REDATELJ: Terrence Malick
GLAVNE ULOGE: Sean Penn, John Travolta, Nick Nolte, George Clooney, Jim Cavieziel, John Cusack, Ben Chaplin, Jared Leto, John C. Reilly
TRAJANJE: 170 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Thin Red Line
Private Witt (“Mačak pod šljemom”): Do you ever feel lonely?
First Sgt. Edward Welsh: Only around people.
Prvo iskustvo gledanja “Tanke crvene linije” imao sam u kinu svog rodnog grada pred kraj 3.razreda gimnazije (tada nije bilo “cinestarova” i manja “provincijska” kina su nekoliko mjeseci čekala nove filmove…). Meni je bilo dovoljno vidjeti poster sa šljemovima u džungli i nisam ga htio propustiti. Nisam imao pojma tko je Terrence Malick, nisam znao kakav je njegov stil, npr. George Clooney još nije bio previše poznat i sl. Znači, uopće nisam znao što me očekuje. Film sam pogledao u društvu prijatelja iz školske klupe (koji ni danas nije veliki filmofil) i tadašnje simpatije (koja je bila, između ostalog i poetski tip) – oni su zijevali. A ja? Ja sam bio dirnut – u pozitivnom smislu. Nisam dobio film kao što je “Cilj:Burma” , niti “Merillove marodere”, niti “Prekasno heroj”…bilo je to neko “pobratimstvo lica u svemiru”, džungla, ali ne samo ona pacifička već i metafizička.
Ostali Mallickovi filmovi, usprkos zanimljivim temama (npr. “Novi svijet”), su mi preteški (dosadni). Nemam ništa protiv te filozofije, ali gledati prirodu, svemirske big bangove i slušati višesatne unutarnje monologe…stvarno previše. Ipak, “Thin red line”, iako prožet takvom filozofijom osvojio me na prepad (čak i kao klinca, koji ga nije kužio) i pogledao sam ga više puta – ne bi imao ništa protiv da bude na televizijskom programu u vrijeme državnih praznika. Off naracija u detektivskim/noir filmovima je uvijek zanimljiva stvar, ali 3. sata filma bez klasičnih dijaloga nije za nas mainstream, običnu publiku…osim ponekad…
Ležimo na plaži, osluškujemo cvrčke, mirisi borova, sol na rani, ali i spokoj u duši. Men’ se dušo od tebe ne rastaje moment. U redu, to je naš “The Mediterranean as it once was” i veliko plavetnilo đir, skačemo s barke u more i ronimo (La Esperanza soundtrack) -vojnik Witt je bio poput nas. Bilo mu je dosta rata. Htio se “vratiti prirodi” i živjeti s domorocima (“Vidio sam bolji svijet”). Oni su i tijekom svjetskog sukoba najvećih razmjera, samo živjeli svoj prvobitni život. Daleko od asfalta, čelika i trgovinskih ugovora -samo “starac i more”, samo Waitapu i traženje što je iza horizonta, ali bez nakane da napuste svoj skriveni raj. Nekoliko kilometara dalje je pacifičko bojište, thompsoni, mornarička pješadija, nosači aviona, zero sen i P-51 mustang (“angels on our shoulders”) modeli. Kod njih je mir i tišina (“All quite on The Western front” u nekom metafizičkom smislu). James Jones (autor “Odavde do vječnosti”) napisao je knjigu (postoji i zaboravljeni film iz ’64. sa Keirpm Dulleom, astronautom Bowmanom iz “Odiseje”). Mallick je nakon “Božanstvenih dana” u kojima je predstavio svoj pripovjedački/redateljski stil, bio u hibernaciji skoro 20. godina. Tražio je scenarije, istraživao tematiku i kad se pročulo da kreće snimati film, svi su htjeli sudjelovati. Neki su i požalili (Adrien Brody je u postprodukciji sveden na svega nekoliko scena s uvijek istim uplašenim licem – scene s Mickey Rourkeom su izbačene). Nekima je film ipak podigao karijeru (Jim Caviezel), a neki su uvijek tu (Sean Penn).
Photo: 20th Century Fox
Sean Penn odnosno lik kojeg interpretira podsjetio me na (tadašnjeg) trenera (koji je doista i sudjelovao na prvoj liniji u ratu…). Naime, narednik Welsh je korio Witta (“Jedan čovjek na ovome svijetu ne vrijedi ništa”), nije mu se sviđala njegova “nedisciplina” (drukčije razmišljanje), ali u isto vrijeme je ostavljao dojam velikog brata/mladog oca.
Pukovnik Tall (Nick Nolte) objašnjava kako ga promaknuća nepravedno zaobilaze i nužno mu treba velika pobjeda. Gen. Quintard (Travolta s Clark Gable brkovima) je tipični šef, koji brutalnost promatra sa sigurne udaljenosti – zanima ga samo rezultat. Satnik Staros (Elias Koteas) je za neke premekan, ali za većinu pravedan zapovjednik koji ne želi žrtvovati ljude bezveznim frontalnim napadima na bezvezne kote 210 ili G-4 (iako su to možda i strateška brda…). John C. Reily u jednom monologu opisuje kako poslije strahota koje je vidio “više ništa ne osjeća” kad vidi mrtva i izranjavana tijela. Woody Harleson se igra s bombom, odlazi na glup, ali opet u ratnom okruženju nekako realan način. Postoje i oni (pozitivni) štreberi (John Cusak) koji obave svaki zadatak. Chaplina je, dok se on borio protiv Japanaca, ostavila žena sa “dear John” pismom (kakav dr. Lecter ili Darth Vader! Pa ta žena je veći negativac i od onih brutalnih Japanaca u logorima…ali kad ste daleko, kad ste “Cast away”, opet je realno da vas neki bitni ljudi napuste, jer su usamljeni i jer traže utjehu – ne znam, valjda je to normalno). John Savage (“Lovac na jelene”) u kratkoj sceni poludi i usred tišine, u noći, pred napad, ustane iz visoke trave i postane “glineni golub” za dobro ukopane Japance sa uzvicima “sve ovo je samo zbog vlasništva” (u nekim scenama, na neki način, film ima filozofiju J.J Rousseaua). Mladi Jared Leto pomalo iritantno žvače žvaku…
U filmu satnija “Charlie” izlazi iz desantnih brodova na plažu, nema otpora. Ulazeći dublje u “srce tame”, nalaze domoroce u šetnji, vlasi trave, šljemove, puzanje, tišina i onda, odjednom – prvi snajperi. “Kotu 210” osvajaju pola filma. Nema onog Chuck Norris (kad sa M-16 ili tromblonom uništi tenk u Expandebles vol. 2) trenutka – samo dobro ukopani neprijatelji sa strojnicama. Kada napokon osvoje brdo, vide umorna lica i mršava tijela japanskih boraca. I neprijatelji imaju supruge, djevojke koje ih čekaju i oni imaju njihove slike u džepu. “Rat ne oplemenjuje ljude” (samo ih pretvara u pse…truje dušu). U trenucima žestoke pucnjave osim protagonista, vidimo životinje i prirodu. Ne umiru samo ljudi, jer i priroda plače. Vojnici sanjaju tople žene u toplom krevetu, a realnost je da nemaju ni pitke vode. Sunce se probija, flora i fauna dišu sa ljudima, sunce zalazi…sve stvari sjaje. Individualac Witt ostaje čuvati odstupnicu i pada u zamku. Grob, križ, šljem. Zelena priroda i modro more.
Photo: Screenshot
Kakav bi bio film da nema prekrasne glazbe Hansa Zimmera. Skladba “Journey to the line” je dosta slična onoj “Time”…ta melodija je i u filmovima “Dark knight”, “Superman”, ali i u “12 godina ropstva, gdje je McQueen pomalo posudio od Mallicka trenutke kada kamera snima prirodu.
Redateljska verzija (nikad objavljena), prije postprodukcije, navodno je imala više od 5 sati materijala. Puno toga je izbačeno pa se radnja te stalni likovi pomalo gube ( kino verzija je ionako za mnoge predugačka). Nikad nisam gledao Belu Tarra i ne znam bi li to izdržao, ali znam da ne bi imao ništa protiv 300 minuta Guadalcanala, plaže, džungle, brutalnih Japanaca (i onih sa ljudskim likom) ili premorenih američkih marinaca u off naraciji.
Jedan od najboljih antiratnih filmova svih vremena.
Mir, dobro, američki marinci & bilo koji partneri GmbH.
Peace✌
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori