RECENZIJA: ENGLESKI PACIJENT – pustinjska ruža i grof bez zemlje

REDATELJ: Anthony Minghella

GLAVNE ULOGE: Ralph Fiennes, Juliette Binoche, Willem Defoe, Kristin Scott Thomas, Colin Firth, Jurgen Prochnow

TRAJANJE: 162 minute

NAZIV ORIGINALA: The English Patient

GODINA PROIZVODNJE: 1996

Dragi moj. Čekam te. Koliko traje dan u mraku? Ili tjedan dana? Vatra je nestala i jako mi je hladno…Mi umiremo. Umiremo bogati ljubavnicima i plemenima, ukusima koje smo progutali, tijelima u kojima smo ušli i plivali poput rijeka. U strahovima u kojima smo se sakrili – poput ove bijedne špilje. Želim sve ovo obilježeno na mom tijelu. Mi smo prave zemlje. Ne granice iscrtane na kartama s imenima moćnih ljudi. Znam da ćeš me odvesti do Palače vjetrova. To sam i htjela: hodati na takvom mjestu s tobom. S prijateljima, na zemlji bez karata. Svjetiljka se ugasila i pišem u tami…

Lady Katherine Clifton (najprivlačnija uloga tada poželjne Kristin Scott Thomas*) je umirala sporo i bolno u špilji plivača, negdje na granici Egipta i Libije, kao mučenica na svijetu sa iscrtanim (administrativnim) granicama. I mađarski grof Laszlo de Almasy (stvarna osoba prilično zanimljivog životopisa, koju je poslije stvarnog, SS – Unterstturmfuhrera Amona Gotha, jednog od najvećih -ne samo filmskih – negativaca svih vremena, ovdje u potpuno drukčijem svjetlu, odigrao Ralph Fiennes) je umirao još bolnije i još sporije, u talijanskom samostanu, možda negdje u Toskani. Nesretna ljubav je ono što nas najviše (o)peče i uvijek ostavlja duboke i fatalne ožiljke. Na scene mučeničke smrti nesretnih ljubavnika, naše majke i bake su isplakale rijeke suza, a niti glumačka akademija nije ostala imuna na ovu epsku melodramu sa čarima pustinje. 

*s naknadnom pameti, što mislite da je na njenom mjestu bila npr. atraktivna  Gretta Scacchi ili što mislite o Michelle Pfeiffer ili Nastassji Kinski u toj ulozi? One bi sigurno mogle dočarati površinski krhku damu, snažnog karaktera, iako je Kristin Scott, s pravom, ostala zauvijek u toj ulozi.

Domaću distribuciju filma je pratila Gibonnijeva pjesma Ovo mi je škola te svojevrsni slogan – Priča o ljubavi, koja ne poznaje granice…Muški dio publike i tadašnji (barem dečki, jer boys don’t cry) klinci nisu to dočekali tako emotivno. Kakav Gibonni, kakvi predugački ljubići (a nigdje ni traga Sharon Stone i sl. ženama). Kao nekakva Legenda o jeseni, samo u pustinji. Zapravo, kao Doktor Živago, samo s neopisivom vrućinom, koja se na kraju pretvorila u hladnoću jedne skrivene špilje. Sve navedeno je bilo predugo (bez prave akcije) i (vjerojatno) (pre)patetično, ali možemo reći da je redatelj Anthony Minghella (Talentirani gospodin Ripley, Studengora) napravio jedan od posljednjih ljubavnih filmova, koji su veći od života i to na onaj old school – zameo ih vjetar (u pustinji) – način. Mađarski grof u amneziji, na samrtnoj postelji, ponekad u deliriju, Vam može djelovati i kao Harry Street (Gregory Peck) u Snjegovima Kilimanjara. A autor ovih redaka pronalazi paralelu tužne smrti u špilji, sa Hemingwayevim leopardom na Kilimanjaru**. Dakle, kada bi netko pronašao leš Katherine Clifton u pećini, isti bi bio neobjašnjiv, kao da se radi o smrznutom leopardu na Kilimanjaru. Njezine zadnje riječi (npr. Palača vjetra), koje je pisala u tami, sva slomljena i do posljednjeg daha, kao da nam evociraju barem glas, Isaaka Dinsena, tj. Karen Blixen (Meryl Streep), koja je jednom pisala: „Imala sam farmu u Africi, u podnožju brda Ngong…“ i njezinu tužnu ljubavnu (afričku) priču i one lavove, koji posjećuju grob Denysa Finch Hattona (Robert Redford). Redatelj Mignehlla je u drugoj polovici 90-ih, išao dublje u ljubavnu povijest, naspram drugih autora. Nadalje pustinjske scene je i sam izvlačio, naravno iz (po)najvećeg filmskog epa – Lawrencea od Arabije, s tim da su Pacijenta i drugi redatelji poslije kopirali; i to u ljubavničkom smislu (npr. scena automobila u pustinjskoj oluji, u kojem su se milovali Brad Pitt i Marion Cotillard, u filmu Allied). Možemo reći kako su dvoje nesuđenih ljubavnika, umjesto Pariza, uvijek (su) imali Kairo i egipatsko – libijsku granicu, sanjajući svijet bez granica.

**“Kilimanjaro je snijegom prekrivena planina, visoka 19.710 stopa (cca 5900 m) i za nju se kaže da je najviša planina u Africi. Njegov zapadni vrh, Masai nazivaju Ngje Ngi, Božja kuća. Blizu zapadnog vrha nalazi se osušeno i smrznuto truplo leoparda. Nitko nije objasnio što je leopard tražio na toj visini.“ – uvod je u Snjegove Kilimanjara.

Foto: Screenshot

Snimljena prema istoimenom romanu Michaela Ondaatjea, ova epska melodrama nije nestala u pustinjskoj oluji vremena, kao suze na kiši. Naprotiv, ovaj film je zadržao auru jednog od najboljih ljubavnih filmova svih vremena. Ispričan nelinearno, a rastegnut u gotovo desetljeće (prije i tijekom drugog svjetskog rata) na raznim lokacijama i sa raznim protagonistima, film je želio imati univerzalnost. Elokventna engleska dama u hlačama, udana za prijatelja (kojeg glumi Colin Firth i koji će s pravom(?) biti ljut na preljub?) i enigmatični (naizgled hladni) mađarski grof, koji je vuk samotnjak. Pa onda međunarodno kartografsko društvo, u kojem su, dakle, članovi raznih nacionalnosti. Tu je i paralelna ljubavna priča između ljudi različitih nacionalnosti –  kanadske medicinske sestre Hanne (neuništiva Juliete Binoche) i indijskog Sikha i pirotehničara Kipa. Tu je i tajnoviti Kanađanin bez palčeva na rukama, čudnog prezimena, kojeg ne možeš izmisliti ili zaboraviti – Carravaggio (vječno karakteristični i karakterni – Willem Dafoe). Kako se priča događa prije, tijekom i do zadnjih dana drugog svjetskog rata, sve ima tu epsku (gotovo mitsku) dozu internacionalnosti, koju redatelj Minghella (politički korektno, ali u vremenu prije novomilenijske političke korektnosti) namjerno stavlja na pijedestal. Ali kako je sve ovijeno onim old school velom ljubavne priče, koji skladno vijori poput zastave na pustinjskom vjetru (moje zastave, uvijek su iste boje, nad njima ljubav caruje…moje zastave, nikad na pola koplja, ljubav se ne predaje), gledatelji i kritičari, većinom nisu imali problem s ovim filmom. Univerzalna poruka je univerzalno prihvaćena.

Mađarski grof (koji se kao i neki današnji mađaroni, bavio kartografijom, srećom ne i kartama velike Mađarske), koji je, poput Lawrencea od Arabije, tražio smisao u pustinji, je žrtva granica. Prvo je bio rođeni Mađar, apolitičan i dobar kolega u istraživačkom društvu. Onda je došla ona te je postao ljubavnik pa i buntovnik s razlogom (kada je bio, naizgled odbačen od nje). Tada su ga Britanci počeli gledati kao špijuna, čudnog čovjeka, čudnog imena. Onda je pobjegao iz britanskog zarobljeništva, samo da bi mogao spasiti nju. Međutim, tu je sklopio faustovski ugovor s vragom, jer je pripadnicima afričkog korpusa sila osovine, dao zemljopisne karte te dobio avion, koji je sakrio britanski prijatelj Madox. Dakle, nakratko je postao pravi Nijemac. I kada je beživotno tijelo besmrtne ljubavi, napokon stavio u dvokrilac, srušili su ga isti ti Nijemci. Ali smrtno opečen, ne samo od ljubavi, na kraju je spašen od beduina te poslan u savezničke medicinske konvoje prema Italiji. A tamo je, zbog karakterističnog naglaska, postao – engleski pacijent. Prošao je oceane prostor – vremena; od mađarskog grofa do mučne slike umirućeg pacijenta bez sjećanja…I na kraju je ostao bez zemlje i nacionalnosti. Ralph Fiennes je ovdje, na samrtnoj postelji, nosio masku Lorda Voldemorta, puno prije nego je itko čuo za onog dječjeg čarobnjaka, ne znam kako se točno zvao (Prljavi Harry Potter nešto…). Kakva je to bila epska priča – s lirikom na steroidima, koja poput poezije ljubavničkih pisama nadvladava i donosi pobjedu nad tamom pa film i završava sa obrisima sunca na toskanskom nebu.

Kada Katherine tijekom pustinjske oluje pita: Hoćemo li biti dobro/hoćemo li preživjeti?…Ona zapravo pita, hoće li njihova ljubav opstati. Almaszy joj odgovori pomalo nesigurno: Da, aspolutno da…Žene uvijek broje naše riječi i analiziraju ih, ali ovdje je Katherine bila u pravu, kada je rekla: „Da“ je utjeha. „Apsolutno“ – nije. Nije lako biti preljubnik za vrijeme najtežeg perioda svjetske povijesti, u negostoljubivom krajoliku. Doduše, iako je ambijent negostoljubiv, poetika pustinje je ovdje također stavljena u prvi plan. Kada avion leti nad pustinjskim dinama (pješčanog planeta), redatelj radi paralelu; naime, on nam zapravo pokazuje obrise ženskog tijela. Pješčane dine su leđa, grudi ili noge vitke i čarobne lady Clifton. A onaj avion nad pustinjom, opet može prizvati u svijest i avion britanskog pustolova Finch Hattona, kojeg je utjelovio Robert Redford u Mojoj Africi. Sjećate se scena, kada kamera snima zalazak sunca, dok je publika opijena ljubavlju, a sve uz zvukove Mozarta. U Engleskom pacijentu, umjesto Mozarta, čujemo mađarsku narodnu pjesmu Szerelem, szerelem, u izvedbi Marte Sebestyen, koja uz klasičnu filharmoniju francusko – libanonskog skladatelja Gabriela Yaerda, daje onaj arapski sound, kojeg i očekujemo u ovakvim filmovima. A sve je to bilo nešto prije nego li je Sting otpjevao legendarnu Desert Rose, pjesmu koja bi odgovarala kao soundtrack Engleskog pacijenta.

Jedina stvar koju je anonimni engleski pacijent imao uz sebe je knjiga – Herodotova Povijest. Ovdje povijest nije figurirala kao učiteljica života, već kao vrelo uspomena na Katherine, jer novi ljubavnici su nervozni i nježni, ali sve razbiju. Jer je srce vatreni organ. Almaszy je mrzio vlasništvo, ali je želio posjedovati jedan poseban dio žene – njezinu udubinu na vratu. Zanimljivo je kako Minghella u nekoliko scena, više lirski prikazuje erotiku ženskog tijela 

– Kada si najsretnija? Sada (s tobom u kadi, op.a.) –  

Foto: Screenshot

kada nam prikazuje Kristin Scott Thomas, kao vitku i čarobnu plavušu, tada u srednjim tridesetim – redatelj daje i šansu, tek koju godinu mlađoj brineti (ženi koja stari, kao vino), Juliette Binoche, u njezinoj radničkoj i asketskoj ljepoti, dok se skida i kupa, nakon napornog dana. Ona će se vjenčati za vojnika Sikha, jer joj je majka uvijek govorila da će prizvati budućeg muža svirajući glasovir. Zanimljiv je taj prikaz samosvjesnih žena, različitog backgrounda. Redatelj prikazuje Katherine, kao artikuliranu ženu, naspram lakonskog mađarskog grofa. Ona mu i kaže: You speak so many bloody languages, and you never want to talk. A on bi uzvratio: Jednom sam putovao s vodičem za Fayu. Nije ništa govorio devet sati. To je bio dobar dan. Ipak, uz nju, je morao progovoriti više i bolje. S druge strane, medicinska sestra Hanna, je izgubila sve koje je voljela (it must be a curse), ali se i dalje grčevito brine za anonimnog pripovjedača, opečenog engleskim naglaskom (jer to je njezin posao) te i dalje traži – bezuvjetnu romantičnu ljubav. Te žene nisu plašljive i zapravo su inverzija onoga na što smo naučeni u nekim romantičnim filmovima. One su neustrašive u teškim vremenima (Scarlett o’ Hara vibra), svaka na svoj način je artikulirana (jedna je išla na sveučilište, a druga je imala školu života) i obje se žrtvuju. Dapače, Katherine čak i napušta ovaj svijet prije muškarca, a to je nešto na što nismo naučili u praksi ili fikciji (jer neko je pravilo da žene žive duže i po tome su jači spol) i čime je tragedija, zapravo izraženija, tj. veća. A muškarci, koji ostanu sami poslije smrti žene (bili zdraviji ili bolesniji) zapravo ne znaju živjeti i često odbrojavaju svoje dane, kao i engleski pacijent.

Kamera Johna Seala je neupitni oscarovski materijal, jer pustinjski krajolik daje epiku, koju tražimo, a romantična tema filma, konstantno lirski odzvanja i ostavlja nas kao Malog princa u noćnom pogledu prema zvijezdama ili ljubavno – preljubnom zalasku sunca, koji oduzima dah ili koji otima dušu, jer kao što Almasy kaže: 

Every night I cut out my heart. But in the morning it was full again. 

Devet osvojenih nagrada Oscar, u konkurenciji pamtljivih filmova kao Fargo, Jerry Maguire nekome se mogu činiti pretjeranima, ali svijet kritike i nagrada je često subjektivan, a nekako je i logika da su ovakve (u najboljem smislu riječi) staromodne ljubavne (tragične) priče sa glumačkim all-star-om (tu je Juergen Prochnow, sjetite ga se iz legendarne Podmornice, Lynchove Dine i dr. filmova), kakve se danas i ne znaju snimati, više predodređene za najviše nagrade, od humornih drama ili crnohumornih krimića i sl. Možda su ovakve teške limunade (ovo limunade i nema negativni predznak) još pamtljivije, jer ne zaboravite…Bach na klaviru je bio jači od minskih polja, kao što su freske u mraku crkve, bile ljepše od onih u sikstinskoj kapeli. Poetika ili lirika ljubavnih poruka u oslikanoj pećini i razrušenoj crkvi, nam je paralelno oslikala dvije ljubavne priče, od kojih je ona glavna – veća od života. Jedni ljubavnici će se možda naći u fizičkom obliku, poslije rata, a oni drugi će zauvijek obitavati u svijetu sjena (Almaszy kaže frendu Madoxu: There is no God… but I hope someone looks after you – i time otkriva svoje vjerovanje), kojeg zapadni pustinjski vjetrovi, neće otpuhati. Grof, tj. pacijent na samrtnoj postelji, se nije odrekao ljubavi i borio se do kraja. Oboje su htjeli biti nomadi i apatridi, jer ovaj ograničeni svijet, sa konstantnim crtanjem zemljopisnih granica i još lošijim vođama, nije najbolje mjesto za takvu vrstu ljubavnika. Svoje obećanje je ispunio, jer ljubav mora pobijediti:

Katharine Clifton: Promise me you’ll come back for me.

Almásy: I promise, I’ll come back for you. I promise, I’ll never leave you.

Nek’ se vije zastava, jer je ljubav najveća… 

Tekst napisao: Marija Horvat