REDATELJ: Franklin J. Schaffner
GLAVNE ULOGE: George C. Scott, Karl Malden, Michael Strong, Stephen Young, Frank Latimore
TRAJANJE: 172 minute
GODINA PROIZVODNJE: 1970
We’re not just going to shoot the bastards, we’re going to rip out their living goddamned guts and use them to grease the treads of our tanks. We’re going to murder those lousy Hun cocksuckers by the bushel-fucking-basket.
(General George Smith Patton Jr. u stvarnom govoru 3. Armiji SAD-a)
Film o generalu Pattonu bio je u planu na samom kraju Drugog svjetskog rata. Međutim, nije se moglo doći do autorskih prava. Onda se 1960-ih nešto pokrenulo. Velika redateljska imena – npr. John Huston, Henry Hathaway i Fred Zinnemann – odbili su režirati film o generalu koji je polarizirao javnost. William Wyler (Praznik u Rimu, Ben-Hur, itd.) je pristao režirati (to mu je trebao biti zadnji projekt) te je čak odradio neke preliminarne produkcijske radove na filmu koji se još nije zvao Patton. Međutim, nije se slagao oko scenarija s glavnim glumcem – Georgeom C. Scottom i je napustio projekt. Film je preuzeo odlični Franklin James Schaffner, redatelj legendarnih filmova kao što su: „The Best Man“ (Henry Fonda i Cliff Robertson), „War Lord“ (Knez ratnik sa Charltonom Hestonom), „Planet majmuna“, „Leptir“ (Steve Mcqueen & Dustin Hoffman), „Momci iz Brazila“ (Laurence Olivier & Gregory Peck), Islands in the stream (prema nedovršenom romanu Ernesta Hemingwaya), itd. Ostalo je povijest.
John Wayne je žarko želio ulogu generala Pattona (logično), ali producent nije htio čuti za njega. Burt Lancaster je odbio ulogu, jer je bio pacifist (sic!). Nakon što je pogledao film, Rod Steiger je zažalio što je odbio glumiti generala . Lee Marvin je također kandidat za ulogu. Telly Savalas, također. Konačno, Robert Mitchum je odbio ulogu (odbio je i Prljavog Harryja, jer nije htio glumiti u takvim filmovima), jer je mislio da će George C. Scott biti bolji izbor. U ovom slučaju, nije pogriješio. Charlton Heston je razmatran za ulogu generala Bradleyja, ali je izabran Karl Malden (rođen kao Mladen Sekulović). Ostalo je povijest.
Da, drage dame i poštovana gospodo, legendarni film Patton je još jedan od vrhunaca Hollywood-a i autor ovih redaka ga je jednostavno morao pobliže obraditi kao još jedno prisjećanje i hommage vlastitom djedu (ali i za druge djedove). Tako sam uz legendarne old school filmove kao: Most na rijeci Kwai, Veliki bijeg, Nedostižni most ili njihove nasljednike modernijeg vremena kao Podmornica, Spašavanje vojnika Ryana, art Tanka crvena linija, Bitka za Scheldu itd., morao obraditi još jedan film (a ima još puno onih koji zaslužuju tekst) koji nam evocira razdoblje Drugog svjetskog rata. Naša je (mlađa) generacija većinom odrastala uz „armije od jednog čovjeka“ tipa Schwarzenegger, Stallone, Willis, Chuck Norris (uff, jednom ćemo morati napraviti recenziju „Delta odreda“), Van Damme, itd. Ipak, nešto je genetski bilo urođeno pa su kod mene supremaciju uvijek više imali oni klasični spektakli, koji su prikazivali prave armije, zemljopisne karte, povijest i ratnu akciju. I zato – Patton.
Radi se o epskoj biografskoj ratnoj drami i filmskom spektaklu koji predstavlja most. Taj most spaja dvije obale – stari i novi Hollywood. Old school i modernu. Grandioznost ili epiku samog filma te šekspirijanski nastup posebnog glavnog glumca. Svu onu vojnu taktiku i vojne karte (kao odraz starih filmova) te nijansiranje protagonista uz nešto drukčiji prikaz ratne akcije (kao odraz novijeg filmskog doba). I sve to u jednom epskom klasiku, kakav se danas ne zna ili ne može snimiti. Za sve postoji vrijeme. Čak i da su ovaj film nazvali samo „General“, ne bi izgubio ništa u svojoj čaroliji.
Premijera filma je bila početkom 1970. godine. Početak nove ere u tvornici snova, ali legendarni Schaffner je snimio film i na stari način, primjeren zlatnom dobu filmskih studija. Redateljski mix koji funkcionira bez greške, jer smo dobili film koji možemo pogledati bilo kada i bilo gdje. Film koji je i danas relevantan. Film koji (usprkos nekim kritičarima) nema praznog hoda, a čija dužina od cca 172 min., zapravo nije dovoljna – publika bi htjela još duže. Naravno, ovo je i film, koji je napravljen gotovo isključivo na leđima (jednog) vrhunskog glumca – Georgea C. Scotta. Isti je utjelovio karizmatičnog generala sa 4 zvjezdice, u filmu koji vrijedi 5 i više stručnih zvjezdica. Ovo je tour de force pamtljivog glumca Scotta (Anatomija ubojstva, Hazarder, Dr. Strangelove, Biblija: U početku…, Kraljević & prosjak, Formula, Božićna priča, Egzorcist III, itd.), koji je odbio primiti Oscara za navedenu ulogu, jer mu se nije sviđao proces glasovanja Akademije te koncept natjecanja između glumaca (npr. dvije godine kasnije, Marlon Brando je također odbio primiti Oscara za Kuma zbog borbe za prava američkih Indijanaca).
Jedan od scenarista filma je bio i legendarni Francis Ford Coppola, a film je temeljen na biografiji generala Pattona – „Patton: Ordeal and Triumph“ – koju je napisao mađarski vojni povjesničar Ladislas Laszlo Faragó te na memoarima generala Bradleyja, „A Soldier’s Story“. Soundtrack Jerryja Goldsmitha na trenutke podsjeća na temu iz Policijske akademije i Velikog bijega. Svečana koračnica sa trubama, koja je na trenutke vesela, a na trenutke mijenja tonove te evocira stari i moderniji Hollywood. Naime, i tema filma je svevremenska, jer ponovimo – ovo je film koji se mogao jednostavno zvati i General te s time nitko ne bi pogriješio. Doduše, film se mogao zvati i po nekim od pravih nadimaka karizmatičnog i kontroverznog generala, npr. Old blood and guts ili Bandito.
„I don’t want any messages saying ‘I’m holding my position.’ We’re not holding a goddamned thing. We’re advancing constantly and we’re not interested in holding anything except the enemy’s balls. We’re going to hold him by his balls and we’re going to kick him in the ass; twist his balls and kick the living shit out of him all the time. Our plan of operation is to advance and keep on advancing. We’re going to go through the enemy like shit through a tinhorn.“
Da, Patton je bio bandit, koji je ganjao druge bandite, jer samo lopov može uhvatiti lopova. Za njega nije postojala riječ povlačenje. Cilj nije da mi poginemo za svoju domovinu, već da drugi kurvin sin pogine za svoju! Držao je neprijatelja za jaja, jer kraj njega nisu imali muda. On doslovno, ako treba i sam, baca bombu i goni bandu. Svojim bičem, zapovijeda tenkovskim jedinicama. Za njega nije postojala obrana, već samo napad. I to nam već u uvodu prikazuje vrhunski raspoloženi George C. Scott.
Uvodni filmski govor, koji je svojevrsna skraćena mono-drama, predstavlja sumarni amalgam stvarnih Pattonovih govora upućenih njegovoj 3. Armiji, prije invazije na Normandiju. Scott je smatrao kako bi taj govor (kojeg je ponavljao osam puta prilikom snimanja i to uvijek u cijelosti, kad je nešto pogriješio!) mogao zasjeniti ostatak uloge te je molio Schaffnera da istog uvrsti na kraj filma. Schaffner je to i obećao, tj. (s)lagao mu je (puno alkohola se pilo na filmskom setu pa se uvijek nešto zaboravi). Uvodni govor odmah pokazuje da ovo više nije film stare ere Hollywooda. Već se tu nazirala promjena i nova moderna – u rječniku, u načinu snimanja, u samoj sceni.
Inače, taj poznati (uvodni) govor, tj. sažetak više sličnih govora je u stvarnosti sadržavao puno više psovki i političke nekorektnosti (fucking umjesto fornicating i sl.), ali njegovi vojnici su ga doista prihvatili s aklamacijom, pljeskom i ponosom. S druge strane, vojno – politička vrhuška to nije prihvatila pa je Patton često primao ukore te je stavljan (sportskim rječnikom) na klupu za hlađenje. Patton je koristio političku nekorektnost kao oruđe i kamuflažu. Oruđe s kojim je htio naglasiti poantu, tj. reći (ono što su nas kasnije učili u povijesti) da znoj štedi krv, a kamuflaža psovki (volio je koristiti i riječ hell) i ostalog je tu bila zato da bi u drugi plan bacila njegov piskutavi glas. Naime, Patton u stvarnosti nije zvučao kao nazalno – hroptavi glas glumca Scotta, već više kao (u nedostatku boljih usporedbi) bivši predsjednik Trump.
Foto: Screenshot
Također, nešto iz ovog filmskog govora možemo naći i u drugim filmovima, pogotovo u smislu motivacije za svoje ratnike. Npr. taj govor je na određenoj frekvenciji sa govorom (iz svlačionice) Al Pacina, kao trenera D’Amata u filmu Any Given Sunday –
On this team we tear ourselves and everyone else around us to pieces for that inch. We claw with our fingernails for that inch. Because we know when add up all those inches, that’s gonna make the fucking difference between winning and losing! Between living and dying! –
Te ga možemo staviti i u istu ravan s govorom pred bitku u legendarnom Braveheart-u Mela Gibsona. Npr. kada Patton/Scott kaže –
Then there’s one thing you men will be able to say when this war is over and you get back home. Thirty years from now when you’re sitting by your fireside with your grandson on your knee and he asks, ‘What did you do in the great World War Two?’ You won’t have to cough and say, ‘Well, your granddaddy shoveled shit in Louisiana.‘ No sir, you can look him straight in the eye and say ‘Son, your granddaddy rode with the great Third Army and a son-of-a-goddamned-bitch named George Patton!“ All right, you sons of bitches. You know how I feel. I’ll be proud to lead you wonderful guys in battle anytime, anywhere.“ –
On zapravo daje inspiraciju za emotivniji monolog pred bitku samom Williamu Wallaceu, koji je rekao:
„And dying in your beds, many years from now, would you be willin’ to trade ALL the days, from this day to that, for one chance, just one chance, to come back here and tell our enemies that they may take our lives, but they’ll never take… OUR FREEDOM!“
Patton u izvedbi Georgea C. Scotta, donekle rezonira i sa brigadirom Jessupom (Jack Nicholson) u filmu Malo dobrih ljudi. Naravno ovaj filmski Patton je (uza sve mane stvarne osobe tog generala) ipak puno simpatičniji lik od brigadira Jessupa (Iskopat ću ti oči iz glave i popišat se u tvoju mrtvu lubanju!), vjerojatno zato što je isti pripadnik nekog drugog (prošlog) vremena. On ima i nešto gospodski u sebi, a da nije artificijelno te je pozitivac. Dapače, on je i sportski natjecatelj (stvarni Patton je bio petobojac na OI), koji se natječe ne samo protiv Nijemaca ili Rusa, već i protiv najbližih prijatelja – Britanaca.
Njegovo sportsko nadmetanje, sa također pompoznim zapovjednikom britanske 8. Armije, feldmaršalom Bernardom Motgomeryjem (njega su Saveznici voljeli više nego Pattona, iako to vjerojatno i nije zaslužio sa svojom pre-opreznom taktikom), ulazi u filmsko – vojne almanahe. Montyju su uvijek davali lakše rute i glavne uloge, ali jednako stari američki bandit, zajedno sa svojim bulterijerom Willie-om (Patton je doista imao takvog psa) je preskakao sve prepreke i donosio svojima i ono što nisu tražili:
Satnik Oskar Steiger (unutar njemačkog bunkera): Sir, the Americans have taken Palermo!
General Alfred Jodl: Damn! (možda bi Nijemci rekli nešto tipa – „Verdammte scheiße“, op.a.)
Glasnik (nakon što dolazi u zapovjedno mjesto kod Montyja): Sir, Patton’s taken Palermo!
Feldmaršal sir Bernard Law Montgomery: Damn!
Filmska epizoda koja je imala uporište u povijesti, samo se nije dogodila na Siciliji, već u Njemačkoj. Naime, nakon što je već zauzeo grad Trier, Pattona su zvali iz stožera te mu rekli da zaobiđe Trier. Patton je odgovorio: Zauzeli smo Trier s dvije divizije. Želite li da Vam ga vratim?“ Kakvi frajeri i kakva legenda, ha? 😊
A kad smo kod svih tih časnika, gentelmana, vojske i bitaka, možemo reći da je i George C. Scott služio u marincima, ali je bio premlad da bi vidio bojište tijekom WW2 (rođen 18.10.1927. – umro 22.09.1999.) pa kad Patton u filmu (dok sjedi na klupi u kazni) kaže: an entire world at war, and I’m left out of it!?- to se zapravo Scott identificirao ne samo s Pattonom, već i sam sa sobom, jer je – kao mladić – žudio vidjeti ratnu akciju. Redatelj Schaffner (1920. – 1989.) je pak, sam vidio akciju, jer je služio u Sjevernoj Africi, Europi i na pacifičkom ratištu, kao pripadnik američke mornarice.
Patton je, također, služio u Sjevernoj Africi i Siciliji. Onda je, nakon sjedenja na klupi i premještanja po Mediteranu i Engleskoj (Nijemci su nadolazeću invaziju ravnali po njegovim mediteranskim putovanjima), a poslije zastoja u Normandiji (Saveznicima je poslije Dana D trebalo više od 45 dana da osvoje Caen, koji je samo 15 km od obale; vjerojatno je Monty i to zeznuo, ali to je samo dokaz da su ratovi nepredvidljivi i teški) tjerao naciste po Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i Austriji. Da su mu dali – došao bi do Moskve, kao Napoleon. Naime, on se smatrao reinkarnacijom vojnika tijekom povijesti. Od Rimljana, Kartažana (a budući da nije volio Sovjete, parafrazirajmo izreku Katona Starijeg iz punskih ratova – Ceterum censeo Moskva esse delendam) i napoleonskih vojnika. Stvarni Patton je doista ponekad imao lucidne trenutke melankolije i čudnog ponašanja, vjerojatno kao rezultat pada s konja i cestovnih nezgoda u vojničkom jeep-u, a jedna prometna nesreća je na kraju doista i bila – fatalna (o tome na kraju teksta).
„Fixed fortifications are monuments to the stupidity of man. If mountain ranges and oceans can be overcome, then anything built by man can be overcome.”
Cijeli film je zapravo medij u kojem glumac Scott pokazuje svu raskoš talenta te su svi ostali, uključujući i (dobro prikazanu) radnju filma, podređeni samo njemu. Svi su epizodni statisti, jer On (poput pauna) zasjenjuje sve i gazi preko svih prepreka te nam govori kako su fortifikacije (u novije vrijeme bismo rekli i minska polja) samo spomenici ljudske gluposti! Čovjek ih može premostiti, baš kao što – u ovom filmu – redatelj Schaffner premošćuje starije i novije filmsko razdoblje. Filmski Patton priznaje kako je on slavoljubiva primadona (blaga ironija kroz monologe i dijaloge je dokaz da je film dio nove ere u Hollywoodu). Nadalje, on sanja kako je sudjelovao u punskim ratovima i povlačenju Napoleona iz Rusije. Također, on puca na njemačke avione iz svojih Magnum revolvera, kao da je Bruce Willis u Live Free or Die Hard (4.0.) – samo naprijed, gadovi! Gađajte me ravno u nos! (a zapravo govori nacističkim pilotima – možete me poljubit u dupe).
On je, poput šerifa nosio dva pištolja! U ovom slučaju, dva Smith & Wesson Model 27, kalibar .357 magnum sa drškom od bjelokosti (Only a pimp from a cheap New Orleans whorehouse would carry a pearl-handled pistol., što je možda opet ironija i humor prema stvarnom Pattonu, jer se pričalo da je imao i drške revolvera sa biserima). I poput njegove odore, ukrašene sa svim stvarnim odličjima, savršeno ispoliranom kacigom (na kojoj se sjaje 4 zvjezdice, dok je u stvarno vrijeme famoznih govora imao tri zvjezdice), poput ukrašenih pištolja ili poput siluete vojskovođe iz antičkih vremena, sa prstenjima na prstima, ukrašeni Scott stupa ovim filmom skladno, kao savršena koračnica. Kroz blagu redateljsko – scenarističku ironiju, on je i smrtno ozbiljan. Kao vojnički marš, koji gazeći sve živo, ide samo punom snagom naprijed i baca bombe (kroz monologe i dijaloge) na sve strane. Stupa naprijed bez obzira na neprijateljske tenkove, granate, avione, zimu ili nedostatak goriva. Da je admiral mornarice rekao bi: Kvragu i torpeda, punom parom naprijed!
Foto: Screenshot
Povijesno nije utvrđeno da se Patton istovremeno u Africi (ili bilo gdje drugdje) direktno borio sa – pustinjskom lisicom – feldmaršalom Ervinom Rommelom, ali filmski to funkcionira odlično – pročitao sam tvoju knjigu, Rommele, you magnificent bastard. Filmski Rommel – kojem su saveznički povjesničari (možda kao i Pattonu) dali puno hvalospjeva (iako nije sigurno da je baš bio savršeni gospodin i možda je previše mitologiziran) – se divi filmskom Pattonu. Štoviše, svi njemački časnici u filmu na Pattona gledaju kao na antičko božanstvo ili relikviju prošlosti – The pure warrior… a magnificent anachronism. The absence of war will destroy him.
Ti dijelovi filma, gdje ga Nijemci procesuiraju, predstavljaju onaj starinski Hollywood, gdje neprijatelj nije prikazan previše brutalno te gdje predstavnici neprijatelja (politički korektno, ali ne artificijelno) zaslužuju biti dijelom radnje (navodno su za talijansko tržište izbačene scene sa Nijemcima). A opet, postupci novog Hollywooda predstavljaju blago ruganje s velikim savezničkim generalom, koji poput djevojčice plače, kada ga razriješe dužnosti ili kad mora služiti u protokolu pa (uvijek) nešto krivo kaže, jer on ne želi držati političke govore. On samo želi ratovati, jer za to je stvoren i za njega vrijedi jedina vojnička deviza: There’s only one proper way for a professional soldier to die: the last bullet of the last battle of the last war. Patton je idealistički tražio zadnji rat, koji bi zaustavio sve druge ratove.
Patton se u stvarnosti nije slagao sa svojim (prvo podređenim, a onda i nadređenim) kolegom, generalom Omarom Bradleyjem (kasnije je postao general sa pet zvjezdica, a prema njemu je nazvano i borbeno vozilo na gusjenicama – Bradley Fighting Vehicle – BFV). Stvarni Bradley je bio 7 godina mlađi od Pattona, dok ga u filmu glumi, 15 godina – od Scotta – stariji Karl Malden (koji je navodno na setu ovog filma zauvijek ostavio alkohol). Profesionalno neslaganje je filmski prilično ublaženo, opet kao rezultat starog Hollywooda.
Stvarni Bradley je znakovita osoba. Bio je klasičan suzdržani vojnik. Pristojan, uljudan, povučen, šutljiv. Dijametralno suprotan od Pattona. I tijekom rata je postao šef Pattonu, koji ga je molio da mu dopusti zapovjedništvo bilo čega. Bradley je i kasnije, tijekom korejskog rata, preuzeo zapovjedništvo od legendarnog generala Douglasa MacArthura. Naime, MacArthur (u zaboravljenom biografskom filmu ga je glumio Gregory Peck) je bio sličan Pattonu (pompozan, teatralan, ukrašen sa ray ban naočalama, ali svejedno – veliki vojskovođa) pa mu je trebao mirni korektiv, tj. nasljednik poput Bradleyja. Nasljednik koji nikad ne bi eskalirao – povijest se ponovila.
Patton u filmu moli Bradleyja da mu preda bilo koje zapovjedništvo poslije iskrcavanja u Normandiji, dok Bradley oklijeva. Zapravo, Patton je mogao postati zapovjednikom 3. Armije samo zato što je general Eisenhower znao da neprijatelja može poraziti isključivo sa takvim individualcem, buntovnikom i banditom. Štoviše, u jednom trenutku filmski Patton krene jecati nešto u smislu – jednog dana će ovaj rat završiti (a ja neću imati što raditi). Ta rečenica je kasnije upotrijebljena u Apokalipsi danas, kada zapovjednik Kilgore (Robert Duvall crpi inspiraciju od Pattona ili Scotta), poslije humornih monologa o surfanju i napalmu, postane svjestan činjenice kako – Someday this war’s gonna end. Naravno, poveznica sa oba filma je F.F. Coppola. Scott fantastično sublimira potencijalne stvarne Pattonove izreke, npr., posebno u navedenom svjetlu, kada kaže: There’s only one proper way for a professional soldier to die: the last bullet of the last battle of the last war.
Nažalost po Pattona, generali iznad njega, koji su opet slušali političare iznad sebe, su imali drukčiju filozofiju. Patton u filmu čak i kaže da su mu političari dopustili, on bi pobijedio i to bi bio zadnji rat u povijesti, kao da želi reći kako bi onda nastao pravedni i održivi mir pa bi pozornicu zauzeli neki drugi ljudi (mirnodopski zapovjednici, drukčiji glumci, političari, tehno-menadžeri). To je izrazito vojničko, ali praktički ispravno gledište, jer povijest nas uči da kompromisi (o primirjima, trgovanju sa granicama i sl.) gotovo uvijek vode u nova nasilja. Jednostavno, potrebna je apsolutna pobjeda, tj. poraz ili kapitulacija neprijatelja. A borba ne staje sve do tog kraja. I legendarni, također smijenjeni, jer je igrao prežustro, MacArthur je rekao: In war there is no substitute for victory. Pobjeda je jedini cilj. Nažalost, politika često igra bunker da bi ostvarila neriješeni rezultat (jer ne daj Bože da razljutimo neprijatelja koji bi mogao eskalirati). I Patton je znao kako je to krivo gledište.
Najveći dio filma je snimljen u Španjolskoj, čija je vojska imala i dovoljno američkih tenkova te aviona, koji su onda povremeno glumili i neprijateljske tenkove i avione. Redatelj Schaffner zna snimiti akcijske scene, koje ponovno u sebi imaju nešto old school pristupa, ali u nečem su bile i modernije. Dakle, on snima i pokolj američkih vojnika u jednoj bitci (što bi se pokušavalo izbjeći u starijim filmovima). Ubijena tijela, razbacana po bojištu, zajedno sa životinjama. Jedan preživjeli saveznički vojnik (last man standing) opisuje Pattonu kako se bitka odvijala, a Patton ga (šekspirijanski, opet kao dio stare ere) poljubi u čelo, jer mu odaje počast. Naravno, stvarni Patton je prvo šamarao vojnike, jer nije priznavao da postoji nešto što se zove PTSP (niti se to tada znalo). Bila su dva stvarna incidenta sa šamaranjem vojnika. Neki bliski očevici (npr. stvarni Pattonov vozač jeep-a) su rekli da je rukavica samo prešla lagano preko šljema vojnika (jedan od incidenta se dogodio u poljskoj bolnici, gdje vojnik nije imao šljem), dok su druga svjedočenja bila drukčija i eksplicitnija (ne samo u psovkama).
Potrebno je razumjeti svoje podređene i Patton je trebao/morao biti razumniji u nekim trenucima – čak i usred rata. Zato Schaffner ovdje radi balans. Patton je u filmu prvo ošamario jednog vojnika, a poslije je drugog – poljubio (kao u kazališnoj šekspirijanskoj predstavi). Što se tiče šamaranja, ne može svatko (ma koliko bio utreniran) slijediti tempo svojih zapovjednika (i nekim sportskim trenerima nisu oprošteni nenamjerno potezi rukom prema igraču). Tu je Patton možda išao iznad ovlasti i dobro da je bio kažnjen, privremeno suspendiran i maknut iza kamera (a budući da je umirao za pozornošću, to je bila najveća kazna za njega). Međutim, taj vojnik koji je bio ošamaren ili udaren od generala Pattona je prošao puno bolje od nacističkih ili sovjetskih vojnika, koji bi se uplašili u bitci i poslije iste. Takvi vojnici bi bili – strijeljani. Sjedinjene države i zapadni Saveznici su i u takvim slučajevima (odnosu prema svojim vojnicima) bili svjetlosnim godinama ispred – neprijatelja.
We may have been fighting the wrong enemy all along. But while we’re here, we should go after the bastards now, ’cause we’re gonna have to fight ’em eventually.
A tko je neprijatelj? Pa zna se! Nacisti, ali i komunisti (jednom ćemo se i s njima morati boriti). Dakle, Patton je (tada) bio kontroverzna osoba. S obzirom na njegovu osobnost i sve što se vidjelo kod njega, neki su ga prozvali i fašistom, a ta riječ je i danas često izlizana, jer se razne osobe pretjerano etiketiraju tim izrazom (eto i Prljavi Harry je fašist itd.). Nazvati Pattona fašistom je apsurdno, kad je njegova, prvo Sedma, a potom i Treća Armija, denacificirala sve živo pred sobom (u stvarnim govorima je rekao da su Njemačka i Austrija poslije njega izgledale kao pakao, ali nije samo on bio zadužen za uništenje nacista – bilo je i drugih pozitivnih nemilosrdnih gadova).
S druge strane, film je ipak izbjegao prikazati kontroverznu stranu Pattona (to je opet odlika klasičnog filma, tj. zlatne ere Hollywooda). Patton je mrzio Sovjete, ali navodno je bio i antisemit, a Schaffner to nije dotakao. Također, redatelj je izbjegao i prikazivanje operacije koju je Patton naredio svojevoljno, ali je rezultirala neuspjehom (tzv. Task Force Baum ili napad na Hammelberg, kada je protivno zapovijedi naredio oslobađanje jednog logora, u kojem je među zarobljenicima bio i njegov – zet! Cijela operacija je propala).
Schaffner dobro prikazuje njegov ambivalentni odnos prema pokorenim nacistima, kada pred novinarima – koji su ga upitali, je li istina da kod njega rade i nacisti – otprilike pragmatično rekao kako je zaposlio iskusne Nijemce, koji se razumiju u infrastrukturu, ceste i telefone, a ako su usput bili i nacisti, to je manje bitno. Da, simpatija prema nacistima je kompleksna. Prvo ih je bez milosti ubijao (The Nazis are the enemy. Wade into them. Spill *their* blood. Shoot *them* in the belly. When you put your hand into a bunch of goo that a moment before was your best friend’s face, you’ll know what to do.), ali onda je bio protiv njihova zatvaranja u logore te ih je zapošljavao.
Njemu je, netom po završetku rata, kao vojnom upravitelju Bavarske, bilo potrebno imati ljude koji su znali posao – pa bili oni i bivši članovi nacističke stranke. Jedan od vjerojatno stvarnih citata je bio ovaj:
„SS means no more in Germany than being a Democrat in America – that is not to be quoted. I mean by that that initially the SS people were special sons of bitches, but as the war progressed they ran out of sons of bitches and then they put anybody in there. Some of the top SS men will be treated as criminals, but there is no reason for trying someone who was drafted into this outfit.”
Slično je bilo i sa MacArthurom, koji je kao praktički vladar poslijeratnog Japana, također imao pomoćnike koji su nekoć bili pripadnici militarističkog krila japanske ratne vlade – nisu svi bili zločinci, ali neki sigurno jesu.
Međutim, u jednom je Patton zaista bio vizionar. Je li on doista rekao baš rečenicu we fought the wrong enemy (želeći reći kako su Sovjeti pravi neprijatelj) je diskutabilno, ali poznato je kako njegov odnos prema prokletim mongoloidnim Rusima nije bio nimalo saveznički:
Prevoditelj: Excuse me sir, but General Caskov would like to know whether you’ll join him to drink the surrender of Germany.
Patton: My compliments to the General. Please inform him that I do not care to drink with him or any other Russian son of a bitch.
Prevoditelj (nervozno): Ne mogu mu to reći!
Patton (ozbiljno): Reci mu to, riječ po riječ.
Prevoditelj: (na ruskom): On kaže da neće piti s vama, niti s bilo kojim ruskim kurvinim sinom.
Ruski general: (na ruskom): Reci mu da je on kurvin sin. Sada!
Prevoditelj: (još nervoznije) The General says he thinks you are a son of a bitch, too.
Patton: (sa doziranim smiješkom): All right, I’ll drink to that; one son of a bitch to another.
Patton je još od Normandije htio što prije stići do Berlina, znajući kako je bitna i ta utrka sa Sovjetima. Nažalost, taj general do Berlina nije stigao. Bila mu je namijenjena ruta kroz južnu Njemačku i Austriju. Još dok su ih zapadnjaci gledali kao saveznike, naš general je ispravno tvrdio da Sovjeti žele dominirati svijetom i da ćemo se jednom morati boriti s njima (bolje prije, nego kasnije). Čak i dok je bio u Engleskoj, u govoru pred engleskim damama je izbjegao spomenuti Sovjete – i tu je dobio ribanje od nadređenih. To je ponovio i dok je bio u Njemačkoj. SSSR je za njega, ali i za npr. Churchilla, bio neprijatelj. Naime, kada je početkom 1946. legendarni Winston Churchill održao svoj poznati govor o željeznoj zavjesi (pravi početak hladnog rata) koja se spustila od Szczecina do Trsta – tada bi Patton možda dobio i priznanje. Nažalost, Patton nije poživio do tog govora, jer je umro krajem prosinca 1945.
Schaffner na kraju filma, moguće namjerno, prikazuje kako su zaprežna kola, naizgled slučajno (?), skoro usmrtila Pattona, dok se sa Bradleyjem bezbrižno šetao po ulici nekog njemačkog gradića. Možda je to mig redatelja na stvarnu sudbinu Pattona, koja u ovom filmu nije prikazana. Dakle, Patton je (zajedno s Nijemcima) bio spreman zaratiti sa Crvenom armijom (još dok se Staljin nije oporavio od rata), jer ih je vidio kao neprijatelje. To nije odgovaralo ni službenoj američkoj politici, a pogotovo ne SSSR-u. Sve više je postajao persona non grata. U nikad razjašnjenoj prometnoj nesreći (njegova limuzina udarila u vojni kamion) je zadobio teške ozljede (puknuće vrata) te je nakon desetak dana preminuo u bolnici, u Heidelbergu. Pokopan je zajedno sa svojim vojnicima na vojnom groblju u Luxembourgu. Je li se radilo o atentatu i ako da – tko ga je ubio?
Budući da perfekcionist George C. Scott nije bio do kraja zadovoljan sa svojom glumačkom izvedbom živopisnog Pattona (većina gledatelja, kritičara i predstavnika struke nije imala nikakvih zamjerki), dobio je novu priliku. Naime, 1986. je glumio u tv filmu The Last Days of Patton te je time napravio puni krug. Puni glumački krug, jer njegov Patton je (barem za neke) više od Brandovog don Corleonea, više od Pacinovog Sonnyja Corleonea, više od drugih poznatih metodskih (ili manje metodskih) predstavnika glume u sličnim filmovima ili franšizama. Patton živi i kada umre.
Patton je bio sve: sportaš (sudjelovao na olimpijskim igrama u Stockholmu 1912.), veliki vojskovođa koji je poslije WW1 popularizirao tenkove (po njemu je nakon WW2 nazvan i novi tenk – M46 Patton), a tijekom WW2 je gazio sve živo – od obala Sjeverne Afrike, preko Sicilije i od Normandije do Bavarske. A znate li tko je, poput američke konjice, spasio satniju E (easy company) iz 101. padobranske (čit. Združena braća) u onoj ardenskoj zimi kod belgijskog gradića Bastogne? Naravno, Patton! Čovjek koji nije odustajao i za kojeg je postojao samo jedan pravac – onaj naprijed. General koji nije operirao kartama iz ureda u pozadini, već general koji je napredovao zajedno sa svojom vojskom, zvala se ona 7. ili 3. Armija SAD-a. Po blatu ili asfaltu, na kiši ili snijegu, po pustinji ili ardenskoj šumi – svejedno.
S druge strane, ne treba skrivati: Patton je također bio rasist, antisemit, relativizirao je nacizam, te je bio i pompozni kurvin sin. Moderni povjesničari će čak reći i da do pobjede Saveznika u WW2 nisu doveli briljantni banditi kao Patton, već je stvar bila u ekonomiji, industriji te općenito vojnim prednostima Saveznika, koje nacisti više nisu mogli pratiti. Nijemci su mogli usavršiti raketu V1 i V2 kao Vergeltungswaffe (Wunderwaffe kojim bi pobijedili, međutim nisu ih mogli proizvesti na industrijskoj skali), mogli su eksperimentirati i sa prvim mlaznim motorom u avionu (Messerschmitt Me 262, „Schwalbe“ ili „Sturmvogel“), ali sve to nije moglo protiv robusne ekonomije SAD-a. Drugim riječima, Hitler je izgubio rat još tamo kod El Alameina na sporednom afričkom ratištu te kod Staljingrada na istočnom bojištu, a ako ćemo pojednostaviti stvari do kraja – izgubili su rat onog trenutka, kad su Japanci bombardirali Pearl Harbor.
Ovaj film nije mogao opisati cijelu kompleksnu osobu Pattona, ali ga filmofili svejedno pamte i uvijek ga se rado gleda u reprizama. Mnogi gledatelji nemaju koncentraciju za duge filmove, ali ovih, nešto manje od, tri sata filma, uvijek prođe brzo. Neki od nas ne žele ništa manje od takve epike. Glumački tour de force Georgea C. Scotta, uparen sa stvarno vještim redateljem Franklinom J. Schaffnerom je osvojio sedam (7) Oscara (budući da je Patton prvo i bio zapovjednik Sedme Armije, to je baš prigodno), uključujući i one u najbitnijim kategorijama – za najbolji film, glavnog glumca (ponavljamo, Scott nije htio sudjelovati na toj priredbi), najbolji scenarij i najboljeg redatelja.
Patton je bio Conan prije Conana, jer i njegov moto je zapravo bio: To crush your enemies, see them driven before you, and to hear the lamentations of their women, tj. on bi to još bolje rekao – izvadit ćemo utrobu neprijatelju i s njome podmazati gusjenice naših tenkova. Također ono Conan-ovski je i na samom kraju filma. Kad pripovjedač evocira jednu od Pattonovih starinskih reinkarnacija te kaže kako su se rimski osvajači više od tisuću godina vraćali iz ratova te uživali trijumfalne parade. U povorci su dolazili trubači i svirači te neobične životinje s osvojenih područja, zajedno s kolima natovarenim blagom i zarobljenim oružjem. Osvajač se vozio u trijumfalnim kolima, a omamljeni zarobljenici hodali su u lancima ispred njega. Ponekad su njegova djeca, odjevena u bijelo, stajala s njim u kolima ili jahala konje tragače. Međutim, iza osvajača stajao je rob sa zlatnom krunom i šaputao mu na uho upozorenje: that all glory is fleeting. Slava je možda prolazna, ali (filmska) klasa je vječna i proteže se iz prošlosti u budućnost. S koljena na koljeno. S Pattonom, kao kraljem, na prijestolju. Glory to Patton!
Za autora ovih redaka filmski Patton je i poput vilenjačkog lorda Elronda iz Gospodara prstenova. On je sve ovo već vidio u davnoj prošlosti i kao da nam govori: I was there. I was there 3000 years ago…when Isildur took the Ring. A mi ga gledamo i slušamo, kao dijete koje sluša djeda ili oca, koji mu je pričao priče kako je to nekad bilo i kako će biti, ako budemo dovoljno hrabri…Jer, uvijek je potreban kurvin sin, pardon bandit – da bi gonio totalitarnu bandu.
Tekst napisao: Matija Horvat
