Naslovnica Akcija PROFESIONALAC – posljednji europski akcijski junak

PROFESIONALAC – posljednji europski akcijski junak

346
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: George Lautner

GLAVNE ULOGE: Jean-Paul Belmondo, Jean Desailly, Cyrielle Clair, Jean-Louis Richard

TRAJANJE: 108 minuta

NAZIV ORIGINALA: Le Professionnel

GODINA PROIZVODNJE: 1981

 

Chi Mai (Ennio Morricone) = 40 godina filma Le Professionnel (Profesionalac, 1981.) i hommage akcijskom Belmondu

 „Maknite zastore, upalite svjetlo…i umrite, gospodine predsjedniče“ (Joss Beaumont)

Klasična skladba Ennia Morricconea – Chi Mai – je kamen temeljac francuskog akcijskog krimića Le Professionnel. Skladba koja se našla u mnogim reklamama, kao i nekim filmovima i serijama, ali posebno je povezana uz ovaj film. Njezina univerzalnost daje mogućnost da je mogla biti napravljena za špageti western, za akcijski film, ili za dramu. Njezin mol tonalitet i ljestvica donosi onu neizbježnu tugu i potencijalnu tamu. I neka Vas humorni prizvuk solidnih dijaloga i pamtljivih one liner rečenica u filmu, ne zavara – ovo nije zabavni rollercoaster s happy endom, kakav bi se našao u kino ili video ponudi iz SAD-a, pogotovo tih, 1980-ih godina. Ovo je prije svega – europski film

Redatelj Georges Lautner je snimio nekoliko filmova s legendarnim Jean Paul Belmondom. Na neki način od Belmonda je napravio akcijskog junaka (zajedno sa redateljem Henri Verneuilom). Naime, Belmondo se proslavio s Goddardom (Do posljednjeg daha), slijedile su humorne pustolovine tipa Čovjek iz Ria; nadalje glumio je s Catherine Denevue, pod dirigentskom palicom Truffauta; također i sa ljepoticama tipa Jacqueline Bisset ili Raquel Welch: Dijelio je ekran i sa Delonom te nastupao u raznim parodijama i sl. Uzeti oružje u nekom krimiću (Vikend u Dunkirku je bio i solidna ratna drama, a pamtimo ga i u solidnoj avanturi u filmu Pohlepa na suncu) mu nije bilo strano, ali prvenstveno je bio dramski glumac te mamac za komedije (sjetimo se i humorne pljačke banke u filmu Hold up sa Kim Catrall u mlađim danima/Quick change je bio remake sa Bill Murryjem, Jason Robardsom, Randy Quaidom i Geenom Davis). Međutim, krajem 70-ih, početkom 80-ih je postao neka vrsta europskog predstavnika u akcijskom filmu. Već u veteranskim godinama (bližio se pedesetoj) bio je svojevrsni europski pandan ili pretendent Charlesu Bronsonu i sličnim junacima. Iako ne previsok (šifra: Tom Cruise, Tom Hardy, Mel Gibson, Jason Statham), bio je magnet za žene i prilično dobar akcijski junak za tadašnje produkcije i standarde. Redatelji su ga često snimali u potkošulji ili do pasa skinutog pa se pamti i njegov mišićavi torzo te činjenica da je vježbao (npr. film Les Vultures, kao francuski legionar sa Rockyjevskim bicepsima, u francuskom odgovoru na hollywood-ske Kelly’s Heroes/Zlato za odvažne). Stvarni život je živio baš kao i filmski, u mnogim avanturama sa super zgodnim ženama. Jedno vrijeme mu je partnerica bila prva bond djevojka, glumica Ursula Anderss, a živio je i s talijanskom glumicom Laurom Antonelli, a kasnije i sa top modelima, više desetljeća mlađim od njega. Jednom riječju, bio je facathe man. A i snimao je takve filmove – za face. Kao klinci, možda ste i vi pratili njegove filmove. Osobno ga pamtim i u policijskom akcijskom krimiću Marginalac. Duhoviti šarm prema ženama, politički nekorektan i nemilosrdni buldog prema negativcima. Nije smetalo što praktički nikada nije govorio engleskim jezikom, odnosno što mu je izostanak pravog hollywoodskog filma, kao ponosnom Francuzu, bio i trademark. Prije će se pakao smrznuti ili bogataš ući u kraljevstvo nebesko, nego što će Francuz namjerno govoriti engleski. Međutim, ništa tu nije smetalo. Bez obzira na francuski jezik, bilo je nešto američko u njemu, tijekom te akcijske faze, a opet dovoljno – europsko

Film Profesionalac ima onaj antologijski kino – poster. Animirani Belmondo, na crvenoj podlozi, s kožnjakom i plavom košuljom te eastwoodovskim Magnum u ruci, koji je u prvom planu i kao da govori svima – moj je veći od tvog. Također, čak bi i plakat s nacrtanom snajperskom metom ili s Belmondom na nišanu nepoznatog ubojice (šifra: Get Carter), mogao ispričati cijelu priču. Naime, slika uvijek govori ili vrijedi tisuću riječi pa se i po plakatima znalo što je na repertoaru. Iako se kod Profesionalca, uvjetno rečeno, radi o filmu za zabavu, u isto vrijeme postoji i univerzalna kritika francuske politike. Ovaj put u pitanju su bivše afričke kolonije. Iz povijesti znamo kako su one manje pristojne i nesvrstane socijalističke diktature (kao s ljudskim licem) često podržavale totalne kriminalne režime: u Africi, Indokini, na Bliskom Istoku i sl. Komunjare, pa i one domoljubne su uvijek griješili. Možete li zamisliti da je potpuni bolesnik i potencijalni kanibal(?), Idi Dada Amin (Posljednji škotski kralj), nekada bio uvaženi međunarodni faktor. Teško je to zamisliti, zar ne? A čekaj malo…možda i nije.…You get what I mean! Pa istim, grešnim putem su često išle i uređene europske demokracije. Podržavale su diktatore i bolesnike u realnoj politici i tu ide i kritika u Belmondovom filmu. Dijalog na samom kraju Profesionalca, između Belmonda i diktatorskog predsjednika (fiktivne afričke države) N’Jale, nam dočarava redateljsku kritiku loše vanjske politike. Naime, predsjednik N’Jala se pokušava uhvatiti za slamku spasa i odugovlači, jer ispred sebe ima upereni pištolj, kojim Belmondo pokazuje svoju (spolnu) nadmoć alfa mužjaka. Diktator N’Jala otprilike kaže:

Trebala su Vam stoljeća da uspostavite neku vrstu demokracije. Tri revolucije i pet republika…a od mene tražite da to učinim u jednom danu.

Foto: Screenshot

Belmondu nije bilo do filozofsko – politoloških rasprava, on je to riješio onako kako svi volimo (na bronsonovsko – eastwoodski način), ali, kao što je rečeno, film vješto balansira između humornih one linera, akcijskih scena i malo mračnijeg (realnog) tona tajnih službi, visoke politike, nemorala, nepoštenja i nedostatka časti. Redatelj Lautner je u filmu prikazao tadašnji politički trenutak. Naime, bivši konzervativni predsjednik Valéry Giscard d’Estaing je tijesno izgubio izbore 1981., od socijalista Mitteranda (poznatog prema katastrofalnoj politici i na ovim prostorima). I taj Giscard d’Estaing je volio diktatore i zelene (krvave) dijamante. Lik je davao podršku, još jednom u nizu bolesnika/kanibala/ili barem – ubojici žena i djece, samoproglašenom caru(!!) srednjo-afričke republike – Bokassi I. U jednom trenutku su Francuzi oportuno shvatili kako nije dobro podržavati te spodobe pa su – povukli podršku. Dakle, danas podrže brutalni režim, sutra ga žele svrgnuti i obratno. I upravo u toj igri prijestolja te trenutne političke podobnosti i eksploatacije resursa (šifra: Tri kondorova dana), kreće priča iz legendarnog filma Profesionalac. Josselin Joss Beaumont (Belmondo) je agent francuske tajne službe, čiji je zadatak atentat na još jednog u nizu (fiktivnih, ali prema stvarnim uzorima) afričkih „pukovničkih“ predsjednika-diktatora (šifra: subjektivno solidni Gunman sa Sean Pennom i Bardemom). Međutim, visoka politika se odjednom promijeni za 180 stupnjeva, možda zbog smjene ministara, možda zbog neke afere…nije ni važno. Sada Belmondov lik, Joss, budući su ga se odrekli, postaje meta te ga hvataju i sude u montiranom procesu. Kaznu zatvora (šifra: Leptir) služi na nekom afričkom golom otoku, pod torturom.

 

Kao pravi akcijski junak bježi i uništava vod Afrikanaca, kao da je Chuck Norris. U dijalogu s kolegom bjeguncem/zatvorenikom vidimo Joss-ovu sudbinu:

Joss: (tješi bjegunca na samrti): Bojiš li se? 

Bjegunac: Ne. 

Joss: Ja bi se bojao (na tvom mjestu, pred smrt)…

Bjegunac. To je zato što ćeš ti završiti u paklu.

Nadamo se da Belmondov lik nije završio u paklu, već da su tamo otišli oni koji su ga se besplatno odrekli. Novi ministar (na sastanku, gdje se prema kasnijem receptu iz Bourena, radi plan za terminiranje odbjeglog agenta Beaumonta) kaže: 

Prodali ste ga?

…Ne…dali smo ga besplatno, zbog državnih razloga, odgovore mu drugi. 

Joss se vraća u Francusku sa samo jednom misijom: razje*** sve koji su mu priuštili dvije godine robije – mrzim ih i želim da plate za to (više ne razmišlja o časti u poslu). 

I don’t give a fuck about your war… or your president, rekao bi Snake Plissken

….istim smjerom ide i macho Joss. Na sastanku tajne službe i političara je evidentno kako se svi boje Jossa – Sve smo ga naučili…bit će ga teško zaustaviti. Merde! Sadistički inspektor Rosen ima svoje metode pa u zanimljivoj (provokativnoj) sceni dolazi u stan Jossove žene (ne brinite, ima on i ljubavnicu, jer ovdje Belmondo, glumi i svoj život) sa brutalnom narednicom, koja prijeti silovanjem, radi dobivanja informacija (dakle žena kreće silovati drugu ženu – Tarantino, pojedi se, di si bijo ’81 ), ali vitez Joss se skriva svima pred nosom i to eastwood-ovski rješava (i Clint je udarao žene, zar ne?, samo je Belmondo malo profinjeniji, jer eto…na francuski način…). Odmetnuti tajni agent Joss je prethodnik Jasona Bournea i u svojim vještinama te telefonskim pozivima, u kojem obećava sadističkom Rosenu: 

Uvijek ću biti korak iza tebe (što ujedno znači i da će biti korak ispred svih). 

Razmjene udaraca prema ljigavom policajcu, dok jede kroasan te isti umače u protivnikovu kavu i šaljivi one liner-i prethode Schwarzeneggeru, Stalloneu, Gibsonu, Stathamu, John Wicku, i svim modernim akcijskim junacima:

Nisam ju htio udariti (Jossovu ženu), ali me Rosen natjerao, kaže policajac.

Ni ja tebe nisam htio udariti – moja žena me natjerala, 

vrhunski je return servisa, kojeg se ne bi posramio ni Bruce Willis (šifra: Die hard, Prljavi igraju prljavo). I nakon još malo bum – tras – udaraca, Kroasan će platiti mon ami…Ili ulazak u hotelsku sobu (gdje će čekati escort damu, koja će naravno pasti njega), kada se predstavi talijanskom ljubavniku sa direktom u glavu:

Joss Beaumont – espionnage et châtaigne (špijuniranje i udaranje/razbijanje/ass-kicking).  Belmondo – legenda. 

 

Foto: Screenshot

Kao što je rečeno, šarmerske humorne scene su isprekidane ozbiljnim tonom i lošim predosjećajem o sudbini. Baš kao Jason Bourne u sukobu s obavještajnim podzemljem ili kao Robert Redford u Tri kondorova dana, Joss je u teškoj situaciji pa postaje i zviždač. On na osobnu audijenciju pozove novinare i tv ekipu, samo kako ga ne bi ubili na mjestu i kako bi bourneovski pobjegao. Jurnjava automobilom (Fiat) ulicama Pariza sa vizurom Eiffelovog tornja, u solidnim akcijskim scenama, doista i prethodi Jasonu Bourneu. Realno, budžet filma nije bio velik (da je bio veći, radilo bi se o boljem ili barem surovijem filmu od bilo kojeg Jamesa Bonda tog vremena!), ali redatelj i glavni glumac su to vratili s kamatama te se radilo o velikom kino hitu. Kada promatramo današnji brexit i činjenicu da UK bježi od Europe (jer tako je narod odlučio), a da druga europska kinematografija (osim francuske) nije toliko davala akcent na akciju (zaboravimo Bud Spencera i Terrenca Hilla, neke špageti junake i sl. te) prihvatimo tu vrstu (njihove, sebične britanske) perspektive. Oduzmimo im Seana Conneryja (ok, on je bio ponosni Škot), Michaela Cainea (šifra: Get Carter, vrhunski film i uloga nemilosrdnog gada za kojeg navijamo, a i Belmondova frizura je u stilu tadašnjeg Cainea), Rogera Moorea ili Richarda Burtona (koji je imao par akcijsko – ratnih uloga)…Oduzmimo im sve njihove britanske akcijske junake…Oduzmomo i Europljane na privremenom radu u Hollywoodu…I što nam ostaje? Jasno kao dan. Uvjetno rečeno, u nekom širem smislu, ostao nam je posljednji (čisti, autohtoni) europski akcijski junak – Jean Paul fuckin’ Belmondo.

Jednostavno, publika se vezala uz ovakvog antijunaka, a cijeli film nas konstantno prati tužni i pamtljivi evergreen Chi-mai. Recept koji pali. I kad se nađe iza leđa sadističkom Rosenu, baš kao što je i obećao, opet zasvira Chi Mai te smo svjedoci klasičnog dvoboja (koji prekida dostavljač cvijeća) na divljem zapadu. To je sveprisutni majstor Morricone, ovaj put bez Sergia Leonea, ali uz vrhunski rezultat. Bye-bye Rosen. Završetak filma ulazi u antologiju sedme umjetnosti. Bourenovsko – bronsonovsko – eastwoodovski ulazak u ladanjski dvorac. Fontana, travnjak i park u engleskom stilu, barokna građevina i polu-oblačno vrijeme. Na strateškim mjestima su (uvijek) njihovi ljudi. Osveta diktatoru predsjedniku uz još jedan antologijski dijalog:

Kako Vam mogu pomoći, zapovjedniče Beaumont, upita afrički diktator…

Maknite zastore, upalite svjetlo…i umrite, gospodine predsjedniče (prilično moćan odgovor negativcu)

I nakon što je ubio sadista u vlastitim redovima, nakon što je premlatio sve koji su mu došli pred ruku, nakon što je sa scene nestao još jedan u nizu svjetskih diktatora, – svi, ali doslovno svi navijaju za Jossa – jednostavno, čovjek je zabio sve golove, zadao sve udarce, ali…uvijek postoje birokratski njonjavi smradovi, koje redatelj parodira na samom završetku. Naime, mora se donijeti konačna odluka – što će biti sa Jossom. Nakon telefonske konferencije, novi ministar ne zna što bi (znate, ne znamo, postoji kriminalni, ali i politički aspekt, klasični govor političara, čak i kad nema kamera), načelnik tajne službe je pred ostavkom, sve je birokratski nejasno. U ponosnom hodu prema helikopteru, Joss je spreman na sve (Rosen je mrtav, N’jala je mrtav, sada odlučuju o meni) i svaka žena bi pala pred njim, ali on gentleman-ski odbija. Njonjavi ministar ipak kaže kako je meta izašla u javnost i da ga se mora zaustaviti. Snajpererist s automatskom puškom (lik kojeg je više puta izudarao u filmu), svojom pojavom, kao da prethodi završetku filma Man on fire (a njega ste već pročitali na Vašem omiljenom filmskom portalu; Scott i Denzel su i nesvjesno odali počast Belmondu) ili kao da daje posvetu legendarnom Get Carter…Umjesto modernijeg gladijatorskog soundtracka Lise Gerard i dalje nas prati retro Morricone, majstor zvonke radosti, čak i kad su skladbe tužne. 

…I ne, niste ga ubili, vi – kurvini sinovi, jer…Jean Paul Belmondo živi vječno, jači i od sudbine. Sa šarmerskim smješkom na licu…FIN. 

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Prethodni članakNAJAVA: CRVENA TJERALICA (Red Notice)
Sljedeći članakHBO MAX USKORO U EUROPI !!!
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime