REDATELJ: Roland Joffe
GLAVNE ULOGE: Sam Waterston, John Malkovich, Haing S.Ngor, Julian Sands
TRAJANJE: 141 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Killing Fields
GODINA PROIZVODNJE: 1984
Nessun Dorma + Mike Oldfield + Miss Sarajevo (i još neke legendarne pjesme) = Polja smrti
„Here, only the silent survive.“
U svijetu gdje smo svaki dan i svaki sat, uvijek i iznova bombardirani informacijama, teško je zadržati zdravu dozu empatije. Npr. nikad riješeni sukob na Kavkazu, eksplozija u Bejrutu, bombardiranje Aleppa, teroristički napad u Parizu, građanski protesti u Hong Kongu, kašmirsko pitanje, vojne hunte, diktatori svih vrsta, rasizam na ulicama najveće demokracije, građanski ratovi na bližim ili daljim merdijanima i paralelama, autoritarni vođe u regiji, uljepšano, kao šlag na torti s globalnom virusnom pandemijom – sve to nas je umrtvilo, jer još uvijek imamo privilegiju praćenja vijesti u udobnosti svog safe european home-a. I da, opasnost je doslovno vani, ali uz telefon u ruci i klikanje vijesti, kao da smo još uvijek odijeljeni od stvarnosti, osim kada HT ima problema s mrežom pa se blokiraju linije Hitne pomoći, vatrogasaca ili 112 (pa se na trenutak vratimo u kameno doba). Još uvijek smo naizgled sigurni. U svijetu gdje više nema onih vrhunskih govornika, koji bi sa političke govornice izrekli istinu i probudili uzvišenu strast (Ich bin ein Berliner/We choose to go to the Moon, Tear down this wall, ili onaj naš – Ja Vas volim i ja se vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt), modernije generacije su možda uskraćene za onu zdravu emociju, koja služi kao sjaj u tami. Tako su i filmovi postali, većinom, zabavni parkovi (što je legitimno; ovdje autor ne misli da je prije sve bilo bolje i da se danas ne snimaju dobri filmovi), koji od svih efekata više ne proizvode niti onaj – woow efekt. Međutim i dalje postoje oni (nešto stariji) filmovi, koji poslije gledanja ostave trag u beskraju ili dobroćudni ožiljak na duši. Jedan od takvih filmova je i legendarni prvijenac redatelja Rolanda Joffea – The killing fields (Polja smrti). Kada, u svom premijernom nastupu, zabijete takav gol očekivanja postaju ogromna sa svakim projektom. Redatelj Joffe je zabio i drugi eurogol zaredom, s legendarnom i (pamtljivom) Misijom, da bi zadnjih tridesetak godina bio pomalo zaboravljen, jer drugi projekti jednostavno nisu bili tako dobri ili pamtljivi.* Isporučena doza katarze u spomenuta dva filma bila je dovoljna da se stvori čista umjetnička aura, ona koja nikada neće nestati sa horizonta.
*Joffe se na neki način specijalizirao u žanru političkog filma, jer Polja smrti, Misija pa kasnije: Fat man and litttle boy, There be dragons, The Forgiven su filmovi koji pokazuju (politički) stav redatelja i izravno su povezani sa stvarnim povijesnim događajima, a povijesni film je i danas (kao i svi njegovi ostali filmovi) pomalo zaboravljeni Vatel ili loše primljeni Grimizno slovo. Niska velikih glumaca koje je skupio u svojim filmovima je nevjerojatna: John Malkovich, Robert de Niro, Jeremy Irons, Liam Neeson, Paul Newman, Patrick Swayze, Forest Withaker, Eric Bana, Demi Moore, Gary Oldman, Robert Duvall, Uma Thurman, Gerard Depardieu, Tim Roth, itd. Svi oni su glumili u njegovim filmovima, međutim pamte se samo dva legendarna filma (postoje prigovori na film Misija, ali radi se, barem o vrlo dobrom filmu, koji je malo otišao u „art festivalske vode“, ali univerzalna poruka tog filma je bila snažna i bila je potrebna). a ostali projekti su bili – nelikvidni i zaboravljeni (osim za prave filmofile ili obožavatelje lika i djela tog redatelja).
Najbolje je krenuti od početka i tog prvog legendarnog filma. Premijera Polja smrti bila je samo 5 godina poslije stvarnih povijesnih događaja, a redatelj (iako tada neiskusan u velikim projektima) je u top formi pokazao vrhunsku preformansu te isporučio evergreen proizvod. Gorki okus utemeljen na istinitoj priči, koji opominje te nas educira, upakiran je sa istinitim happy end-om, ali ništa u smislu hollywoodske patetike. To je film koji prikazuje toplu ljudsku priču, tijekom turbulentnog razdoblja totalnog uništenja, u egzotičnom kraju svijeta. Baš na tragu onih političkih filmova, novinarskog (dijelmo ratnog) ili zatvorskog podžanra (U plamenu Nikaragve, Missing, Ponoćni express), koji su nastali u istom razdoblju, Polja smrti daju još nešto više i pamtljivije. Budući da se radi o filmu snimljenom prema istinitim događajima iz političkog vrtloga, nije isključena paralela s pamtljivim političkim filmom Godina opasnog življenja Petera Weira (nikada ne zaboravite niti njegov film slične tematike Poljima – Bijeg iz gulaga) i npr. donekle i uvjetno – Havane, Sidneyja Pollacka (jer radnja je u egzotičnoj zemlji trećeg svijeta, a mi tražimo pravdu, zajedno s protagonistima). Naravno, ovdje nema mlade Sigurney Weaver, nema Roberta Redforda i Lene Olin u potrazi za izgubljenim vremenom romantizma i Casablance na Karibima i nema klasičnog logora. Budući da nema žene u glavnoj ulozi (pa skoro niti u sporednim), redatelj nije upao u romantične klišeje i nije morao balansirati nikakvu ljubavnu priču. Također, nema stereotipa (kojeg smo kao klinci obožavali), kada bi se Chuck Norris s bazukama, Stallone s neograničenom municijom ili zapovjednik Kilgore s napalmom, vratili, oslobodili zarobljenike i poslali sve žute na nebesko surfanje (Charlie can’t surf). Međutim, to ne znači da u filmu nema pravog (iskrenog) muškog prijateljstva, koje je izdržalo sve moguće neprilike. To ne znači da nema empatije na koju postajemo imuni (u stvaranju imuniteta krda) i humanizma. Iako ne igra na humanističku kartu, jer je cilj filma bio prikazivanje specifične životne priče domaćeg protagonista u neljudskim uvjetima, redatelj Joffe je vještim manevriranjem doveo svoj filmski brod do univerzalne humanističke luke u kojoj je vječno usidren. Ako već možemo usporediti ovaj film s nekim prijašnjim, to bi barem djelomično mogao biti i Lovac na jelene. Iako su Polja smrti politička drama u vrtlogu građanskog rata u Kambodži, postoje neke doticajne točke i sa vijetnamskim one hit wonder-om redatelja Cimina – ratnom art dramom – Lovcem na jelene. Sjetite se npr. da de Niro nije odustajao od svog prijatelja Walkena (Schanberg nije odustajao od traženja Prana), a taj film u Vašoj duši producira iste one suze, koje se mogu dogoditi i poslije gledanja Polja smrti. Plakao je de Niro za Walkenom, plakao je u onoj hotelskoj sobi uz Cavatinu, Stanley Myersa (i Johna Williamsa), a plakao je ovdje i glumac Waterston uz operne arije. To su one suze koje nestaju u kiši emocija, jer i nebo plače za tim filmovima. Baš kao što je Lovac na jelene nastao prema sjećanjima i motivima vijetnamskog rata, Polja smrti prate rat, koji je ništa drugo osim sporedne predstave ili zakona spojenih posuda. Vijetnam i Kambodža 70-ih su ista stvar kao i balkanski ratovi 90-ih, tj. Bliski istok ili Kavkaz u bilo kojem vremenskom razdoblju. I upravo nam to u početnoj off naraciji objašnjava stvarni dopisnik New York Timesa Sydney Schanberg (Sam Waterston, mojoj generaciji poznat iz serije Odletjet ću, ali glumac koji je glumio sve do današnjih dana, u velikom broju i poznatijih filmova):
„Kambodža. Za mnoge zapadnjake se činila kao raj. Drugi svijet, tajni svijet…Ali rat iz susjednog Vijetnama se prelio u njene neutralne granice…1973. sam došao ovdje kako bih pratio sporednu predstavu…i tamo, usred sukoba vlade i gerilaca Crvenih Kmera, sam upoznao mog vodiča i prevoditelja Dith Prana, čovjeka koji je promijenio moj život u zemlji koju sam naučio voljeti i žaliti.“
Photo: Screenshot
Film prikazuje stvarno prijateljstvo američkog novinara i lokalnog čovjeka. Glumac koji je utjelovio Dieth Prana (Haing S. Ngor) preživio je režim i logore Crvenih Kmera. Ovo je (kao i redatelju Joffeu) bila njegova glumačka i filmska premijera. Naturščik (izbjeglica iz Kambodže, bez ikakvog glumačkog iskustva) je dobio Oscara za sporednu ulogu (jedan od dvojice neprofesionalaca u dosadašnjoj povijesti Hollywooda, koji su zaradili najveću nagradu) u svom prvom filmu! Ngor ovdje i nije glumio. On je samo ponovio ono što je preživio.* Tijekom cijelog filma, redatelj vješto, ali nenametljivo, emitira kritiku američke intervencije u JI Aziji. Na početku uz helikopterske letove, pogled na rijeku i patrolne brodove, kao da se nalazimo u manjoj verziji Apokalipse danas. Samo sa manje art-a i cool-a, a više dokumentarizma. Američki vojni izaslanik iliti ataše (Craig T. Nelson) je upravo onaj komesar iz CIA-e, koji nas živcira u svakom filmu (sjetite se Greg Kinneara u filmu Green zone, kao zločestog birokrata i njegova pandana Brendana Gleesona, kao, uvjetno rečeno – dobrog obavještajca u stranoj zemlji) i koji je paradigma loše isplanirane politike, kao što su to i svi oni uplašeni veleposlanici i njihove upper class žene, koji žive u resortima, a da nikad nisu upoznali zemlju u kojoj borave. Budući se radilo o britanskoj (ko)produkciji (sa američkim i britanskim glumcima) to se i lakše moglo napraviti. S druge strane, postoje i emotivniji politički trenuci, kao npr. Schanbergova scena gdje u sigurnosti New Yorka, plače pred televizorom i snimkama iz Kambodže, dok slušamo ariju Nessun dorma iz Puccinijeve opere Turandot, koju smo toliko puta čuli u filmovima (Mission impossible, Tjelesna straža, Mar adentro, Sum of all fears, bilo u izvedbi Pavarottija, Carerasa ili dr.). I dok gledamo Nixonove laži, snimke bombardiranja džungle iz B-52 super-bombardera i spaljene leševe, kao kritiku loše vanjske intervencije (ali i katastrofalnih režima!), a sve dok vaš prijatelj trune u logoru – jednostavno, nemoguće je da Vas to (barem malo) ne dotakne, čak i u 21. stoljeću, kada smo svi imuni na sve moguće snimke, koje gledamo 24h dnevno (when fact is fiction and tv reality, opisano još u legendarnoj Sunday, bloody Sunday). U takvim scenama (a ima ih) film djeluje protuupalno i proizvodi toliko potrebnu katarzu. Nessun dorma je isto kao kad U2 sa Pavarottijem na stageu izvode najljepšu tihu pjesmu svih vremena – Miss Sarajevo, pjesmu koja iz tišine prelazi sve granice i proizvodi katarzu, kada Pavarotti zapjeva na talijanskom, uz snimke opkoljenog grada, uplašenih lica i prkosa (uz Gundulićevu – o lijepa, o draga, o slatka slobodo!), isto kao kad slušamo Mozartov Requiem gledajući snimke egzodusa iz Vukovara ili kao kad Andrea Bocelli pjeva u praznoj milanskoj katedrali u vrijeme pandemije. Kako ostati imun na te scene i te zvukove? I upravo nam egzodus i one nepregledne kolone iz Phnom Phena, kada Khmeri ulaze u grad, blisko odzvanjaju u zjenici oka, jer mi smo to sve vidjeli i sami – uživo. Razrušeni grad, tenkovi, pijane bande osvajača (Joffe je to bolje snimio od npr. Harrisonovog cvijeća ili drugih filmova, koji prikazuju egzoduse). Helikopterska evakuacija stranih državljana u Poljima smrti je isto što i helikopterska evakuacija američkog veleposlanstva u Saigonu. Ponavljam, sve je to zakon spojenih (identičnih) posuda. U zadnji trenutak, zadnji helikopter uzlijeće, sa zadnjim marincima i zadnjim strancima, a neprijateljski tenkovi ulaze u grad. Puno puta viđeno u filmovima, ali uvijek nam ostavi onaj dokumentarni (realistični) trag. Stvarni američki fotograf Al Rockoff (kojeg je utjelovio tada mlađahni John Malkovich, u jednoj od svojih prvih uloga) nam prvotno dostavlja ulogu stranca kojeg živcira shit hole country u koju je bačen, kao u bunar, ali kasnije vidimo da je to samo površina i obrambeni mehanizam, jer ni on nije neutralni promatrač. Slično je i sa (stvarnim) britanskim dopisnikom John Swainom (mladi Julian Sands), koji služi kao strani svjedok u zemlji užasa. Oni nam daju onu novinarsku pozadinu i grupu, kao u već spomenutoj Godini opasnog življenja. Za stranca koji ne poznaje zemljopis, svejedno je radi li se o Indoneziji, Kambodži, Yemenu ili (Južnom) Sudanu – sve je to shit hole u kojem zarađuju plaću, a ne prepoznaju ni zaraćene strane. Ipak, tijekom filma, oni su pokazali poštenje i želju za izravnom pomoći te svjesno kritiziraju vanjske čimbenike i inerciju svijeta (postoji jedan dijalog koji u sebi sadrži ismijavanje BBC-a i njihovih dopisnika). Baš kao što u Godini opasnog življenja, patuljak Billy Kwan (također Oscar za Lindu Hunt) služio australskom novinaru (legendarnom Mel Gibsonu), kao vodič i prevoditelj u stranoj zemlji, na isti način i uz slične geste, Dieth Pran služi Schanbergu (tj. Waterstonu). Molbe i ona ljubazna komunikacija s pijanim Kmerima, koji su htjeli strijeljati strance predstavlja dug razvijenih zemalja prema svim onim zemljama trećeg svijeta. Naravno, nije kriva samo američka vanjska politika. Ali baš kao i ISIL, uslijed intervencije na Bliskom istoku, tako su i Crveni Kmeri, nešto užasno, što se rodilo paralelno s američkom intervencijom u Vijetnamu. U Kambodži (kao i u Vijetnamu) se vodio građanski rat između (korumpirane) monarhističke vlade, koju su pomagali SAD i (brutalnih) komunističkih gerilaca, koji su htjeli ujediniti zemlju (pod komunističkom vlasti i novim imenom Demokratska Kampučija, jer svaka diktatura, posebno one najbrutalnije u sebi jednostavno moraju imati epitet demokratska, narodna i sl.). Četiri godine vladavine Crvenih Kmera i jednog od njihovih najistaknutijih vođa – Pol Pota **– rezultirali su genocidom epskih razmjera (možda i dva milijuna ubijenih). Ekonomske, poljoprivredne, školske i sve druge reforme koje je crvena zločinačka organizacija poduzela, su uništile već ionako napaćenu zemlju i doslovno je bacile u srednji vijek. Bolesni umovi s bolesnim metodama (uništavanje urbane civilizacije, negiranje postojanja obitelji, a čitanje, pisanje, znanje stranih jezika i bilo kakva tehnologija, su predstavljali smrtni grijeh), nije to samo europski scenarij iz WW2. Doduše, u Europi su Vas ubijali uz Wagnera, a u Kambodži nije bilo niti gramofona. Ground zero, majmuni (preobučeni u osobe) koji skaču uz monolit, puno strašnije od jakobinske strahovlade – to je bila njihova Nulta godina. Tih godina zemljom je vladala tišina. Bio je to apsolutni povratak u kameno doba. Postoji anegdota i izreka, koja se pripisuje bivšem američkom ministru obrane – Jamesu (Mad Dog/Warrior Monk) Mattisu. On je navodno obišao kambodžanska polja smrti poslije pada kmerskog režima. Njegov vodič mu je objasnio kako su Kmeri prvo skupili sve učitelje, jer su željeli uništiti slobodnu misao, propitivanje (koje treba postojati u svakom pojedincu) i neslaganje s režimom….because, to a totalitarian dictator, an open and inquisitive mind is more dangerous even than a marine with a rifle. Srećom, svemu dođe kraj pa su vijetnamski komunisti, nakon pobjede u svojoj zemlji, prešli granice (jer nekada je potrebno intervenirati, a ne skrivati se iza zakonodavstva Zvjezdane flote i njihovog nemiješanja u unutrašnje stvari neke (suverene) zemlje/planeta; jer promatranje nije humanizam, a neutralnost pomaže jedino agresoru) i uništili crvenu bandu demokratske Kampučije. Iako su Vijetnamci uvijek u sjeni i ispadaju negativci (ne prema svim filmovima, ali nepravedno ih se prikazuje kao charlije!), to u slučaju oslobođenja Kambodže nije bilo tako. Oni su bili vjesnici slobode (baš kao oni sovjetski tenkovi T-34 i JAK avioni u filmu The painted bird), bez njih ne bi bilo budućnosti. Svijet je samo slušao izvješća i tužno plakao, ako je uopće i znao za genocid, ali Vijetnamci su djelovali i spriječili daljnje zlo.
*tužna je priča tog (ne)glumca. Po profesiji je bio liječnik(!), koji je završio u logoru. Spasio se bijegom iz kmerskog gulaga, koji je i prikazan u filmu, samo opisujući drugog stvarnog čovjeka. Postao je donekle hollywodska zvijezda, da bi bio ubijen (u kineskoj četvrti) prilikom pljačke od ulične (istočnjačke) bande (možda ga je ubio neki simpatizer Crvenih Kmera u egzilu?). Kao što je jedan redatelj, kroz svoje likove u jednom legendarnom filmu opisao – Forget it, Jake. It’s Chinatown.
**Pol Pot je dio svojeg obrazovanja u mladosti proveo i na radnim akcijama u bivšoj Jugoslaviji. Radnici koji su s idealima (a bez plaće) gradili pruge, mostove, gradove, tvornice, vjerojatno nisu imali pojma koji monstrum dijeli svakodnevicu s njima. A da je netko nešto i rekao, makar i u vicu, završio bi na Golom…Pol Pot (koji se tada ipak još učio i nije pokazivao osobine psiha) je to kasnije doveo do „savršenstva“ – cijela zemlja mu je bila Goli Otok (op. a. „sic, kakav miris, kakav muškarac“).
Photo: Screenshot
Prvi dio filma figurira kao seciranje (složene) političke situacije u zemlji između 1973. i 1975. Upoznajemo protagoniste, toponime, novinari uživaju na bazenima, uz povremene eksplozije i nemire. Prvo su vladine snage izvršavale egzekucije nad Kmerima, a poslije se sve promijenilo za 180 stupnjeva. Sve je to već viđeno u filmovima tipa Godina opasnog življenja, Mirni Amerikanac i sl. Ali kada u travnju 1975., u isto vrijeme kada se Amerikanci evakuiraju iz Saigona (šifra: White Christmas), dođe do onoga što nazivamo shit hit the fan, Schanberg i Pran se moraju odlučiti – ostati ili otići, što je jedan novinar, u igri riječi izrekao: We’re either staying – or we’re living (sličan prizvuk, ali living ne znači isto što i leaving, osim, možda, u ovakvim prigodama). Pranova obitelj je evakuirana, Schanberg odluči ostati i pratiti situaciju, a to ne može bez svog lokalnog prijatelja. Pran spašava strance pred streljačkim vodom, skrušeno (drukčije to ne bi bilo moguće), ali uvjerljivo. Scene sa djecom vojnicima i njihovim robotiziranim pogledima prikazuje indoktrinaciju iz samog srca tame u džungli. Klinac od 10 godina koji je prema Vama uperio cijev AK-47. What do you do! What do you do! Snađi se druže, u toj situaciji. Jučer si pisao štura novinska izvješća iz shit hole zemlje, koju nisi znao pronaći na karti, uz koktele na bazenu i lijepe žene u bikinijima, a sada si pred dječjim streljačkim vodom (v. i npr. film Blood diamond). Brutalni Kmeri se iživljavaju na svakome, uz kapitalistički proizvod – Coca Colu, koju željno i žedno ispijaju, a slatki (u ovom slučaju gorki) okus traje i traje. Pomoć se mogla naći u francuskom veleposlanstvu. Stari kolonizatori su mislili kako će moći pregovarati s Kmerima, koji sa oklopnjacima i tenkovima turiraju po gradu i uništavaju svaku naznaku civilizacije. Ali bio je to labuđi pjev stare kolonijalne sile.* Francuzi nisu mogli spasiti domaće ljude, a krivotvorenje putovnice i fotografski trik, nisu uspjeli. Prijatelji su se morali rastati. Redatelj Joffe sve to odlično prikazuje, kao i uništavanje Phnom Phena. To su one slike, koje danas možete vidjeti i u razrušenom Homsu, Aleppu, u Yemenu, u Libiji, itd…Slike uplakane djece, (nažalost) nemoćnih doktora bez granica, slike razrušenih bolnica, sve ono što, u ovo vrijeme jakih bombardiranja i velikih migracija, vidimo na CNN-u, ali smo postali imuni (zbog količine). Joffe spretno režira taj dio i kao da predviđa sve ono što je, godinama kasnije, stvarno snimila jednooka reporterka (bez granica) Marie Colvin u sličnim situacijama i zaboravljenim ratovima, u vrlo solidnom biografskom filmu A private war.
*kao i ona epizoda iz Apokalipse danas – director’s cut, kada Willard i ekipa, duboko uzvodno, naiđu na francusku plantažu. To je Coppolina kritiku kolonijalnih sila (i Amerike) , kroz njihovo filozofiranje uz aristokratske večere. Francuzi poslije WW2 nisu znali kontrolirati područje i sve su prepustili Amerikancima. Možda je Kennedy vidio da to neće ići na dobro i da se ne treba miješati na takav način, ali su ga (zbog toga) ubili (barem tako sugerira Stoneov film J.F.K.), a ostalo je povijest. Cijela Indokina je funkcionirala po principu spojenih posuda, ako baš hoćete – bure baruta.
Nakon novinarsko – političkog dijela, drugo poglavlje filma nam donosi klasični zarobljenički/zatvorski/logorski film. Puno brutalnije od Hladnorukog kažnjenika, Mosta na rijeci Kwai i sl. filmova, a barem po krajoliku malo sličnije, npr. filmu Rescue dawn, Wernera (Stipetića!) Herzoga (sjetite se još jedne poznate uloge Christiana Balea). Iako smo tek ovdje stigli na smrtonosna polja, kao da je klasični film pomalo nestao u toj drugoj polovici. Međutim, iako ovdje nema previše dramaturškog dijaloga, akcijskih scena, premda Rambo ili Chuck Norris, neće doći u pomoć, redatelj Joffe još jednom uspijeva i stvara također pamtljivo drugo poluvrijeme. Prve scene logora bi nam možda mogle vratiti iz sjećanja robovske scene iz Spartaka. Ali nismo u kamenolomu. Nalazimo se na smrtonosnim rižinim poljima. Krhke sojenice nemaju zatvorske rešetke, ali za otvoreni arhipelag gulaga, to i nije potrebno. Pran se mora praviti kao jednostavan i neobrazovan čovjek, ne smije upadati u zamke čuvara i starješina (neki od njih znaju strane jezike). Ikonička slika je njegovo puzanje kroz kanal ljudskih kostura i leševa. Crveni Kmeri su iza sebe ostavili puno veće Ćele-kule od drugih osvajača. Redatelj Joffe i glumac Ngor taj dio odrađuju na tako stoički način, a film i dalje, uz vrhunski soundtrack Mike Oldfielda, bezbrižno plovi. Takve izražajne (pažljivo dozirane) scene nisu uzrokovale ljuljanje filmskog broda, sve ostaje tiho, a pamtljivo. Kao što je i Pran rekao:
The wind whispers of fear and hate. The war has killed love. And those that confess to the Angka (njihova Partija) are punished, and no one dare ask where they go. Here, only the silent survive.
Nevjerojatno trpljenje u nemogućim situacijama i stoicizam zarobljenika u logoru daju jaču epizodu od bilo kojeg Ramba. Čovjek nije ispalio metak, a preživio je. Još bolje – pobijedio je. Kambodžanska šutnja* tihog i dobrog Prana, koji u svojim mislima (pismima koje nije mogao, niti smio napisati svom prijatelju) opisuje grozne situacije, nam odlično približava logorsku svakodnevicu, uz pamtljivu glazbenu podlogu (Pranova tema): Moramo šutjeti kao volovi…ne misliti na ništa osim na Partiju…I nikog ne smijemo voljeti, osim Partije. Ljudi umiru od gladi, ali mi ne smijemo uzgajati hranu…Moramo poštivati djecu drugova čiji umovi još nisu uprljani prošlošću. Dakle, sve što je bilo prije, nije valjalo. Vrijeme se počelo računati tek dolaskom brutalnih Khmera (zvuči poznato za sve režime, čak i one koji iza sebe nisu ostavljali ljudske žrtve u milijunima). Imati oca i majku; to ne valja – samo Partija može imati tu ulogu odgajatelja, biti pismen – također ne valja. Bilo kakav individualizam – ne valja! Naime, samo Veliki Brat (Pol Pot se sam nazivao kao Veliki Ujak, Stariji Brat i Prvi Brat) zna što je dobro za nas. George Orwell vjerojatno nije imao na umu ovakvu zločinačku bandu lopova iz (demokratske) Kampučije, kada je pisao 1984. (to je i godina proizvodnje ovog filma). Naime, Orwellova djela su barem predstavljala nekakvu distopiju, a ono što se događalo u Kambodži u razdoblju 1975. – 1979. godine je doslovno bila spaljena zemlja spaljenih umova, vraćanje na stadij špiljskog čovjeka – nulta godina prije naše ere, vrijeme tek poslije Velikog praska. Jedan od logorskih šefova je i dalje pokušavao uhvatiti Prana u laži, ali mu je i povjerovao, kada mu je povjerio sina. Šef je prepoznao dobrog i pametnog pojedinca, kao što je prepoznao i rasplet situacije. Kada vidimo vijetnamske avione na nebu, naravno da u sebi evociramo američke P-51 Mustang avione (anđele na našim ramenima) iz filma Carstvo sunca. To je jedna od scena, koja predviđa Spielbergov logorski film i koja nam daje isti onaj osjećaj da lijepa, draga i slatka sloboda uskoro kuca na vrata, uništavajući neprijatelja i njegovu živu silu.
*Tišina (ili znati šutjeti) je i tema filma o kojem se premalo govori, Scoreseseove povijesne drame –Silence, vrhunskog filma, u kojem stari Japanci nisu bili tako brutalni, kao Khmeri, ali također smo imali stoika u zatvoru, nešto „mučenja“, trpljenje i pamtljivu poruku (film nije „atraktivan“ za današnja brza vremena, ali neka Vas to ne zavara – to je skriveni dijamant sedme umjetnosti).
To nije bio kraj pustolovini dobrog Prana, jer trebao je proći još mnogo milja, bez bicikla (da parafraziramo di Capria iz filma Žal), sve do izbjegličkog kampa Crvenog križa u Tajlandu. Schanberg se trudio, pisao je svim institucijama, četiri godine ga je grizla savjest. Razgovor između njega i Rockoffa, dok je primio nagradu za novinara godine, još jednom stvara ožiljak. Nažalost, svakodnevni čovjek nije Chuck Norris s bazukama, koji će tražiti svoje nestale frendove. Svakodnevni čovjek možda pusti suzu uz ariju Nessun dorma, dok gleda mrtvu djecu na tv ekranu, u nekom sukobu na kraju svijeta, ali to je sve što će većina napraviti. Pisanje 400 pisama i održavanje na površini svih naših nestalih osoba, može biti djelomično iskupljenje grijeha, ali svi mi bi htjeli vidjeti Gene Hackmana iz filma Uncommon valor, koji okuplja tim i kreće u misiju spašavanja vojnika Ry… (Prana). Ali, već smo rekli, dobri i tihi Pran (glumac Ngor) je Hackman, Stallone i Norris, u jednom krhkom tijelu. Jači od Bruce Leeja, zaslužio je spomenik, ne samo onaj u Mostaru. Njegov spomenik je zasluženi Oscar za najbolju sporednu ulogu (a ponavljam, osvojio ga je kao naturščik, što zbog prirodnog talenta i ponavljanja već proživljenog, očito nije bilo teško). Film je osvojio ukupno tri Oscara (plus kinematografija i montaža) i dan danas, predstavlja nešto što niste zaboravili. Niste zaboravili odlični soundtrack Mike Oldfielda. Uz Pranovu temu, tu je i pamtljivi Etude, koji autoru ovih redaka, nekako predviđa Morriconeovu glazbenu temu, pod nazivom Gabriele’s oboe iz sljedećeg Joffeovog filma, legendarne Misije. Ali to je jedna druga priča. A za kraj ove, pustite si Johna Lennona i Imagine te oprostite Vašim frendovima, ako su (slučajno) pogriješili. Uz sve grmljavinske (ili olujne) tišine i bezbrojne minute šutnje, ovo je film koji se pamti!
Sydney Schanberg: You forgive me?
Dith Pran: Nothing to forgive, Sydney. Nothing.
(Čovjek koji u „arhipelagu gulaga“ i tisuće dana „indokineskog Sibira“ nije izgubio čovječnost, nastavio je živjeti i raditi u Obećanoj Zemlji – SAD-u, zajedno sa svojim prijateljem. Film nije tipični hollywoodski, ali je završetak, onakav kakav je stvarno bio… i kakav treba biti.)
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori