REDATELJ: Mike Hodges
GLAVNE ULOGE: Michael Caine, Britt Ekland, Ian Hendry, George Sewell, Tony Beckley
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: Get Carter
GODINA PROIZVODNJE: 1971
MGM Vam predstavlja: Michaela Cainea – umišljenog, (razodjevenog ili čak) golog, naoružanog i opasnog. Tako nekako je mogla ići najava za legendarni film Get Carter – Uhvatite/Sredite Cartera, a moglo bi se dodati i…uhvatite ga, ako možete, ako imate cojones... Redatelj Mike Hodges, u svojem debitantskom djelu je napravio svoj (praktički) one hit wonder, kultni film (britanskog, ali i svjetskog) gangsterskog žanra. Pamtljiva je bila 1971. godina, u zemlji i inozemstvu. Što se tiče filma, to je godina Prljavog Harryja i Francuske veze, a tu su i npr. Psi od slame. Svi naslovi imaju brutalnu poveznicu s Carterom. Ne samo po temi, nego i po gritty likovima – odlučnim, hrabrim, tvrdo-kuhanim, nekorektnim. Naravno, ne treba zaboraviti niti Paklenu naranču, Dijamanti su vječni (Connery kao Bond), Dvoboj (Spielberg) i druge filmove Međutim, baš prva tri nabrojana filma su u nekoj bližoj vezi s Carterom. U svakom slučaju, plodna godina ili dobra berba. Mike Hodges kao filmski debitant je ubo zlatnu žilu i to više nije ponovio (poznata svemirska opera Flash Gordon je ipak samo – dobra zezancija za parodiranje), iako je u nekim kasnijim filmovima pokušao kopirati Cartera (posebno sa Cliwe Owenom, koji je postao poznatiji kroz njegove filmove Croupier i I’ll sleep when I’m dead), a surađivao je i s Micky Rourkom te Liam Neesonom na filmu A prayer for the dying.
Kada kažemo gangsterski film, većina gledatelja/čitatelja bi možda prvo pomislila na Coppolinu Kum sagu, De Palmine Nedodirljive, a vjerojatno bi se sjetila i Scorseseovog redateljskog potpisa i opusa. Naravno, sve su to pamtljivi i vrhunski filmovi. No, možda bi za neku manjinu gledatelja, spominjanje gangstera, vezali za neke (uvjetno rečeno) manje filmove. A među prvima od takvih bi bio – Get Carter. Jednostavno, alkar Mike Hodges & njegov opaki momak Michael Caine – u sridu! Scenarij je nastao prema romanu Jack’s return home, Teda Lewisa, dok je roman imao inspiraciju prema istinitim događajima i tzv. one armed bandit’ murder (optuženik i osuđenik, Michael Luvaglio, je pokušavao cijeli život dokazati nedužnost za ubojstvo). Dakle, debitant Hodges je odlučio napraviti suradnju s tada već poznatim, a danas legendarnim sir Michaelom Caineom. Posteri filma su prikazivali Cainea sa puškom u krupnom planu ili kao metu snajpera. U blizini su bile i zgodne žene, sa modom 60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća. Karizma glavnog glumca, pogotovo u Carteru, je nevjerojatna, a film i danas izgleda jednako žestoko, kao i u vrijeme snimanja. Snimiti danas takav nekorektni film, uz dozu nevjerojatne karizme glavnog junaka, čini se kao nemoguća misija, a napraviti kopiju, jednostavno nema smisla. Budimo do kraja iskreni – ovako tvrd i brutalan film se danas više ne može snimiti, što je tužna činjenica. Naime, nasilje je ionako svuda oko nas, udaljeno tek jedan klik na Vašem pametnom telefonu. Nažalost, moralna policija i moderni farizeji su napravili to da na filmu više ne postoje majstori kao Peckinpah (Divlja horda) ili Carpenter. Više ne postoji istinska redateljska kritika nasilja u nasilnim filmovima (koji u sebi nemaju obligatornu humornu crtu, koja sve čini dodatno artificijelnim). Više ne postoje autori, koji stvaraju svoje gritty likove, kao što je to nekad bio Micahel Caine, posebno u Carteru…I to Vam sve govori (i piše) autor teksta, koji ni sam ne voli slušati one bezvezne mitove o dobrim starim vremenima…
Michael Caine se rodio pod imenom Maurice Joseph Micklewhite Jr. te je odrastao u siromašnom dijelu Londona. Na cockney naglasku ime Michael Caine, zvuči više kao my cocaine, što je dokaz skromnih početaka, ali i toga da ne bježi od svoje povijesti. Caine je po punoljetnosti odmah završio i u vojsci (što je dobro došlo za kasnije filmske uloge) te je služio u borbenom sektoru tijekom (danas potpuno zaboravljenog) Korejskog rata. Kada su horde Kineza i sjevernih Korejanaca nadirale na rovove UN saveznika, izgubio je prvotne mladenačke ideale o komunizmu i jednakosti. Kao mladi ratni veteran, tijekom 1950-ih se počeo baviti glumom. Svoje kršteno ime je odlučio promijeniti te se prvotno prozvao Michael Scott. Međutim, to ime je već bilo zauzeto, stoga je ponovno morao razmisliti. Razgovarajući sa svojim agentom iz telefonske govornice na Leicester Square-u u Londonu, pogledao je oko sebe tražeći inspiraciju. Budući da je bio obožavatelj Humphreyja Bogarta, primijetio je obližnji filmski plakat te mu je odmah sinulo. Naime, u kinu Odeon se tada prikazivao film Edwarda Dmitryka – The Caine Mutiny (Pobuna na brodu Caine) s Bogartom u glavnoj ulozi te je prema naslovu ove vojne (sudske) drame i preuzeo svoje novo glumačko (a danas i zakonsko) ime. Što bi bilo s njegovim imenom da se (tih dana i te godine) u tadašnjem kinu prikazivao neki drugi film (npr. Vera Cruz, Nazovi M radi umorstva, Sabrina itd.), tj. film sa potpuno drukčijim naslovom, nikada nećemo saznati.
Međutim, trebalo je barem desetljeće da bi se Caine više etablirao (baš kao i njegovim vršnjacima Eastwoodu i Conneryju, od kojih je mlađi cca 3 godine). Tako je postao poznatiji tijekom 1960-ih godina u odličnom povijesnom spektaklu Zulu, bio je i tajni agent Harry Palmer, a svi se sjećaju poznate pljačke u originalnom Dobrom poslu u Italiji. Autor ovih redaka obožava još jedan manji ratni film Play dirty iz 1969., a nikada ne zaboravlja niti vrlo dobri Too late a hero iz 1970. (a to su žanrovski filmovi, koji zaslužuju buduće osvrte). Dakle, Caine je i prije suradnje s redateljem Hodgesom, već radio punom parom, ali možemo reći da je njegov Carter iz ’71., možda i trademark njegove cijele karijere, u kojoj je imao svestrane uloge (glumio je u nekim prilično slabim filmovima što i sam priznaje, jer treba plaćati račune i kupovati poklone, ali imao je i vrhunskih uloga), a došao je iste godine kad i prljavi inspektor Harry Callahan (što je isto bila uloga, koja je i Eastwooda lansirala u zvijezde). Jack Carter i inspektor Callahan su više-manje slični likovi. Nekorektni, brutalni, odlučni, vole ljepši spol i sl. Možda ih razlikuje redateljska filozofija ili činjenica da se nalaze na različitim stranama zakona, ali (bez obzira na brutalnu nekorektnost) zapravo su pozitivci. Međutim, stvar s filmom Get Carter (za razliku od Eastwoodovog i Siegelovog klasika) je činjenica da je u početku primljen mlako, da bi koje desetljeće kasnije, bio zabilježen kao vrhunac žanra i kultni klasik. Niti prvi, niti zadnji film, koji nije bio odmah prepoznat. To teže prepoznavanje je bilo zato što je isti film označio početak mijena u britanskom filmu, posebno u krimi žanru. Sve je postalo brutalnije u naturalizmu, jer raskalašene 60-e su razbile cenzuru u prikazu, više-manje – svega na ekranu. Nije čudo da je Carter bio uzor kasnijim gangsterskim filmovima tipa Crni petak za gangstere, za opus Guy Ritchieja ili nezaobilaznog Tarantina. Film Limey Stevena Soderbergha je direktna posveta Carteru, a remake sa Stalloneom, ipak ne treba spominjati u ovakvim tekstovima (sorry Sly, you suck sometimes :-)).
Uloga Jacka Cartera je svojevrsni duh Michaela Cainea. Naime, Caine je odrastao na opasnim i nasilnim ulicama londonskih predgrađa te se stoga (poput fiktivnog Cartera) morao boriti za svoj opstanak. Ne znamo što bi se dogodilo s Caineom, da je ostao Carter u svojoj mladosti. Međutim, jasno je kako bi ostali uskraćeni za jednu vrhunsku filmsku karijeru. Kakav je Carter i tko je on zapravo? Jack Carter je pripadnik londonskog podzemlja, a u samom uvodu vidimo što gangsterski underground predstavlja, barem dok su svi u dokolici: opijati, skupe djevojke lakog morala & porno (snuff) filmovi. Carterov brat je umro u sumnjivim okolnostima i on se vraća u rodni grad Newcastle na sjeveroistoku Engleske…Grad koji očito prezire, jer je u svom poslu i hijerarhiji, prestigao većinu iz (tada) provincijskog i industrijskog Newcastela. Cilj je istražiti što se točno dogodilo:
The only reason I came to this crap house (misleći na cijeli grad/zavičaj) is to find who did it (who killed Frank?)…i ne odlazim dok to ne otkrijem!
Foto: Screenshot
Odlična špica filma s jazz skladbom Roya Budda („Carter takes a train“) nas hipnotizira kontrabasom i udaraljkama (kao neki Lalo Schifrin sound of music, a i to je povezano s Prljavim Harryjem), dok vlak prolazi kroz industrijski krajolik, raznih (nuklearnih) postrojenja, tvornica, dimnjaka i željeznice. Za vrijeme vožnje vlakom glavni junak čita Farewell, my darling (Raymonda Chandlera, a u ekranizaciji tog djela, legendarni Robert Mitchum je bio Phillip Marlowe)…Već su te vizure okoliša opozicija, kojom se naglašava razlika uglađenog swinging Londona, tj. njegovih blještavih ulica i klubova (kao u filmu Last night in Soho). London je i centar financijske moći, tj. velegrad, a industrijski Newcastle je ona druga strana – siromašnija te neuglednija (za neke – manje vrijedna) provincija. London – Newcastle = Zagreb – Sisak i sl. Dva svijeta (ne nužno jako udaljena) različita. Carter je jednom pobjegao iz potonjeg, ali sad se vraća…Bome, Jack se vraća kući…sa stilom i potisnutim bijesom.
Redatelj Hodges na trenutke snima potpuno dokumentarnim stilom. Polusvijet u pubu, gradska parada, noćni klubovi, tombole – sve je snimljeno prirodno. Gužva, znoj, ništa filmično (u smislu spektakla), a opet majstorski ukomponirano. Caineov Jack Carter (ime je dosta obično, zar ne? Kao John Smith ili Jack Reacher, a možda i kao Matija Horvat i sl.) je vrhunska uloga pojedinca, kojem na čelu piše – I don’t give a fuck! Hladan (ne samo u smislu cool-a, ali je i cool) u smislu emocija. Tadašnjim filmskim puritancima, kod Carterovih postupaka, nije odgovarao njegov nedostatak kajanja. On doista ne pokazuje tugu, niti zbog gubitka brata (to je pogonsko gorivo, ali ne na površini), niti kad tijekom filma nastradaju praktički svi s kojima je bio u kontaktu…Bilo samo kroz priču i neobavezno druženje…bilo kroz virtuozne likvidacije onih koji su mu stali na put – Carter je vješti štemer, bez osjećaja za patnju ili krivnju, udarač do kraja…i potpuno (politički) nekorektan. To što ne osjeća krivnju ga čini snažnijim, jer ne gubi vrijeme na konstantna promišljanja, koja crpe energiju. Realno, on je i sam negativac, jer je dio zločinačke mafijaške organizacije. Netko će reći i da Carter nije samo antijunak, već i samo čudovište. Ali i za takvog nemilosrdnog (čudovišnog) gada i stvarnog kriminalca, publika može (i mora) navijati, jer Caineova performansa je vrhunska. On udara, ali iznenadno i ne previše. On puca, ali ne automatski (obiteljska dvocijevka je i sama jedan od glumaca filma, a ne samo kao usputni rekvizit). On je lovac, ali sa kontrolom. Da su mu sve rekli na početku, možda i ne bi ubijao. Ali svi šute i pretvaraju se. Ovdje dolazimo do još jedne karakteristike Hodgesovog filma i Caineovog lika. Naime, Carter je, kao pripadnik krimi miljea, zapravo inverzija policijskog detektiva. Međutim, whodunit elementi filma, ustupaju pred karizmom nevjerojatnog pojedinca. Naime, svima koje susretne, Carter stalno postavlja (ista) pitanja te iako djeluje u trenutku, prilično je proračunat. Sve gleda u oči, dok sipa epitete iz rukava:
You know, I’d almost forgotten what your eyes looked like. Still the same. Pissholes in the snow, kaže negativcu.
S druge strane, tipu koji mu je prvotno pomagao u istraživanju, a kada isti bude pretučen od mafijaške bande, hladno dobaci:
Evo ti malo love, upiši se na tečaj karatea (pa ćeš se onda znati obraniti, op.a.), tj. kao da mu ironično kaže – vježbaj pi*** ti ma******
Elegantno mafijaško odijelo (koje ponekad čini čovjeka), zalizana (tada gusta) kovrčava frizura, kaput po potrebi i neizostavna lovačka dvocijevka (ako treba i pumperica, nož, pištolj) – to su sve prateći rekviziti ili ukrasi. Naravno, najbitnije obilježje je da je hladnokrvan prije svega, ali ne zato što želi nauditi, već zato što su svi povezani. Cijeli rodni grad je umiješan i skriva se tajna. A taj Newcastle, u svom industrijskim vizurama, je blizak nekim skečevima Monty Pythona ili omotu albuma Animals od Pink Floyda (tj. nešto kao vizure grada u Stalkeru by Tarkovsky . Grad je predstavljen djelomično kao moderni raw-bau bauhaus te pomiješan s industrijskim vizurama dimnjaka, dokova, luke, praznih ulica, kao i doista ružnih, prljavih i hladnih plaža Sjevernog mora.
Od prve scene u pubu, kada umišljeno kaže –
Pijem pivo iz tanke čaše!
Vidljiv je Carterov prijezir prema korijenima i to pogledom svima daje do znanja. Hodges sve to odlično prikazuje, kao i zabave s nadrogiranim ženama, dok mafijaši kartaju i gotovo dokumentaristički čavrljaju. Međutim svi, ali baš svi eskiviraju odgovore. Možda bi i Carter htio eskivirati iz Newcastlea. Naime, planirao je s curom u Južnu Ameriku (želio je otputovati, kao što su to kasnije htjeli i svi likovi iz filmova Michaela Manna) te čak i poziva nećakinju (tj. je li mu to nećakinja?) sa sobom. Međutim, i ta djevojka ima tajnu. Zapravo, niti jedna od žena, s kojima je Carter u bliskom kontaktu, nije čedna (manjina je možda prisiljena na nemoral). Iako se radi o zavodljivim figurama i mačkama, niti jedna od njih nije klasični girlfriend material. Naravno, ne treba izigravati puritance, kao da smo publika iz prve polovice 20. stoljeća, jer upravo to razbijanje i ukidanje (auto)cenzure i svojevrsnu seks revoluciju, prikazuje redatelj Hodges. Nitko nije nevin, a mizoginija je ionako (svuda) oko nas:
Kakav je bio moj brat?, pita Carter jednu nesretnicu. Bio je pristojan momak. Bolji od većine…ali ipak, samo jedan od (mojih) momaka…ne mogu si pomoći. Takva sam kakva sam…Dakle, još davnih dana je razbijena bilo kakva lažna politička korektnost o ženskoj čistoći i/ili odnos prema spolu, rodu i sl.
Carter nema problem s ženama – one vole cool pristup, bez filozofije. Nekadašnja švedska blondie ljepotica & Bond djevojka Britt Ekland (inače i jedna od žena legendarnog Petera Sellersa, koji ju je samo šarmom i mogao osvojiti, dobro možda…i novcem ili popularnošću…) odmah pristaje na telefonski seks, kojeg inicira Carter (kao, budimo realni, samo jedan od njezinih momaka):
Nosiš li ono fino svileno crno rublje…skini grudnjak,
dok ona uživa i stenje u samozadovoljstvu, a glavni mafijaš u Londonu (njezin prvi momak) slučajno ulijeće u sobu s pitanjem –
Imaš li grčeve? – Ne, malo sam vježbala, dok razgovaram s prijateljicom na telefon.
Foto: Screenshot
Međutim, za vrijeme telefonskog seksa, Carter je u sobi s vlasnicom pansiona u kojem je odsjeo. Ona sve sluša. Ovaj krevet je sigurno vidio akciju, bez ikakvih kompleksa u zbližavanju s ženama, kao iz topa ispali Carter, dok ona prevrće očima, a zapravo otkriva kako ga želi. Ali, kad nije u krevetu s ženama, svi na ulici žele da se on vrati u London, a tek je stigao. Istraga po gradu ga sve više odvodi u to zavičajno podzemlje, starih i poznatih lica, ali ako dođe do konfrontacije, Carter sigurno neće uzmaknuti. Niti gol neće uzmaknuti, kada na cool način isprati posjetitelje, koji su ga zatekli u spavaćoj sobi, in flagranti, a njegova dvocijevka je pri tom (uz čarape), jedino odijelo koje je tada nosio. Vidjevši golog muškarca na ulici, susjeda dobije napad vrtoglavice. Jack Carter – gol, naoružan i sa puno pitanja, koje traže odgovore. I kad treba prijevoz, kao deus ex machina sa kabrioletom, dolazi ljubavnica svih u gradu – Glenda (također seksepilna glumica Geraldine Moffat). Carter se nekad i zabuni, pogotovo, kad ga namjerno navedu na krivi trag, ali ionako je sve povezano.
Ne volim kad mi noću netko upadne u kuću. Reci mi tko te kvragu poslao?, iznenađen je lokalni poduzetnik Brumby, koji je u sukobu s drugim lokalnim poduzetnikom Kinnearom.
Velik si čovjek, ali si u lošoj formi. Kod mene je ovo (tuča i udaranje, op.a.) full time job. Now behave yourself,
…smiruje smotanog lika, kao da je pas ili niža vrsta, jer je samouvjeren u sebe. A poslije slijedi još jedan brzi udarac i šamar. Ništa too much, sve po mjeri, a žestoko…kao kratko alkoholno piće – žestica, to je Carter. I to je redatelj Hodges. Sve je obojano realizmom, naturalizmom efektnog nasilja i minimalizmom. Dakle, bez ikakve pompe, a opet dovoljno spektakularno za publiku, jer nitko i ništa – ne može slomiti Cartera. Prvu emociju (tuge i bijesa) zapravo vidimo, nakon što je pogledao snuff film u Glendinom stanu (naravno, nakon što su se konzumirali, pa se ona poslije ide okupati) u kojem je vidio poznatu djevojku (a i na samom početku je vidljivo da nije uživao u pornografiji). I one night stand ljubavnicu će malo udarati u potrazi za odgovorima. A ako ona i bude kolateralna žrtva – who gives a fuck (naime, zavodljiva Glenda završi u prtljažniku automobila, koji je slijedom događaja i zbog drugih kriminalaca potonuo u luci)…Zar to nije Ritchie, Tarantino & co?…a puno prije navedenih redatelja i bez humorne pretenzije, jer ovdje je sve hladno poput obala Sjevernog mora. Carteru ne smeta ništa u njegovoj hladnoći – on samo želi osvetiti ubijenog brata, iako sve više tone u dubinu ostalih kaznenih djela – u porno industriju.
Što bi ti napravio da ti je kćer bila u takvom filmu…bogati klinci se ne trebaju bojati toga, zar ne…Djevojke kao Doreen, one nemaju izbora, to su posljednje riječi upućene debelom poduzetniku Brumbyju, koji možda nije direktno kriv za bratovu nesreću, ali je odgovoran za porno filmove pa će završiti, kao žrtva gravitacije (i kasnije su se u filmovima kopirale takve scene padova s visokih zgrada).
U porno industriji, koja očito kola podzemljem cijele države, poput vulkanske lave, alfa i omega je ljigavi i isto hladnokrvni – cappo di tutti cappi – Cyril Kinnear (John Osborne), kod kojeg će publika dobiti epilog uhićenja, jer mu je Carter smjestio. Nažalost, on je isto smjestio Carteru, kada je napravio tzv. contract kill, tj. ucijenio je Carterovu glavu. Ne u smislu dead or alive, jer samo jedna opcija je bila u planu. Sukob dva mafijaška klana, pod krinkom privatnog poduzetništva, snuff filmovi i ostale grozote, pomiješane s industrijskim vizurama hladnog i vjetrovitog grada te perpetuirano (efektivno) nasilje (bacanje debeljka s desetog kata, ubadanje nožem smotanog lika, koji nije kriv, ali je sve znao i nije ništa učinio, drogiranje žene i još jedno bacanje tijela, jurnjava automobilom, pucnjava u luci i sl.) daju odličnu akcijsku kombinaciju. Usamljeni čovjek u potrazi za odgovorima (koliko god bio nesimpatičan u osobnoj hladnoći ili aroganciji), postaje jedan od onih za koje navijamo. Na početku obračuna u luci, Carter kaže napadačima –
Are you comming in, or are you gonna piss about it all day…u smislu, ajmo više – napadnite me – nemam puno vremena za ova sra***…
Gotov si, uzvrati antipatični pripadnik bande, jedan od poznanika iz mladosti…
Ne, dok nisam umro!, kaže Carter i ne laže.
Najslađe se smije, tko se zadnji smije pa tek na samom kraju prvi put vidimo Carterov (o)smijeh, koji je, ipak više – ironičan/ciničan/fingiran…Svi smo mislili da je gotovo, kad je riješio i posljednjeg ljigavca, a policija je izvršila raciju na ladanjskom imanju lokalnog biznismena i mafijaškog kuma. Sa dvocijevkom na ramenu, koju je bio spreman baciti (kao da stavlja kopačke na klin), nakon uspješnog lova, u kojem je devastirao i likvidirao sve koji su to zaslužili, kao da započinje novi život. Ali, europski film nam, još jednom, nije dao onaj hollywood-ski završetak, jer (po tko zna koji put) na strateškoj poziciji je plaćeni ubojica, tajanstveni snajperist, koji je uhvatio svoju metu. Motiv snajperista na kraju filma se vidio i u (zaboravljenom) filmu The Domino Principle (Gene Hackman i Candice Bergen, 1977.), također u legendarnom Profesionalcu (Jean – Paul Belmondo) ili u Man on fire (Denzel Washington). Neke stvari su uvijek iznad i izvan naše kontrole. Možda smo označeni za smrt, a da toga nismo niti svjesni. Ružne plaže i hladne obale Sjevernog mora, su adekvatni i potpuno realni završetak. I kad leži nepomično na plaži, čak i sa metkom u čelu – opasan je te i dalje traži pravdu. Odolijeva valovima i hladnoći uz pamtljivi jazz soundtrack. Možda ga ipak nisu sredili?…
Naime, sir Michael Caine je i dalje (2022.) živ i (nadamo se) zdrav. Uz Jacka Nicholsona, Caine je i jedini živući glumac (Paul Newman i Laurence Olivier više nisu s nama) nominiran za Oscara u pet desetljeća zaredom, dakle od 1960-ih do 2000-ih (a osvojio je dva Oscara za sporedne uloge u mekšim filmovima – Hannah i njezine sestre te Kućna pravila). Nekad je više bio nemilosrdni gad i hladnokrvni ubojica, a pola stoljeća kasnije postao je dobroćudni starac u mentorskim ulogama 21. stoljeća (Vitez tame, Prestiž, Inception, Interstellar i dr.). Kako god bilo, uvijek smo navijali za njega. Apropos gangsterskog žanra, Uhvatite/Sredite Cartera je i dan danas – vrhunski film sa legendarnom ulogom. Tko misli drukčije, bolje neka se skloni – da ga Carter ne bi sredio!
P.S. Zadnjih dana se filmofili natječu u izboru – koji bi filmski (akcijski) junak mogao ubiti staljinističkog Hitlera, odnosno diktatora iz Kremlja(?). Spominju se James Bond, Ethan Hunt (Steven Segal više nije otporan na metke, već je (ne)otporan na diktatore), Rambo, Terminator, Pravednik, Jasno Bourne i dr. Upravo nam danas, više nego ikada, treba neki hladnokrvni ubojica za kojeg navijamo. Netko tko se ne boji, netko odlučan, netko tko će bez emocija reći – You talkin’ to me – netko kao Jack Carter…jer metak može spriječiti daljnje patnje milijuna ljudi. Znate i sami – metak uvijek govori istinu.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori