Naslovnica Drama RECENZIJA: MISSISSIPPI U PLAMENU – uništavanje slobodnih radikala

RECENZIJA: MISSISSIPPI U PLAMENU – uništavanje slobodnih radikala

549
0
Photo: MGM

REDATELJ: Alan Parker

GLAVNE ULOGE: Gene Hackman, Willem Defoe, Frances McDormand, Brad Dourif, R. Lee Ermey

TRAJANJE: 128 minuta

NAZIV ORIGINALA: Mississippi Burning

GODINA PROIZVODNJE: 1988

 

Some of those that hold office, are the same that burn crosses

(RATM & Prophets of rage, Killing in the name + Belfast child – Simple Minds + Pride – U2 + If you tolerate this – Manic street preachers + Ghost of Tom Joad  (gazda Springsteen) = Mississippi burning)

Iako je bio zagovornik tolerancije, poznati filozof Karl Popper opisuje i paradoks tolerancije. On nam pojednostavljeno govori: Neograničena tolerancija mora dovesti do nestanka tolerancije. Ako proširimo neograničenu toleranciju, čak i na one koji su netolerantni, tj. ako nismo spremni braniti tolerantno društvo od navale netolerantnih, tada će tolerantni biti uništeni pa tako i tolerancija s njima. Dakle, toleranciju bi trebalo ograničiti, odnosno ne smijemo tolerirati netolerantne. Nije čudo da su to riječi velikog austrijsko – britanskog liberalnog filozofa, čovjeka koji je preživio praktički cijelo 20. stoljeće, a tako i one mračne 1930-e, i 40-e. Popper, na neki način ponavlja onu:

Prvo su došli po komuniste,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio komunist.

Zatim su došli po Židove,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio Židov.

Zatim su došli po sindikaliste,

a ja se nisam pobunio

jer nisam bio sindikalist.

Zatim su došli po katolike,

a ja se nisam pobunio

jer sam bio protestant.

Zatim su došli po mene (nekog „domobrana“),

a do tada više nije bilo nikoga

da se pobuni…

Naši angažirani rock propovjednici iz Walesa su pjevali – ako toleriramo ove likove, naša djeca su sljedeća (this guitar kills fascists). S druge strane, Goethe je navodno rekao kako bi tolerancija trebala biti samo privremeno stanje te da moramo ići prema priznavanju. Tolerirati nekoga bi značilio istoga uvrijediti (Zar je Goethe izmislio političku korektnost?) Dakle, stvar nije tako jednostavna te postoje teoretičari koji se neće slagati sa (naizgled jednostavnim) paradoksom tolerancije i koji će uvijek i svugdje zagovarati neograničenu slobodu (koja bi ipak trebala završiti, gdje započinje nečija druga…sloboda). Nadalje, postoje i ljudi, koji govore da na svim stranama postoje krasni ljudi. Kako biste Vi postupali prema onima, koji su otvoreno protiv Vas? I opet, nema jednostavnih odgovora, ali mora biti onih laganih, a mi moramo imati hrabrosti učiniti ono što je moralno ispravno. Zanimljiv uvod i pitanja, zar ne? A i večerašnji film je, više nego zanimljiv. Zapravo, ispravak netočnog navoda. Večerašnji film (ne samo da je zanimljiv, već) je evergreen. Puno filmova je snimljeno na temu paljenja križeva i rasizma, ali pravi filmofil će se uvijek sjetiti legendarnog Mississippija u plamenu (Mississippi burning). Redatelja Alana Parkera pamtit ćemo po nekoliko filmova: Ponoćni express, Pink Floyd – The Wall, Angel Heart (De Niro & Rourke), Evita (Madonna), Život Davida Galea (Spacey, Winslet). Mississippi u plamenu je možda na samom vrhu, ne samo ovog redatelja, već i kako smo rekli, općenito na vrhu angažiranih filmova na temu rasizma. Ovaj politički i kriminalistički triler je djelomično snimljen prema stvarnim događajima, nestanka (ubojstava) nekoliko boraca za građanska prava na američkom jugu 1964 godine. Nekoliko dobrih ljudi je bilo zatučeno, ubijeno i njihovi su leševi su skriveni. Zanimljiva je činjenica da je redatelj, koji je snimio evergreen film o rasizmu na američkom tlu – bio Britanac. Na neki način, samo stranac može biti opušteniji u razvoju svoje (umjetničke) ideje te u isto vrijeme, možda i objektivniji. Naravno, većina toga je fikcija i pjesnička sloboda. A opet (u slučaju UK i SAD-a), ne postoji jezična barijera pa stranac možda i nije potpuni stranac. Moja teza se može potvrditi i na drugi, sličan način; i to u svijetu satiričkih talk show-ova. John Oliver je naturalizirani Amerikanac, a također je i rođeni Britanac. Njegove satirične emisije, za ljude koji posjeduju tu frekvenciju su, ne samo izvor humora i teške sprdačine, već isti doista figurira kao enciklopedist & prosvjetitelj (i to govorim bez ironijskog tona), na sličan način, kao što je to i anarhično – humorni Borat (Sacha Baron Cohen). Kada u pola sata emisije, kroz tjedne u pola godine, rastavite sve na proste faktore, osim smijeha će Vam ostati i katarza, a nešto ćete i naučiti. Jer, iako nismo klinci, najbolje učimo kroz igru, zar ne? Raditi takav show (a čovjek propituje sve moguće institucije i ugledne osobe) nije lagan posao, jer za pripremu ovakve društveno angažirane emisije, od pola sata neprekidnog humora, nekad treba više tjedana istraživačkog novinarstva. Autor ovih redaka, smatra da ovakvi stranci idu brže, više i jače od prosječnog Amerikanca u nekom late show formatu. Naravno, ne možemo svi biti na istoj frekvenciji i ne možemo svi voljeti iste stvari u humoru, ili u sedmoj umjetnosti. Oni koji razumiju prethodno napisano nastavljaju čitati ovaj tekst i autor se zahvaljuje. 

I Mississippi u plamenu započinje humorno. Dva FBI agenta, koji istražuju nestanak, a zapravo ubojstva građanskih aktivista (bijelaca i Afroamerikanaca, koje ćemo dalje u tekstu nazivati: crnci, ne zato što smo nekorektni, već zato što opisujemo film na ovaj način pa je ionako, jasno na čijoj smo strani – ne bojim se). Stariji, iskusniji i narodski tip – Anderson (legendarni Gene Hackman) te mladi, štreberski i nenarodni tip – Ward (dobri Willem Dafoe). Iskusni Anderson pjeva humorne pjesmice KKK is here to stay, a politički (pre)korektni Ward, ne razumije tu vrstu humora. Dapače, Anderson dodaje kako su KKK bolji u linčovanju, nego u stihovima, na što ga Ward ubija pogledom kao žena koja je pronašla supruga u kompromitirajućem položaju, tipa Rudy Guliani u Boratu 2. Iako su na različitim frekvencijama, jer štreberski agent (koji ima primat u istrazi) iz državnih laboratorija političke korektnosti, ne dijeli isti smisao za humor, kao bivši šerif sa juga…oni su ipak FBI kolege, a slučaj se mora riješiti. Mississippi je označen kao Magnolia state, ali tamo sigurno ne cvatu ruže. Iritantni zamjenik šerifa, u shit hole gradiću okruga Jessup,  Clinton Pell (Brad Douriff, kao solidni negativac, kao i vječni negativac Michael Rooker, u jednoj sporednoj ulozi) ih na recepciji dočekuje sa svojim humorom – oooo, vi ste federal bureau of integration (te se svi seljaci nasmijaše, skočiše u koprive i nikada ne imaše reumu). Ne postoji ovdje nikakav slučaj, dečki… sve je zakuhao onaj M.L.K. fellow, govori šerif i skriva tajnu u njihovim očima. Kao u vesternima, prilikom ulaska stranca u saloon…svi se ili okreću, a neki bi postavili i pitanje. Zajedničko je kako svi žele da istražitelji nestanu iz njihovog grada…Tako je bilo i s agentom Wardom, kada je sjeo u odjeljak za obojene i počeo čavrljati s obojenima. Omerta ili zakon šutnje je jedino na što nailazi. Opušteni agent Anderson se ne drži procedura FBI-ja, niti pravila struke. On zna kako pravila ponekad moramo i prekršiti. Sjeća se svog rasističkog oca i odrastanja u siromašnoj državi američkog juga sa riječima svojih predaka – Ako nisi bolji od crnčuge, od koga si uopće bolji. Moj tata od mržnje nije razaznao, kao je siromaštvo, ono što ga ubija. Iako je njihov, južnjaci ga ne prihvaćaju. Postao je outsider,  a oni ne vole outsider-e, jer imaju krivi moral. Anderson se približava i ženi antipatičnog zamjenika šerifa (mlađahna Frances McDormand je nominirana za Oscara u kategoriji najbolje sporedne uloge*). Ward pita Andersona: Kako je takva (dobra) žena završila s ovim…Anderson ga prekida – shithead-om…(i članom klana). Znaš kakvi su ovi mali gradovi. Djevojka cijelo vrijeme u srednjoj školi traži muškarca za udaju, a ostatak života se pita – zašto (sam se udala za tog idiota).  Agentima federalne vlade, nakon sve učestalijih trzavica, čarki pa i pravog nasilja, su potrebna pojačanja. Grad je odjednom okupiran od strane ljudi u odijelima. Nadrealna je scena kada ti ljudi u odijelima, koji traže nestali automobil, na koncu i leševe, koračaju kroz one močvare (sjetite se Južnjačke utjehe ili prve sezone True detective te npr. filma The Paperboy sa McConagheyjom, Cusakom, Kidmanicom i Efronom…e, taj ugođaj), bez posebnih uniformi, već baš u svojim odijelima, košuljama kravatama i šeširima iz prve polovice 1960-ih. Prilikom snimki nasilja i kaosa, paljenja križeva u dugoj mračnoj noći, cijeli taj ugođaj prati i soundtrack sličan onome iz Carpenterovih filmova. To je glazba Trevora Jonesa, koji je svima poznat, kao glazbena podloga iz Posljednjeg Mohikanca, Excalibura i dr. filmova. 

*zanimljivo je kako je gotovo tri desetljeća poslije Mississipija, Frances McDormand, glumila u drugoj državi i vremenskom razdoblju (a u donekle istim okolnostima) – Missouriju u filmu „Tri plakata izvan grada“. Film je pomalo robovao sveprisutnoj i novokomponiranoj političkoj korektnosti te opisuje ženu, majku i kraljicu na način da je ista zapravo Wonder Woman, ali bez kostima. Nije sporno postojanje jakih žena, koje su obrazovane u neobrazovanoj sredini, ali kada se balansira previše persona u jednoj osobi i previše žanrova u jednom filmu (a sve je pomalo napravljeno po zadatku političke korektnosti, što filmove čini previše artificijelnim), takvi filmovi možda nemaju onu vrijednost, kao jedan Mississippi u plamenu i kao ista žena u tom filmu (koja kaže – Ne rađamo se s mržnojm…nju učimo…). Naravno, to su (subjektivni) ukusi o kojima (ne) raspravljamo i nemojte ovo uzeti kao litemotiv autorskog teksta, tj. tolerirajte tolerantnog (jer autor iako ima stav, nema ništa protiv jakih žena, niti protiv angažiranih filmova – dapače!) 

Uvijek specifični R.Lee Ermy (kojem su jednostavno odgovarale ovakve uloge) je gradonačelnik i ne voli došljake iz grada, koji će im govoriti kako stvari trebaju biti, jer njhovim crnčugama je bilo dobro, dok nisu došli oni klinci s koledža (koji su propovijedali građanski odgoj). On je na poziciji moći. Iako nije član klana, on tolerira netolerantne, daje im na važnosti te nema hrabrosti ili želje za promjenama. Jednostavna je stvar – ovdje imamo dvije kulture – bijelačku i obojenu, tako je bilo i tako će i biti. Dakle, gradonačelnik opisuje apartheid i ne mari za ostatak Amerike. Anderson mu pametno uzvrati – Volim baseball, znate zašto? Jer to je jedini događaj na kojem crnac može zamahnuti palicom prema bijelcu i ne započeti pobunu. Hoće li inzistiranja i nepopustljivost u istraživanju federalnih agenata započeti rat, ili je rat je trajao i prije nego su došli ovdje – pitanja su koja nam se roje u glavi (We didn’t start the fire, it was always burning since the world’s keep turning). Pripadnici Afroameričke zajednice i dalje šute – Ward im kaže: Mi smo zakon ovdje. Ne, vi niste zakon ovdje, smireno odvrati jedan Crnac. Kako to da se ne bojiš?,  pita Ward jednog dječaka, koji je idealistički predvidio, kako svi šerifi jednom neće biti samo bijelci. A klinac spremno odvrati one liner – A kako to da se ti ne bojiš? Možda je to bio budući Obama, možda pokojni kongresmen Joe Lewis, iz okruga u državi Georgiji, koji je sudjelovao u marševima u Selmi i Montgomeryju…možda je on izraz odvažnosti nade, kroz umjetničku viziju i slobodu redatelja Parkera. Parker balansira između erupcije nasilja i kaosa, gdje likovi u bijelim kapuljačama (scena kada klanovci dočekaju Afroamerikance, nakon mise je svojevrsna noć živih mrtvaca) ostavljaju spaljenu zemlju te prvotnog reality show-a, u kojem vidimo tv intervjue lokalnih white trash redneck-a. Film je snimljen i prije Schumaherovog Vremena ubijanja (filma, koji ide sličnim putem rasnih nemira u maloj sredini). Niggerri smrde, oni nisu kao mi, kažu jedni. Poštujemo ih, ali trebamo ostati razdvojeni, govore drugi. Taj (iskreni) glas naroda i pola stoljeća kasnije, vibrira u 50% glasačkog tijela SAD-a, a nemojmo se zavaravati – i u drugim (ne)razvijenim zemljama (slobodnog) svijeta, uvijek postoji onaj fifty – fifty omjer. Ponekad s manje od pola glasača izašlih na izbore (jer apatija je svuda oko nas), pobjeđuju državotvorne stranke, koje nisu nužno radikalne, ali toleriraju radikale, toleriraju netolerantne (jer ih isti dovode ili održavaju na vlasti). Ponekad, budući da glasačko pravo ne koristi više od 50% ljudi, pobjeđuju upravo radikalne stranke, koje su u 21. stoljeću rebrand-irane, kao naprednjaci, konzervativci, demokršćani, suverenisti ili sl. Svi ti slobodni radikali, koji se šeću po našim organizmima te truju krvotok, su tu zato što im je tiha i tolerantna građanska većina, upravo to i dopustila. Najbolji primjer mržnje, kamuflirane pod pravom slobodnog govora (svi imaju pravo slobodno govoriti, ali…neki bi rekli – nema ali) je uloga bijelog suprematista i vođe bijelih vitezova KKK-a (a sjetite se, film je snimljen po istinitim događajima te stvarnim osobama) Clayton Townleyja (znate nedužnu facu Stephena Tobolowskog). On zauzima poziciju pred kamarama i mikrofonima te objašnjava svoju logiku:

 Ja sam biznismen, ali ja sam i stanovnik Mississippija te Amerikanac. Već sam umoran od toga kako smo mi u Mississippiju prikazani na televiziji…Sad ću Vam reći našu stranu – mi ne prihvaćamo Židove, jer su odbili Krista. A njihova kontrola bankarskog sustava je ono što mi nazivamo komunizmom. Ne prihvaćamo papiste (katolike!), jer se klanjaju rimskom diktatoru. Ne prihvaćamo Turke (u modernim vremenima – Muslimane), Mongole, Tatare, orijentalce ili crnce, jer štitimo anglo- saksonsku demokraciju i naš – američki način života. 

Photo: MGM

Redatelj Parker ovdje pojednostavljuje stvar, jer nam doslovno crta i ono što se kao javno ne govori (osim u svoja četiri zida), ali nesumnjivo je kako je film snimljen na temelju istinitih događaja i istinitih ljudi, u određenom povijesnom razdoblju. Za današnje razdoblje, ovdje bi još nedostajala mržnja prema latinosima, Meksikancima, Kinezima i sl., ali imate sliku u glavi – sve je zapravo tu. Svi smo uvrijeđeni, zar ne? – i to ne zato što smo politički korektni. Naprotiv, zato što znamo prepoznati razliku između dobra i zla, a to nismo naučili niti od fratra, ni od hodže, ni od popa. Ovaj monolog velikog viteza i zmaja KKK-a je upravo ono što nam na svoj način, objašnjava redatelj Stone u legendarnom JFK -u. Puno teorija zavjere, ali i puno seljačke istine te previše glasnog i prije svega neobrazovanog naroda, iako su im vođe, kao obrazovane. To je njihova logika seljačina, svi koji nisu bijelci i protestanti – ne mogu živjeti slobodno na konfederalnom jugu, kojeg fedralne snage, kao da nikada nisu u potpunosti oslobodile te kao da ropstvo nije nikada ni ukinuto, tek je malo sklonjeno u sjenu. Kroz ustavne amandmane, ostao je legalni entitet deep south-a, a sloboda govora takvih likova, koja dopušta puno više od običnog rasizma, prelazi granice zdravog ukusa (ovdje se ne bavim dublje s ovim filozofskim pitanjima pa samo ostanimo na onoj – trebamo li tolerirati netolerantne?). Nijedan ustav ne smije biti uklesan u kamenu te važiti nepromjenjivo, a najgore je ako ga tumačimo originalno. Srećom pa su naši federalni agenti odlučili uzeti zakon u svoje ruke (u fiktivnom smislu super-junaka, ili pak običnih ljudi bez super moći, savjesni čovjek će prihvatiti samopomoć Charlesa Bronsona ili Prljavog Harryja – ne znam za Vas, ali to je u mojem DNA…naravno treba razlikovati fikciju i zbilju i nitko ne priziva likove s kalašnjikovom na Markovom trgu) i tumačiti pravila na zdravo-razumski način. Razgovor Hackmana s klanovcima u ilegalnoj točionici je kaubojski i tu i agent Anderson javno pokazuje kako neće odustati i kako će kazniti svakog onog gada žednog krvi. Redatelj Parker nam kroz Frances McDormand prikazuje logiku i filozofiju svih onih, koji su pažljivo slušali vjeronauk (ne nužno i sve vjeroučitelje) i sve one koji su pažljivo skušali etiku

Sve je to tako ružno. Znaš li uopće kako je to živjeti s tim. Ljudi nas gledaju i jedino što vide su zatucanost i rasizam. Mržnja nije ono s čim se rađamo. To je ono što se nauči. U školi su nas učili da je segregacija u Bibliji, „Postanak“ 9, stih 27. Kada ti to ponove dovoljno puta, dok imaš 7 godina, povjeruješ. Vjeruješ u tu mržnju. Živiš je, dišeš je…udaš se za nju…

Neki od nas (kao McDormandica i Parker) su dobro slušali vjeronauk i etiku, ali neki od nas su slušali bo’me drukčiji vjeronauk, možda i drukčiju etiku – zato što očito živimo u (paralelnim) društvima gdje građanski odgoj nikako da stigne u škole i gdje reforma školstva traju stoljećima. Zato što živimo u društvima, gdje se slobodni radikali bezbrižno i otrovno šeću kroz organizam, kroz televizije, pa to ljudi gledaju odmalena, nije ni čudo da, kada su temeljne stvari u pitanju – uvijek iznova otkrivamo toplu vodu, a ponekad topla voda ostane i neotkrivena pa se kupamo u krvavim kupkama mržnje, rasizma i neonacizma, gdje uvijek i opet gazi ista čizma. Legendarna Zločesta djeca na svojoj kassetti „Istočno od jaja“ nam humorno govore: Čovječe, neki dan sam bio u Njemačkoj. Čovječe, koliko tamo ima Nijemaca…Narod stenje pod okupatorskom čizmom! Kako je tek u Mississipiju, Alabami i drugim (kon)federalnim državama SAD-a, Europe i dr. kontinenata. I upravo nas taj humor, kao i na početku, humornog i pravednog Hackmana (KKK is here to stay ili KKK took my baby away) spašava i obrazuje. Svijet bez Borata, Johna Olivera, South Parka (they took our jobs!/white people renovating houses, fuck you, China, i mi više volimo lovu od demokracije, živjela KP Kine, jesmo sad ok i sl.), Crne Guje, Dr. Strangelovea, Ramonesa i dr. velikana – je siromašniji svijet. Svijet bez prosvjetiteljstva. Humorom protiv ekstremizma, a kada ne ide humorom, onda kao Hackman i Dafoe, krenimo džonom Wayneom, ravno u facu smradova. Mi nismo ubojice – to je razlika između nas i njih…Ne možeš promijeniti svijet, govori Dafoe. Uvest ću promjene upravo sada, ovi likovi su isplivali iz kanalizacije…pa tamo i mi moramo biti, kaže Hackman. U redu, privest ćemo ih na tvoj način, prihvati Dafoe (jer živimo u svijetu, gdje se samo sila priznaje). Crni agenti FBI-ja otimaju rasistički tolerantnog gradonačelnika te ovdje Parker zapravo uspostavlja svemirsku inverziju. Crnci na dubokom jugu, otimaju bijelu osobu na poziciji moći te u Guantanamo styleu vrše torturu. 

Fantastično, kaubojski (na Vruća sedla/Blazing saddles način) ili što bi Zach de la Rocha uz gitarističku pratnju Toma Morella odrepao – fuck you, I won’t do what you tell me!!  Znaš li koliko se krvari kad ti netko odsječe jaja, pita undercover Crnac na zadatku – to je istinski Django, puno prije Tarantinovih humorno kazališnih i artificijelnih filmova…Dobili su iskaz o zločinačkoj organizaciji (pod prisilom, nezakoniti dokaz, ali naudit će im) – kao Charles fuckin’ Bronson ili Clint Eastwood, kao Denzel u Man on fire. Hackman s neprijateljskim ispitivanjem šerifovog zamjenika ulazi na područje Prljavog Harryja, bez ikakve političke korektnosti, koja bi visila nad glavama, jer smo kao pristojno odgojeni…Kad se preplašeni gradonačelnik objesi, jer je uhvaćen u toleranciji netolerantnih, jedan agent se pita – Ne razumijem, on i nije bio klanovac…Gosp. Bird, kriv je. Svi koji se pretvaraju kako ovo (rasizam) ne postoji su krivi. Kriv je kao i oni fanatici, koji su potegli pištolje. Možda smo svi kriviuzvrati dobri filozof – Dafoe. Epilog su bile kazne zatvora. Britanski redatelj Parker i scenarist Chris Gerolmo, iza kamere te federalni agenti ispred, su razje*** bijele suprematiste, k’o bugarsko sobranje. Nesuđeni ljubavni par (Hackman i McDormandica) se vjerojatno nije našao u pravoj vezi. Njega služba vodi dalje, jer Mississippi je svuda oko nas. Ona će ostati u svojoj provinciji, jer je naučila da zemljopisne kote nisu krive, ljudi su krivi. Meci ne ubijaju ljude, ljudi ubijaju ljude. Oni tolerantni, koji su dopuštali  sra** netolerantnih.

Mississippi u plamenu nominiran je za Oscara u sedam kategorija – osvojio je jednoga (najbolja kinematografija). Neki svjedoci vremena su bili nezadovoljni, jer je Parker uzeo previše pjesničke slobode i previše fikcije, opisujući stvarne događaje. Međutim, ako volite da kriminalci nadrapaju, ako volite Bronsone, Eastwoode i sve one pravedne kauboje – ovo je film za Vas. Osim rasizma, film prikazuje i nasilje prema ženama. Zapravo, sve je to jedno te isto nasilje – nasilje prema slabijima. McDormandica nastrada od ljubljenog supruga i njegove kamarile. Parkerov film je  aktualan i danas, a nastao je puno prije me too pokreta. Zapravo, prava vrijednost je upravo ta da je nastao prije ekstremne političke (pre)korektnosti svih prama svima (Čovjek je čovjeku vuk, ali eto, dečki i cure – moramo svi biti korektni prema nekorektnima, moramo tolerirati netolerantne…Kažem Vam, ima tu materijala za razmišljanje…). Budući da je film snimljen prije nego smo znali za političku korektnost, britanski redatelj i američki glumci su mogli biti prirodni, ako baš hoćete – mogli su biti slobodni – nekorektni. Nasilje Hackmana, Dafoea i Afroamerikanaca je potpuno (umjetnički) opravdano iako je većina toga (nažalost)  bila samo pjesnička sloboda, jer istiniti događaji, često nisu cool, kao filmovi koji im odaju hommage. Veličina ovog filma je da on nije nužno sniman po zadatku pa je posljedično, sve artificijelno. Ne, ovdje imamo (u nedostatku boljih riječi) pojednostavljeno prikazivanje rasista (npr. ona izjava velikog čarobnjaka KKK-a), ali pojednostavljenost je zapravo – istinita. Oni su mrzili sve osim bijelih protestanata. Dakle, mrzili su možda 95% čitatelja ovog teksta…i veliki dio gledatelja ovog filma. Te likove smo uhitili i sredili, jer kriminalci moraju završiti u zatvoru. A još, ako im pokažemo onu političku nekorektnost naših filmskih junaka, ma tko sretniji od autora ovih redaka. Možemo parafrazirati jednu pjesmu i reći – ubili su šerifa, a nisu poštedjeli ni zamjenike (vrhunska akustična balada, jednog od najboljih gitarista trenutno, Toma Morella, aka Nightwatchman-a, čovjeka koji svira i s gazdom Springsteenom; pogledajte solažu iz Ghost of Tom Joad i recite postoji li puno boljih preformansi na gitari od ove?). Kada se vatra ugasila, na zgarištima spaljenih crkvi, ostali su temelji za san velečasnog Martina Luthera Kinga, koji je sanjao:

Now is the time to rise from the dark and desolate valley of segregation to the sunlit path of racial justice. Now is the time to lift our nation from the quicksands of racial injustice to the solid rock of brotherhood. Now is the time to make justice a reality for all of God’s children… We cannot be satisfied as long as a Negro in Mississippi cannot vote and a Negro in New York believes he has nothing for which to vote… I have a dream that my four little children will one day live in a nation where they will not be judged by the color of their skin but by the content of their character.

I have a dream today!

Na spaljenoj zemlji, na kraju filma, možda se rodila nova odvažna nada nekog Nelsona Mandele (Mandela day), Bika (odlični film Cry freedom zaslužuje hommage) i drugih aktivista (iz krvi i bola, niknut’ će cvijeće), uz neki crnački gospel (Walk on by faith). Uz himne dobrih katoličkih i protestankih momaka iz predgrađa Dublina, koji stvaraju prijatelje od 1976. (čit. U2), a koji su pjevali i o Ponosu i o MLK-u, koji su nam rekli da Hodamo, Tamo gdje ulice nemaju imena, na Novogodišnji dan ili Prokletu krvavu nedjelju, u Nezaboravnoj vatri, Daleko, a tako blizu, kada smo bili Jedno, S njom ili bez nje, U trenutku predaje, dok smo Lomili svaki val i pjevali Pjesmu za nekoga….Uz naše irske frendove (jer koliko god Vas živcirao aktivizam i politika Bona Voxa, nije li svijet bolji s Bonom, nego s blesavim Kanye Westom ili velikim čarobnjacima i vitezovima Ku-Klux-Klana? To je retoričko pitanje, dragi čitatelji.), možemo napraviti paralelu i sa djetetom iz Belfasta, naših škotskih frendova iz Simple Mindsa. Ta keltska balada sa onim zvukom gajdi, koje se probijaju kroz maglu, se isto može protezati na cijeli svijet. Na kraju Mississippija u plamenu, mogla je zasvirati upravo legendarna Belfast child. Crnce i bijelce na američkom jugu, mogu zamijeniti, katolici i protestanti na sjeveru Irske. Katolici, pravoslavci i muslimani na ovim prostorima…Židovi i Palestinci…Hindusi i muslimani, budisti ili štovatelji nekog neonskog lava iz džungle…Puno Vas voli film American history X (Norton i Generacija X ekipa), zar ne? Sjetite se što je tamo rečeno o mržnji: Mržnja je teret. Život je prekratak da bi cijelo vrijeme bili bijesni…

…jednog dana ćemo se vratiti, kada dijete iz Belfasta ponovno zapjeva…i kada nevolje prestanu. I nadamo se da će Mississippiji prestati gorjeti…Ako budu gorjeli, zvat ćemo vatrogasca Hackmana. Amen.

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime