Naslovnica Filmovi RECENZIJA: BITKA ZA SCHELDU – poplava europske kolaboracije

RECENZIJA: BITKA ZA SCHELDU – poplava europske kolaboracije

630
0
Foto: Levitate Film/Netflix

REDATELJ: Matthijs van Heijningen Jr.

GLAVNE ULOGE: Gijs Blom, Jamie Flatters, Susan Radder, Jan Bijvoet, Tom Felton

TRAJANJE: 124 minute

NAZIV ORIGINALA: De slag om de Schelde

 

U poplavi ponude na Netflix-u, često od šume ne vidimo drvo. Naravno, o nekim filmovima će se s pravom dići plima te će se danima pričati o istima – recentni Ne gledaj gore” dobar je primjer (angažiranog i relativno solidnog) filma o kojem se priča na prijelazu 2021./2022. (naravno, slabiji je film od npr. satire Dr. Strangelove-a ili TV mreže). Ipak, većina filmova u ponudi te platforme predstavlja generičke naslove za publiku željnu zabave i za publiku kratke memorije (npr. Red notice). Naravno, i o takvim filmovima se priča, jer su nabildani budžetom i glumačkim postavama pa ih usmena predaja održava na površini, iako to (često) nisu zaslužili. Međutim, o nekim manjim (tv) naslovima se nezasluženo ne priča dovoljno te jednostavno prolaze ispod radara (barem kod nas) ili ostanu ispod površine, a radi se o poštenim filmovima, snimanim iz plemenitih pobuda. Autor ovih redaka bi iskoristio priliku te se zahvalio svom generacijskom frendu, s kojim dijeli senzibilitet za (old school) ratne filmove, a koji mi je preporučio pošteni žanrovski film, koji je prošao ispod radara – Bitka za Scheldu.  

U gornjim rečenicama su upotrijebljene određene imenice, kao npr. poplava, plima ili površina (mora). Pitate se čemu takve metafore? Jednostavno, po filmskim lokacijama. 

Mjesto radnje: Nizozemska (granica s Belgijom), provincija Zeeland, otok Walcheren. 

Vrijeme radnje: rujan – studeni 1944

Specifični filmofili i znalci, već znaju o čemu bi se ovdje moglo raditi. Moglo bi se raditi o dobrom modernom, a opet i donekle old school (ratnom) filmu. Takvi znalci će biti u pravu. Relativno novi film na Netflix-uDe Slag om de Schelde – predstavlja drugi najskuplji nizozemski film u povijesti njihove kinematografije, nakon odličnog Verhoevenovog filma – Zwartboek (Crna knjiga). Zanimljivo je kako su Nizozemci, dva najveća proračuna, poklonili za filmove slične i osjetljive tematike. A tematika je – kolaboracija s nacistima za vrijeme drugog svjetskog rata. 

Autor ovog teksta nikada nije bio posebni ljubitelj Paula Verhoevena. Isti redatelj, unatoč provokativnim (angažiranim) filmovima raznih žanrova, zbog svojeg stila, nikad nije dopro do mog srca. Naravno, kao i sa Kubrickom – iako nije moja šalica čaja, cijenim ga i (donekle) razumijem. Izuzetak je film Crna knjiga iz 2006. (glume Carice van Houten, Sebastian Koch, Matthias Schoenaerts i dr.) i to zbog (ratne) tematike i činjenice da je ovdje donekle inhibirao svoj stil pa je napravio (više-manje) klasični mainstream film (naravno, uz neke svoje specifične dodatke). Logični nastavak (više dramske) Crne knjige je (više ratni film) Bitka za Scheldu. Redatelj ovog filma je Matthijs van Heijningen Jr., poznat po režiji pred-nastavka (Carpenterovog) Stvora iz 2011. Iako njegov The Thing nije ostao zapažen kao Carpenterov original, sa zadnjim filmom, snimljenim za Netflix, je pokazao da u njemu još ima baruta

Zanimljiva je (i hvale vrijedna) nizozemska preokupacija s pitanjem kolaboracije za vrijeme nacističke okupacije. Oni se trude očistiti ispred svog praga i to ne na artificijelni način politički previše korektnog Hollywooda. Mi Europljani (kada želimo) možemo snimiti i vjerodostojniji film od američke industrije zabave. Naravno, često ne želimo ili jednostavno –  nemamo dovoljno novaca pa napori ostaju ispod površine. Bitka na Scheldi je koštala oko 14 milijuna Eura, što je prilično skupo za običnu europsku kinematografiju (posebno onu koja nije britanska ili njemačka), iako se radi o iznosu za kojeg se najveće američke zvijezde, možda ne bi ni pojavile na ekranu. Iako proračun filma realno nije toliko velik, pošteni rezultat je vidljiv na ekranu, jer gledamo starinske jedrilice i avione iz WW2, također i ostalu tehniku (bojna vozila, tenkovi), mnoštvo statista, uz poneku epsku scenu. Specifični fanovi (specifičnog ratnog) žanra će pozdraviti takve napore i neće ostati razočarani – naprotiv. Ipak, uz ratne scene bitnija je savjest filma. Naime, Nizozemci imaju puno grijeha iz prošlosti, ali također i onih iz novijeg doba (svima znana tematika poštenog filma Quo vadis, Aida). Oni te grijehe (svojih otaca ili djedova) stoički ili simbolički prihvaćaju (čit. ostavka nizozemske vlade 2002., nakon utvrđene odgovornosti zbog predaje vlastitog kontingenta UN-a u Srebrenici), a često i kopkaju i po prošlosti (npr., već spomenuta Verhoevenova Crna knjiga).

 

Foto: Levitate film/Netflix

Vjerujem kako ljubitelji žanra cijene geopolitičku ekspoziciju ratnih filmova. Volimo zemljopisne karte i objašnjavanje povijesnog konteksta. To i dobivamo. Dakle, uvod filma nam objašnjava što se događalo nakon Dana D (Spašavanje vojnika Ryana). Američke snage čiste zapad Francuske te kreću umjereno na jug, ali Pariz je glavni smjer. S druge strane određene britanske snage i prvenstveno Kanađani, kreću sjevernije, prema tzv. low countries – nizinskim zemljama Benelux-a. Belgijski Antwerpen, strateški jako bitna luka, je oslobođen u rujnu 1944. Međutim, Antwerpen se ne nalazi na samoj obali Sjevernog mora, nego u dugačkom estuariju rijeke Schlede. A estuarij, koji se nalazi na belgijsko – nizozemskoj granici, je i dalje pod njemačkom kontrolom. Ovdje se situacija i geopolitičke karte djelomično poklapaju s legendarnim filmom Richarda Attenborougha  – Nedostižni most (A bridge to far) – jednim od ponajboljih old school ratnih filmova svih vremena. Dakle, veći dio Belgije je oslobođen, saveznici su praktički na granici s Nizozemskom i nizozemski narod očekuje brzinsko oslobođenje svoje zemlje (riješili smo ih se, kaže jedna mlada djevojka, pripadnica pokreta otpora), dok su Nijemci u (prvotnom) povlačenju. Saveznici su pokrenuli i operaciju Market Garden, padobranski desant na nizozemske mostove prema Njemačkoj, koje je trebao pratiti tenkovski napad kopnom…Sve se činilo optimistično, ali već i umjereni ljubitelji povijesti znaju kako se to (nažalost) nije dogodilo, a to nam govori i njemački časnik u filmu, kad kaže: Gdje su vaši osloboditelji?! Mi i dalje zapovijedamo ovdje (čak i ako naizgled uzmičemo, op.a.)! 

U Bitci za Scheldu je većina novaca utrošena na relativno solidne ratne scene i pažljivo odabrane eksterijere (snimano u Litvi i Nizozemskoj) koji su na valnoj duljini Nolanova Dunkirka (sivo – plava boja slike i klasično oblačno vrijeme), stoga u filmu nema posebnih, tj. poznatijih glumačkih imena. Izuzetak je Tom Felton (serijal „prljavi“ Harry Potter) u sporednoj ulozi britanskog pilota jedrilice. Međutim, tri glavna glumca mlade generacije su odradila solidan posao. Naime, ovo i je priča o mladosti u ratu, o tzv. izgubljenoj generaciji. Prva iz trija je mlada Nizozemka, Teuntje Visser (glumi je Susan Radder). Ona radi u uredu kolaboracionističkog gradonačelnika i pokušava ostati neutralna, kao i njen otac (lokalni liječnik, koji izgovara još jednu mudrost –Oslobođenje je nesporazum, Saveznici nisu prešli našu granicu, Nijemci su se vratili), dok je njezin brat blizak nizozemskom pokretu otpora. Ta neutralnost će se pokazati nemogućom, ali pokazuje i realnost da su unutar iste obitelji, pojedinci bili na različitim stranama (građanski rat). 

Sljedeći bitan lik je Marinus van Staveren (mladi glumac Gijs Blom), nizozemski dragovoljac (!) u SS jedinicama na istočnom frontu. On je isprva sljedbenik, koji ne propituje zločinačku ideologiju, ali susret s razočaranim njemačkim časnikom i invalidom, koji mu objašnjava Goebbelsovu rečenicu – Ako veliku laž ponavljate dovoljno često, ljudi će na kraju povjerovati u istu  – ipak nešto mijenja u njemu. On pomoću istog časnika dobiva i premještaj u rodnu Nizozemsku, na otok Walcheren. Treći glavni lik je mladi britanski vojnik (isprva pilot jedrilice) William Sinclair (Jaime Flattters bi trebao glumiti u Avataru 2), koji pokušava dokazati svom ocu, kako nije za pozadinske poslove, već za ratovanje na prvoj liniji bojišta. Na početku neuspjele operacije Market Garden njegovu jedrilicu sruši njemačka protuzračna obrana te on sa nekolicinom prijatelja pokušava kroz neprijateljske linije doći do Kanađana s druge strane riječnog estuarija. Sve tri (prvotno odvojene) priče će se na kraju spojiti u jednu. Redatelj će nam dati željenu katarzu, uz poneku naturalističku ratnu scenu. Užasi ratovanja su toliko duboko penetrirali  u duše tri mlada glavna lika, tako da oni više nisu bili isti pojedinci, kao one njihove siluete s početka. 

Posebno je tragičan lik Mariusa, nizozemskog dragovoljca u njemačkoj vojsci i možda on najviše predstavlja simbol svoje zemlje. Dakle, pokret otpora u Nizozemskoj nikada nije dosegao razine francuskog pokreta otpora, a kamo li najučinkovitijih gerilaca u Europi – yugo partizana. Većina nizozemskog naroda je možda i bila – razumljivo – domobranski raspoložena, neki su i pomagali Židovima (sjetimo se priče o Anni Frank, koju je doduše i izdao netko od domaćih), međutim bitan broj je aktivno pomagao nacistima te čak i dragovoljno služio u njihovim jedinicama. Naravno, to ih automatski ne čini krvnicima prema slabijima, međutim jako je bitno da se Nizozemci ne boje prikaza te mračne strane svoje povijesti. Naravno, oportunizam je univerzalna kategorija i nije vezan samo za Nizozemsku (to dobro znate, čak i kako vam je povijest bila lošiji predmet u školi, ili ako ste imali loše učitelje), međutim kada oportunizam prelazi u aktivnu kolaboraciju (možda da bi spasili svoje bližnje) dolazimo na sivo i crno područje. Područje bez signala – područje mraka. Priča o nizozemskom vojniku, koji je prvotno bio nacistički dragovoljac u Rusiji pa svjesniji (dvostruki) polu-špijun u domovini, da bi na kraju ostao bez ikakvih ideala, ali u krivoj uniformi i na krivom mjestu – je doista filmska i tragična (vrlo vjerojatno i realna). Paralelna priča djevojke Teuntje, koja nevoljko postaje špijunka pokreta otpora (i ima zadatak dostaviti saveznicima bitne fotografije i karte lokalnog područja) pa se na kraju susretne sa svojim sunarodnjakom, je također prilično realna i simbolička. Pažljivo iskalkulirane (ne i jeftine!) emocije tijekom filma su non – stop uz gledatelja. Radi se o uspješno prikazanoj simbolici u trajanju od 120 minuta.

Foto: Levitate Film/Netflix

Redatelj van Heijningen spretno penetrira u ratnu svakodnevicu (špijuniranje, pokret otpora, obični građani) te u ratne užase (solidne scene kanadskog napada na njemačke položaje). Na kraju imamo i epilog s točno naznačenim brojem ranjenih i mrtvih u naslovnoj – bitki za Scheldu. Usporedbe s Dunkirkom (više) ili Vojnikom Ryanom (manje) su opravdane ili barem, nisu pretjerane, naravno sve u skladu s proračunom filma. Krajolik poplavljenog otoka Walcheren je pomalo apokaliptičan (puno više od poplave u Gunji), a glavni likovi su, realno i simbolički – do grla u vodi. Bitka za Scheldu je za većinu zapadnih saveznika, doista ostala zaboravljena bitka. Naime, svi pamte plažu Omaha ili bitku za izbočinu u Ardenima (Bastogne, Zdrtužena braća). Malo ljudi se sjeća operacije Market Garden, a Amerikanci (pa ni prosječni ili svakodnevni gledatelji streaming platformi) uopće nisu niti čuli za bitku u estuariju rijeke Schelde. To je zato što su zapadne saveznike na toj koti predstavljali (neatraktivni) Kanađani (i manji broj Britanaca). Dakle, Kanađani su krenuli u oslobađanje otoka Walcheren i ušća rijeke Schelde. Tako da je naslov o zaboravljenoj bitki – (donekle) opravdan (za mainstream publiku). Naravno, za Nizozemce, ta bitka uopće nije zaboravljena i redatelj ovdje daje posvetu svojoj domovini. Nažalost, nakon oslobađanja estuarija rijeke Schelde, Saveznici nisu krenuli u direktno oslobađanje Nizozemske (nisu aktivno prešli granicu), već su se fokusirali na prelazak Rajne i ulazak u Njemačku (sjetimo se legendarnog (anti)ratnog filma iz 1969. – Most kod Remagena). Nizozemska je ostala pod okupacijom do svibnja 1945., odnosno do samog kraja rata. Nacisti su još stigli srediti dobru djevojčicu Anne Frank te tisuće drugih nedužnih ljudi, a Saveznici su ostali na samoj granici, jer su interes prebacili na druga ratišta. 

Prema svemu navedenom, nije ni čudo da Veerhoeven ili van Hejiningen, u svojim filmovima, imaju drugi interes. Oni bacaju fokus na domovinsko pitanje i činjenicu da su konačno oslobođeni tek kapitulacijom Trećeg Reicha. Oni stavljaju fokus na neatraktivno istraživanje domaće kolaboracije (gdje svatko pokušava ispitati, a neki i isprati mrlje svoje prošlosti). Time se pokazuje istinska politička korektnost u najpozitivnijem smislu, jer pokušavaju čistiti ispred svog praga, a da sve ne izgleda hollywoodski artificijelno. Završetak filma, u kojem se tri prvotno neovisne priče spajaju, je napravljen bez previše dijaloga. Postoji susret dvojice mladića (jedan u savezničkoj uniformi, drugi u wermacht-ovskoj) bez riječi te susret nizozemske djevojke s (već spomenutim i teško ranjenim) nesretnim nizozemskim mladićem u njemačkoj uniformi. Sve ovo smo već vidjeli u nekim ratnim filmovima, ali to Vam ne bi trebalo smetati. Dovoljna je samo emotivna glazba i geste protagonista, bez glasno izgovorenih riječi, da bi shvatili, kako oni nisu stigli ostarjeti i kako su bili i ostali – izgubljena generacija. Ti međusobni pogledi mladih Nizozemaca te mladih Kanađana, Britanaca i dr., na neki način, evociraju  naše bake i djedove – svjedoke najvećeg užasa u povijesti čovječanstva. 

Međutim, svi užasi europskog zapadnog bojišta (ili onog balkanskog) se ne mogu mjeriti s onim što se događalo na istočnom bojištu, za vrijeme drugog svjetskog rata. Te rane, pogotovo, nikada nisu zacijelile te su zbog slabijeg gospodarskog razvitka te sveprisutnih diktatora i danas u fokusu – ali to je jedna druga filmska priča (npr. vrhunski sovjetski art film Idi i smotri/Come and see). Ako ste ljubitelj proučavanja drugog svjetskog rata i zapadnog bojišta, ako ste općenito ljubitelji old school ratnog filma, u kojem se nalazi i nešto modernizma, onda Vam Bitka za Scheldu, sigurno neće ostati – zaboravljena bitka. Iskrene emocije pažljivo probranih i simboličkih likova, uz solidne scene ratne pucačine će, barem neko vrijeme, ostati uz Vas. Ovo je film koji zaslužuje biti na Vašem filmskom radaru

 

OCJENA: 8

 

Tekst napisao: Matija Horvat 

 

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime