Naslovnica Filmovi VJEČNO SVJETLO TERENCEA MALICKA – Return to Innocence

VJEČNO SVJETLO TERENCEA MALICKA – Return to Innocence

251
1
Foto: Gary Miller

The sun looks ghostly when there’s a mist on a river and everything’s quiet. I never knowed it before. (Nebeski dani (Days of Heaven, 1978.)

Oh my soul, let me be in you now…look at through my eyes…look at the things you made…all things shining(Tanka crvena linija, 1998.)

Mother, where do you live? In the sky? The clouds? The sea? Show me your face. Give me a sign. We rise…we rise. Afraid of myself. A god, he seems to me. What else is life but being near you? (The new world, 2005.)

Help each other. Love everyone. Every leaf. Every ray of light. Forgive. (“Drvo života” –The tree of life, 2011.)

Newborn. I open my eyes. I melt. Into the eternal night. A spark. You got me out of the darkness. You gathered me up from earth. You’ve brought me back to life. – “Otok naše ljubavi” (To the Wonder) – 2013

You gave me peace. You gave me what the world can’t give. Mercy. Love. Joy. All else is cloud. Mist. Be with me. Always. “Vitez pehara” – Knight of cups, 2015.

The sun shines on good and evil the same. – “Skriveni život” – A hidden life, 2019.

Drage dame i gospodo, ljubitelji čitanja, molim Vas – proučite gornje citate iz filmova. Što Vam oni govore? Da, to su iskre i zrake svjetlosti. Iskre majčinske ljubavi i mira, koje se probijaju u mraku i formiraju opjevani – sjaj u tami. Neka bude svjetlost! Jedna od najpoznatijih pjesama britanske indie rock grupe The Smiths, se zove – There Is a Light That Never Goes Out. U filmovima legendarnog redatelja Terrencea Malicka, koji uvijek vidi iskru, u svima nama, doslovno postoji svjetlo, koje se nikad neće ugasiti. Sunčeve zrake koje se probijaju kroz grane drveća, a uvijek osjetimo i (zapadni) povjetarac, koji nas miluje. Sve te zrake i iskre, zapravo predstavljaju nebesko svjetlo. Neugašeno, vječno svjetlo. Sunce ljubavi, mira i topline.

Malo je poznata činjenica da je ovaj redatelj sudjelovao i na ranim verzijama scenarija za Prljavog Harryja. Poznavatelji opusa gospodina Malicka, već prepoznaju potpunu suprotnost Siegelovog i Eastwoodovog klasika, naspram hipnotičkog i snolikog arta-a kojeg Malick snima praktički od prvijenca – Badlands (Pustara) iz 1973. Film Pustara, s mlađahnim Martinom Sheenom (kao nekim lokalnim James Deanom za siromašne, a zapravo kriminalcem i ubojicom) s vječnom djevojčicom Sissy Spacek (kao da je bila prethodnica Jodie Foster) je bio gotovo konvencionalan film koji je u sebi sadržavao Bonnie & Clyde premisu. Naime, Malick je počeo raditi na filmu kao šegrt redatelja Arthura Penna. Ipak i takav konvencionalniji film, koji je postao utjecajan u idućim desetljećima, je u sebi sadržavao budući trademark ovog redatelja – voice-over naraciju i prekrasne prirodne vizure u širokim kadrovima. Onaj klasični Malick se vjerojatno rodio sa filmom Days of Heaven iz 1978 godine. Božanstveni ili Nebeski dani su bili uvod za Malickov raj. Vrata (raja) kroz koja smo ušli u njegov genijalni (raz)um. Taj film je označio prvu bitniju ulogu Richarda Gerea i Sama Sheparda (The Right Stuff, Black Hawk Down, itd.), a ljubavni trokut je činila i tadašnja glumačka nada Brooke Adams. Naravno, sve je pratila (voice-over) naracija tadašnje tinejdžerke Linde Manz, a znalci neće zaboraviti niti Morriconeov soundtrack i ponovno prekrasne snimateljske vizure, koje su zaslužile i Oscar-a

Malick se rodio u malenom gradiću u saveznoj državi Illionis, a odrastao je u Teksasu te na američkom srednjem zapadu, u Oklahomi. Pohađao je vjersku školu te je njegovo univerzalno kršćanstvo nešto što ga prati kroz sva desetljeća. U njegovim filmovima, često smo svjedoci citata i motiva iz Biblije (npr. najezda skakavaca u Nebeskim danima). Studirao je filozofiju na Oxfordu te također proučavao mislioce poput Heideggera, Kierkegaarda i Wittgensteina – egzistencijalizam i filozofija su teme njegovih filmova. Poznat je kao pedantan redatelj (vjerojatno ne kao Kubrick, ali…), koji dugo snima i (pre)dugo radi na montaži (odbacujući stotine minuta snimljenog materijala; sjetimo se kako filmofili žele vidjeti, npr. extended verziju Tanke crvene linije) pa u post-produkciji, često poneki glumci znaju ispariti sa ekrana. Tako je i sam Malick jednom doslovno ispario iz sedme umjetnosti. Naime, imao je dugo razdoblje izvan filma, svojevrsni samonametnuti egzil – praktički dvadeset godina izvan filmskog svijeta. Od Božanstvenih dana 1978. do Tanke crvene linije 1998. Tijekom tog razdoblja je živio u Francuskoj. Ženio se tri puta i neki od budućih filmova su mu zapravo bili polu-autobiografski, skriveni iza hipnotičkog vela i egzistencijalnih misli. On se ponavlja, ali to čine i drugi redatelji pa tu činjenicu ne treba previše zamjeriti. Npr. u filmu Tanka crvena linija on ponavlja riječi pisca Jamesa Jonesa, kad kaže: War don’t ennoble men, it turns ’em into dogs. It poisons the soul.”…dok, u filmu Drvo života, glas Brad Pitta, kroz sjećanja Sean Penna – kaže nešto slično u prenesenom značenju: The world has gone to dogs (sve je otišlo u krivom smjeru)…ljudi su postali pohlepni…i kao da opisuje moderne otuđene generacije. Generacije koje nemaju vremena za redateljev tempo i njegovu svemirsku viziju. 

Malick je redatelj s kojim glumci neće lako surađivati (neki ga neće ni voljeti), međutim – voljeli ga ili ne – on je od 1998., više puta u svojim filmovima, okupio all-star glumačku postavu. Glumci kroz njegove filmove neće osvojiti Oscar-a za najbolju ulogu, jer njegova djela nisu pozornica za metodsku glumu, po kojoj su bili poznati Brando i dr. Malick se u filmovima ne bavi imitacijom života, već internim promišljanjem, meditacijom, snovima. On lebdi nad nama. U jednoj fazi, njegovi snimatelji su gradili atmosferu kroz mirniju kameru, ali praktički uvijek pokazuju fantastične kadrove. U novijoj fazi (od filma Drvo života i To the wonder/Otok naše ljubavi), njegovi kamermani prate glumce u konstantnom pokretu i time možda prikazuju modernije (ubrzanije) vrijeme. Kroz neku smirenost (čak i ako je kamera u rukama), on emitira svoju, uvijek istu, filozofiju romantike. Njegovi filmovi nisu za Oscar-e u kategoriji najboljeg filma (bilo je nominacija), već su više za festivale (Zlatni medvjed u Berlinu za Thin red line i Zlatna palma u Cannesu za The tree of life te kao redatelj Božanstvenih dana). Klasična radnja i dijalozi su (više – manje) praktički nepostojeći u gotovo svim njegovim (novijim) djelima pa je jasno kako on – nije redatelj za najšire mase. Njegovi snimatelji prate i snimaju likove iz svih rakursa, nekad u modernističkim interijerima, a često i u prirodnim eksterijerima. Nekada se kritičari i rugaju tom posebnom stilu, međutim u umjetničkom smislu, radi se o tajanstvenoj i produhovljenoj osobi. Čovjeku koji može okupiti ljude oko sebe. Njegov snimatelj Emmanuel Lubezki će stoga reći: Rad s Terryjem je promijenio moj život…sada sam drukčiji (bolji) roditelj, suprug, prijatelj…Glumac Adrian Brody, Christopher Plummer, skladatelj James Horner i neki drugi, će iskazati svoju frustraciju prema istom redatelju. Naime, ili će ih Malick isjeći u montaži ili im neće davati nikakve scenarističke upute. Sve je to normalno u radu s ovim redateljem. Iako je prilično povučen za javnost (praktički ne daje live intervjue, ne dopušta da ga se uživo snima), za specifične filmofile, on je uvijek – tu negdje. Možda izvan kadra, ali – tu.

Većinu njegovih filmova bi mogli definirati kao nekonvencionalne, eksperimentalne romantične drame. Međutim, njegov art je de facto i de iure, prešao granice žanrovskih definicija. On je redatelj koji je jednostavno stvorio svoj žanr pa su njegovi filmovi, najjednostavnije rečeno – malickovski. Malo redatelja ima svoj iskonski (sui generis) žanr, kao npr. (voljeli ga ili ne) Tarantino, koji snima – tarantinovske filmove (Ritchie je već britanska kopija Tarantina, ali znamo i za ritchyjevske filmove i sl.). U prošlosti su svoj specifični art njegovali Goddard, Fellini, Antonioni, Bunuel, Jodorowski (ili ako baš hoćete, to nastavlja u svom stilu i Gaspar Noe) itd. Međutim, Malicka ne treba vezati uz te redatelje i to ne samo zbog osobnog, specifičnog autorskog žanra (ili izostanka istog) ili pečata. Naime, jedna je konstanta u njegovim filmovima. Praktički svi odišu ljepotom, mirnoćom (ono što se na engleskom kaže tranquility – spokoj, tišina) i ljudskom toplinom (čak i ako prikazuju nemir, rat, ljubavne turbulencije i sl., uz nas je nebeski mir). Njegova svjetlost je dašak optimizma, jer se probija i kroz mutne oblake. U današnjem ubrzanom i neobrazovanom svijetu, netko nesvakidašnji, sa svojim specifičnim (umjetničkim) autorstvom, nikada neće biti miljenik publike te posljedično, nikada neće biti na vrhovima top ljestvica. Publika naoružana sa pametnim telefonima i sa konstantnim manjkom smirenosti i koncentracije, jednostavno nema živaca za ovakve autore. A opet, za one koje si tepaju nazivima da su filmofili, Malick je neizbježna stanica. Stanica na kraju, na početku, ili na sredini (životne ili filmske) pruge. Svejedno je.  

 

Photo by Melinda Sue Gordon – © Broad Green Pictures

Za Malicka sam prvi puta čuo (kao i većina moje generacije) preko legendarnog filma Tanka crvena linija (The thin red line). Očekivao sam ratni film, koji bi mi ponovio Merrilove marodere (Merrils’ marrouders iz 1962.), Too late a hero (Michael Caine & Cliff Robertson u poštenom ratnom filmu Roberta Aldricha iz 1970.) ili Cilj: Burma (Errol Flynn). Dakle, neka pucačina, džungla, Japanci, mostovi okruga Kwai i taj đir. Međutim, dobio sam pobratimstvo (braće po oružju i) lica u svemiru, čiji dojam je povećala prekrasna glazba Hansa Zimmera i melanezijskog zbora te prelijepe slike divlje prirode. Pobratimstvo lica u svemiru i ta filozofija prirode je bilo nešto što nisam mogao shvatiti, ali me istinski dirnulo i film mi nije bio dosadan (kao npr. mojim prijateljima). Pitanje za specifične filmofile bi glasilo – postoji li veći/bolji anti-ratni film, kao oporba klasičnoj pucačini, koju, btw, još uvijek jednako preferiram! – od Tanke crvene linije?…Možda Galipolje, ali “Tanka crvena linija” je nekako modernija i epskija. Dakle, tadašnjem klincu iz srednje škole (odgojenom na Delta odredu, Porocima Miamija i klasičnim akcijskim junacima, ali i na Crnoj kiši Ridleyja Scotta), koji bi se inače rugao emocionalnim filmovima, upravo je film Tanka crvena linija, doslovno nacrtao put do ljudskog srca. Kao da mi je trebao rat (kao pozivnica za kino), a sve kako bi spoznao art. Želio sam akciju, a dobio sam ljubav i toplinu specifičnog autorskog filma.  

I’ve gotta take a little time,

a little time to think things over…

I better read between the lines,

in case I need it when I’m older…

…su riječi iz balade – I wanna know what love isone hit wonder-a, grupe Foreigner iz 1984. (ponekad namjerno zvučim kao Američki psiho sa svojim referencama iz pop kulture). Hoću reći…Nekada namjerno stišamo električna pojačala i ugasimo distorzije (Crk’o maršal!) te uživamo u akustici i ambijentu malick-ovskih filmova. Zanimljiv je nastanak recenzije za Thin red line. Isti tekst je bio jedna od mojih prvih recenzija pisanih za Vaš omiljeni filmski portal. Naime, napisao sam je bez posebnog istraživanja teme, tipkajući na mobitelu, kao status u Goodtalking Facebook grupi  (u vrijeme kada se još nije pojavio istoimeni portal). Kratio sam vrijeme, putujući vlakom iz rodne Slavonije do metropole, tako što sam dva i pol do tri sata, tipkao po mobitelu! Naravno, danas to svi rade, doduše rijetki na telefonu pišu litanije (većinom se brzinski scroll-a, zar ne?). Nije to jedina (pametnija?) recenzija, koja je prvotno nastala na (pametnom) telefonu, ali je utrla put za kasnije – filmske eseje nastale na stolnom računalu. I uzrokovala je bol i napetost u vratu, ali to je moderna bolest svih sjedilačkih poslova. Međutim, Malick Vam dođe kao lijek za bol ili melem na ranu. Ako mu damo šansu. Ne uspijeva uvijek isporučiti taj metafizički proizvod i rezultat (npr. film Song to song, ali i nagrađivaniji The tree of life, koji su nešto kraći od npr. Tanke crvene linije, ali na trenutke naporni…međutim, svejedno lijepi…), ali cijenimo ga. 

Terrence Malick je pjesnik prirode, svojevrsni filmski -Walt Whitmann. On je iskreni humanist, ali i impresionist. Motive prirode (vratimo se prirodi) i humanizma repetitivno prikazuje od samih početaka. Zanima ga stvaranje svijeta i početak života pa su motivi iz polu-autobiografskog filma, intimne obiteljske drame, Drvo života, poslužili kao uvod u IMAX-ov (eksperimentalni) dokumentarac iz 2016., Voyage of Time: Life’s Journey. Vizualni efekti iz filma The tree of life su djelo Douglasa Trumbulla, koji je radio na 2001., Blade Runneru, Bliskim susretima treće vrste itd. Sve to se nadovezuje na spomenuti eksperimentalni (svemirski) dokumentarac, koji izgleda bolje od klasičnog CGI-ja. U početku bijaše riječ i Malickovo svjetlo. Onda je došao Veliki prasak, prvi jednostanični organizmi, vodozemci, dinosaurusi, a mi gledatelji, kao da putujemo svemirskim brodom Neil deGrasse Tysona (nasljednika legendarnog Carla Sagana) i kao da se nalazimo u seriji Cosmos. Od mezozoika (Jurskog parka) do kraja svijeta i (ne)znanog svemira. Čak i kad bi čarobna Cate Blanchett, bila narator južnoameričke sapunice, istu bi barem slušao, jer bi zamišljao nju, kao božanski glas, koji savršeno pristaje uz vizualne efekte: 

Mother. You walked with me then. In the silence. Before there was a world. Before night or day. Alone in the stillness. Where nothing wasSvjetlo…razgovaraj sa mnom. Tko sam? Gdje sam?

A ovako imamo i svemir i fantastičnu Cate. Što nam još treba? Zapravo ništa. Sanjar  Malick i legendarna Cate Blanchett nam dođu kao hipnotička zamjena za pravi znanstveni glas legendarnog Sagana i ostalih poštenih akademika te legendarnih astrofizičara. Npr. i prof. Ivica Puljak, nam u svojim humanističkim i duboko toplim predavanjima (čak i kad govori da svemir nema smisla, ali toga se ne treba bojati), može zvučati kao nekakav znanstveni supstitut za Malicka i njegovu (subjektivnu) filozofiju. Malick slavi svemir od početka vremena i prikazuje nam svoj fluidni san. Kao da gledamo eksperimentalni spot Pink Floyd-a i kao da slušamo instrumentale Mikea Oldfielda (također ima singl Let there be light), dok se pred nama izmjenjuju slike svemira, prirode, šuma, mora, plaža, flore i faune. Tko sam ja tebi? Proždireš se, samo da bi se ponovno rodio…Ovo su imanentne rečenice i misli velikog redatelja. U praktički svakom filmu on se ponovno pita – tko smo, odakle dolazimo i kamo idemo. Ako dodajemo malo romantike, onda kaže: Nemoj biti daleko od mene…Možda misli na prirodu, ali u novijoj filmskoj fazi, on možda misli i na ljubavne partnere. 

Prije ove svemirske faze, moramo spomenuti njegov (barem) vrlo dobar, a nažalost potpuno zaboravljeni film – The New World. Ovo je umjetnički film, koji nam vjerodostojno prikazuje jedno zanimljivo povijesno razdoblje, ono s početka 17. stoljeća. Ono što Ridley Scott snima na mainstream način, u svojim povijesnim filmovima, to na drugoj strani medalje, isporučuje Malick, dakako, na svoj art način (pa je mnogima dosadan). Na snimanju Novog svijeta redatelj je okupio odličan ansambl glumaca – Christian Bale, Colin Farrell, Christopher Plummer, Wes Studi itd. Novi svijet na trenutke izgleda kao Posljednji Mohikanac ili Revenant, jer majka priroda je ponovno jedna od središnji tema. U priči o prvim britanskim kolonizatorima u Sjevernoj Americi i indijanskoj princezi Pocahontas, redatelj u nekoliko scena predviđa kadrove iz Inarrituovog Povratnika (rad kamere prilikom scena bitke u oba filma je sličan i to zato što je kamerman isti – Emmanuel Lubezki). Međutim, ovdje je priča o opstanku u divljini stavljena u drugi plan, jer se radi o romantičnoj art priči, skrojenoj između dva svijeta (novog i starog) te između jave i sna. Farrellov lik (stvarni pomorski kapetan) John Smith je nešto poput vojnika Witta u Tankoj crvenoj liniji. On je našao utočište sa Indijancima (starosjediocima) pa nam kaže: I thought it was dream… what we knew in the forest. It’s the only truth.“ A njegova indijanska ljubav (tada tinejdžerka, Q’orianka Kilcher u ulozi Pocahontas, svojevrsna mješavina havajskog look-a i Jennifer Garner) mu jednom uzvrati:

Ona: Jesi li našao svoju Zapadnu Indiju?

On: Možda sam oplovio pored nje…

Da, možda je promašio jedino pravo otkriće (ne kontinenta, već ljubavi), ali to i nije čudno, jer njegova Pocahontas, tijekom filma, u pojedinim scenama pleše i konstantno je u pokretu – ne možemo je uhvatiti. Kao da Pocahontas simbolički pleše na glazbenu temu ambijentalne elektronike u pjesmi Return to innocence, grupe Enigma iz 1990-ih. Ona je personifikacija netaknute prirode i zarobljena je u civilizaciji, ambijentu koji joj ne odgovara (kao životinja u zoološkom vrtu). I zato ona pleše i trčkara po livadama, kao srna ranjena, tražeći nevinost (netaknute prirode). Naravno, u toplini Malickove priče, Pocahontas nađe novu ljubav s likom Christiana Balea (koji također glumi stvarnu osobu britanskog doseljenika – Johna Rolfa). Međutim to nebesko gibanje, taj ples prirodne žene, koju je utjelovila Pocahontas, je istovjetan gibanju Jessice Chastain (Drvo života) te plesu prekrasne Olge Kurylenko, u kasnijem filmu – Otok naše ljubavi. Film, u kojem, između ostalog, Malick progovara francuskim, španjolskim i talijanskim jezikom. 

Dakle, upravo film To the wonder (hrv. naslov Otok naše ljubavi) označava novu etapu, odnosno jednu malo drukčiju Malickovu fazu. Nakon Drva života (eterična Jessica Chastain, Brad Pitt, Sean Penn), Malick u tri uzastopna filma, prikazuje urbanu sredinu i romantične veze, možda evocirajući svoju mladost, a možda i sa željom da se približi modernijim generacijama. Naravno, možda se želi približiti mladima, ali to čini na svoj način. U filmu Otok naše ljubavi, opet imamo motiv osobe koja nije na svom mjestu (kao Pocahontas u Engleskoj 17. stoljeća). Znači, ovdje Malick angažira Olgu Kurylenko (možda najljepša baš u tom filmu), koja i glumi ukrajinsko – francusku ljepoticu te koja je iz domovine Francuske, otišla u preriju američkog srednjeg zapada i tamo pokušala sačuvati ljubav sa smirenim i dobroćudnim (nikad dobroćudnijim) Ben Affleckom (opet polu-biografski elementi iz stvarnog Malickovog života). U ljubavni trokut se ubacila i privlačna (u blonde izdanju) Rachel McAdams. Zapravo, neke scene Afflecka i McAdamsice evociraju Božanstvene dane, npr. prerija sa bizonima te nam iste služe jednako, kao i scene žitnih polja, gdje su se nekoć valjali i milovali Richard Gere i Brooke Adams (iste scene zagrljaja, ovaj put, u zelenoj travi nam donose Franz Jagerstatter i njegova ljubljena Fani, u prelijepom filmu Skriveni život). 

You’ll remember me when the west wind moves

Upon the fields of barley

You’ll forget the sun in his jealous sky

As we walk in fields of gold…

Stingova emotivna pjesma Fields of gold, bi mogla poslužiti kao dio soundtracka, ali Malick je poklonik klasične glazbe – Wagnera, Berlioza, Bacha, Haydna, Mozarta, Beethovena, Čajkovskog i dr. Naime, skladbe velikih skladatelja su ukomponirane u meditativni soundtrack čestog Malickovog suradnika – Hanana Townshenda. Snimatelj Lubezki nam i u ovom filmu poklanja prekrasne i tajanstvene vizure francuske Normandije. Naravno, vrijeme je klasično oblačno, ali Otok naše ljubavi odolijeva vremenskim neprilikama. Naime taj otok i čudo filma je upravo stvarni toponim – Mont Saint – Michel, plimni otok na obali Normandije. Otok je spomenik UNESCO-a i za vrijeme oseke, moguće ga je posjetiti i pješčanim putem. Lubezki snima Kurylenko i Afflecka u romantičnim trenucima, a toranj samostana je pivotalna točka filma te izgleda kao gromobran, koji se spaja s olujnim nebom. Vizualna poezija pokretnih slika i mobilne kamere nam priča priču o nesretnim ljubavima. Malickovi likovi se konstantno miluju, diraju, grle, ali redatelj ne snima duge strastvene poljupce, niti eksplicitne erotske scene. Sve je fluidno i kao da smo u snu, dok nam likovi u voice-overu opisuju nešto što je iznad duhovnog stanja. Nešto eterično, neuhvatljivo.

Life’s a dream. In dream you can’t make mistakes. In dream you can be whatever you want je rečenica koja je litemotiv filma To the wonder, dok u idućem filmu Knight of cups (Vitez pehara) postoji citat – Dreams are nice, but you can’t live in them. Malo redatelja može okupiti toliko prekrasnih glumica na jednom mjestu, kao Malick u Vitezu pehara, jer u ovom hipnotičnom malickovskom filmu su prekrasne glumice: Cate Blanchett, Natalie Portman, Teresa Palmer (njezin ples u hipnotičkom noćnom klubu), Frieda Pinto, Imogen Potts, Isabel Lucas, itd. Sretnik koji flertuje s njima na svojevrsnom tripu je Christian Bale, ali pojavljuju se i Brian Dennehy, Ryan O’Neil, Armin Mueller-Stahl, Antonio Banderas, Shea Whigham i dr. Struja svijesti i dobroćudni snovi (dobroćudniji nego snovi Davida Lyncha) nas vode urbanim krajolicima Los Angelesa i okolice, dok smo (zajedno s glavnim likom), kroz romantične avanture s različitim (a uvijek prekrasnim) ženama, zapravo u konstantnoj potrazi za izgubljenim vremenom, jer kako kaže citat filma: 

You think when you reach a certain age things will start making sense, and you find out that you are just as lost as you were before. I suppose that’s what damnation is. The pieces of your life never to come together, just splashed out there.

Baleov lik u Vitezu pehara je jednak Affleckovom liku u Otoku naše ljubavi. Kamera ih jednako snima, a slične su i njihove misli. Oni su dobroćudni, iskreni, ali u isto vrijeme imaju i svoje tajne – baš kao i redatelj. Zapravo, oni sudjeluju puno manje u naraciji, jer žene su te koje više misle pa je sve nekako više popunjeno ženskim voice-over-ima. Doduše Baleov lik je ovdje puno manje monogaman (naravno bez eksplicitnosti), od Affleckovog lika pa predstavlja most prema liku Michaela Fassbendera u filmu Song to Song. Iako je redatelj zamislio da likovi u njegovim filmovima nose imena, mi ta imena zapravo ne čujemo kroz malobrojne i utišane dijaloge. Oni su dakle, anonimne osobe pa mogu biti alegorija redateljeve mladosti, ali i univerzalni likovi zatočeni u snovima. Film Song to song (hrv. naslov Bez zakona, nije baš najsretnije izabrani naslov, iako je Lawlees, prvotno bio zamišljen kao naslov tog filma, a kasnije promijenjen u Song to song), zajedno sa Otokom naše ljubavi i Vitezom pehara, možemo shvatiti kao završni dio urbane trilogije, u novijoj fazi Terrencea Malicka. Ipak Song to Song je još manje (narativno) razumljiv, ali to ne znači da ga, unatoč zamornoj repetitivnosti redatelja, ne treba pogledati. Kratkotrajna uloga Cate Blanchett stvarno brzo prođe pred našim očima, ali u nekim trenucima – i ona je možda najljepša, baš u tom filmu. Jednostavno, Malick i njegovi snimatelji, prikazuju žene u najboljim izdanjima. Natalie Portman u blond  izdanju je također izrazito privlačna, iako je ovdje u glavnoj ulozi – Rooney Mara (kao modernija verzija Audrey Hepburn). I što bi bio film bez zanosne brinete Bérénice Marlohe (bond djevojke u Skyfall-u, koja nažalost poslije nije snimila značajniji film…znalci će se sjetiti zanimljivog low – budget SF-a Revolt), koja u jednoj romantičnoj (girl on girl) sceni otprilike kaže:

Svjetlo je lijepo na tvome licu…jedan dio je u sjeni, drugi na suncu…(uvijek je svjetlo s nama)

Redatelj ovdje prikazuje urbanu glazbenu scenu pa se u cameo ulogama nalaze momci iz RHCP, Patti Smith, poludjeli Val Kilmer, ponovno u Morrisonovoj ulozi i dr., ali posebno pamtimo švedsku pjevačicu Lykke Li i njezinu pjesmu – I know places:

I know places we can go babe

I know places we can go babe

And the high won’t fade here babe

No, the high won’t hurt here babe…

Možda je pravilnije reći kako je lik Ryana Goslinga u tom filmu sličan Afflecku i Baleu u prethodnim filmovima, ali sve je ionako samo san. San u kojem milujemo svoje djevojke, kao da smo na žitnim poljima ili oceanskim plažama, a vjetar njiše stabljike biljaka, dok se neizbježno sunce (naša najbitnija zvijezda) ponovno rađa. 

 

Photo: Reiner Bayo

Zadnji Malickov film je odlični – A hidden life (Skriveni život), koji je imao premijeru u Cannesu 2019. To je priča, utemeljena na istinitim događajima, o (ne)običnom austrijskom građaninu Franzu Jägerstätteru (čovjeku koji je svojevremeno – jedini u svojem selu glasao protiv Anschlussa, inače glumi ga August Diehl iz Nemilosrdnih gadova), koji je na ghandijevski način pružao otpor nacizmu te tako ušao u legendu, postavši i stvarni katolički blaženik te svojevrsni pravednik među narodima. Slike planinskih sela i ukupna pastorala prelijepih i zelenih Alpi (eksterijeri su snimani u Južnom Tirolu/Sjevernoj Italiji) je ponovno bliska motivima Božanstvenih dana. Malick nas je navikao na suživot čovjeka i prirode te unutarnje monologe, pa i ovdje postoji voice over, sa onim jednostavnim životnim pitanjima – ako živimo u raju, odakle zapravo dolazi zlo? Austrijski seljak, zbog moralnih načela –

I have this feeling inside me, that I can’t do what I believe is wrong

 …ovdje prolazi Isusovu pasiju, a Malick, kroz njega zapravo razgovara s Bogom, kao u svim filmovima prije (kao što je to činio i Scorsese u nepravedno zanemarenom i vrhunskom filmu – Silence). Naime, sjetimo se Javiera Bardema iz filma To the wonder. Bardem glumi katoličkog svećenika, koji pokušava spojiti likove u (božanskoj) ljubavi. On u svojem voice-over-u govori:

Želimo živjeti unutar sigurnosti zakona. Bojimo se birati. Isus inzistira na izboru. Jedina stvar koju potpuno osuđuje je izbjegavanje izbora. Odabrati znači posvetiti se. A obvezati se znači riskirati, riskirati neuspjeh, rizik grijeha, rizik izdaje. Ali Isus se može nositi sa svim tim. On nam nikada ne uskraćuje oprost. Čovjek koji pogriješi može se pokajati. Ali čovjek koji oklijeva, koji ništa ne radi, koji svoj talenat zakopava u zemlju, s njim ne može učiniti ništa.

I potom, na završetku filma (Otok naše ljubavi), Bardem citira jednu od varijacija molitve Sv. Patrika, koja je imanentna redateljskoj filozofiji te scenarističkom flow-u i struji svijesti:

Where are you leading me? Teach us where to seek you. Christ, be with me. Christ before me. Christ behind me. Christ in me. Christ above me. Christ on my right. Christ on my left. Christ in the heart. Flood our souls with your spirit and life… so completely… that our lives may only be a reflection of yours. Shine through us. Show us how to seek you. We were made to seek you.

Nije ni čudo kako je sljedeći Malickov projekt, ponovno film s religioznim temama, navodno epska biblijska drama o Isusovu životu, trenutno pod naslovom The way of the wind.  U ovom nadolazećem filmu bi trebali glumiti Mark Rylance, Joseph Fiennes, Matthias Schoenaerts, Ben Kingsley i dr. (naravno, nikada ne znamo koga će redatelj isjeći u post-produkciji). Čak i ako ste ateisti ili agnostici, čak i ako pripadate drugim vjerama, Malick će u Vama pobuditi nešto božanstveno. On je netko, tko nas, u filmskom smislu, može najbliže teleportirati prema Bogu. Njegovi filmovi nas čine boljim ljudima. 

Kroz četiri temeljna elementa – Zemlju, vodu, zrak i vatru – koje uvijek snima, on stvara onaj peti (filmski) element te nam daje šesto (ili sedmo) čulo. Pobuđuje dobrotu, smirenost i vjeru, tako što stvara katarzu. Često to čini kroz odličnu produhovljenu glazbu – od melanezijskog zbora (ili Zimmerove skladbe Journey to the line) na tropskim plažama ili nebeskog Morriconea u Days of Heaven, sve do najviših vrhova Alpi, u filmu Skriveni život. James Newton Howard je napravio odličan moderato cantabile soundtrack za film Skriveni život (uz pomoć Bacha, Handela, Dvoraka itd., slična skladba, kao u soundtracku za film – The Village – M. Night Shyamalana), što se posebno osjeti na samom kraju filma. Violina na kraju ovog filma, koja je proparala veliko kino platno (njegovi filmovi jesu za kina i velike ekrane) i koja (u produhovljenom smislu) reže žile – je bliska solažama na gitari Johna Frusciantea iz RHCP. Žičani instrument jednostavno plače u rukama pravih majstora. Tako i neki filmovi jednostavno plaču pred nama, ali plaču od ljepote (ako to nije previše patetično). A i publika možda zaplače (ako možete plakati), jer je doživjela katarzu.  

Njegovi likovi, tj. glumci koji improviziraju (te često niti ne znaju, koji je scenarij i što im je činiti) snimani širokim lećama i dubljim fokusom, pokazuju kako smo svi mi neraskidivi dio prirodne okoline, odnosno svemira. Vizualna poezija uzima danak pričanju (razumljivije) priče, ali ako smo dovoljno koncentrirani i ako imamo volje za njegov tempo, na kraju dana ćemo biti dirnuti. Dodirnut će nas milost sa nebesa. Kao što je neka neobjašnjiva filmska čarolija dirnula onog klinca, koji je nekoć, ne tako davno, u ne tako dalekoj galaksiji, u jednom kinu gledao Tanku crvenu liniju. Zrake svjetlosti će nam pokazati put, a postoje dva puta: the way of nature and the way of grace There by the grace of God (soft rock pjesma skupine Manic street preachers)…I svako od nas mora izabrati, kojim putem krenuti. Nisu to loši putevi (This is the Way). Dok birate svoj put, vjetar koji nas konstantno prati (a vjetar je i u naslovu idućeg projekta) će nježno povijati vlasi trave i granja na drveću naših života. Rijeke će teći, more će šumiti. I zato – neka bude – Malick. Neka bude vječni sjaj produhovljenog uma. Neka budu one prekrasne glumice iz njegove urbane trilogije (To the wonder, Knight of cups & Song to song), koje nitko nije prikazao bolje ili ljepše od njega. Neka sve one zajedno zaplešu na glazbenu temu Return to inncocence, s onim indijanskim (a capella) glasovima. I neka bude svjetlost!

That’s not the beginning of the end…That’s the return to yourself…

The return to innocence…

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

 

1 KOMENTAR

  1. Nisam gledala sve Malickove filmove ali mislim da se radi , kao što i Matija piše o jako osjećajnom i poetski nastrojenom filmašu.
    Tanka crvena linija je , po meni, najbolji ratni i antiratni film, strahota i ljepota, krv i cvijeće, rat i ljubav i na kraju sav taj besmisao.
    To je film iz kojeg se ne možeš izvući danima, stalno ti se mota po glavi.
    I Drvo života je poetski , lijep a šta reći….
    Gledala sam i Skriveni život, isto tako maestralan s neobičnom a opet univerzalnom temom koji nas propituje; bi li mi imali tu hrabrost.
    Koliko ima strašnih ljudi , ima i dobrih s idealima za koje su spremni trpjeti.
    Sve u svemu veliki je to čovjek i režiser👍

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime