije prava politika (jer neutralnost samo pomaže agresorima).
Dakle, ni redatelj Stone nikada nije bio nesvrstan. Iako će mlađim generacijama on danas izgledati kao smiješni teoretičar zavjera, Stonea bi ipak trebali gledati kao iskrenog domoljuba. Onog koji prvo želi počistiti ispred svog praga, otprilike, kao što je to pokušao i Edward Snowden. U tom čišćenju, on čini i kardinalne greške (čit. smiješni intervjui s ruskim diktatorom), ali kao intelektualac (što će neki isto osporavati) i čovjek koji je bio na braniku domovine (čit. dragovoljac u Vijetnamu, to se ne može osporiti, iako će biti i takvih) – on ima pravo vječno propitivati te istraživati (a posebno voli biografije američkih predsjednika – Nixon, Bush mlađi). Njegova želja za boljom Amerikom i boljim svijetom, koliko god to patetično zvučalo, nikad nije prestala te je prisutna u skoro svakom njegovom filmu (Vod smrti, Rođen 4. srpnja, Wall Street, Nixon, Any Given Sunday, WTC, W, Snowden itd.). Iako Stone u 21. stoljeću više nije u najboljoj filmskoj formi, kao filmofili se moramo vratiti 30 godina unazad (1991.-2021.) i (o)dati mu počast, odnosno priznanje za legendarni film – JFK.
Foto: Warner Bros Entertaiment
Na svako novo gledanje, JFK nije izgubio onaj prvotni sjaj. Npr., žanrovski ga možemo gledati kao detektivski triler te kao takav nije ništa manje uzbudljiv, od najboljih Hitchcock-ovih filmova. Također, film je u velikoj mjeri geopolitički, posebno kroz konstrukciju teorija urote. Nadalje, napravljen je i pod snažnim utjecajem dokumentarnog filma (kvazi-dokumentarac, svojevrsna sudska Vještica iz Blaira), a svejedno je uzbudljiv kao čistokrvni igrani film. Možemo ga gledati i kao sudsku dramu te subjektivno reći kako od Malo dobrih ljudi, Insidera (Probuđena savjest) Michaela Manna ili odličnog filma zavjere Michaela Claytona (George Clooney), nije snimljen ovako pamtljivi sudski film (naravno, JFK je puno moćniji i epskiji film naspram npr. Malo dobrih ljudi i dr.). Posebno kada pogledamo ove new age politički (pre)korektne filmove tipa Chicago 7. Npr. Čikaškoj sedmorici možete pokloniti, ako treba i sve Oscar-e ovog svijeta, međutim to ništa neće promijeniti u činjenici, kako taj film nije posebno pamtljiv, već je samo artificijelan. Naravno, prihvaćam(o) i suprotna mišljenja, ali zapišite ih u nekom tekstu pa ćemo diskutirati. Dobri glumci u solidnim ulogama ponekad ne mogu napraviti onaj pravi film i ne mogu ostaviti onaj extra dojam. Već smo više puta naglašavali kako danas ima dobrih (čak i odličnih filmova), međutim za sve nas, koji pamtimo neka starija vremena, puno su bliža mišljenja velikana, kao Scorsese, Scott, F.F. Coppola i dr., koji značajan broj današnjih komercijalnih filmova, ne smatraju posebno vrijednima. S druge strane, Stoneov JFK (potvrđuje to pravilo) je i nakon 30 godina zadržao trilersku i dramsku uzbudljivost te (barem djelomičnu) političku relevantnost.
Iako se danas (osim super-junaka) rijetko snimaju trosatni filmovi (izgleda kako publika više nema koncentraciju za gledanje ili čitanje), kod JFK-a te minute prolaze brzo, kao da gledamo neku laganu temu, a zapravo smo dobili najteži mogući matematički zadatak, tj. kao što bi legendarni Joe Pesci u ulozi Davida Ferriea rekao –
Mystery wrapped in a riddle, inside an enigma!
Iako film uopće ne sadrži akcijske scene, već samo hrpu pamtljivih dijaloga i monologa te rashomon filmskih vrpca i fotografija, isti ne predstavlja dosadnu kazališnu predstavu. Naprotiv, ovdje je teatar apsolutno uzbudljiv i zastrašujući, jer tijekom cijelog filma osjećate trnce nelagode i elemente horora. Konstantna je jeza koja se spušta niz kralježnicu (ako je imate), dok nam Stone u najboljoj maniri i redateljskoj formi, daje sve moguće teorije zavjere na švedski stol, a na Vama je izabrati onu koja je najukusnija, tj. najviše utemeljena. Tenzije koje je probudio u nama su jednake stvarnim tenzijama u Južnokineskom ili Crnom moru, odnosno bilo gdje drugdje na planeti. Film je probudio stvarne osjećaje i želju za propitivanjem autoriteta, tj. za daljnjim (znanstvenim) istraživanjem…Naime, atomska premijera filma je rezultirala i djelomičnim političko-zakonodavnim uspjehom. Nedugo poslije izlaska filma donesen je tzv. Assassinations Disclosure Act , prema kojem je američka javnost dobila priliku da nekoć tajni dokumenti, postupno dođu na svjetlo dana i prije 2029., kako je napisano u epilogu filma. Trumpova administracija je i 2017. pustila u optjecaj deklasificirane dokumente, tzv. J.F.K. files – svojevrsne Dosjee X (novi dokumenti nisu dali nova krucijalna saznanja). Naravno, moćne uloge velikih glumaca su još pojačale dojam. Naime, Stone je na jednom mjestu skupio sve bitnije Avengers-e onog (a i današnjeg) doba, jer tu su još i: Kevin Bacon, Tommy Lee Jones, Garry Oldman, Donald Sutherland, Walter Mathau, Jack Lemmon, John Candy, Martin Sheen (kao pripovjedač) i dr. Svaki od nabrojanih glumaca je glas generacije i svaki je dao moćnu epizodu.
Stone se još krajem osamdesetih počeo zanimati za temu atentata na J.F.K.-a. Zajednički je napisao scenarij sa Zacharyjem Sklarom, a na temelju knjiga – On the Trail of the Assassins – nekadašnjeg državnog odvjetnika iz Lousiane – Jima Garrisona (cameo uloga suca Warrena) te na temelju djela Jima Marrsa – Crossfire: The Plot That Killed Kennedy. Kritičari s desnog spektra će imati primjedbe na lik i djelo Jima Garrisona (koji je bio demokrat) te je za neke on jednak Lee Harvey Oswaldu. Ne u smislu atentata, već se istog gledalo (u nedostatku boljih riječi) kao ekscentrika. Naime, neki vide rusko (tada komunističko) miješanje u objavljivanje Garrisonove knjige, jer je u istoj (a to je i litemotiv filma) vidljiva teza o dubokoj državi i teoriji zavjere, gdje su domoljubni elementi (čitaj: oni desniji) bili – negativci. Uvijek postoji zadana svjetonazorska borba (salonske) konzervativne (tobože domoljubnije) desnice i (salonske) liberalnije (globalističke) ljevice pa se svi pitaju – tko nas to sabotira? KGB ili CIA, masoni ili pripadnici nacionalnih manjina? Naravno, iskusniji pojedinci i filmofili bi trebali pokloniti dovoljno pažnje jednima i drugima te sami donositi zaključke. Moguće da tužitelj i (politički) demokrat Garrison, nije bio ona (stručna i pravedna) osoba, koju je odglumio legendarni Kevin Costner. Moguće je kako homoseksualno podzemlje, koje je ovdje (pazite inverziju!) bilo domoljubnije od progresivaca, koji su pak bili konzervativniji – stvarno nije bilo definitivni krivac. U smislu potencijalne inverzije lijevih i desnih (te obratno) spomenimo kako Garrisonovu brižnu suprugu, (glumi je Sissy Spacek) i obitelj s djecom, ne možemo baš definirati u smislu moderne ljevice (a imali su i afroameričke sluge, što je bio običaj na Jugu). Vidite kako se stereotipi mijenjaju i sve poprima sive konture, baš kao i film (naravno, ne mislimo na nespornu kvalitetu), posebno što više ulazimo u misteriju u zagonetki, unutar enigme. Naime, nije ovdje Stone 100% zauzeo stajalište o deep state-u i CIA-i, kao glavnim krivcima, jer možda je Garrisonov suradnik Bill Broussard (kojeg je odglumio česti negativac Michael Rooker, ovdje u drukčijoj ulozi) glas onog sumnjičavog gledatelja. Glas onog pojedinca koji ne može podnijeti tužbu ili donijeti presudu, jer sumnja, jer je zbunjen (svi smo zbunjeni) i ne može prihvatiti, niti probaviti, sve one teorije zavjere. Zapravo Rookerov lik je (odustao od borbe) pod pritiskom drugih, ali u današnjem smislu, on sigurno predstavlja glas razuma, posebno kada uzmemo u obzir recentne urote o 5G-u, čipovima, ravnoj Zemlji, 11.rujnu kao inside job-u, ili Qanon-u i sl. On kaže:
You’re way out there, boss, taking a crap in the wind, and I for one am not going along on this ride!… None of their testimony is gonna hold up in court, Chief. Hell all three of them have reputations as low as crocodile piss…Pa kako možeš ići na zavjeru mafije, CIA-e, FBI-ja i tko zna koga još, kad ne možeš sačuvati tajnu u sobi, u kojoj je 12 osoba…
Stone nesumnjivo simpatizira teoriju o dubokoj državi, ali daje i objektivniji odmak pa ga se ne treba pljuvati zbog njegove umjetničke vizije, kojom je slobodno crtao stvarne događaje. Njegovi likovi su apsolutno živopisni, neki i na granici groteske. Ona pamtljiva paranoja Joe Pescija, pojačana s pulsirajućim soundtrackom Johna Williamsa, u hotelskoj sobi (koja se ipak nije stvarno dogodila) je nevjerojatna. Pescija će puno ljudi možda više pamtiti po mafijaškim ulogama (Dobri momci, Casino, naravno i Scorseseov Razjareni bik), neki po serijalu Smrtonosno oružje ili po banditu iz originalnog Sam u kući. Uvijek je neki (crni) humor u pozadini njegove glume. Međutim, dozu groteske i paranoje u liku Davida Ferrija (prikrivenog gay-a, desničara, mentalnog i fizičkog bolesnika, sa perikom), koju pojačava frenetični soundtrack, je teško zaboraviti.
David Ferrie: CIA i mafija rade zajedno, Kubanci… (pljuje kavu, titra uz frenetičnu glazbu u podlozi)
Jim Garrison: I tko je ubio predsjednika?
David Ferrie: Čovječe, de više prestani je***. Sranje, ovo je tako je*** previše za tebe, jel’ ti jasno! Tko je sredio predsjednika, tko je ubio Kennedyja, fuck man! To je misterija! It’s a mystery wrapped in a riddle inside an enigma! The fuckin’ shooters don’t even know! Don’t you get it? (i onda se rasplače te prizna kako ima rak i kako je u mladosti htio biti katolički svećenik…Sredit će te…oni su „nedodirljivi“…)
Ili se možemo sjetiti mlađahnog Kevina Bacona, kao otvorenog gay escort muškarca, koji čami u zatvoru i koji je spreman biti zviždačem (možda zato što voli svirati frulu – ne zamjerite na nekorektnoj anal-ogiji, jer to i Stone radi). Neki homoseksualci i prostitutke (ženske i muške) su htjeli progovoriti, a neki pederi i kurve su samo šutjeli. Willie O’Keefe (Bacon) jednostavno kaže:
You don’t know shit ’cause you’ve never been fucked in the ass!
Sjetite se nekarakteristične epizode pokojnog Johna Candyja, u ulozi Deana Andrewsa (stvarnog odvjetnika u New Orleansu, kažnjenog zbog laganja pred istražnom porotom u procesu protiv Clay Shawa). Candy je inače bio komičar, no ovdje nam je poklonio nekoliko minuta sveprisutne paranoje, nesigurnosti, straha. Groteskna pojava pretile osobe, koja jede poput baruna Harkonnena sa Ray (ban Jelačić) Charles naočalama:
Kennedy’s as dead as that crab meat, the government’s alive and breathing. You gonna line up with a dead man, Jimbo?
Svi provokativni dijalozi i scene, koje se na tekućoj traci mijenjaju brzinom svjetlosti (čime redatelj pokazuje kaos naš svagdašnji) se ne mogu mjeriti sa otprilike 16min. (gotovo čistim) monologom gospodina X-a (Donald Sutherland), koji nam govori o dosjeima x i koji je još jedna metafora zviždača (međutim, progovara samo Garrisonu, nikome drugom). U tim minutama, Costnerov lik samo sluša i pokazuje (pjesničko, ali i republičko) čuđenje u svijetu. Ono što su Stone i Sutherland ovdje zajedničko prikazali je teorija urote za početnike, ali taj je monolog toliko pitak i pamtljiv da je (p)ostao, kao buba u glavi – kotačić koji se konstantno vrti. X marks the spot:
Nisam u Agenciji…Neću spominjati imena…Ali blizu ste…Sve što ću Vam reći je top secret…Bio sam vojnik u dva rata, Pentagon, black ops, atentati, državni udari, namještanje izbora, propaganda, psihološko ratovanje…Za vrijeme WW2 bio sam u Rumunjskoj, Grčkoj i Jugoslaviji…Evakuirao sam naciste i borio se protiv komunista (slični motivi CIA službenika su i u filmu Tri Kondorova dana)…Bili smo Vijetnamu ’54, Indoneziji…Izvukao sam Dalaj Lamu…Kuba nije bila dobra…Trebali smo se izvući iz Vijetnama…Oswaldovi podaci su bili u novinama prije…Bila je urota….Black ops…Telefoni su isključeni u 12:34hrs na sat vremena… …Jesu li to sve slučajnosti? Naravno da nisu…Nije se mogao živ izvući…Warrenova komisija je fikcija…Kako je Dulles mogao biti u komisiji…
Garrison: Nisam znao da je Kennedy bio tolika prijetnja establishment-u…Je li zbog toga (zašto)…?
X: To je pravo pitanje, zar ne: zašto? Kako i tko je samo kulisa za javnost. Oswald, Ruby, Kuba, mafija, tjera nas na nagađanje, poput neke igre u salonu, sprječava da se postavi najvažnije pitanje: zašto? 1. Zašto je Kennedy ubijen? 2. Tko je imao koristi? 3. Tko ima moć to prikriti? Tko?…Sudjelovao sam na radu u krucijalnim dokumentima…otpustio je svete krave iz obavještajne zajednice…Operacija Mungos…black ops…zasad smo izgubili 3000 helikoptera u Vijetnamu…Tko proizvodi helikoptere? Bell…No war – no money.
The organizing principle of any society, Mr. Garrison, is for war. The authority of the state over its people resides in its war powers. Kennedy wanted to end the Cold War in his second term. He wanted to call off the moon race and cooperate with the Soviets (ako se sjetimo njegovog govora We choose to go to the moon, isti govor je u suprotnosti s Stoneovim scenarijem, op.a.). He signed a treaty to ban nuclear testing. He refused to invade Cuba in 1962. He set out to withdraw from Vietnam. But all that ended on the 22nd of November, 1963…Znali su da neće htjeti zaratiti u Vijetnamu…niti je htio invaziju na Kubu…General Y leti u Teksas…Je li uopće bitno tko je pucao, s kojeg kata…?LBJ potpisuje nove dokumente za Vijetnam (samo me izaberite, kaže LBJ u fikcijskoj crno-bijelo sceni,, i dat ću Vam rat!…)…Kraljeve ubijaju, politika je moć…Neću svjedočiti…strpali bi me u ludnicu…na Vama je…Nemate izbora…Već bi Vas ubili…Samo će Vam uništiti kredibilitet…Fundamentaly people are suckers for the truth…and the truth is on your side, bubba…I just hope you”ll get a break (pogled u oči sugovornika…I ode…u nepovrat. Pamtljiv nastup legendarnog glumca).
Prilikom ovog razgovora (praktički najzanimljivijeg monologa ikada o teorijama zavjere) i dok dvojica šetaju u parku za vrijeme oblačnog (kišnog) dana, publika od napetosti očekuje izlazak čudovišta iz obližnjeg grma. Sjećate se one scene iz Lynchovog filma Mullholland Drive, kada odjednom, iza ugla ugledamo beskućnika, koji je lupus in fabula – čudovište…I prepadnemo se…Scene i kadrovi iz Stoneovog filma rezoniraju takvoj ideji. Sve što je Sutherland govorio, zvučalo je izrazito uvjerljivo, a i danas je ova njegova uloga odlična (zaslužio je i Oscara). Teorije urote na filmu su prilično izražene još u autorskim filmovima sedamdesetih (Svi predsjednikovi ljudi, Tri kondorova dana, Parallax view, Prisluškivanje itd.), međutim ovdje je Stone stavio sve moguće urote na jedno mjesto, za neku novu generaciju i mlađu publiku. Naime, malo kasnije, u prvoj polovici 90-ih, su krenule prve epizode Dosjea X i tu smo (neki po prvi puta) upoznali vladina zataškavanja, Roswell, Zonu 51, Big Foota koji postoji, vanzemaljce među nama…svemirsku tehnologiju stealth aviona…Te prve sezone X-files-a su tada bile nešto new age, a tako pitko i uvjerljivo, kada je riječ o urotama. Strah i paranoja, koji su izvirali iz te serije su rezonirale hororu Stonea i JFK-u. Sutherlandov X, nam je doista pokazao put prema – dosjeima x.
U današnje vrijeme metaverzuma, svakodnevnog fake newsa, hibridnih ratova i neprijatelja koji nikad ne spava – ljudske gluposti i neznanja – sve ovo moramo uzeti sa zrnom (utjehe) soli. Ne samo zrnom, već tonom soli. Danas se sve može prikazati kao teorija zavjere. Kada pogledate intervjue s David Ickeom ili sl. persone na rubu znanosti i činjenicu kako čovjek smireno i samouvjereno govori o ljudima gušterima i tamnoj strani Mjeseca, redatelj Stone čak zvuči još uvjerljivije…jer je nekako normalniji (iako je, npr. Icke, smireniji ili fokusiraniji od njega). Naravno, još je redatelj John Carpenter dao svoju kritiku na ljude guštere i svemoćni dolar u zanemarenom filmu Oni žive. Realno, i Invazija tjelokradica (Sigelova verzija iz 1956. i vrlo dobra Kaufmanova verzija iz 1978., vidi čuda – i tamo glumi Sutherland) je film kojeg trebamo shvatiti kao alegoriju. Jednostavno, priče o uroti, SF filmovi/serije i prateća satira, idu ruku pod ruku. Međutim, u vrijeme neobrazovanih ljudi, od kojih svatko ima pametan telefon u ruci i koji je znanje (npr.) medicine stekao preko nekoliko videa na You Tube-u – moramo biti jako oprezni s teorijama zavjere. Stone nam ovdje dolazi kao slatki gr(ij)eh, jer su njegove teorije, ipak bolje ostarjele…zapravo uvijek su aktualne, a nitko s desnog spektra politike, nije dao bolju verziju priče o atentatu na predsjednika Kennedyja.
Foto: Warner Bros Entertaiment
Uzmimo za primjer Mela Gibsona. On je relativno nepodoban u novom (pre-korektnom) Hollywoodu, ali ako bi mu netko dao projekt u ruke (za napraviti neki remake JFK-a), rado bih pogledao njegov film (ili nečiji drugi). Stoneov Vod je odličan univerzalni film (neki će reći s lijeve pozicije) o vijetnamskom ratu. S druge (desnije) strane, malo manje ambiciozan je bio film o istim događajima – Hamburger Hill, ali je isti također politički korektan (u pozitivnom smislu) i vrlo dobar. Samo opisuje drugu stranu medalje. Dakle, osobna ideologija ne bi trebala imati monopol na istinu. Činjenica je da ovakve solidno upakirane teorije zavjere, nismo vidjeli u drugim filmovima. Stone razumije politiku, ona ga zanima i inspirira. On zna napraviti (geo)politički film, a to je žanr, koji je nažalost pred izumiranjem (Syriana, Munich, djelomično i Spielbergov The Post, koji je ipak i na drugo gledanje, dosta slabiji film od navedenih, zapravo potpuno je mlak). U vrijeme metaverzuma, politika (koja je svuda oko nas) ne zanima mlađe, srednje, niti starije generacije. Većina gledatelja bježi, tražeći zabavu u zombi filmovima, crtanim super-junacima i nepotrebnim reinkarnacijama Predatora ili Noći vještica. Prave vještice su bile na ulicama Dallasa, iza ograde u parku Dealey Plaza ili na šestom katu Texas Book Depository-ja. Dakle, prave vještice su doista bile možda i snimljene na stvarnim filmskim vrpcama (Zapruderov film). Vještice su bile na svim lokacijama – na strateškim mjestima njihovi ljudi – kurvini sinovi.
Kada gledamo filmsku snimku, običnog građanina i očevidca – Abrahama Zaprudera – ta 8mm snimka je iskonska vještica iz Blair-a. Snimka je trebala biti uspomena na dolazak predsjednika, a na kraju je postala snuff-horor film A kategorije. Pogotovo usporene snimke prosvirane glave predsjednika, koje uparene s još realnih fotografija, potom prikazuju i brižnu suprugu Jacqueline Lee Jackie Kennedy Onassis (o kojoj su također snimljene mnoge tv serije i filmovi), koja je skupljala djeliće lubanje i mozga prostrijeljenog supruga. Tv kamere, fotoaparati – a sve ide live – reality show u horor ambijentu. Kao svjedok pred Warrenovom komisijom (da ne kažemo – Povjerenstvom, tj. ako ne želite istinu, osnujte povjerenstvo, kako nas je još legendarni Churchill naučio), građanin Zapruder nije mogao sa sigurnošću reći iz kojeg smjera je došao hitac. Kasnije se i rasplakao na svjedočenju prilikom suđenja uglednom poduzetniku Clayu Shawu, a nedugo potom je umro od raka. Još jedna zanimljivost glede sumnjive smrti. Sjetimo se Jacka Rubyja, vlasnika noćnog kluba, koji je ubio Oswalda pred stvarnim tv kamerama. Isti je prvotno osuđen na smrt, a zbog ubojstva Oswalda (koje je, dakle, zabilježeno pred stvarnim kamerama). Potom mu je kazna ukinuta te je čekao ponovno suđenje. U intermezzu iščekivanja novog suđenja (pazite sad!), dobio je plućnu emboliju i utvrdio mu se rak pluća. Nećemo praviti analogije sa tajanstvenim i teškim bolestima te producirati nove teorije zavjere, ali sjetite se Garrisonovog citata sa suđenja:
How many more political murders disguised as heart attacks, suicides, cancers, drug overdoses? How many plane and car crashes (Kennedyjev sin, J.F.K jr., je poginuo u avionskoj nesreći krajem 20. stoljeća!, op.a.) will occur before they are exposed for what they are? “Treason doth never prosper,” wrote an English poet, “What’s the reason? For if it prosper, none dare call it treason.”
Možda su teške bolesti svjedoka vremena (dobrih i loših) doista nastale prirodnim putem. Autor ovih redaka samo pokušava reći u kojim filmovima se nalazi pravi horor – u filmovima utemeljenim na stvarnim događajima (ok, netko može reći i da je i pravi žanrovski horor Egzorcist, sniman prema stvarnim događajima i to je točno, ali ovdje govorimo o značaju političkog žanra, koji nažalost odumire…i koji je često veći horor od svega artificijelnoga s čime se ljudi drogiraju u današnje vrijeme).
Tommy Lee Jones, glumac sa spektrom karakternih uloga, ovdje također daje dozu perverzije i slow burn horora, u ulozi Clay Shawa ili Clay Bertranda, još jednog prikrvivenog gay-a i uglednog poduzetnika. Njegov stvarni lik predstavlja metaforu (ne krvnika, ali) krivca, jer je jedini koji je, zbog urote, došao pred sud. Naravno, sve je to bio long shot, ali moralo se pokušati. Pamtljiva je scena prije nego li je optužen, na obavijesnom razgovoru u uredu tužitelja Garrisona, koju možemo aproksimativno evocirati.
Garrison: Gospodine Shaw, jeste li ikada upoznali Lee Harvey Oswalda?
Shaw (odgovara na gay način): Zar stvarno smatrate da se družim s takvim prljavim likovima, g. Garrison?…Naravno da ne! Kakva šteta, taj atentat. Zapravo, divio sam se predsjedniku Kennedyju. Čovjeku istinskog sjaja, sa ženom besprijekornog ukusa.
Garrison (skraćeni citat): Gdine Shaw ovaj novinski članak Vas povezuje s talijanskom firmom, koja je zapravo podružnica CIA-e…Ta kompanija je imala fašističku vezu, a povezana je i s tajnom francuskom organizacijom, koja je planirala atentat na De Gaullea…i ta firma je povezana sa lokalnom firmom iz Louisiane iz koje je oružje moglo doći do Davida Ferriea i njegovim (anti-Castro) Kubancima…(jednostavno, Stone voli sve teorije zapisati na jednom mjestu, op.a.)
Shaw(skraćeni citat): G. Garrison, pretjerujete. Ja sam međunarodni biznismen…Idem za svojim poslom i pomažem društvu tako što se zalažem za slobodnu trgovinu…
Garrison: Jeste li ikad bili agent CIA-e?
Shaw (nakon šutnje): A i da jesam…mislite li da bi s Vama ovdje razgovarao danas…Pa uljudno izlazeći iz ureda, kaže –Želim Vama i Vašim obiteljima sve najbolje za Uskrs…(Kad netko naizgled slučajno i neutralno spominje obitelj, onda znamo što slijedi…zastrašivanje i ostale metode…)
Garrison (uzbuđeno): One may smile and smile and be a villain. Goddammit! We got one of ’em!
Da, možda smo ga imali, ali uzalud nam trud (svirači). Stone konstruira slučaj prema bilješkama stvarnog Garrisona te naravno daje i osobni pečat svemu. Vjerojatno mu neke činjenice idu u prilog, jer kasnije je utvrđeno kako je Clay Shaw doista bio suradnik CIA-e. Pazite, izvješće Warrenovog povjerenstva (sudac Vrhovnog suda Warren te, između ostalih članovi – Gerald Ford, kongresmen i budući kratkotrajni predsjednik, nakon Nixonove ostavke; Allen Dulles, bivši šef CIA-e, kojeg je Kennedy otpustio nakon fijaska u Zaljevu svinja…), koju je imenovao LBJ, na 888 stranica, otprilike kaže sljedeće: „atentator je bio Lee Harvey Oswald te je djelovao potpuno sam“. Jack Ruby, čovjek koji je dva dana kasnije, iznenada ubio Oswalda, je također djelovao samostalno. Case closed. Dakle, ovo enciklopedijsko izvješće (koje je usporedno još sadržavalo tisuće ostalih dokaza i stranica), nastalo nakon manje od godinu dana istraživanja, je poput švicarskog sira – puno (crnih) rupa. Kontroverze sežu do današnjih dana, a hobotnica (ako je doista postojala) je neuhvatljiva. Costner tijekom filma više puta proučava balističke izvještaje, on uzima snajper talijanske proizvodnje u ruke (kalibar 5.56mm, model Caracano 38), hoda po mjestu zločina…Od zgrade skladišta do parka i ograde…On hoda i svojim New Orleansom, kada odjednom shvati da su razne paravan firme, bile blizu lokalnog ureda FBI-ja i sl. Sve je povezano.
Službeni krivac Oswald je prema Stone – Garrisonovoj priči, patsy – žrtveno janje, svojevrsni K iz Kafkinog Procesa. Naravno, teorijski je moguće da je ubio predsjednika Kennedyja (te da je 45 min. kasnije hladnokrvno ubio i policajca na ulici) te da je djelovao sam. Međutim, ovdje postoji puno rupa, a kako nam pokazuju i autori filma. Oswald (ubijen sa 24 god.) je navodno bio čudak, usamljenik, čovjek sa traumama iz djetinjstva. Sa 17 god. je pristupio marincima. Nije bio posebno vješt snajperist (niti je sporna puška, s kojom je navodno pucao, bila idealna za tu vrstu sporta). Više puta je bio na vojnom sudu te zatvaran, ali je (vidi čuda) časno otpušten iz aktivne dužnosti u pričuvu marinaca. Potom je (vidi čuda) prebjegao u SSSR, gdje se i oženio. U lipnju 1962. se (vidi čuda) ponovno vratio u SAD. Dakle, njegova biografija je sumnjiva a prima vista. On je (vidi čuda) slobodno izražavao svoje komunističke ideje (u vremenu neposredno poslije McCartheyjevog progona vještica, sic!). Navodno zagriženi marksist je doista svojedobno služio u zrakoplovnoj bazi u Japanu. Kako bi itko pustio registriranog komunjaru u vojnu bazu!? Iz navedene baze su polijetali tajni U2 avioni (inače jedna od tema solidnog Spielbergovog filma – Most špijuna). Netko tko nije bio povezan s CIA-om (ili obavještajnim podzemljem) te je bio samo čudak, vjerojatno ne bi mogao biti tamo. Nadalje, netko tko nije bio povezan s CIA-om, ne bi mogao tek tako prebjeći u SSSR i što je najbitnije – ne bi se mogao ponovno vratiti u SAD. A propos usamljenika (loner-a) – isti je imao ženu i kćer te je stalno bio prisutan u raznim organizacijama – od komunističkih do onih anti-Castro frakcija. U redu, usamljeni čudak je sintagma koju možemo prilijepiti svakome tko na prvi pogled nije kao većina. Ali ako razmislimo dalje – i MLK te Bobby Kennedy (pa i npr. John Lennon), dakle, ljudi koji su se zalagali za mir, također su ubijeni od strane čudaka (a ne u zavjeri), jer to je lakše za probaviti. S druge strane, npr. stvarni atentat na papu Woytilu je ipak (iz prve) došao iz komunističkih tajnih službi. Također, sjetite se iznenadnog atentata na egipatskog predsjednika Anwara al –Sadata (mirotvorca s Izraelcima) ili atentata na izraelskog premijera Yithzaka Rabina (mirotvorca s Palestincima). Atentati, svuda oko nas, baš kao i istina.
Foto: Warner Bros Entertaiment
Kada slušamo ovakvu autorsku priču (u nedostatku bolje verzije s desno-konzervativne strane), možda je razumnije biti bliže razmišljanju Olivera Stone-a. Možda je ipak plauzibilnija teza, kako je Oswald bio (dvostruki) agent CIA-e. Naime, s obzirom na njegovu zanimljivu (ali kratku) biografiju, ovo ipak više drži (i pije) vodu. Kako možemo povjerovati u izvješće Warrenove komisije, ako znamo sljedeće…Npr., kako osoba, koja:
- A) nije bila posebno dobar snajperist,
- B) sa puškom koja nije bila idealna za sporni čin,
- C) u 5.6 sekundi, može ispaliti 3 hitca i
- D) raznijeti glavu osobe, koja se vozi automobilom…dakle, mete koja je u pokretu?
Naime, moderna analiza digitalno poboljšanog Zapruderovog filma, sugerira da su prvi, drugi i posljednji hitac možda trajali 8,3 sekunde(!). No recimo da je utvrđenih 5.6 sekundi – istina. Što se dogodilo poslije? Dakle, odmah nakon pucnjeva, pozornik na ulici je uočio oblačić dima s prozora skladišta knjiga te je utrčao u zgradu(!). Naišao je na Oswalda u zalogajnici na drugom katu, gdje je ovaj uzimao Coca-Colu iz automata. Policajac je uperio pištolj na Oswalda i zatražio da mu kaže kojim poslom je zgradi. Jedan od zaposlenika u skladištu je jamčio za Oswalda, a policajac je krenuo svojim putem. Na pitanje Warrenove komisije, policajac je ovaj susret smjestio u ne više od 90 sekundi nakon pucnjave(!). Ergo, ako je zaključak Povjerenstva točan, to znači da je Oswald izveo atentat (s tri pucnja), stavio pušku između dvije hrpe kutija, jurio stepenicama niz četiri kata i mirno gurnuo kovanice za Colu – sve u roku od 90 sekundi(!?). Policajac je posvjedočio da Oswald uopće nije djelovao zapuhan ili tjeskoban. Kao i mnoge druge stvari u izvješću, ovo nije tehnički nemoguće, samo je teško za povjerovati. Ako se kombinira službeno svjedočenje policajca, s proturječnim izvještajima Oswaldovih kolega – neki se sjećaju kako se nespretno šepurio po šestom katu neposredno prije pucnjave, dok drugi govore kako je bio u zalogajnici do i poslije 12:30 – teško je konačno reći kako je uopće i bio u poziciji počiniti zločin.
Nije li uvjerljivija Garrisonova teza o umiješanosti CIA-e, koja se potencijalno odrekla (dvostrukog) agenta Oswalda? Nije li uvjerljivije tvrditi da je magični metak, koji je prostrijelio predsjednika i guvernera Conallyja (teško ranjen, ali preživio) i tako napravio 7 rana(!) – potpuna glupost. Jer nije bilo tri hitca…Bilo ih je više – hitaca i počinitelja. Pažljiviji atentati se izvode sa više ljudi, koji međusobno, niti ne moraju znati jedni za druge. Službena teorija o jednom snajperistu i tri metka je bliska znanstvenoj fantastici…jer četiri hitca bi već značila urotu, kako nam govori Garrison:
Once you conclude the magic bullet could not create all seven of those wounds, you’d have to conclude that there was a fourth shot and a second rifle. And if there was a second rifleman, then by definition, there had to be a conspiracy.
Snimivši JFK-a, svoj tour de force, Stone je osvojio Zlatni globus za najboljeg redatelja. Dekonstrukcijom službene istine, konstruirao je nezaboravan film. Prema starim uzorima (film Z Coste Gavrasa pa i Kurosawinom Rashomonu) snimio je remek-djelo. Film je nominiran za 8 Oscar-a, a osvojio je dva u tehničkim kategorijama – za kinematografiju i montažu. Nevjerojatna kombinacija raznih crno-bijelo u boji snimki (autentičnih i fikcionalnih) i maestralna montaža materijala, nam pokazuju odličnu formu ekipe na snimanju. Kao da su snimili akcijski film, koji je proletio pred očima. Ta montaža i ponovno gledanje usporenih snimki prilično blisko rezonira sa filmom Michelangela Antonionija – Blow-up (Povećanje) te De Palminim klasikom, Blow-out ili Pucanj nije brisan (a sjećate se kako u Blade Runneru, Deckard, a kasnije i K. uvećavaju računalne slike) Vidite, ti blow-up/out nazivi su doslovno prosvirali glavu predsjedniku Kennedyju. Autentični horor pomiješan sa epskom glazbom Johna Williamsa (bubnjevi), koja na trenutke postaje frenetična, kao što su i stvarani događaji bili frenetično-fantazmagorični.
Hoćemo li ikada otkriti istinu o atentatu na predsjednika Kennedyja? To je isto kao da krenemo istraživati Assangea i njegov Wikileaks, koji (ako pažljivo promišljate) uvijek ide više u korist Putinu, nego li Americi (zar je stvarno ruski diktator i KGB ubojica – bolji od Amerike?, sic!). Ili, kao da krenemo istraživati rusku vezu bivšeg predsjednika Trumpa. U Muellerovu izvješću možda nije utvrđena russian collusion, no to ne znači da je istražitelj Mueller ekskuplirao bivšeg predsjednika te kako ruska veza nije postojala – Absence of evidence is not evidence of absence. Kad se sjetimo Kennedyja i kada netko na jednom mjestu kaže – Rusi, Kubanci, anti-Castro Kubanci, mafija, CIA, FBI, KGB, MI6, vražja UDB-a ili KOS, LBJ, duboka država, itd. – dobili smo jednadžbu s (pre)više nepoznanica te se osjećamo kao učenici na satu astrofizike. Dapače, osjećamo se kao neki učenik, koji npr. prati legendarnog Michaela Cainea u filmu Interstellar. Naime, Caine u Nolanovu remek-djelu, glumi profesora, koji cijeli život želi pronaći formulu za međuzvjezdano putovanje (teorija gravitacijskog pogona za lansiranje ljudskih staništa u svemir). Sjetimo se njegovih dugačkih formula na ploči, koje pokušava dešifrirati Jessica Chastain (Murph). Cijeli život je tražio odgovor. Takav je i Stone, on se ne predaje do kraja (naravno, možda daje i lažne nade) te nam na filmskoj vrpci daje svoju formulu o tome – tko je kriv i zašto. On smatra kako je dešifrirao sve enigme i činjenice, a mi smo i dalje u nevjerici, koliko sve to dobro funkcionira na ekranu.
Znate u čemu je stvar? Svatko od nas je odgojen na nečemu drugom…Uzmimo za primjer glazbu (jer je bliska filmovima). Netko je odgojen na pristojnim dečkima iz Dublina (nazvanim prema špijunskom avionu iz hladnog rata), koji su svirali angažirani rock (npr. pjesma Pride: In the name of love, kao počast MLK-u), a drugi su odgajani na lakšim notama i ne bave se ovako složenim filmovima…Za one koji su odgajani na onom prvom, poručujem – nemojte zaboraviti svog umirućeg kralja (čak i ako ne vjerujete u kraljevstva…pa ni ona božja). Sagnite se, kad čujete pucanj, koji nije (o)brisan. A onda im uzvratite nezaboravnu vatru.
Kažu…pravda će doći…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori