RECENZIJA: NA KRILIMA ČASTI – Nebo nad Korejom

REDATELJ: J.D. Dillard

GLAVNE ULOGE: Jonathan Majors, Glen Powell, Christina Jackson, Thomas Sadoski

TRAJANJE: 139 minuta

NAZIV ORIGINALA: Devotion

 

This war never ends, there’s no V Day, there’s no finish line. The real battle in all of life is being someone that people can count on. And that isn’t defined in a single moment. You earn that with a lifetime of showing up. These conflicts, they don’t define you, Tom. You don’t want them to. Trust me. (zapovjednik Richard Dick L. Cevoli)

Negdje u studenom 2022. godine, prije neke kino predstave, pratio sam trailere novih filmova za kraj stare i početak nove 2023. godine. Jednom filmu sam se posebno veselio. Naime, prema kratkim insertima, radilo se o pilotima u korejskom ratu, a ratnih filmova, barem onih sa specifičnim temama, nikad dosta za autora ovih redaka. Ako se dobro sjećam, film Devotion bio je najavljivan za kraj prosinca 2022. Međutim, nije tada nije prikazan. Potom se najavljivao za siječanj/veljaču 2023. Opet ništa. I onda, sa šest mjeseci kašnjenja, domaća kino premijera je ipak zakazana za 18.05.2023! Kakva sreća za nas da je film ipak našao put iz bermudskog trokuta (tuge) u kojem je privremeno i misteriozno nestao! Neki filmofili su ga sigurno, već pokušali naći negdje u bespućima interneta, a neki su jednostavno čekali službeni izlazak (pisalo se i o Netflix premijeri). Domaći distributer je prigodno preveo ovaj film sa naslovom – Na krilima časti. 

Film sam očekivao s nestrpljenjem – zbog teme, potencijalne akcije, cool retro aviona…. Dok su dojmovi svježi, morao sam nešto napisati o istome, čak i ako (kao specifični fan) nisam posve zadovoljan viđenim, što naravno ne znači da je film loš ili da ga ne trebate pogledati (na bilo koji način). Kroz kino blagajne (tamo gdje se već prikazao), na utrošeni budžet (cca 90 mil. $), ovaj film nije vratio uloženi novac. Višestruko je podbacio i vjerojatno neće ostati zapamćen kao vrhunac žanra, ali naglašavam – kino blagajne nisu najbitnije u cijeloj priči. Ako ste vjerna publika određenih žanrova nađite vremena za ovaj tekst i gledanje ovog solidnog filma. Ne radi se punokrvnom žanrovskom filmu, već je više stvar u intimnoj i dobro odmjerenoj old school priči o časnim ljudima. Ovakvi filmovi danas rijetko pronalaze put u kino dvorane, jer sve je rezervirano za blockbustere i franšize. Ukoliko ste umorni od inflacije super – junaka, ovo bi mogao biti film za Vas.

Devotion je biografski (ratni) film o zastavniku Jesse LeRoyu Brownu (1926. – 1950.), prvom Afroamerikancu, koji je službeno završio program obuke za mornaričkog avijatičara (doduše, ne i prvi afroamerički mornarički avijatičar – taj se zvao Oscar Wayman Holmes, ali nije završio službenu obuku). Utemeljen je na knjizi vojnog povjesničara Adama Makosa – Devotion: An Epic Story of Heroism, Friendship, and Sacrifice iz 2015. – koja prepričava prijateljstvo između mornaričkih časnika Jesseja Browna i Toma Hudnera, prije i tijekom Korejskog rata. To su bili piloti koji su (zamalo) propustili The Big Show, kako su zvali WW2. Propustili su nebo nad Berlinom, ali su bili dovoljno stari da ne propuste – nebo nad Pyongyangom. Navedene stvarne osobe su bili pripadnici Strike Fighter Squadron 32 (VFA-32), koji su letjeli na propelercima (u službi od WW2) F4U Corsair, a danas lete na F-18 Super Hornet-ima. Ta evolucija od retro aviona sa propelerima do mlaznog lovca (ali danas isto već zastarjelog) F-18, nam daje i paralelu sa nekim drugim filmovima. 

Dakle, kada spominjemo pilote na propelerima i Afro-Amerikance, onda se vjerojatno sjećate (ratnog) filma Red Tails iz 2012. (Cuba Gooding Jr. & Terence Howard) o prvim Afro-Amerikancima (Tuskegee Airmen) u vojnom zrakoplovstvu tijekom Drugog svjetskog rata. Devotion je usmjeren na (sudbinu) jednog Afroamerikanca i na danas potpuno zaboravljeni – korejski rat (1950. – 1953.). Naglašavamo, nije se radilo o pilotu, već o mornaričkom avijatičaru (naval aviator), što je ipak bitna (odnosno bitnija) razlika. Naravno, mornaričke avijatičare smo dizali u nebesa još od originalnog Top Gun-a, dok je moderni Top Gun: Maverick, doslovno probio nebeske granice sa svojim F-18 Super Hornet avionom. Probijene su i kino granice, jer bio je to blockbuster koji je vratio publiku u kina, bez da su morali gledati animirane super heroje (iako Maverick je super heroj) ili animaciju Jamesa Camerona. Poveznica Devotion-a sa modernim Top Gun-om je i glumac Glen Powell, ovdje u ozbiljnijoj ulozi poručnika Toma Hudnera, također stvarnog veterana korejskog (i kasnije vijetnamskog) rata. 

No, za specifične filmofile i prije Top Gun-a, postojao je jedan od naj cool filmova svih vremena The Right Stuff (Put u svemir). Junaci tog filma su bili stvarni junaci našeg doba – piloti zrakoplovstva, piloti marinaca te mornarički avijatičari. Svi odreda su služili tijekom korejskog rata, točnije agresije komunističkog sjevera (potpomognutim Kinom i SSSR-om) na saveznički jug poluotoka (razdvojenog 38. paralelom od kraja WW2 do danas, iako današnja DMZ ne ide punim dijelom i ne baš točno preko 38. paralele). Legendarni (brigadni general) Chuck Yeager (tijekom WW2 srušio pet Nijemaca u jednom danu, također letio u Koreji i Vijetnamu te, onako usput, bio prvi koji je letio brže od zvuka) iz vojnog zrakoplovstva, Alan Shepard (drugi čovjek u svemiru iza Gagarina, prvi Amerikanac i kasnije – peti čovjek na Mjesecu), John Glenn (prvi čovjek u orbiti!) i dr. U filmu Put u svemir nije bilo pravog Prvog čovjeka (na Mjesecu), Neila Armstronga, ali i on je služio u korejskom ratu. Dakle, da je Jesse Brown (kojeg glumi Jonathan Majors) poživio duže, možda bi i on bio kandidat za svemirski program. 

Foto: Screenshot

Upozorenje: daljnji tekst sadržava spoilere.

Možda i ne bi. Iz dva razloga. Prvo (i najbitnije), jer nije preživio korejski rat. A drugo? Devotion je još jedan od onih u filmova koji u epicentru imaju temu rasizma. Afroamerikanci (žene i dr.) u ono vrijeme još nisu bili kandidati za astronaute. Jesse Brown, unatoč svim profesionalnim ili ljudskim karakteristikama (tada) nikada ne bi postao astronaut. Ipak, tema rasizma nije prikazana na onaj oscarovski način. Naravno, nitko ne govori o prvo loptaškoj patetici (zbog osvajanja filmskih nagrada) kao must have sastojku filma. Postoje razni načini i gradacije u pristupu osjetljivoj temi. Ne govorimo niti o tome da je artificijelna politička korektnost uništila dobre temelje filma. Naprotiv! Ovo je ozbiljan film o ozbiljnoj temi, koji prikazuje ozbiljna vremena. Međutim, redatelj J.D. Dillard je netko kome možda treba još malo vremena da bi nam pružio pravo umjetničko iskustvo. Zapravo, možda redatelj nije htio ulaziti previše u (dosta puta obrađivanu) temu te je samo, na svoj način, odao počast onima, koji su tu bili prije nas. Onima koji su služili u zaboravljenim ratovima, jer iz današnje perspektive, npr. i ratovi u Iraku ili Afganistanu, su također zaboravljeni, a tko se uopće sjeća Koreje(?) Naime, Dillard je odgojen u vojnoj, odnosno mornaričkoj tradiciji. Njegov otac je bio zrakoplovni časnik i zato se on, sada u ulozi redatelja (zajedno sa scenaristima Jakeom Craneom i Jonathan A. Stewartom), ne zaleta(va) previše u neke (filmske) avanture, već nam samo (pomalo distancirano) daje obrise kako je izgledala karijera mornaričkih avijatičara. 

Ovdje je također bilo i više prostora za priču o prijateljstvu (između crnca i bijelca, kao u npr. u, subjektivno, pre-razvikanom, filmu Green Book) većem od života, ali Dillard nam nije pružio (ni) to iskustvo. Kao gledatelji smo zakinuti i za klasične nepravde u kojima se nalaze junaci, koji su žrtve rasizma. Dillard je preko svega navedenog prošao gotovo nevidljivo te ispod radara, jer se i nije brinuo o stereotipima. Mi u filmu ne vidimo kroz što je sve Jesse Brown morao proći. Njegove emocije prema drugima u društvu su prigušene te cijelo vrijeme odaje pojedinca koji možda pati, ali koji ne plače zbog toga. On je samo mornarički avijatičar na kojeg se možemo osloniti, kada zatreba – u borbi. Brown je staložen, osim u trenucima samoće kada, dok se gleda u ogledalo (probijajući četvrti zid), pazeći da nikog nema u blizini te jecajući, imitira uvrede koje je pretrpio te se tako motivira ili izbacuje gorčinu:

Ti si go***! Nikad nećeš naučiti spustiti taj avion! Boooy! Dečko, ti ovdje nemaš šta tražiti…

I kada je pred novinarima, koji žele čuti kako je to biti prvi crnac na nosaču aviona, Jesse ostaje stoički pojedinac, koji se (unatoč nepravdama kroz koje prolazi i unatoč svojim kvalitetama) ne stavlja iznad momčadi:

Novinar: Your commanding officer called you one of the best pilots he’s ever seen, regardless of color.

Jesse Brown: That’s kind of him to say, but I can’t say I’m special.

Novinar: Well, it must be hard, right? It must be hard being the only… (žele reći jedini crnac na nosaču aviona, op.a.)

Jesse Brown: A naval aviator? Absolutely. Landing planes on carriers, it’s the toughest job there is for anyone wearing wings.

Najveća utjeha Brownu su njegova žena i kćerkica. On je devoted husband and father. Prvo je odan obitelji, a potom je odan i lojalan mornaričkom zrakoplovstvu Sjedinjenih Država. Bio je lojalan državi, koja nije u potpunosti bila lojalna pojedincu, ali ne pitaj što država može učiniti za tebe, kako je rekao predsjednik koji nas je doveo u svemir. Susjedstvo u smislu kvarta i susjedstvo u smislu posla je obojano rasizmom. Intima obitelji je sigurna (zračna) luka i primarno sidrište. Nakon što se Brown zbliži sa Hudnerom, on mu i dopušta upoznati obitelj. Njegova supruga traži od Hudnera (koji je mu je nadređeni) da bude uz njega. Zapravo, Jesse Brown je slobodu mogao ostvariti samo na dva mjesta. U svom domu te u avionu. Čak i ako je F4U Corsair imao mane (pogotovo u vrijeme kad se pojavljuju prvotni i napredniji mlazni lovci, tipa F-86 Sabre ili famozni neprijateljski MIG -15 – ali ne boj se dušo MiG-ova, ni Suhoj-eva) te usprkos kineskoj protuzračnoj obrani, Brown je slobodu mogao ostvariti još jedino – u zraku.

U filmu smo svjedoci obuke mornaričkih avijatičara, vježbanju teškog slijetanja na nosač aviona USS Leyte te klasičnim pilotskim sastancima. Prisutni smo i NATO vježbama na našem Mediteranu (kakav je nekad bio). Kao što kaže zapovjednik Cevoli u filmu – moramo odvratiti Sovjete i zato je (1949.) i stvoren najjači obrambeni Savez na planeti – Sjevernoatlantski savez. Sve je prikazano u više realističnijoj, tj. puno više prizemljenoj Top Gun verziji. Retro avioni su doista cool za ljubitelje povijesti ili ratnih filmova. U filmu je korišteno šest stvarnih Corsair-a, a mnoge scene letenja koristile su avion (Hawker) Sea Fury za sekvence letenja izbliza. Kada je Brownov avion bio pogođen i kada se elisa motora prestala vrtjeti u zraku, kao da su nam se evocirale scene iz (ipak superiornijeg) Nolanovog Dunkirka. Sjećate se kada je Tom Hardy u legendarnom Supermarine Spitfire -u ostao bez goriva i bio prisiljen spustiti se na onu plažu, gdje su već bili Nijemci. Onaj trenutak lebdenja u sutonu, u otvorenoj kabini. Vrhunska poetika, koju je prikazao i Spielberg u Carstvu sunca. Ovdje su klimatski uvjeti Sjeverne Koreje u studenom i prosincu 1950. ipak bili još teži, nego oni u svibnju/lipnju 1940. u sjevernoj Francuskoj, iznad La Manchea pa su filmske vizure drukčije. 

Za razliku od animiranog Midway-a Rolanda Emmericha, ovaj film ne pati previše od prejakog CGI-ja (koji je ipak očit u nekim trenucima). Zbog imitiranja vremenskih uvjeta sve je u nijansama sive pa povremeno podsjeća na (sivi) Greyhound (sa Tomom Hanksom), ali sve je odmjereno, nenapadno (rekli bismo neatraktivno, ali ne u negativnom smislu) i realističnije. Sve je umjerenije i od ili blockbuster-skog Pearl Harbora (tko se sjeća uvijek privlačne Kate Beckinslae, koja i danas žari i pali, jer nas je manje briga za Bena Afflecka ili Josha Hartnetta, dok pamtimo MTV singl i spot pjesme There You’ll be, atraktivne country i pop zvijezde Faith Hill). Naravno, susret F4U Corsair-a (propelerca) sa tada (naj)naprednijim mlaznim lovcem MiG 15, kojim su vjerojatno upravljali Sovjeti (jer korejski rat je doslovno bio Staljinov proxy rat, u kojem je koristio glupe komuniste iz Sjeverne Koreje i Kine, a i Kinezi, unatoč brojnosti, nisu imali naprednu vojsku, kao što danas imaju) je dašak onog Hollywooda, gdje slabiji pobijedi jačega (i to uvijek volimo). Underdog u dog fight-u. Doduše dva F4U su sredila jednog MiG-a 15 i to nas opet podsjeća na Top Gun: Maverick gdje su dva F-18 sredila (razvikanog i prenapuhanog, a nikad zapravo provjerenog) Suhoj-a 57 (ne bojte se ruskih aviona, to su sve babaroge totalitarizma i korupcije). 

Foto: Screenshot

Akcijske scene su školski odrađene. U filmu koji ne pati od previše testosterona (već je zapravo intimnija i umjerenija priča, koja opisuje neko starije, prošlo vrijeme) prilično je upečatljiva sekvenca bombardiranja mostova na rijeci Yalu (granica Kine i Sjeverne Koreje). Amerikanci (tada pod mandatom UN-a!) nisu smjeli ni slučajno pogoditi kinesku stranu granice (zbog straha od eskalacije i WW3). Dakle, Kinezi su se mogli direktno umiješati u korejski rat, ali Saveznici nisu smjeli direktno bombardirati Kinu. Što bi bilo da se poslušalo jastrebovski nastrojenog generala MacArthura (čovjeka koji je izmislio rečenicu – I shall return, koju je legendarni Arnold Schwarzenegger pretvorio u I’ll be back!). Armagedon ili potpuna pobjeda?    Zvuči poznato i danas?

I zato je rat završio kako je i počeo – na 38. paraleli – de facto neriješeno – a zapravo, ako uzmemo da su agresorski komunisti izvršili agresiju na slobodni jug, u želji da zavladaju cijelim poluotokom, a to nisu uspjeli, onda možemo reći da je to bio komunistički poraz. Međutim, najispravnije je reći – rat nije nikada završio (v. citat na početku teksta), jer imamo samo primirje potpisano u srpnju 1953., do kojeg je došlo, jer je tada baš umro diktator Staljin. Da je ostao živ – duže bi se pucalo. Dakle, prvotni topli (kinetički) rat na korejskom poluotoku je samo zaleđen i to na samom početku hladnog rata (rata koji također, nikada zapravo i nije završio). Rat je završio sa 3 milijuna žrtava, što su proporcionalno veći civilni gubici nego u WW2 i Vijetnamu. Danas o tome više nitko ne priča i zato su ovakvi filmovi dobar podsjetnik.  

Južna Koreja se (poput njemačkog i japanskog feniksa) uzdigla iz pepela te je danas prosperitetna demokracija (sa svim vrlinama i manama), a Sjeverna Koreja je demokratska i narodna republika u kojoj zaglupljeni narod gladuje, dok gleda Big Brother televiziju, u kojoj voditelji vječno slave dragog vođu, a kriminalni režim se održava na vlasti kroz nuklearnu ucjenu (oduvijek uz pomoć Kine). Kao da smo to vidjeli i na europskom kontinentu. Zvuči poznato, zar ne? Inače, u Aziji imamo i još jedan zaleđeni sukob. Naime, (drugi svjetski) rat između Japana i Rusije – nikad nije službeno završen (a sjetimo se i suverenog otoka Taiwana). I zato bi bilo dobro da imamo i više ovakvih filmova, kroz koje bi se prisjetili povijesti (i sadašnjosti).

Avijatičar Brown (naravno) nije slušao zapovijedi nadređenih te je napravio herojska djela. Prvi put je preživio, jer kineska protuzračna obrana (koja puca sa svih strana) nije bila najpreciznija. Drugi put, prilikom bitke kod Chosin Reservoir-a (kada je spašavao američke marince – vjerojatno i neke koji su ga jednom rasistički vrijeđali – te ostale UN saveznike, koji su ostali u okruženju pred višestruko brojnijim neprijateljem) – nije bio te sreće. Bilo je dovoljno puščano zrno, zbog kojeg je avion počeo puštati gorivo. Je li bilo moguće iskakanje padobranom ili se avion baš morao srušiti sa avijatičarem (?) da komunisti ne bi preuzeli tehnologiju (tada ipak slabijeg zrakoplova) – je manje bitno. Bitno je to da smo dobili scenu koja imitira Toma Hardyja u Dunkirk-u (a zapravo je više stvarna od Nolanove) sa lebdećim i padajućim zrakoplovom. Bitno je da smo dobili emociju u pokušaju spašavanja avijatičara i prijatelja, koji se nije uspio izvući iz olupine te je ostao je zameten ispod snjegova korejskog poluotoka. Njegovo tijelo nikada nije izvučeno, jer je ostao iza neprijateljskih linija, u zimi našeg Gospodina, 1950. Uvijek vrijedi ona izreka: Spremite se, jer winter is coming

U filmu koji se, dakle, temelji na knjizi, a sve prema stvarnim događajima, nisu prikazani samo stvarni piloti, tj. mornarički avijatičari. Tu su i druge povijesne osobe pa tako imamo i kratki susret sa tada atraktivnom tinejdžerkom i već poznatom Liz Taylor (glumi ju još atraktivnija Kanađanka Serinda Swan) na plaži u Cannesu te na kraju, kada poručnik Hudner prima medalju časti, vidimo i legendarnog američkog predsjednika Harryja S. Trumana. Bez Trumanove doktrine (potpore demokracijama kojima je prijetio totalitarni režim), Marshallovog plana i NATO saveza, ne bi bilo današnje Europe. Ne bi bilo ni Južne Koreje (ili normalnog Japana). Zapamtite to! No, sigurno bi se našao poneki man of honor, tj. odani suprug i otac, kao što je bio Jesse Brown. Nekome će zvučati patetično i jeftino, ali ovo su, u skladu s vremenom i običajima, (otprilike) bile posljednje riječi, njegovog posljednjeg pisma supruzi:

Sada završavam ovo pismo i idem u krpe. Iskreno se bojim ići u krevet, ali obično te sanjam, pa ću uspjeti izdržati, dok opet ne budemo zajedno dijelili krevet. Draga, moli se da to bude uskoro. Sutra moram letjeti (u misiju), ali moje srce, ionako, nije bilo na zemlji, još od kad si me prvi put poljubila. I kad me voliš, jasno šalješ tu poruku. Pisat ću ti čim budem mogao. Volim te zauvijek. Tvoj odani suprug, s ljubavlju i potpuno tvoj. Zauvijek. Jesse.

U rukama legendarnog Stevena Spielberga (malo se prisjetimo njegovog zaboravljenog filma „Always“ s Richardom Dreyfussom – koji glumi pilota kanadera – te sa Holly Hunter, John Goodmanom i zadnjom ulogom anđeoske Audrey Hepburn), ovaj film bi bio puno vidljiviji (možda i sa boljim rezultatima na kino – blagajnama, ako do nekih kina ikada i dođe). Naime, Spielbergov otac je također služio u američkom zrakoplovstvu i on bi pilotsku vibru, zajedno sa uvijek bitnom temom o rasizmu emitirao na još upečatljiviji način. Piloti ili mornarički avijatičari, npr. oni u P-51 Mustang avionima – su oduvijek bili: Angels on our shoulders. Iako će Devotion, za neke, biti samo film B kategorije – ne morate nužno slušati te glasove (a ujedno ima i dobrih filmova koje nose oznaku B). Naime, da je Jesse Brown slušao takve (zločeste) glasove, bio bi zaustavljen puno prije. Prije komunista bi ga sredili rasisti (lice i naličje iste totalitarne kovanice). Pogledajte Devotion, poslušajte odjavnu (modernu) pjesmu iz filma (Joe Jonas & Khalid – Not alone), sjetite se onih kojih više nema te ujedno proučite zaboravljene ratove i budite na pravoj strani povijesti…Kao što je to bio preživjeli poručnik Hudner, čija je obitelj i dan danas ostala u prijateljskim odnosima sa nasljednicima obitelji Brown.

Tom Hudner: I’m sorry I couldn’t save him

Daisy Brown: Tom, that was never your job. Never anyone’s job to save Jesse. I asked you to be there for him. And you were.

 

OCJENA: (subjektivnih) 7.5 

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)