Naslovnica Akcija RECENZIJA: TJELESNA STRAŽA – Bodyguard kakvog ne zaslužujemo već kakvog trebamo

RECENZIJA: TJELESNA STRAŽA – Bodyguard kakvog ne zaslužujemo već kakvog trebamo

142
0
Photo: 20th Century Fox / Regency Enterprises

REDATELJA: Tony Scott

GLAVNE ULOGE: Denzel Washington, Christopher Walken, Dakota Fanning, Giancarlo Giannini, Mickey Rourke, Radha Mitchell

TRAJANJE: 146 minuta

NAZIV ORIGINALA: Man on Fire

GODINA PROIZVODNJE: 2004

Osveta koja se servira hladna….

Tony Scott je cijeli svoj redateljski vijek bio u sjeni velikog brata – Ridleyja. No, čak i ta sjena mlađeg i manjeg brata je imala priličnu vidljivost i to ne samo za okorjele filmofile. Njegov prvijenac Hunger (uvijek prekrasna Catherine Denevue i ona provokativna scena sa mlađahnom Susan Sarandon +  rock kameleon David Bowie), iako ne pretjerano uspješan, je bio nešto novo u (art) vampirskom žanru. Tko još ne zna za najskuplji spot za novačenje u mornaričko zrakoplovstvo, kojeg se sjećamo pod nazivom – Top Gun (pjevušite li i dalje taj soundtrack, upijate li i dalje te vizure, zavodite li žene na taj način i volite li brzinu kao redatelj i glumci ? Ne zaboravimo i legendarnog Axela Foleyja s Pijetlovog brda, tj. Beverly Hills Cop  (ako Vam melodija tog soundtracka nije u glavi, onda je prizovite). Triler Osveta (Kevin Kostner, Madeline Stowe, Anthony Quinn) je možda zaboravljen – sportski Dani groma, nije prvi film koji nam pada na pamet ako mislimo na automobilizam. Godinu dana kasnije Tony nas je udario u trbuh i glavu s legendarnim Prljavi igraju prljavo. Tarantinovska Prava romansa je nekima bolji i pamtljiviji od najboljeg Tarantina, redatelja. Slijedi malo pobune na podmornici Bounty s Grimiznom plimom (prva suradnja s Denzelom) i onim klasičnim odbrojavanjem do sudnjeg dana. Državni neprijatelj, Spy Game, Deja vu, Taking of Pelham 123 te (zadnji film) Nezaustavljivi su vrlo dobra ili barem solidna žanrovska djela. Svi ovi filmovi (čak i ako su malo zaboravljeni ili nepoznati mlađoj publici), predstavljaju njegov redateljski stil – energija, uzbuđenje, nasilje, žrtva, odlične glumačke bravure i odlični scenariji. Kakvi su bili njegovi filmovi, tako je živio i još znakovitije – tako je završio život. Na samom kraju, ostao je – vjerodostojan svojoj filmskoj filozofiji. Bez obzira je li se radilo o neizlječivoj bolesti ili skretanju s puta, život je završio – filmski, kao i njegovi junaci (autor ovih redaka ne uzvišuje njegov završni čin, ali smatra da je za isti završetak potrebna velika hrabrost). Životni closure redatelja Tonyja Scotta i filmski završetak (ali i početak te rasplet) tjelesnog stražara i bodyguarda za 21. stoljećeJohna Creasyja daju nam materijal za razmišljanje.

Forgiveness is between them and God. It’s my job to arrange the meeting. (Creasy)

Scenarij za film Tjelesna straža (Man on fire) nastao je prema istoimenom romanu, koji je prethodno i bio ekraniziran (zaboravljeni film sa Scott Glennom) sa mjestom radnje u Italiji. Scottu je omogućeno napraviti pamtljivi remake, a dobio je i veliku glumačku postavu, s tim da je mjesto radnje prebacio u – Meksiko. Bivši CIA operativac i marinac John Creasy, koji traži smisao života izvan sustava (pa ga kasnije i nađe u drugom ljudskom biću) te je sklon porocima je klasična filmska postavka (anti)junaka i autsajdera. Iako je to sve deja vu, pravedni(k) tjelohranitelj u formi, staturi, posebnom sadržaju i auri velikog Denzela Washingtona (i redatelja Scotta ml.)gledatelju donosi pamtljivu ulogu, nakon koje može doći do emotivnih trenutaka ala suza boga Sunca, koja su nam niz oko kanule. Međutim, iskrena suza (ako ste uopće sposobni za plakanje, jer neki nisu) nikako nije dokaz da smo premekani, jer ništa u ovom filmu nije – mekano. Čak ni ako ostavite srce na cesti, kao što to čini naš junak. Iako je bivši marinac krenuo nizbrdo u svojem životnom putu, on će uskoro oslikati svoje životno remek-djelo, kako je naglasio njegov prijatelj Rayburn (uvijek smireni Christopher Walken).**

*Mexico je država koja je među najvišim stopama dječjih otmica u svijetu (prilično neučinkovit i korumpiran sustav gdje se otmica dogodi svakih 60 min.)

**A man can be an artist… in anything, food, whatever. It depends on how good he is at it. Creasy’s art is death. He’s about to paint his masterpiece.

Photo: 20th Century Fox/ Regency Enterprises

Već smo rekli kako su Denzel i Scott surađivali kod Grimizne plime, a u 21. stoljeću su snimili još četiri filma – uz Tjelesnu stražu tu su i Deja vu, Otmica metroa te Nezaustavljivi. Ostali su zajedno do kraja. Da je Scott poživio malo duže, gotovo sigurno bi zajedno snimili nešto u stilu Equalizer-a – jer, nije li Pravednik (redatelja A. Fuque) zapravo klasični filmski sljedbenik tjelesnog stražara(?). Bitna razlika – asketski specijalac Robert McCall nema poroka  i nije suicidalan, ali obojica su oštećeni iskustvima, usamljeni, usmjereni cilju, povučeni…i pravedni. Je li to Leon profesionalac vibra ili vraćanje korijenima, ako se sjetimo prvaka vigilante filmova – legendarnog Charles Bronsona – nije ni bitno, ali uvijek i iznova trebamo mlađim generacijama objasniti (povijesni, odnosno filmski) kontinuitet.* Za prikaz glavnog glumca i situacije u kojoj se našao i u kojoj traži konačno (pravedno i nasilno) rješenje je zaslužan i scenarist Brian Helgeland* jer i on ima svoj (pravedni/nasilni) modus operandi u opisu likova.**

*Puno prije zabavnog, ali i zamornog John Wicka i njegove umjetne koreografije (koja funkcionira do neke razine trajanja i realnosti) je postojao Prljavi Harry, Charles Bronson i slični likovi – bez koreografije i bez specijalnih efekata – samo s Magnumom i šakom. Tim putem ide i Denzel, jer iako njegove borilačke vještine nisu upitne, u prvom planu je nešto drugo, a ne samo koreografija tučnjave i uništavanja. 

**Dobio je Oscara za scenarij u L.A. Povjerljivo (policijac Bud White/Russell Crowe ima svoj moralni kodeks, zar ne, baš kao i Creasy), a radio je i na filmovima (kao scenarist ili redatelj), kao što su: Payback (Mel Gibson u filmu…ima neke sličnosti s Denzelom, zar ne?), Mistična rijeka (tema osvete), Otmica metroa, Robin Hood (Scott stariji), Legend (Tom Hardy u opakim ulogama)

Neobrijano lice, sunčane naočale, alkoholna čuturica, zvuk klasične gitare i obrisi lica na staklu automobila. Preko Rio Grandea do mariachi glazbe, VW buba do vraćanja izgubljene vjere i ideala. Misliš li da će nam Bog oprostiti za ono što smo radili? upita Creasy svojeg frenda Rayburna. Ne, odgovori mu ratni frend. Ni ja, lakonski ustvrdi Creasy. Zajednička i teška iskustva koja dijele su neraskidiva spona, koja izmučenom veteranu i alkoholičaru, ipak omogućuju novi angažman. Kao čista suprotnost i radi filmskog balansa, jedan povučeni karakter završi u bogatoj (naizgled sređenoj) obitelji, kao tjelohranitelj i dadilja male djevojčice (talentirana Dakota Fanning). Njegov teški, ali povučeni karakter nije nužno lošiji od (lažnog) obiteljskog karaktera obitelji u kojoj je udomljen (očito se na prvi pogled sviđa majci – zgodna Radha Mitchell – jer otac – pjevač Marc Anthony iz You sang to me faze, možda i nije najbolji otac i muž). Iako mu na licu piše I have seen things i iako je činio zlo, Creasy ide putem pravednika, koji će zaslužiti iskupljenje.*

*iako na duhovnom planu smatra da je izgubljena ovca, nije zaboravio Bibliju: „Do not be over come with evil, but overcome…. evil with good. 

Ne tražimo Supermana, kaže korumpirani consegliere Kalfus (Mickey Rourke u sporednoj ulozi, početkom stoljeća je pokušavao uhvatiti staru slavu, koju je i uhvatio s Wrestler-om, nekoliko godina kasnije), ne znajući koga je zapravo angažirao…čovjeka koji može upiti i kišu metaka te ostati na nogama, jer metak uvijek govori istinu, a Creasyju nije bilo suđeno otići niti kad je sam to htio. Božja ruka koja pomaže djevojčici prilikom izlaska iz bazena, pomaganje u njezinom treningu (the gunshot holds no fear!), čitanje Biblije i sl., jesu reciklirani motivi pojedinca, koji je bio na rubu bezdana (curica mu je pokazala da vrijedi živjeti), ali Scott to ne čini na patetičan način. Kada se dogodi, ono što se na ulicama Meksika i Latinske Amerike općenito događa, film ulazi u fazu osvete, tužitelja, suca i kazne – smrtne kazne. Sporiji tempo i polagana atmosfera nas priprema za ono što slijedi, because Revenge is a meal best served cold. Za neke su gledatelje Creasyjeve metode možda previše, ali za redateljskim kormilom je Scott mlađi dok je glavni junak je – Denzel, Vaša i općenito bolja verzija Noćne straže – tako da je sve, zapravo, bussiness as usual, a negativcima neće pomoći niti Gospa od Guadalupea. Psihodelična režija, usporene snimke, kratki rezovi i drugi alati, kojima se služi Tony Scott su ovdje prvenstveno zbog intimne priče gubitka i pronalaska. Dobio je medu na dar, možda i najviše ikada…od ikoga…i onda je to izgubio…i to zaslužuje sav mogući skulirani gnjev. Ono što tada gledamo je spirala nasilja prema negativcima u stilu osvetničkih (ali ne avengers) filmova – simfonija nasilja u pokretu i oslikavanje svog najboljeg djela. Često su negativci ti, koji u filmovima, pokušaju oslikati svoje djelo, a koje nitko ne razumije. U vigilante filmovima, pozitivci su slikari…a zločinci su objekt i alat. A kakav je samo slikar naš umirovljeni CIA operativac i marinac – John. W. Creasy! On nosi odjelo i cipele, ali to nije ono slim fit – James Bond – prokleti tajni agent odijelo…to je ono broj veće i iznošeno odijelo i sportska torba, tj. vreća, jer ručni bacač mora stati unutra. Jedna od ultimativnih cool scena je ona (nakon što ga jedan starac upita: nije li naučen na oprost) kada sa RPG-om uništi blindirani konvoj i automobil uz legendarni one liner

Forgiveness is between them and God. It’s my job to arrange the meeting.

Photo: 20th Century Fox/Regency Enterprises

Zolja iza kapije te uništavanje neprijateljske žive sile i borbenih sredstava nije jedini žestoki udarac (koji je za neke prekoračenje nužne obrane), jer Creasyjeva simfonija nasilja uključuje sve što su ga učili – torturu ratnih zarobljenika, sjeckanje ili C4 eksploziv u rektumu jer ne zaboravite niti u jednom trenutku – gledamo umjetničko djelo našeg pozitivca. Njegova misija je jasna

Napravit ću ono u čemu sam najbolji. Ubit ću ih! Sve uključene (sve!). Sve koji su profitirali. Sve koji me pogledaju. (You kill ’em all, potvrdi mu majka, kao da govori u ime svih nas…)

Creasy doista pomaže kad pravna država ne funkcionira i kada je vladavina prava samo floskula na papiru. U svojoj nasilnoj simfoniji* napravio je više pravde za jedan vikend, nego što bi sudovi i tribunali napravili za deset godina.** Učinjena materijalna šteta u eksplozijama je velika, ali velik je i ulog – život djevojčice. Blještava kamera i isprekidani rezovi učinkovito prikazuju smeće na korumpiranim ulicama, siromaštvo velegrada (svojevrsne favele), a interijeri bogatih i situiranih, su tamni, jer u njima prebiva srce tame. Svi (povezani u Bratstvo) su samo radili svoj posao i samo su samo htjeli svojih 5% provizije. Creasy im je vratio – s kamatama. Završna razmjena zarobljenika na mostu (prazna cesta i drvo života), istinska ljubav prema drugome i ispunjenje misije, jesu ona katarza koju trebamo. Infracrveni snajper na prsima (na strateškim su mjestima njihovi ljudi...) nam približava kako je to biti Jean Paul Belmondo u Profesionalcu, iako je kraj, zapravo istovjetan početku – vizura umornog čovjeka, koji je upio kišu metaka, kraj stakla, na stražnjem sjedištu automobila. 

*koju prate klasični zvuci arije Nessum dorma te Lisa Gerrard u remake-u Gladijator soundtracka (jer Denzel i predstavlja nekog modernog Gladijatora), iako bi mogli zamisliti i Chi Mai, legendarnog majstora glazbe Ennia Morriconea

** Creasyju na svoje (sporedne) načine, pomažu i pošteni šef policije, u izvedbi uvijek šarmantnog (ženskara) Giancarla Gianninija (poznat iz talijanskih filmova 60-ih i70-ih, Hannibal, Casino royale, Quantum of solace), koji će konačno i isključiti Glas u epilogu neučinkovitih uhićenja te istraživačka novinarka s moralnim kodeksom. 

Vigilante filmovi sa old school legendama tipa Charles Bronson, Clint Eastwood & partneri, u novom mileniju su oplemenjeni i sa Denzelom, kao prijelaznom fazom prema Johnu Wicku. Denzel kao Creasy (ili kao Pravednik) je realističniji sljedbenik (austrijskog bodybuilder-a) Commando-a (jer i on sa sobom nosi ubojiti arsenal) te, u svakom slučaju, realističniji prethodnik umjetničkih koreografija u John Wicku. On nije toliko savršen robot  kao Jason Bourne, jer naspram njega, on je upravo T-800 naspram T-1000, ali baš je zato siroviji i realističniji, a opet tako smiren. U vrijeme Netflix-a i svih mogućih tv platformi, prije binge gledanja svih mogućih serija bez kraja, ukoliko slučajno još niste (a mi na reprizama smo ga gledali desetke puta) – nađite vremena za malo više od dva sata katarze uz hard core psihodeličnu simfoniju u pokretu, redatelja Tonyja Scotta i njegovog Lieblingapravednika, gladijatora, noćne straže, tjelohranitelja i profesionalca – realističnog one man army osvetnika…jer (fiktivni ) John W. Creasy (1956. – 2003.) je heroj, ne kakvog zaslužujemo, ali sigurno onaj – kakvog trebamo.

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Prethodni članakRECENZIJA: GOSPODIN MERCEDES
Sljedeći članakLEONARDO DICAPRIO: 10 ODABRANIH
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime