SOYLENT GREEN: Crveni alarm za svijet (Bon apettit dal’ sad si sit)

REDATELJ: Richard Fleischer

GLAVNE ULOGE: Charlton Heston, Edward G. Robinson, Joseph Cotten, Leigh Taylor- Young

TRAJANJE: 97 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1973

 

You tell everybody. Listen to me, Hatcher. You’ve gotta tell them! Soylent Green is people! We’ve gotta stop them somehow!“ (detektiv Thorne)

 

Jeste li ručali, odnosno večerali (doručak ste vjerojatno zanemarili)? Je li jelo bilo ukusno? Jesu li Vaši trbusi puni, a probava Vas ne zeza? Kakve su Vaše prehrambene navike? Što točno jedete te čitate li deklaracije na proizvodima? Nadalje, razvrstavate li možda otpad? Kakav je Vaš odnos prema ekologiji? Ispuštate li previše CO2, a Vaše krave – ispuštaju li previše metana? Možda zbog proklete vrućine i ne možete previše jesti, a to i nije nužno loše (Hrvati su navodno jedna od najdebljih nacija na svijetu pa se ne treba rugati debelim Amerikancima, jer i mi smo ponekad full of shit). Naime, sva ova pitanja si slobodno možete postaviti prije jela, tj. prije čitanja ove recenzije, jer slijedi još jedan od pamtljivih – vazdazelenih – filmova iz distopijskog SF žanra 1970-ih, a to je legendarni – Soylent Green (Zeleni Soylent, a kojeg su distributeri prevodili i kao Zeleno Sunce). Naravno, radi se o (još) jednom od onih filmova, koji su u početku primljeni prilično mlako, da bi s vremenom stekli kultni status. Danas je ovaj naslov obvezna lektira za filmofile. To što svi konstantno prepričavaju plot twist i što već svi znamo reciklirani završetak filma (koji nas zaokuplja, kao npr. filmovi M. Night Shyamalana, koji nas doduše i živcira, jer taj Indijanac je jednostavno, previše u svom filmu) ne predstavlja poseban spoiler, jer dio zelenog soylent-a je očito postao i integralni dio našeg (pri)mozga. Kao potpuno sjećanje, koje nas svako malo podsjeća tko smo, što činimo (Zemlji i drugima) i kamo idemo. Naravno, scenarij (kojeg sami pišemo) nije najoptimističniji, iako ne treba nužno prihvaćati apologete, koji izlaze na ulice s transparentima o Armagedonu. Uz znanstveno utemeljene činjenice, potrebna je mjera i zdravi razum. Znam, težak je to zadatak za narodne mase. Puno teži od čitanja nekog teksta, na zaslonu pametnog telefona.

Redatelj Richard Fleischer nije režirao filmove velike umjetničke vrijednosti. Međutim, zašto bi glumili umišljenu film(ofilsk)u elitu, koja samo komentira Bergmana, Kubricka, Tarakovskog, Kurosawu i dr. Naime, Fleischer je bio solidni žanrovski zanatlija, koji nam je podario (zabavne) naslove A i B produkcije, koje prepoznaju, čak i oni, koji su manje upoznati sa sedmom umjetnosti. Vikinzi (Kirk Douglas, Tony Curtis i Janet Leigh), 20 000 milja pod morem (ponovo Kirk Douglas, prema romanu Julesa Vernea), , Baraba (Anthony Quinn), Fantastično putovanje (seks – simbol Raquel Welch), Dr. Doolitle (Rex Harrison), Bostonski davitelj (opet Curtis), Mr. Mayestick (legendarni Charles fuckin’ Bronson), Mandingo (James Mason), Kraljević & prosjak (prema romanu Marka Twaina), Amityville 3D, Conan razarač i Crvena Sonja (naš austrijsko – kalifornijski snagatorski prijatelj Arnie) i dr. Redatelj je surađivao s puno poznatih glumačkih imena, u značajnom broju žanrovskih filmova, kroz više desetljeća. Ista stvar je s filmom Soylent Green. Na prvu loptu, film očito nema veliku artističku vrijednost, u vizualnom ili nekom dr., uskom, filmskom smislu. Međutim, ovdje nije bitna redateljska filmska tehnika, kojom se razvija radnja. Bitna je konačna premisa – ideja. Naime, cijeli film trebamo gledati kao metaforu i ta društvena komponenta je ono što prevladava. Ovo je socijalno angažirani film – film s porukom. Kao neki (punk) rock band s onom pamtljivom pjesmom o pravdi. Soylent Green je kao The Clash ili Bad Religion – tri žestoka akorda i jedna istina. Doduše, Soylent Green je i kao hard rock pjesme od Atomskog skloništa (npr. Opet gazi čizma) – opomena za dolazak sumorne budućnosti, a budućnost je – sada. Dakle, u širem smislu, ovaj film definitivno ima filmsku vrijednost. A naravno, pamtimo i glumce. SF distopija u Fleischerovu filmu, prema književnom predlošku Make Room! Make Room! Harry Harrisona je realna sadašnjost (ispričana iz vizure 1970-ih, koja opisuje upravo sadašnji trenutak i 2022.g.!) sa sve prisutnijom pričom o klimatskim promjenama, globalnom zatopljenju, umirućim oceanima, koji i rastu centimetar po centimetar, topljenju polova, sušama, velikim požarima i drugim elementarnim nepogodama (tornado). To je priča o siromaštvu, koje ide uz prenapučenost planete o nedostatku hrane i oskudnim resursima. Efekt staklenika i sparina, koja doslovno isijava iz ekrana, nam donosi još više znoja, čak i za ova sparna i teška vremena. Jesmo li se uznojili samo zbog teške sparine ili je tu pomoglo i neupitno vizionarstvo filma? Doduše, ako smo nas konstantno plaše sa uzvikom – winter is coming – možda i nije loše da se ugrijemo sa Zelenim suncem

Godina: 2022.

Mjesto radnje: New York

Populacija: 40 milijuna ljudi

Ovo je savršeni uvod u bilo koji SF film (70-ih, 80-ih, 90-ih god.) s nekoliko ključnih podataka. Međutim, nema ovdje letećih automobila, kiše ili androidskog oka sa odsjajem vatrenog plamena (naravno Fleischer nije Scott i nema tu umjetničku vibru, jer ovo je siroviji SF film, ali ne u negativnom smislu). Ipak, sve što gledamo nije toliko daleko od distopije i apokalipse Blade Runnera; i u smislu detektivske priče ili u smislu – globalne zagađenosti planeta, koja se opisuje. Charlton Heston (Planet majmuna) je sirovi detektiv u bliskoj budućnosti (udara žene, Crnce, koga god treba), odnosno našoj sadašnjosti te istražuje sumnjivu smrt (ubojstvo) bogatog biznismena Simonsona (glumio ga je tadašnji veteran Joseph Cotten; sjećate se Trećeg čovjeka i Orsona Wellsa), člana uprave Soylent Industries-a. Dakle, megalopolis New York je dodatno prenapučen i ljudi doslovno spavaju na cestama, hodnicima, stubištima. Vlaga na ulicama stvara izmaglicu i ponekad nije jasno što je fatamorgana, a što stvarnost. Pustinja (a ne džungla) na asfaltu sa buldožerima, koji utovaruju ljude (umjesto logora, ipak postoje tvornice, jer Arbeit macht Essen). U odličnom Mad Max-u: Fury road, postoji scena gdje hororsko – groteskni Immortan Joe (sarkastično i teatralno) govori žednom narodu da ne postane ovisan o vodi:

Do not, my friends, become addicted to water. It will take hold of you, and you will resent its absence!

…slično govori i interventna policija (koja nosi football kacige ala Rollerball) s megafona u Soylent Green-u, kada gladnom narodu javlja, kako trenutno nema dovoljno zelenog soylent-a. Nadalje, ovo je svijet gdje ne postoji dovoljno izgrađenih stanova (stanogradnja u krizi, pojačana sa inflacijom i sveprisutna recesija na neki način opisuje i našu 2022.). Ne postoji klasična hrana. Obično voće ili povrće predstavlja zgoditak na lotu. Ono što postoji je industrija prerađene hrane i novi dodatak prehrani, proteinska pločicasoylent green – napravljena od oceanskog planktona(?). Bogata manjina uživa u privilegiji modernih stanova s klima uređajima i pratećim konkubinama. Srednja klasa je sretna, ako ima mali stan i soylent green. A većina spava na ulicama i stoji u redu za bonove, jer bonovi su, za sirotinju, jednako vrijedni kao novac. Što je točno soylent green, tj. koji su sastojci tog dodatka prehrani (zelenim pločicama), osim planktona, nam u početku nije poznato, kao što ne znamo niti točan recept za Vegetu ili Coca – Colu. Bitno je da je to – opijum za mase, kojeg sa tv ekrana, reklamiraju i prodaju nasmiješeni poduzetnici, nogometaši ili političari. 

Foto: Screenshot

Iako se nalazimo u 2022. godini, sve je zapravo blisko Orwell-ovoj 1984., jer na djelu je policijska država (sjetimo se Gilliamovog Brazila) koja štiti privilegiranu manjinu. Građanski (klasni) rat i nemiri su uvijek mogući (svojevrsna oktobarska revolucija ili seljačka buna, koju redatelj nakratko snima, razbijeni izlozi, kaos na ulici). Zanimljivo je kako ne postoji moderna tehnologija (New York je ostao na razini sedamdesetih ili još prije). Državna služba nema računala, pametne telefone, lasere ili moderna oružja. Sve je dotrajalo, a miris znoja (zbog manjka klima uređaja) se osjeti i izvan ekrana. Zapravo ta 2022. ili 1984. nas vraća u vrijeme velike ekonomske krize tridesetih, depresije biblijskih razmjera. Vraćeni smo u vrijeme plodova gnjeva. New York bi se mogao naći i u SAD-u, ali i u SSSR-u – Afrika sa strujom, s tim da je i struja privilegija. Dakle, ne postoje računala, ali, s druge strane, postoje pohlepne korporacije, a u ledenim bogataškim stanovima, prelijepe konkubine igraju video igrice i lade jaja bogatašima. Žene se referiraju kao pokućstvo – namještaj, koji ide uz stan ili vlasnika. Ne postoji emancipacija ili slobodna volja, samo pokornost i poslušnost, koja im niti ne smeta, jer očito nisu svjesne, kako je nekada bilo (sličan motiv sa legendarnim Rollerball-om, Haindmaiden’s tale i dr.). Kako nema računala ili internet tehnologije, postoje osobe – analitičari, koji se nazivaju Book i koji čitaju razne knjige, tj. sve što može poslužiti kao znanje. Sirovi detektiv Thorne (Heston, koji više izgleda kao tvornički radnik sa primjesom Corta Maltesea, a ne kao policajac), tako ima svojeg pomoćnika (njihov odnos, također nije dublje istražen – otac i sin?), ostarjelog Sola Rotha (posljednja uloga Edwarda G. Robinsona, koja u potpunosti korespondira s filmom), intelektualca koji proučava knjige. Postoji i tzv. skup Book-ova, kao gremi(j) mozgova, koji se naziva Supreme Exchange, svojevrsni Vrhovni (ili Ustavni) sud (najpametnijih autoriteta sa židovskim naglaskom). Detektiv Thorne je bliži nižem srednjem staležu pa bez kompleksa, grabi što može, uz devizu – u se, na se, i poda se. Trebamo li ga (o)kriviti za tu vrstu korupcije? U svijetu oskudnosti, u kojem ionako, svatko gleda kako uzeti najbolje za sebe – je li det. Thorne posebni negativac ili samo preživljava? Istraga ubojstva se ometa, ali on želi konačni odgovor. Tu naravno ulazi u off-side, jer istina je voda duboka

Det. Thorn: Who bought you?

Poručnik Hatcher (nadređeni šef): You’re bought as soon as they pay you a salary.

Prilazak privilegiranoj djevojci u sumornoj budućnosti/sadašnjosti je prilično lak posao, jer su i one – lake. Nije potrebno šarmiranje, predigra, kino, šetnja, večera i sl. Doslovno se ulazi u krevet i sve je to po pe-es-u. Det. Thorne se nonšalantno skida i ulazi u postelju, a namještaj imena Shirl (Leigh Taylor – Young, prva supruga Ryana O’Neala, kojeg je srela na snimanju Gradića Daytona…pardon – Gradića Peytona) nema ništa protiv, jer ovo je svijet u kojem se traži sponzorstvo

Kakav je namještaj, pita poručnik Hatcher!

Kao grejp, uzvrati Thorne.

Ali ti nikad nisi vidio grejp?!

A ti nikad nisi vidio nju!* 

(*Da, Leigh Taylor Young, koja poslije ovog filma nije imala većih uloga, je svojevrsna starinska verzija Elizabeth Olsen i sl., po vizuri i oblinama)

Romantična veza se brzo razvija (kratkotrajno uživanje u blagodatima privilegiranih), jer i film je prilično kratak sa manje od sto minuta. Jasno je da će dvoje ljudi ostati na svojim stranama. Početne pozicije se ne mijenjaju. 

There’s nothing I can do for you furniture – I got nothing to give

govori det. Thorne (ali s osjećajem, jer razumije situaciju), iako ona više ne želi da je se naziva namještajem. Snalažljiva je to djevojka. Naravno, kralježnica filma je detektivska istraga, koja će nas dovesti do odgovora, koje nismo željeli (Istinu ne možemo podnijeti, rekao bi pukovnik Jessup u filmu A few good men) pa sve ovo donekle predviđa Scottovog Istrebljivača pa i u onoj odličnoj verziji iz 2049.

Naši otkačeni performeri iz vokalno – instrumentalnog sastava LET 3 su u svojoj Drami pjevali o fantazmagoričnim vizijama iz noćnih mora (Duboko, duboko u utrobi Zemlje…Bijelo janje otrov pije…Djeca vragu rogove bruse…Iz očiju im ljubav sišu ose…U zamišljenom kutu okrugle sobe…Dva dječaka se za nos drže…Jedan drugog balegom hrane…Kašlju i čujno se guše)

Na Sjeveru smrtno je zima,

Na Jugu pingvini jedu ljude

Na Zapadu ljudi ljude,

A Istok se trudi da, kao Zapad bude…

Iako distopijski New York i nije na južnim širinama gdje pingvini jedu ljude, on je definitivno na zapadu (ništa novo). Mjestu koje je oduvijek bolje od Istoka, ali opet i na mjestu, gdje se konstantno širio smrad ustaljenog znoja. Znoja koji kaplje sa lica i stvara lokve na ulicama, jer postoji i deficit pitke vode. Ali smrad nije dolazio samo od znoja, već i od industrijskih ostataka, najgore vrste otpada i činjenice, kojoj bi pozavidio i okorjeli dr. Hannibal Lecter, jedan od najvećih filmskih negativaca svih vremena. Doduše, u svijetu oskudnih resursa, on ne bi našao bocu lijepog chianti-a za srkanje, ali bio bi sretan, kao malo dijete. Baš kao što su bili sretni glavni likovi, dok su kratkotrajno uživali u običnom listu salate, običnom odresku ili običnoj jabuci. Ili dok su vodili ljubav u klimatiziranom stanu, okruženi oskudnim resursima moderne tehnologije. Kratki trenuci slobode u depresiji, koja je ušla u sve pore. Thorneov pomoćnik, ostarjeli Sol je doslovno u depresiji, kada shvati istinu o umirućim oceanima i nedostatku planktona.

Sol: O Bože dragi…

Glavna žena u Exchange-u (trustu mozgova): Bog, gospodine Roth? Gdje ga možemo naći?(kao da pita, gdje je dokaz, op.a.)

Sol (rezignirano): Možda doma…Yes, at home…

Naime, Home je i ustanova za eutanaziju. Sterilne i prostrane plohe svemirskih interijera, kao potpuna suprotnost zagađenim ulicama. Kada Vam bude svega dosta, možete u intimnoj i lijepoj atmosferi cvrkuta ptica, šuma mora, uz prelijepe kino foršpanepotpomognuto umrijeti (sjetimo se Jeana Luc – Goddarda) i pronaći Boga. Kratki bijeg od realnosti, dok ispijate otrov, jer dok Vas prate prelijepe klasične simfonije Čajkovskog, Beethovena i Edvarda Griega (Peer Gynt), u jednom (završnom) trenutku, Vi ste doista – sretni. Naime, vidjeli ste svijet kakav je nekada bio. Cijeli film stari i mudri Sol govori o nekadašnjem svijetu.

Sol: There was a world, once, you punk.

Det. Thorn: Yes, so you keep telling me.

Sol: I was there. I can prove it.

Det. Thorn: I know, I know. When you were young, people were better.

Sol: Aw, nuts. People were always rotten. But the world ‘was’ beautiful.

Tužan završetak starog Sola korespondira s realnosti, jer je zadnja scena u filmu, bila i zadnja scena u životu za glumca Edwarda G. Robinsona, tada terminalno bolesnog od karcinoma (kojeg je krio od filmske ekipe i samo je obavljao svoj posao). A zadnje scene Soylent Green-a nevjerojatno korespondiraju i sa Planetom majmuna (a Heston je glumio i u još jednom apokaliptičnom filmu – The Omega Man, čiji je remake film I am legend). Ponovno imamo karakteristični teatralni i gnjevni uzvik nemoćnog Charltona Hestona (koji se poput Harrisona Forda u Istrebljivaču, šakama i ne posebno superiorno, bori protiv negativaca), dok ga na nosilima odnose: 

Reci svima, moraš im reći! Soylent green su ljudi! Moramo ih nekako zaustaviti. 

Tko može zaustaviti kanibal holokaust? Hoće li glavni junak preživjeti? Hoće li ga ušutkati? Tko u korumpiranom svijetu nije korumpiran? Heston se sa svojom kazališnom vikom iz prljavog svijeta, na neki način, specijalizirao za sumorne završetke, koji kao da su izašli iz najpesimističnije Zone sumraka. Ako postoje samo dva izbora…Između kanibalizma i eutanazije – što biste izabrali? Kojim putem krenuti? Soylent green, iako po imenu zelen, predstavlja vječnu opomenu i zapravo svijetli crveno. Dakle, zeleno je crveno, kao crveni alarm za čovječanstvo u krizi. Klima će se u narednim desetljećima još više promijeniti. Morska površina se konstantno uzdiže. Svjedoci smo klimatskih promjena, uslijed zagađenosti, koje donose sve češće suše, požare, tornada, dok neki na (globalnu) pandemiju, gledaju kao na protumjeru (?), zbog prenapučenosti Zemlje. Kako će se ponijeti veliki igrači – Kina i SAD? Što će biti u totalitarnoj Rusiji, kada jednom nestane sirove nafte i/ili plina? Kada će doći sljedeća poplava i požar(?), jer potresi ili tsunamiji su, ionako, nešto s čime moramo naučiti živjeti. Naravno, nije još vrijeme za 4 jahača apokalipse i za Armagedon, ali zapamtite – Zeleno sunce ili Zeleni soylent  je crvena opomena. Sat neupitno otkucava, a njegovo zvono zvoni svima nama i možda smo već na dvije minute do ponoći. Bez obzira na sve i usprkos svemu, želim Vam – dobar tek.

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)