Naslovnica Akcija RETRO RECENZIJA: ROLLERBAL – Distopijska superliga korporativnih gladijatora

RETRO RECENZIJA: ROLLERBAL – Distopijska superliga korporativnih gladijatora

317
0
Foto: Screenshot

REDATELJ: Norman Jewison

GLAVNE ULOGE: James Caan, John Houseman, Maud Adams, John Beck, Moses Gunn, Burt Kwouk, Craig R. Baxley

TRAJANJE: 125 minuta

GODINA PROIZVODNJE: 1975

 

 „The game was created to demonstrate the futility of individual effort“  – (Bartholomew, čelnik jedne od korporacija)

 

Distopija kao antonim utopije (iako ne u svim elementima, jer i distopija može imati elemente utopije) predstavlja nepoželjno i zastrašujuće društvo u kojem vlada totalitarizam. Društvo kolektivističke volje i kontrole, u kojemu je pojedinac nepotreban ili nepoželjan. Društvo kontroliranih medija, koji ispiru mozgove neobrazovanom građanstvu, kroz konstantno pozivanje na (lažne) povijesne mitove, koji idu u prilog diktatorima i tiranima. Ovdje se povijest ionako smatra kao samoposlugom – uzima se ono što odgovara režimu na vlasti. Orwellova 1984., Huxleyjev Vrli novi svijet ili Bradburyjev Frenheit 451, su osnovni književni predlošci, koji su poslužili i za filmske ekranizacije distopije. U novije vrijeme pripadnice ljepšeg spola su se sigurno našle u obožavanju te proučavanju Sluškinjine priče, a Igre gladi su milenijskoj generaciji, također približile distopijsko društvo. Pitanja ekologije, nadolazeće (nuklearne) apokalipse, religija i vlast, kontrolirano gospodarstvo (samo naizgled kapitalističko) te alternativna povijest (npr. Čovjek u visokom dvorcu i sl. serije i filmovi) i sl. odrednice, su neizbježne teme distopijskih romana i/ili filmova (dakle, nije samo Blade Runner primjer distopije). Ponekad i naša realnost oponaša distopiju. Američka filozofkinja liberalizma i objektivizma Ayn Rand, u svojim djelima opisuje distopijsku budućnost kao totalitarni kolektivizam u kojem je riječ Ja (pojedinac) zamijenjena s riječju Mi. Dakle, kao da nam kaže – mi smo Borg, otpor je uzaludan. Sve prethodno dotaknuto blisko rezonira sa filozofijom iz legendarnog (SF distopijskog) filma – Rollerball. To je film kojeg vole sportaši i koji u sebi ima neku (nazovimo je) mušku vibru.*

*Legendarni Toni Kukoč, jedan od najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena, u intervjuu, povodom prerane smrti svog suigrača, dobrog i tihog, Gorana Sobina, se između ostalog sjetio i kultnog filma Rollerball:

„A kada smo se jednom vraćali s gostovanja, kad smo se vozili po osam-devet sati autobusom iz Ljubljane po ondašnjim jugoslavenskim cestama koje su bile kakve su bile, gledali smo film koji se zvao „Rollerball”. Glumio je James Caan, a glavni lik Jonathan se bavio sportom koji se tako zove, u kojem se igrači „skejtaju”. Mi smo svi već bili nikakvi od umora, utakmice, puta. A onda je Sobin počeo glumiti da „skejta” s jednog na drugi kraj autobusa, gore-dolje. Na kraju je digao cijeli autobus, svi smo mu vikali: „Jonathan, Jonathan!” (baš kao i na kraju filma glavnom junaku navijači, nap.a.). Tužan sam, ali lijepo se sjetiti ovih nekih naših stvari. Bože moj ima li pravde? Ovako dobri ljudi..“.

                                       * * * * *

Sumorni tonovi i melodija Toccate i fuge u D-moluJohanna Sebastina Bacha – odzvanjaju plamtećom i krvavom sportskom arenom, koja, na neki način, anticipira Thunderdome ili pustinjske autoceste iz distopije Mad Max-a. Vrijeme kaosa i uništenih snova, kada su gradovi eksplodirali, a ljudi su se počeli hraniti ljudima. Samo oni dovoljno brutalni su mogli preživjeti…Oni kao Jonathan E. (ili kasnije Mad Max), koji su razularenoj masi i navijanju publike mogli uzvratiti sa onim gladijatorskim upitom – Are you not entertained?, koji zapravo znači – pa zar Vam nije dosta ubijanja i krvi? Ideja filma je bila ta da u ne tako dalekoj budućnosti, možda više i neće biti ratova (to je praktički nemoguće zamisliti), ali bilo koje nedjelje će biti – krvavog sporta (tj. kruha i igara) – Rollerball-a.

Pamtljivi film Rollerball iz 1975. (zapamtite, nikada ne govorimo o lošem McT-ijevom remake-u iz 2002.!), unatoč svim manama, je i danas silan i (relativno) dobro stoji u konkurenciji distopijskih (SF) filmova. Ukoliko niste pogledali film, neka Vas ocjena na Imdb-u ne zavara, jer je kanadski redatelj Norman Jewison** napravio pamtljivu i cool alegoriju o korporativnoj budućnosti (sadašnjosti) i zarobljenom društvu. U zlatnom filmskom razdoblju autorskog filma 1970-ih (dakle, u vremenu, kada su redatelji imali autonomiju u prijenosu svojih ideja na platno, bez većeg miješanja šefova ili tuđih instrukcija) snimljeno je nekoliko takvih (boljih i lošijih) SF distopijskih filmova. Sjetimo se Soylent Green (legendarni Charlton Heston), ZardozLoganov bijegDeath race 2000, naravno Paklena naranča i dr. Čak i u Rollerball-u postoji taj kubrick-ovski art. Naime, postoji određena hladnoća i čistoća u filmu. Redatelj voli geometrijske plohe kod snimanja interijera te je prisutna sterilnost (i tajnovitost) u naraciji i likovima (gdje nam se puno toga ne otkriva, ili ostaje gledatelju za promišljanje). Baš kao Kubrick, redatelj Jewison je također upotrijebio i soundtrack klasične glazbe i sl. Iako je Paklena naranča za Kubrickove fanove puno ispred svih ostalih distopijskih filmova, posebno kao alegorija o totalitarnom društvu i hommage poruci protiv nasilja – za neke (vjerojatno manjinu) je Rollerball, ipak više cool film naspram Kubrickovog prethodnika. Za autora ovih redaka, vjerojatno je stvar u tome da je film (barem djelomično) sportski. Naravno, ako gladijatorske borbe (koje su alegorija) smatramo sportom. U svakom slučaju, naturalizam u prikazu neobičnog i krvavog sporta turobne budućnosti, je puno više filmski cool – čak i ako muškarci na koturaljkama izgledaju pomalo smiješno –  naspram čistog kubrickovskog art-a (barem za neke od nas; iako ponavljamo i u Rollerball-u postoji tak kubrick-ovski dio, koji se zapravo proteže cijelim filmom). Iako je Rollerball imao svoje prethodnike u sličnoj premisi, isti film je i utjecao na kasniji žanr te u nekim filmovima, vidimo barem dio Jewisonovih zamisli.

** Jewison je snimio nekoliko oscar-ovskih filmova i još nekoliko prilično pamtljivih djela: „In the heat of the night/U vrelini noći“ (Sidney Poitier & Rod Steiger u jednom od ključnih filmova o rasizmu), „Afera Thomasa Crowna“ (original s Steve Mcqueenom & Faye Dunaway), „Guslač na krovu“, „F.I.S.T“. (Stallone u ozbiljnijoj ulozi), „Opčinjena mjesecom“ (Cher i nagrada Oscar),“ Hurricane“ (Denzel Washington kao boksač u biografskom filmu te još jednoj solidnoj priči o rasizmu) itd.

Sumorne orgulje J.S.Bacha i njegova Toccata (znate i sami tu melodiju) predstavljaju prolog epilog filma. Taj turobni zvuk u uvodu nam govori kako bliska budućnost (barem kako ju je zamislio redatelj Jewison, po kratkoj priči Williama Harrissona – Roller ball murder) nije nikako savršena. Naprotiv, iako više nema ratova te iako su svi (naizgled) lijepi, dobri, sigurni (ali ne i  slobodni), ovdje nešto duboko ne štima. Dakle, imamo klasičnu premisu nekakve apokalipse, koja se dogodila prije, ali sada je sve (kao) u redu. Pacificirani i anestezirani građani, po devizi kruha i igara, uživaju u nasilnom sportu budućnosti, koji ukidanjem svih pravila – postaje doslovno Mortal combat, prije svih smrtonosnih bitaka naše budućnosti. Građanima treba zanimacija, a sve kako ne bi propitivali autoritete. Ova sumorna budućnost Rollerball-a nas uvodi u društvo u kojem postoji određena stratifikacija, tj. podjela na klase. Dakle, ovdje postoje građani (najsiromašniji i potpunom pacificirani, služe samo kao navijači kluba), apolitične sportske zvijezde (prilično bogati sportaši, kojima ništa ne nedostaje, osim možda, onog najbitnijeg – slobode) te korporativni direktori na vrhu piramide (najbogatiji pojedinci, koji se počinju bojati određenih individualaca, jer bilo kakav poremećaj u Sili, tj. bilo koje mijenjanje artificijelnog statusa quo je prijetnja – naravno, za njihove privilegije). 

Galeb Jonathan E. (Livnigstone) je neupitna sportska zvijezda. Veteran sporta, koji je izdržao duže od svih – 10 godina gladijatorskih borbi. Legendarni James Caan (uz Lopova Michaela Manna, ovo mu je vjerojatno najpoznatija uloga, iako će se značajan broj gledatelja opredijeliti za Misery ) možda nije bio prezadovoljan svojom ulogom sportske zvijezde (koja se ne predaje) i cijelim filmom, ali to ne umanjuje važnost uloge tog pojedinca, u baš tako postavljenom filmu. Naime, Jonathan E. je većina sportskih zvijezda prošlosti i/ili sadašnjosti. On u početku ne propituje političke okolnosti, on ne traži rješenja, već samo uživa u slavi i živi svoj artificijelni život obilja. Njegovo sportsko umijeće je sve što ima, ali to je i više nego dovoljno. Poveznica sa gladijatorima starog Rima nije ovdje slučajno. Naime, sam sport je nasilna mješavina američkog nogometa na koturaljkama, sa dodatkom oktana i motora, tj. speedwayMMAoktogon ili rimska arena je puno bliskije ovoj smrtonosnoj bitki, od nekog (naizgled) klasičnog momčadskog loptačkog sporta. Svo nasilje i krvoproliće se događa u kružnoj areni, dok hipnotizirane mase navijaju te traže zabavu, a i same ne znaju da zapravo traže junaka. Jonathan E je taj junak. Dakle, film je i postavljen na imitaciji antičkog Rima, ne samo zbog borbi u areni, već i u hedonističkom (a zapravo umjetnom) stilu života, posebno u trenutcima, kada kamera ne snima nasilne utakmice. Naime, dok objeduju i uživaju u dokolici, ljudi ne sjede na stolicama, već su prikazani u ležećem položaju, dok jedu slasno voće i ispijaju slasne napitke.

 

Foto: Screenshot

Nadalje, samo društvo je postavljeno tako da uvažene sportske zvijezde uživaju i u ženama, baš kao (gladijatori) u starom Rimu. Žene su konkubine. Međutim, ako jednu zavole (kao Jonathan E.), ona će im biti oteta, kao u nekoj inverziji Sluškinjine priče, ali bez ikakvih propitivanja i emocija. Korporacijski direktori imaju pravo prvokupa ili otkupa žena, čija je uloga zapravo da su ekskluzivne eskort dame. Dakle, prostitucija je superiorno legalizirana u Rollerball distopiji. Iz današnje, politički korektne, perspektive bi netko mogao pričati kako su žene prikazane površno (reducirano i/ili romantizirano), ali sve je u službi priče, a ovo ipak nije priča (samo) o ženama, već o bilo kojem pojedincu i njegovoj borbi protiv totalitarizma. Na trenutak, mi smo i svjedoci da i određene eskort dame, ipak imaju dušu, jer jedna od središnjih scena filma, ipak nije vezana za sportski ring. Naime, dok uživaju u svojim korporacijskim bakanalijama (ne nužno jeftina mjuza, jer radi se o klasici Bacha, Shostakovicha i dr. u soundtracku, ali definitivno teška cuga, u obliku droge), direktori, sportske zvijezde i njihove prekrasne eskort dame (jednu glumi i jedna od bivših žena Johna Cleesea – plavuša Barbara Trentham), uz nekakve droge i teške opijate, ulaze u trans i počinju uništavati imovinu, ali i prirodu. 

Prizor gorećih stabala u mirnoj prirodi je nevjerojatno blizak Tarkovskom i sličnim art redateljima te je izrazito pamtljiv, kao npr. nadrealne slike Salvadora Dalija („Žirafa u plamenu“). Ljudi u dokolici i opijatskom transu, sa pištoljima, koji su svojevrsni bacači plamena (ostaci korporacijskih ratova?), pale drveće iz razonode! Međutim, u jednom trenutku, jedna od bivših Jonathanovih djevojaka (također prekrasna brineta Pamela Hensley) prestane uživati i glasno izrazi čuđenje i gađenje (u trenutku mamurnosti), jer što je stablo ikome skrivilo(?). Naravno, žene služe i kao moneta za potkupljivanje, pogotovo kada bivša i jedina voljena – Ella (dvostruka (zapravo i trostruka) bond djevojka švedske krvi – nekadašnja manekenka Maud Adams, osim Bonda, glumila je i u nekoliko erotskih drama), stupa na scenu. Nju su poslali direktori, da bi uvjerila Jonathana kako treba odustati od svog nauma, tj. ona je ovdje kako bi ubrzala umirovljenje velike sportske zvijezde, koja je postala prijetnja totalitaristima. Jonathan je voli, ali on ne poznaje prave riječi za ljubav, jer u distopiji Rollerballa – ne postoji ljubav (ili je ista samo prilagođavanje emocija fizičkoj potrebi). Tako niti žena ne može uzvratiti određene emocije, jer ih tome nitko nije naučio, niti su to ikada vidjeli. Sve se svodi na zonu komfora, hedonizam i građansku šutnju, odnosno izostanak propitivanja autoriteta.

Jonathan E.: I’ve been thinking, Ella. Thinking a lot… and watching. It’s like people had a choice a long time ago between having all them nice things or freedom. Of course, they chose comfort.

Ella: But comfort is freedom. It always has been. The whole history of civilization is a struggle against poverty and need.

Jonathan E.: No! No… that’s not it. That’s never been it! Them privileges just buy us off.

Osim klasične dvojbe (osobne) sigurnosti naspram slobode pojedincaRollerball je odlično prikazao i korporativnog negativca Bartholomewa (John Houseman, glumio i u filmu Tri kondorova dana). Taj Bartholomew, je tradicionalno hladni korporativni direktor (predstavlja onih 1% privilegiranih), čovjek koji zna tajnu i koji želi održavanje statusa quo. Kao starac, on zavidi mlađima, tj. sportskim zvijezdama, ali on je Gazda iz visokog dvorca – tj., ili igrate po njegovim pravilima, ili vas nema. Cijeli krvavi korporacijski sport je zamišljen tako da narod (preciznije građani!) ostane hipnotiziran igrom te da ne dobije junaka. Ako je netko predugo u igri, zbog sportske vještine, istog treba umiroviti – milom ili silom. U filmu je prikazano totalitarističko distopijsko društvo, kojeg vode korporacije, ali bez posebnih brand-ova, jer postoje samo diverzifikacije – Energija, Transport, Hrana, Komunikacije, Kućanstvo i Luksuz. Kao nekih 6 Ministarstava istine, koji imaju svoje sportske klubove. Bez nacija i državljana, samo gradovi (Jonathanova momčad je iz Houstona), bez posebnih klupskih simbola. Samo obespravljeni građani, koji mašu korporativnim zastavama, dok anestezirano gledaju borbe u areni.

Film je posložen na način da gledatelji mogu pogledati tri utakmice našeg kluba iz Houstona, a u intermezzu imamo traganje za istinom našeg junaka, Jonathana. Prva utakmica vs. Madrida nam otkriva rollerball sport. Iako se ne radi o haklu na igralištu u kvartu (jer ovakav sport je nemoguće haklati) sve je naizgled posloženo u mušku igru skejtanja, s pravilima i kaskaderskim umijećem (ovdje su kaskaderi, možda i prvi puta potpisani u nekom filmu). Već druga tekma vs. Tokyja, u jednu ruku prikazuje rasizam (film je rađen 30 godina poslije WW2 te iako prikazuje budućnost, još uvijek ima old school načela u dijalogu), a sama tekma postaje brutalnija s izostankom pravila, a sve kako bi se umirovilo Jonathana. U istoj utakmici nastrada Jonathanov suigrač i prijatelj Moonpie, tj. Japanci su ga ritualno teško ozlijedili. Kako je isti zbog teških ozljeda ostao u vegetativnom stanju, postavlja se i pitanje eutanazije. Međutim, Jonathan, kao jedina bliska osoba, ne želi usmrtiti prijatelja, jer…možda ipak ima šansu (kao Michael Schumacher danas…) – Just leave him the way he is, kaže Jonathan, jer u svijetu bez pravila, nema niti pravila oko eutanazije (ako se većina odluči za isključenje aparata, ne znači da će to učiniti i naš junak). Treća utakmica vs. New Yorka je smrtonosna bitka, bez ikakvih pravila, osim last man standing.

Rukavica sa šiljcima, kao simbol plakata filma i kao jedan od motiva u prikazu nasilja, nam predviđa pojavu cestovnog ratnika Mad Maxa (prvi film George Millera je i snimljen 4 godine kasnije). Crna rukavica sa šiljcima, motori i njihovi oktani, čak i scena gdje se Jonathan u zadnji trenutak sklanja od motora, koji ga je krenuo pregaziti – sve to na neki način rezonira s Mad Maxom i distopijom redatelja Millera. Iako se naizgled nalazimo u čistom i lijepom svijetu, pravila polako počinju nestajati, buka motora je sve jača, a sportska arena predviđa uništavanje na cestama i pustinjama nekog budućeg wasteland-a. Međutim, Rollerball je svojim nasiljem nije utjecao samo na cestovne ratnike bliske budućnosti, već i na svojevrsni reality show u igrama bez granica, kao npr. u filmovima Running Man (naš austrijsko – američki prijatelj i snagator Schwarzenegger kao Trkač), a u modernijem smislu očito postoji utjecaj i na franšizu Igre gladi. Svi su oni izašli ispod kabanice Rollerballa i Jonathana E-ja.

Spomenuli smo traganje za istinom našeg glavnog junaka. U distopiji ne postoje knjige i ljudi su praktički nepismeni (što dijalozi u filmu odlično prikazuju), a sve  je prigodno sumirano na računalima (zvuči poznato?). U svojevrsnom svijetu Farrenheita 451, Jonathan (kojem doslovno nedostaje, širi, bolji ili snažniji vokabular) je ipak gladan za znanjem, dok gleda uspomene na velikom plazma televizoru, koji daje mogućnost snimanja i manjih detalja na manjim ekranima. Dakle, nešto kao Deckard u Blade Runneru (naravno, stanovi su uređeni u nekakvom kubrick-ovskom high tech-stilu). On želi znati – što su to korporacijski ratovi? Odakle smo došli? Zašto ne postoje knjige? Zašto su svi bezbrižni (?), jer nešto očito ne valja. Kako se donose (političke) odluke? Potraga (za znanjem) ga odvodi u Ženevu, gdje imamo susret s Knjižničarem i super računalom (Zero), koje ipak ne zna odgovor (ili direktori namjerno ne žele da računala sve znaju). Sumirano enciklopedijsko (ne)znanje je između ostalog izgubilo cijelo 13. stoljeće!

Foto: Screenshot

Not much in the century, just Dante and a few corrupt Popes, but it’s so distracting and annoying!, kaže Knjižničar.

Ono što nekim fanovima može proizvesti trnce ili knedlu u grlu, je zadnja utakmica i trenutak, kada jedino Jonathan ostane na bojnom polju. Vatra, krv, miris benzina i gromoglasna šutnja. Jonathan kao prigušeni karakter, koji je odlučio ustrajati, nažalost (nikada?) neće reći – are you not entertained..?, iako bi tako nešto odlično odgovaralo, kao poziv na bunt. On će samo nastaviti svoj rolling, dok sama (nepismena i neobrazovana) publika počne jasno artikulirati svoj jedini pravi stav (jer publika i želi – krv)…Prvo tiho pa do skandiranja…Jo-nath-an…Jo-nath-an…JO-NATH-AN! Jonathan je svojevrsni Guy Fawkes (V for Vendetta), ali bez anonimus maske. On je samo sportaš u sportskom dresu, ali sportaš koji bi mogao biti vođa građanske oporbe (čak i ako je slab retoričar). Lider u borbi protiv super-lige i za bolje društvo. 

Međutim, možda bi i naš optimizam trebao biti prigušen (kao da smo Jonathan) i objektivan. U svakom slučaju, bez euforije. Naime, prvi stupanj distopije je prikazan u Rollerball-u, a to su osnove totalitarnog društva, koje je naizgled posloženo tako da na površini postoji određeno blagostanje, mir te potpuno eutanazirano građanstvo. Poslije krvavog epiloga iz arene, oktogona ili bilo kojeg sportskog borilišta, brišu se sve moralne ili zakonske granice te na neki način ulazimo u fazu distopije iz Mad Max filmova. Dakle, nakon kubrickovski čistog Rollerballa ulazimo u špageti fazu Mad Max-a i pustopoljine (wasteland-a). Ta faza je potpuno ogoljena i sve je vraćeno na osnovne postavke čistog opstanka i nedostatka bilo kakve totalitarne kolektivističke organizacije (osim motorističkih bandi, koje ipak nemaju klasična obilježja totalitarne organizacije, tek rudimentarna, iako jesu zločinci). 

Jewison je, u svakom slučaju, snimio pamtljivi muški film. U nekim segmentima, isti može izgledati zastarjelo (čak i malo smiješno, jer muškarci na ledu, tj. koturaljkama i nisu nužno cool), a možda i nije u cijelosti pogodio izgled budućnosti. Ipak, u određenim segmentima je pogodio u sridu. Naime, sportaši često jesu idoli, pogotovo za mlađe generacije. Također, oni su najčešće i pojedinci, koji uopće ne propituju politički trenutak, baš kao što je to prvotno bio i James Caan, kao Jonathan. Danas se velike sportske zvijezde sukobljavaju preko twitter-a, jer je jedan društveno angažiraniji (npr. LeBron James), a drugi tvrde kako se sportaši ne trebaju baviti politikom pa se poslije tweet-a, idu zabavljati uz narodnjake i starlete (npr. Zlatan Ibrahimović).  Svi oni su nesumnjivo veliki sportaši, baš kao što je to bio i Jonathan, koji je aktivno izašao iz zone komfora te počeo propitivati autoritete

Legendarni Rollerball je u još jednom segmentu dobro predvidio budućnost sporta. Naime, moderni profesionalni sport je odavno počeo biti opasan za zdravlje. Sjetimo se samo rukometnog EURO-mikrona 2022. Ugledne institucije i njihove gazde bezbrižno gledaju brutalni momčadski (loptački) sport, u kojemu igrači doslovno padaju jedni za drugim, a pravila sportske igre nestaju proizvoljnim dekretima, sve dok na terenu ne ostane – posljednji čovjek – Jonathan, Mikel, Nikola, Tin, Dule – svejedno je… Nadalje, nakon napornih sezona u jakim ligama, kreću nova natjecanja, npr. na stadionima za SP u nogometu, koji su sagrađeni na robovskom radu obespravljenih imigranata. Velika sportska legenda Eric Cantona, čovjek koji propituje, a također je i glumac (Tražeći Erica, hrvatski film Anka, itd.) je, barem zasada, rekao, kako neće gledati nogometno SP u Kataru natjecanje, jer je politički angažiran i svjestan svega. Naime, zašto bi nakon ili usred naporne klupske sezone (u kojoj ionako ima previše utakmica), netko trebao poginuti i za nacionalni dres (često između završetka lige i prvenstava nema dovoljno vremena za rekuperaciju), dok nas sa tribina promatraju zgodne konkubine, naoružane pametnim telefonima za self-iranje. Legendarni Cantona (tvorac citata: „When seagulls follow the trawler, it is because they think sardines will be thrown into the sea“) zna i kako je domaćin svjetskog prvenstva u nogometu 2022. (Katar) zaslužio domaćinstvo koruptivnim radnjama (FIFA je doista organizacija koja je kompromitirana i kontaminirana). Stvaranje korporativne super lige modernih gladijatora, žene bez mozga, a i sve ostalo je vizionarski (a vjerojatno i po tadašnjem rađanju novih sportskih politika) predvidio kultni film – Rollerball

Iako neki smatraju kako bi se radilo o svetogrđu, bilo bi zanimljivo snimiti pošteni nastavak (ili reboot/remake) ovog filma pa da vidimo je li poslije korporacijske vladavine, doista došlo do nove apokalipse i je li iz takve apokalipse, na temeljima sportaša gladijatora, Jamesa Caana, možda nastao i neki Mel Gibson/Tom Hardy, tj. nekakav Mad Max ili možda Carpenterov i Russellov – Snake Plissken. Kako su remake-ovi i pokušaji nastavaka kultnih filmova često nedostojni originala (čast iznimkama i živio Top Gun: Maverick), neka Vam u glavi i dalje odzvanja originalni krik slobode iz 1975. (koja je potencijalno prikazala neke 2010-e godine): JO-NATH-AN…JO-NATH-AN…JO-NATH-AN! Nema predaje!  

                                           * * * * *

Jedan od američkih founding fathers, Benjamin Franklin – filozof, izumitelj, diplomat – vlasnik je jedne od najbitnijih sentenci ikada. Naime, Franklin je rekao:

„Those who would give up essential Liberty, to purchase a little temporary Safety, deserve neither Liberty nor Safety.” 

Film Rollerball, posebno kroz borbu Jonathana E., upravo prikazuje kako bi svi trebali izaći i zone komfora, odnosno: ako smo odustali od temeljnih sloboda (slobodni izbori, aktivno i pasivno pravo glasa, ukidanje auto-cenzure, slobodni mediji, pravo reći: car je gol), kako bi ušičarili malo (lažne) sigurnosti – tada ne zaslužujemo niti slobodu, niti sigurnost. Redatelj Jewison prikazuje buđenje pojedinca u diktaturi. Trenutak, kada postajemo svjesniji i hrabriji. I sada zamislite: postoji li (barem) jedan profesionalni i cijenjeni sportaš, koji kruh zarađuje u totalitarnom društvu današnje Rusije (ako hoćete i Kine), koji bi imao hrabrosti propitivati totalitarni režim, diktatore, oligarhe i možda pozvati na promjenu režima? Tražimo jednog poštenog sportskog čovjeka u toj Sodomi & Gomori! Nešto što je Jonathan E. možda započeo na sportskom terenu, ali nije znao artikulirati, jer je bio neobrazovan. Potrebno je stvoriti sportskog disidenta, koji će napraviti malo više od klečanja tijekom himne (iako je i to početak). Naravno, strah od zatvora ili strah od torture su razumljivi, ali ako ste svjesni da u društvu gromoglasne šutnje nešto ne valja, onda je za promjenu potrebno imati hrabrosti. Potrebno je imati hrabrost za građanske prosvjede, hrabrost primiti udarac pendrekom, a u konačnici, hrabrost primiti  metak, jer, kako kaže jedna vrhunska rock pjesma – If you tolerate this, your children will be next. Sigurno će značajan broj gledatelja i čitatelja imati stav da se sportaši ne trebaju miješati u politiku, pogotovo dok im traje karijera. U redu, ali ovaj filmski tekst je prvenstveno namijenjen za one koji misle suprotno. Pravi sportaši će postati istinski idoli tek onda, kad postanu društveno i politički angažiraniji. U protivnom, oni su bitni samo kao tik-tok ili instagram starletejeftina mjuza i teška cuga, a užas je njihova furka.

Jo-nath-an…Jo-nath-an…JO-NATH-AN!

 

Tekst napisao: Matija Horvat

 

Prethodni članakRECENZIJA: OBI-WAN KENOBI – povratak Jedija
Sljedeći članakNAJAVA: AMSTERDAM
Filmofil i serijofil, bivši videotekar koji je pogledao tisuće filmova. Puni krug filmofilstva koji je počeo u lokalnom Domu kulture, nastavio se u gradskim kino dvoranama i videotekama zatvoren je nastankom portala Goodtalking kao i osnivanjem Udruge Filmofil (postoje i Goodtalking grupa te stranica na istoj društvenoj mreži) gdje svakodnevno sa suradnicima piše o filmovima i serijama. Bez žutila, prepisivanja i clickbait naslova bez sadržaja. Goodtalking je postalo i ostalo najbolje mjesto za sve ljubitelje filma i serija - potvrdili korisnici.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime