REDATELJ: Elem Klimov
GLAVNE ULOGE: Aleksej Kravčenko, Olga Mironova, Ljubomiras Laucevicius, Vladas Bagdonas, Juri Lumiste, Nina Evdokimova
TRAJANJE: 142 minute
GODINA PROIZVODNJE: 1985
„I vidjeh, kad otvori Janje,
jedan od sedam pečata,
i začuh jedno od četiri bića,
gdje govori kao glas groma:
Dođi i vidi!“
(Apokalipsa/Otkrivenje 6,1)
Povijesno – filmski kontekst istočne Europe
Evanđelist Ivan – tko god on zapravo bio (i ako je uopće postojao) – nam u Otkrivenju ili Apokalipsi, završnoj knjizi Novog zavjeta, opisuje četiri konjanika apokalipse. Jedan jaše na bijelcu, drugi na crvenom, treći na crnom te četvrti na blijedom/sivom (zelenom) konju. Oni su redom, otprilike, definirani kao: Antikrist, Rat, Glad i Smrt. Možda niti na jednom području naše planete (iako ima raznih pretendenata na naslov), apokalipsa nije bila toliko prisutna, kao na području srednje i istočne Europe (posebno u prvoj polovici 20. stoljeća, ali i danas) – već tamo od istočnog Berlina pa nadalje na istok, po nepreglednim ravnicama Poljske, Bjelorusije, Ukrajine do Rusije i područja Kavkaza. I od Baltika, do Crnog mora. Tamo gdje su se teutonski vitezovi i Sveto Rimsko Carstvo sudarali sa zlatnim hordama istočnog misticizma.
Američki povjesničar sa sveučilišta Yale, Timothy Snyder, to glomazno područje, pretežno ravničarske istočne Europe, u jednoj od svojih knjiga naziva – Bloodlands. I to bi bio odličan naslov bilo kojeg filma – krvava prostranstva, gdje uzavrela krv, dužine, dubine i širine Dunava ili Dnipra, teče stoljećima (Balkan ili Juga su junior partner naspram područja bivšeg SSSR-a, tamošnje povijesti i brutalnih ratova). Kada bi se bavili daljnjim povijesnim istraživanjem, sve od početaka, došli bi do toga da su do Crnog mora došli još antički Grci (npr. trozubac, kao simbol Posejdona, je današnji grb Ukrajine) pa se kasnije miješao utjecaj Bizanta.
Zanimljivo je i da su područje današnje istočne Europe također osvojili i Vikinzi, tj. Normani, veliki ratnici, ali i trgovci, tamo negdje u 9. stoljeću. Dakle, prije slavenskog pravoslavlja, bili su pogani Vikinzi. Naime, tada moćni narod Normana je došao sve do današnjeg Kyiva. Početak (vrlo) dobrog modernog (art) filma Northman/Sjevernjak, nam i sugerira ovo geografsko i osvajačko pitanje. Naime, mišićavi Alexander Skarsgard je kao Sjevernjak bio u Kyivu (bili su Normani i južnije…npr. na Siciliji).
Nadalje, Valdemar je bilo uobičajeno sjevernjačko ime onog vremena pa nije ni čudo da imamo slavenske inačice tog imena: Volodymyr (ukrajinska verzija) ili Vladimir (ruska i šira verzija). Jedan takav silovatelj, razbojnik i ubojica imena Valdemar je bio i prvi kršćanski knez Kijevske Rus’ (a zapravo potomak Vikinga), koju se smatra kolijevkom slavenske države na tom nepreglednom i krvavom području. Moskva, kao glavni grad ili kao kolijevka Rusije, tada (za vrijeme Vikinga) uopće nije postojala.
Onda su došli brutalni Mongoli, a nešto kasnije i europski katolički vladari iz poljsko – litvanske unije. Međutim, ono što je bitno: narodi na tom trusnom području (ili bilo gdje drugdje) u davnoj prošlosti, se ne smiju gledati kroz prizme današnjih nacija ili nacionalne države (to je došlo tek od 19. stoljeća), jer onda dolazimo do zabluda i lažnih povijesnih mitova. Naime, zbog nekog potomka Vikinga (koji je prešao na kršćanstvo), danas imamo neo-kolonijalni rat…na krvavim prostranstvima.
Čiji je Jeruzalem – onaj iz prošlosti ili onaj iz sadašnjosti – i što nam taj grad zapravo znači?
* * * *
Dragi Bože, opet nesreća!
Bilo je tako mirno, tako spokojno;
Tek smo počeli kidati lance,
što su vezali naš narod u ropstvo.
Kada ponovno, narodna krv
teče…
(Taras Ševčenko)
Naravno, da smo povjesničari, onda bi kroz oceane vremena, morali spomenuti i Kraljevinu Švedsku, koja je (kao svojevrsna nasljednica Vikinga), također osvajala ova nepregledna područja, još početkom 18. stoljeća. Ruski car Petar Veliki se suprotstavio švedskom kralju Karlu te ukrajinskim snagama (koje su i onda imale prozapadnu tendenciju i želju), također na području današnje Ukrajine. Bila je to poznata bitka kod Poltave 1709. (Poltava je nešto zapadnije od Donbasa, ali istočno od rijeke Dnipro, tako da je i taj grad, vjerojatno simbolička želja i tiha patnja, novih ruskih careva). Tu Švedska gubi primat (te postaje neutralna, što se danas promijenilo) i moderniji Slaveni (oni najbrojniji i najorganiziraniji iz Moskve) kreću u rekonkvistu, navodno da bi vratili ono što je (oduvijek?) njihovo (slavensko).
Bilo je tu još i malo Turaka te Potemkinovih sela (na Krimu – Крим це Україна – kojeg i nisu naseljavali Slaveni, a luke su uspostavili još i talijanski gradovi), sve dok glavni imperijalisti nisu uzeli konce u svoje ruke. Ali, tko među Slavenima ima pravo na primat? Oni najveći, najjači? Ovdje otprilike kreće kolonijalna težnja najvećeg slavenskog naroda u pokoravanju svojih manjih i slabijih susjeda. Naravno, kolonijalni ratovi nisu dolazili samo s istoka.
Dakle, i zapadni osvajači su htjeli resurse. Pa tako, poslije Šveda, francuski imperator Napoleon je također krenuo u osvajanje istočne Europe, s krajnjim ciljem – Moskvom (a kasnije su i Austro-Ugari napravili granicu u Galiciji). U modernoj kinematografiji, jednostavno nedostaje jedan mainstream blockbuster, koji bi poslužio kao filmska ekranizacija napoelonskih bitaka. Naime, Ridley Scott nije sasvim uspio ispraviti tu nepravdu u svom povijesnom spektaklu Napoleon (možda kada bi vidjeli extended verziju od 4 sata, koja se spominjala?). Epizoda bitke kod Austerliza nije bila loša, kao ni završnica kod Waterloo-a, ali cijeli film je mogao biti još bolji.
Nedostaje i jedan snažniji film o Prvom svjetskom ratu na istoku (nešto bolje od hrvatskog filma Jozef, jer Mendesova 1917. je samo solidan lirski uradak, a i ne bavi se istočnim bojištem, kao niti najnovija, ali solidna Netflix ekranizacija Remarqeova romana Im Westen nichts Neues). Tijekom i poslije Prvog svjetskog rata, narodi na ovim područjima su tražili samostalnost i neovisnost. Međutim ubrzo su stigli novi nasilnici. Te krvave slavenske ravnice, domovi nekadašnjih graničara, seljaka ili kozaka (koji su priznavali razne vlasti, ali su se i borili protiv raznih vlasti) su sve više bile natopljene mistikom raznih Rasputina te novih bijelih i crvenih revolucija.
I onda…opet nesreća…Nepregledne ravnice su ponovno poslužile kao pozornica novih osvajača. Jedan je kroz drang nach Osten, htio obnoviti tisućljetni Reich. Dakle, Hitler je krenuo sa zapada, a njegov pandan (koji je htio obnoviti rusko carstvo, kroz komunističku interancionalu) Staljin je krenuo s istoka. Našli su se na pola puta, u Poljskoj (koja nikad nije dala kvislinga), a koju su (još jednom) podijelili i zapravo je izbrisali s karte. To je bio samo intermezzo daljnjem nacističkom prodoru na istok, preko Bjelorusije i Ukrajine, a krajnji cilj su bila naftna ili plinska polja Azerbajdžana, a možda se netko htio igrati i Aleksandra Makedonskog (ne baš extra povijesni ep nekad dobrog redatelja Olivera Stonea) pa stići sve do Indije…i tko zna gdje već. Onda su Nijemci počeli gubiti pa su se od 1943. samo povlačili, sve dok (Hell’s angels) Rusi –
Hej! Dolaze… kao krv – crveni
Anđeli, kao krv crveni
Kao znoj opori,
Brutalni anđeli…
u svojim napadima, nisu poubijali sve unovačene pripadnike Volksturma i cijelu Hitlerjugend (a nikad nisu posebno pazili na svoje velike gubitke, jer kvantiteta ima određenu kvalitetu, kako bi rekao drug Čelični, koji nije bio i Man of Steel), a žene su dočekale brutalna silovanja pobjednika i osvajača (npr. solidan film Anonyma: Eine Frau in Berlin sa uvijek privlačnom Ninom Hoss). Sve se vraća, sve se plaća. Kolonizatori su se mijenjali, ali patnje su ostale iste ili kao što bi ukrajinski pjesnik Ševčenko zapisao – opet nesreća (ili npr. legendarni citat iz filma Fury – Ideali su miroljubivi. Povijest je nasilna).
Foto: Screenshot
Ako se još samo malo fokusiramo na povijest(i) istočne Europe, sjetimo se vrhunske HBO serije Černobil. Naime, u četvrtoj epizodi jedne od najboljih serija svih vremena, imamo scenu ukrajinske babuške, starice koja – ni zbog nuklearne havarije – ne želi otići sa svoje zemlje, sa svog grunta, iz svog doma. Sovjetski vojnik je nemilosrdno tjera i ne zanimaju ga povijesne reminiscencije. Sjetimo se dijaloga u toj sceni, tj. monologa te ukrajinske babuške, koja muze kravu:
Babuška: I’m 82. I’ve lived here my whole life. Right here, that house, this place. What do I care about safe?
Vojnik (hladno i službeno): I have a job. Don’t cause trouble.
Babuška (hladno objašnjava): Trouble?Ti nisi prvi vojnik koji stoji ovdje s uperenom puškom. Imala sam 12 godina, kad je došla revolucija…prvo carevi ljudi pa onda boljševici, momci kao ti sada – rekli su nam da odemo. Ne. Onda je došao Staljin i njegova velika glad – Holodomor – moji roditelji su umrli, kao i moje dvije sestre – onima koji su ostali živi, bilo je rečeno da se isele. Ne. Onda je došao Veliki (domovinski) rat – njemački momci, ruski momci, još vojnika i još gladi, još mrtvih tijela. Moja braća se nikad nisu vratila doma, ali ja sam ostala i još sam ovdje. Nakon svega što sam vidjela i prošla (kao da nam kaže posljednje riječi replikanta Roya Battyja – I have seen things, you people wouldn’t believe, op.a.)…sada bih trebala otići, zbog nečega što niti ne vidim (radijacija). NE!
Kada proučimo bakine riječi ili kad prođemo oceane vremena, tj. kad spoznamo taj svemir u orahovoj ljusci – mi tada vidimo kontinuitet jahača apokalipse (rata, gladi, sotone i konstantnu smrt) na području istočne Europe, posebno u modernom vremenu. Nacisti, boljševici, sovjetski gladomor, domaći izdajnici ili kolaboracionisti. Nacisti su radili genocid nad Židovima i Slavenima (koji su, za njih, također bili niža rasa), dok je Staljin, kroz lažne referendume, okupaciju (npr. zimski rat protiv Finske ili okupacija baltičkih država) i izgladnjivanje (vrlo dobar film o Holodomoru je Mr. Jones, cijenjene poljske redateljice Agnieszke Holland), radio genocid nad narodima sovjetskih republika (i tako, kroz tridesetak godina, ubio dovoljno ljudi da bi se mogao usporediti sa Hitlerom). Zamislite da se danas događaju aneksije, lažni referendumi, agresije i – apokalipsa…
Naravno, sve navedeno možemo pročitati i u knjigama vrhunske američko – poljske povjesničarke i novinarke Anne Applebaum, npr. Gulag: A history (nagrada Pulitzer), Iron Curtain: The Crushing of Eastern Europe, Red Famine: Stalin’s War on Ukraine, Twilight of Democracy: The Seductive Lure of Authoritarianism (inače legendarna glumica Cate Blanchett je ljubiteljica novinarsko – esejskog stila Anne Applebaum). Dakle, konjanici apokalipse su već opisivani u književnim, publicističkim i filmskim djelima.
Današnja sudbina Ukrajine je paralelno i sudbina Bjelorusije (pa tako i Gruzije, Kavkaza), a budući da je današnja Bjelarus, samo kolonija kriminalnog moskovskog režima, onda je tu i sudbina Rusije…možda i sudbina cijelog svijeta. Ipak, potrudit ćemo se ne biti previše patetični, jer cijeli ovaj apokaliptični uvod (i kratka povijest vremena) nam služi da se ovaj put fokusiramo na Bjelorusiju (koja je, neki bi rekli – pupčanom vrpcom, povezana sa susjednim slavenskim državama) i to kroz vrhunski sovjetski antiratni (art) film iz 1985. – Idi i smotri ili na bjeloruskom: Idzi i hliadzi (Come and see, odnosno Dođi i vidi).
****
„Apokalipsa“ redatelja Klimova i scenarista Adamovicha
„Vrag nije tako crn, kao što su crna njegova SS govna…“
Nakon što prosječni (a savjesni) gledatelj, odgleda ovaj legendarni film (vjerojatno, uz Tarkovskog, nešto najbolje s bliskog nam, a danas nikada daljeg, mističnog slavenskog istoka), on bi mogao prihvatiti jednu istinu. Naime, kada već pričamo o kontinuitetu apokalipse, ostanimo i dalje u tim pojmovima. Dakle, i za legendarnu Coppolinu Apokalipsu danas, neki filmski kritičari će reći da je obični dječji vrtić, naspram apokalipse istočnog bojišta tijekom Drugog svjetskog rata, u filmu Come & see.
Coppola je vrhunski redatelj, koji je snimio vrhunski (također antiratni art) film, međutim doza one vijetnamske apokalipse je nadrealno cool (moderna glazba, odlični snimatelj i vizure), da ne kažemo, opuštena i povremeno crnohumorna. S druge strane, apokalipsa u filmu Idi i smotri je brutalna, prljava, puno ekspresivnija u traženju srca tame, tj. eksplicitnija te sa još više nadrealnog naturalizma u Odiseji tamnom polutkom. Istočnjački art – špageti ratni film, s dozom nadrealne mistike, koji ne pretendira biti cool – e, to Vam je film Dođi i vidi.
Naravno, transcendentalnost Coppole je bila pod utjecajem LSD-a i tko zna kakvih droga u onoj filipinskoj džungli (koja je poslužila za kulise Vijetnama), dok je hipnoza u filmu Dođi i vidi, na neki način napravljena bez supstanci. Zapravo, glavni lik bjeloruskog filma je morao ući u svojevrsni trans, što je zapravo predstavljalo bijeg od (apokaliptične) stvarnosti. Hollywood, kojem mi stremimo (jer smo dio Zapada), kao tvornica zabave, ne može producirati takvu vrstu filma, kao što je bio Dođi i vidi. Jednostavno, povijesne okolnosti i mentalitet ljudi su (potpuno) drukčiji (kao i preferencije publike). Zato vrijedi pogledati i tu drugu, mračniju (istočnu) stranu…i upoznati (današnjeg) neprijatelja, koji propagandu WW2 translatira u 21. stoljeću. Bez sumnje, taj sovjetski neprijatelj je nekada znao snimiti vrhunski film. Film koji zapravo i nema veze s propagandom. Ništa lažno, samo naturalizam.
Redatelj Elem Klimov (1933. – 2003.), nakon Dođi i vidi, više nije snimio niti jedan film. Vjerojatno je i samo snimanje bilo apokaliptično (pogotovo za glavnog glumca, tada tinejdžera Alekseya Kravchenka), ali najbitnije je to, da je on sa ovim filmom, na umjetnički način – rekao, sve što je htio reći. S druge strane, Coppola je poslije Apocalypse now, još dugo snimao (te to čini i danas). Međutim, upravo je sa svojom Apokalipsom – sve rekao i tu zvijezdu više i nije dosegao. Inače, Klimov je bio dijete, kada je bježao iz opkoljenog Staljingrada te su mu osobni rat i sjećanja, pomogli u stvaranju vizije za ovaj film.
Međutim, veći dio scenarija je nastao od ruke i sjećanja Alesa Adamovicha (1927. – 1994.), bjeloruskog disidentskog pisca. On je 1978. prvo napisao knjigu Ja sam iz Ognjenog sela, koja je poslužila kao temelj scenarija. Adamovich je bio tinejdžer, odnosno maloljetnik u najbitnijim godinama rata te je vidio rat s prve linije. Naime, bio je – bjeloruski partizan. Upravo je glavni lik mladog Flyore (Floriana) u filmu, autobiografska preslika scenarista Adamovicha.
Mi, kao publika, gledamo film očima (nevinog) djeteta (slično kao odlični moderni art film – The Painted Bird) i zajedno s glavnim likom prolazimo putovanje pustopoljinom te ubrzano starimo, jer smo svjedoci strave i užasa. Zla kojeg čine ljudi – The Evil that man do, lives on and on, kako bi otpjevali naši teško – metalni učitelji povijesti iz legendarne grupe Iron Maiden. Sve zlo je možda učinjeno da bi se zadovoljio antikrist ili nečiji bog, kroz plodove gnjeva i ostale jahače apokalipse: rat, glad i smrt. Maideni imaju i odličnu simfoniju – For the greater good of God, a stihovi te pjesme nam približavaju sveprisutnu apokalipsu:
More pain and misery in the history of mankind,
Sometimes it seems more like
The blind leading the blind.
It brings upon us more of famine, death, and war
You know, religion has a lot to answer for.
Inače, bjeloruski pokret otpora je zaokupio i solidnog žanrovskog redatelja Edwarda Zwicka (Glory, Legenda o jeseni, Opsadno stanje, Posljednji samuraj). Naime, Zwick je 2008. snimio vrlo dobru ratnu dramu Defiance (Prkos) sa Danielom Craigom i Lievom Schrieberom.
Radilo se o priči o dva brata, kroz židovski pokret otpora, u okviru bjeloruskih partizana. Naravno, radi se o dobrom hollywood-skom proizvodu, koji ipak u opisivanju apokalipse istočnog bojišta, ne može doći u nikakvu ravan s filmom Dođi i vidi.
Svi koji čitaju ovaj tekst su, gotovo sigurno, odgojeni na zapadnim filmovima (i serijama), koji su drugi svjetski rat opisivali kroz prizmu zapadnog bojišta (Nedostižni most, Spašavanje vojnika Ryana, Veliki bijeg, Patton, Združena braća, Kad trube utihnu, Dvanaest žigosanih, solidni Netflix proizvod Bitka za Scheldu itd.). Međutim, nema istinskog blockbuster filma o istočnom bojištu, što je veliki nedostatak, jer – budimo iskreni – najveći užasi i bitke WW2 su se dogodili upravo istočno (od raja).
Tamo je bilo najopasnije mjesto za život. Zato je Zwickov film Prkos, djelomično vratio taj dug, naravno uz legendarni Željezni križ Sama Peckinpaha (filma kojeg gledamo iz perspektive poraženog i koji zaslužuje posvetu na Vašem omiljenom filmskom portalu), Neprijatelja pred vratima (sjećate se Eda Harrisa, kao njemačkog snajperista u Staljingradu i Jude Lawa) i dr. manjim naslovima euro filmova, tipa Lenjingrad, Staljingrad i dr. (veličanstvena Schindlerova lista je ipak logorska drama, a ne punokrvni ratni film). Ipak, taj dug – da istočno bojište, krvavije od svih bojišta na planeti – nismo mogli previše gledati na filmu, mogao je vratiti samo istočni film. Upravo takav, kao – Dođi i vidi.
Foto: Screenshot
„Pogledaj me očima djeteta“ ili genocid u mom oku
Pogledaj me očima d(j)eteta su riječi i recept, kojima nas redatelj Klimov, scenarist Adamovich i glavni glumac Kravchenko, vode kroz cijelu apokalipsu istočnog bojišta u WW2. Mi sve gledamo kroz hipnotičku vizuru klinca, koji je stjecajem okolnosti našao pušku (oruđe rata) te koji prolazi kroz osobnu kalvariju. Cijeli film je mozaik naturalizma, s art dodatkom nadrealnih scena i vješte redateljske kombinatorike s filmom ceste, coming-of-age i drugih žanrova. U filmu je korištena prava bojeva municija, a glavni glumac je možda dobio i PTSP, da bi uspio prikazati, upravo taj isti – PTSP.
Glavni lik Flyora, tijekom 142 minute filma postaje (mladi) starac, sijede kose i staračkog lica sa upečatljivim grimasama, kojima nas gleda sa ekrana i povremeno, kao da probija tzv. četvrti zid. Taj izraz i te oči, gledatelji pamte i danas. Prigušena groteska sijede kose i izbuljenih očiju, a sve ipak izgleda prilično realno. Dječak je postao hodajuća sablast. Naime, glavni glumac nije mogao isprati srebro kojim je umjetno posijedila frizura, mjesecima poslije filma, a snimanje filma je općenito ostavilo psiho – fizičkog traga u tadašnjem mladiću, npr. isto kao što je i snimanje Apokalipse danas, ostavilo tragove za cijelu ekipu tog filma.
Bjeloruski dječak je pivotalna točka filma. Međutim, on tijekom cijele radnje samo jednom, na kraju, puca iz puške (i to ne u čovjeka). Naravno, i sama puška je jedan od simbola. Film je prepun odlično ukomponiranih simboličnih scena i kadrova te zapravo predstavlja alegoriju putovanja tamnom polutkom – od rođenja do smrti…i obrnuto (što završna scena, vraćanja povijesti unatrag, odlično prikazuje).
Film je majstorski posloženi mozaik, čija metafora ne jenjava i konstantno je tu s nama. Alegorija i apokalipsa nas prate, kao mračne sjene. Dječak Flyora nađe pušku u pijesku, tijekom ljeta gospodnjeg 1943., negdje u Bjelorusiji. Starac ga opominje da se ne igra s vatrom. Dječak ne posluša. Majka plače. Dječaka mobiliziraju, nimalo simpatični (ali realistični), bjeloruski partizani. Odlazi iz sela u šumu. Onda partizanski logor raznesu Nijemci.
Potom nas cijelo vrijeme prati njemački avion – Focke Wulff, FW 189 – baš kao Sauronovo oko. Potom njemački padobranci čiste šumu. Eksplozije su zaglušujuće pa dječak, koji je možda i djelomično mentalno zaostao – još gubi i sluh. I mi gledatelji postajemo gluhi, jer redatelj se igra zvukom, ali i slikom. Zvuk postaje tiši tijekom filma, a slike su zrnate. Kao da zvuk nestaje zato da bi se fokusirali na slike užasa. I dok gledamo te slike, postali smo gluhonijeme osobe, koje tumaraju bjeloruskim wasteland-om.
A onda, kao u nekom filmu o odrastanju, dječak upoznaje malo stariju djevojčicu, Glashu. I ona je donekle, s posebnim potrebama. Horor slike su cijelo vrijeme oko nas. Neke dječak ne vidi (vidi ih djevojčica), ali strava i užas su konstantno pred nama. Dječak je toliko nemoćan, da ga ta nemoć možda i spašava, jer Nijemci se ponekad samo igraju s trofejima. Oni ga, poput loptice, samo prebacuju, kada dospije u zarobljeništvo (sličan je postupak i partizana). A prije zarobljeništva imamo mističnu močvaru sa živim blatom, izgorjelog starca (onog istog koji ga je opominjao na početku filma), koji je sada potpuno izgorio (reminiscencija na odlični Černobil) kao leš, ali i dalje govori, kao neka kokoš, kojoj se odsiječe glava, a ona i dalje trči.
Dječak osjeća krivnju, jer da nije uzeo pušku u ruke (simbol rata), možda bi onda njegovo selo bilo pošteđeno. Ta krivnja je možda i bitniji antiratni segment ovog art filma, jer dječak stvarno nije nasilan…iako je vidio stvari, koje mi ljudi ne možemo ni zamisliti. Cijelo vrijeme nas prate nadrealne slike kostura, glinom preoblikovanog u strašilo, koje liči na Hitlera. Tu su i svjetleći meci (prava municija!), koji ubijaju kravu (da, krava je stvarno upucana!) – kakva simbolika! Nešto kao ono pretpovijesno govedo, ili možda tapir, koji pada u sekvencama zore čovječanstva, Kubrickove Odiseje u svemiru.
Močvara, šuma, pustinja, blato i dr. dnevne ili noćne lokacije predstavljaju simbolički labirint iz kojeg se ne može pobjeći. Naime, dječak cijelo vrijeme bježi (on je stalno u pokretu) kroz labirint, ali neprijatelj (svih boja) je stalno blizu. Neprijatelj, koji poput biblijske nemani, kuca na naša vrata, a mi konstantno otvaramo, jer i ako ne otvorimo, vrata će se ionako razbiti. Nasilnici koji tlače slabije, to je povijest istočne Europe (ali i svijeta, jer might is right), koju vidimo u knjizi Bloodlands: Europe Between Hitler and Stalin, ili koju gledamo u filmu – Idi i smotri.
U totalitarnom SSSR-u, redatelji su sigurno imali najslobodnije ruke jedino kada su snimali domoljubne ratne filmove. Međutim, da bi ti redatelji mogli poslati umjetničku poruku (dakle, nešto bitnije od režimske propagande), morali su bježati u art filmove ili romane, koji su naizgled romantični i ljubavni, a zapravo opisuju kroniku nestajanja (npr. roman po kojem je snimljen film Doktor Živago). Art filmovi su smetali cenzorima, jer su znali da u njima postoji i kritika tadašnjeg trenutka, ali je nisu uvijek mogli prepoznati. Zato se o snimanju takvih filmova dugo odlučivalo.
I Klimov je imao godinama problema sa cenzurom scenarija (zbog naturalizma je film smatram šundom, a i bio je to pakleni šund, bolji od originala) i filma pa je i to jedan od razloga da poslije više nije snimao. Totalitarni režimi (SSSR i njegova današnja nasljednica, jednostavno nemaju demokratsku tradiciju, vjerojatno i zbog apatičnog naroda, naviknutog na vođe) u svemu vide neprijatelja.
Neupitno je da su nacisti učinili nevjerojatne zločine na istočnom bojištu (npr. pokolj u Babinom Jaru – Babina Jaruga – zapadnom predgrađu Kyiva (kao danas Irpin, Buča, istočniji Izjum te legendarni Mariupolj – pogledajte 20 dana u Mariupolju, nagrađenog Oscar-om), gdje su u dva dana poubijali više od 30 000 Židova (vrijedi pogledati dokumentarac ukrajinskog redatelja Sergija Loznitse – Babin Jar – Kontekst ili igrani film Donbas), što niti Spielberg u svom remek djelu nije htio nadmašiti. I te zločine nije činio samo SS, već i „obični“ Wermacht (što se često zaboravlja). Međutim, njemački nasljednici nacista su prošli katarzu. Štoviše, ti nasljednici su koruptivnom politikom popuštanja ili smirivanja (ili ovisnosti o jeftinim energentima) i pomogli novim/starim imperatorima sa istoka (tj. appeasement, ono što je premijer Chamberlain pokušao s Hitlerom – npr. film Munich: The Edge of War – misleći da je kupio mir za naša vremena, a upravo je učinio suprotno i pomogao nasilniku da pokrene rat).
S druge strane, o zločinima komunističkih antifašista, pogotovo Sovjeta, a kasnije i Rusa se nekako manje priča. Naime, u današnjoj (Bijelo)Rusiji (samostalna Bjelorusija danas ne postoji) se uopće ne priča o komunističkim zločinima. Štoviše, u Bjelorusiji se danas ne smije govoriti bjeloruskim jezikom! Pričati o Katynskoj šumi (npr. film legendarnog poljskog redatelja Andrzeja Wajde) je ponovno zabranjeno, a na zapadu vide samo (gay) naciste. Svi koji misle drukčije su stigmatizirani kao nacisti, jer tako im je lakše. Zapadni novinari, koji su pokušavali donijeti istinu o Holodomoru, su još 1930-ih god. bili nazivani fašistima, a ista praksa se ponavlja i danas. I tu praksu vidimo kroz oči tinejdžera – genocid u njegovom oku.
Ti moderni antifašisti oduvijek žele i tuđe teritorije – zbog povijesnog prava (ili zaštite ljudi koji govore njihovim jezikom). Tom logikom bi i Nijemci trebali tražiti povrat Kaljiningrada, odnosno Konigsberga, povijesnog teritorija istočne Pruske (štoviše, to i je jedan od povoda WW2 – spojiti baltički koridor od Gdanjska do Konigsberga). Nema katarze. Samo priča o granicama, režimskoj vjeri i vanjskim neprijateljima. Poznato Vam je to sve, zar ne?
Naime, što je bio ukrajinski Holodomor, osim Staljinove verzije igre gladi i (kanibal) holokausta (milijuni Ukrajinaca, tj. ne – Rusa su izgladnjeni i ubijeni). Što su arhipelazi gulaga, osim komunističke verzije Auschwitza (naravno, bez plinske komore, jer Rusi nikad nisu bili tehnološki superiorni, naime glavno oruđe smrti su bile lopate – lopatom u glavu – a tu se i ne može odjednom ubiti toliko ljudi, kao s plinom, ali ako diktatura traje desetljećima – onda je to praktički moguće).
Dakle, tijekom cijele povijesti carske Rusije ili SSSR-a, uvijek su Nijemci bili glavni neprijatelji. Naravno da su ih carski Nijemci i kasnije nacisti dva puta napali, kroz zelene i zlatne ravnice Bjelorusije i Ukrajine (ta fiksacija o napadu izvana, postoji i u današnjim ruskim diktatorima), međutim, ponavljamo, ti neprijatelji su a) bili poraženi i b) prošli su katarzu.
S druge strane, domaći neprijatelj na području Bloodlands-a ili, ako vam je draže, istočnog wasteland-a, nažalost nikada nije poražen. General Patton je bio spreman za fight s njima, ali zapadni saveznici – nisu. I zato, još jednom, dobrodošli u pakao na zemlji (Hell on Earth, još jedna odlična pjesma Maidena), gdje su genocid, etničko čišćenje i miris napalma, svojevrsni darovi (kao darovi tri mudraca za novorođenog Mesiju). Duh totalitarizma i traženje nacista su i dalje s nama, baš kao i u filmu Dođi i vidi. Samo su se dresovi promijenili.
„To love…to have children…“
Dakle, totalitarizam se šlepa uz stoljetnu apokalipsu. Biblijski požari gore i danas. Naravno, bez trunke propagande, povijesna istina je kako su nacisti spalili 628 bjeloruskih sela tijekom WW2 i taj djelić apokalipse je prikazan u ovom legendarnom filmu. Scena u kojoj su seljani zaključani u lokalnu crkvicu i potom živi spaljeni (bacačima plamena) je puno snažnija scena od npr. helikopterskog leta Valkyra i paljenja vijetnamskog sela u filmu Apokalipsa danas. Naravno, Coppola je više sexy cool, ali Klimov je na n-tu potenciju prizemljeniji. I u toj biblijskoj sceni, dječak – starac Flyora se uspije izvući, jer ponavljam – on je samo loptica s kojom se kolaboranti i dežurni neprijatelji igraju.
A dežurni neprijatelj voli i foto-aparate, kurve, jastoge pa smo svjedoci nadrealnih, gotovo porno slika Sodome i Gomore (možda pod utjecajem Pasolinija…ili Zafranovića?). SS Sturmbannführer iz filma Dođi i vidi, sa svojim grotesknim kućnim ljubimcem – nekakvim malim primatom, majmunčićem, kojeg miluje, nije parodija Bond negativca. Neki znalci bi čak rekli da je on blizak pukovniku Hansu Landi, iz Tarantinovih Nemilosrdnih gadova (a i tom filmu imamo sexy požar, zar ne?). Ali epilog ovog filma nije šminkersko-tarantinovski, već brutalniji.
Sjetimo se potom, starice u krevetu (u filmu su glumili i naturščici) nasred spaljenog sela i sve prolivene krvi. Onda bacimo pogled na silovanu djevojku, koja izgleda kao opsjednuta djevojčica Reagan u Friedkinovom Egzorcistu (a možda je simbol dječakove majke ili prvotne djevojčice Glashe, koja je nestala?). Svi ti likovi predstavljaju daljnje slike nadrealnog mozaika. Smisao života bi trebala biti ljubav, tj. rađanje novih generacija (što su na neki način i riječi slabo artikuliranog dječaka Floriana), ali u ravnicama istočne Europe – nema ljubavi i ovo nije mjesto za miroljubive hipije, jer će biti zapaljeni od jačih. Nasilnici su alergični na slabost, tj. slabost ih i provocira da napadnu i sve će gorjeti. Alegorija, koja je nestala u plamenu, kao suze na kiši. Taj mozaik se stapa u poetsku pravdu na kraju filma. Naime, Nijemci su spalili selo, pobili mještane, ali za petama su im i solidno naoružani bjeloruski partizani.
- Znate, rat je…nisam učinio ništa što se u ratu ne čini…a i spasio sam djecu…vidite i ja imam djecu…nemojte, molim Vas…virus komunizma je trebalo istrijebiti i ja sam to činio…ali imam i unuke…ja nisam nikoga direktno ubio…(banalnost zla, op. a.)
- Svinjo, psu…zapalit ćemo te…(banalnost pobjednika, op.a.)
Bjeloruski partizani zapravo nisu imali vremena za ritualne požare, ali zarobljeni neprijatelji nisu izbjegli streljački vod. Nije bilo suđenja za spaljene seljane, pa tako nije bilo niti sudskog postupka za zarobljene naciste i domaće kolaborante…Bio je samo kratki (često i montirani) postupak…Oko za oko, zub za zub…(pa su danas neki i dalje krezubi i slijepi). Za film bi mogli reći da je pesimističan, ali točnije je to da je redatelj jednostavno prikazao realnost na umjetnički način. Doduše, kada Coppola prikazuje Apokalipsu, on to čini uz mirise napalma i klasične hitove Stonesa (Satisfaction) ili Doorsa (The End), a balans mu je turobni Wagner (od kojeg se žuti, koji ne znaju surfati, useru u gaće).
I Klimov je prikazao dosta napalma, ali čak i da je htio, nije mogao upotrebljavati cool zapadnu glazbu. Jedini civilizirani zvuk (nakon svih bombardiranja, požara i smrti) je onaj Mozartov (nakratko se čuje i Na lijepom plavom Dunavu). Također, u bjeloruskoj stepi čujemo samo nakratko i na kraju, klasičnu glazbu Wolfganga Amadeusa i nježnu Lacrimosu, koja je zapravo samo dio njegovog besmrtnog Requiem-a. A ni to nisu optimistični zvuci, iako su kroz apokaliptični mozaik, najbliže navedenom. Rekvijem za snove i za izranjavanu istočnu Europu. Hrabri i brutalni bjeloruski partizani stupaju uz zvukove Mozarta, vraćaju se u šumu i spremaju se za nove gerilske pothvate, a lijepa sela (i dalje) – lijepo gore. Nema mira, osim onog ruskog. Bjelorusijo, zašto danas šutiš? Vaši preci su imali hrabrosti za otpor. Znam, otpor zahtijeva žrtve – puno žrtava pa je lakše (domobranski) čekati i ne zamjerati se.
Sredimo nemilosrdnog gada
“Idi i smotri” prvotno se trebao zvati Kill Hitler. Naime Hitler, uz Staljina, najveći krivac WW2, je svojevrsni lajtmotiv filma. Redatelj u filmu traži izvor zla. Kada u završnoj sceni dječak Flyora spazi Hitlerov poster u blatu, on prvi i jedini puta upotrijebi svoju (slomljenu) pušku (poluautomatska SVT- 40) te počne pucati. I onda redatelj radi svojevrsnu inverziju događaja ili pozitivnu akrobaciju.
Naime, tada vidimo stvarne, tj. dokumentarne crno-bijele snimke užasa i pobjede u WW2, koje idu unazad, npr. od bitke za izbočinu kod Kurska pa do operacije Barbarossa…Kao da je netko pritisnuo tipku rewind…Užasi, pa onda još malo užasa i holokausta, preko invazije na Poljsku, da bi došli do aneksije Sudeta ili Anschlussa 1938., Hitlerovih grotesknih (nenasilnih, a zapaljivih) govora, možda i Olimpijskih igara u Berlinu 1936. ili Noći dugih noževa…možda i sve do skupa nekih smiješnih likova i anonimusa, u minhenskoj pivnici 1920-ih.
Krećemo se unazad u vremenu i možda pokušavamo stvoriti pravednu alternativnu povijest. Naime, što bi bilo da je netko ubio Hitlera prije invazije na Poljsku ili još tamo u minhenskoj pivnici? Što bi bilo da je taj neostvareni austrijski slikar i vrhunski vojni strateg, poginuo u rovovima Prvog svjetskog rata? Što bi bilo da se uopće nije rodio? Trebamo li se vratiti u prošlost i ubiti njegovu majku u nekakvoj inverziji priče o Terminatoru i Sari Connor? Ono što je je opisano u vrlo dobrom žanrovskom filmu Momci iz Brazila (kloniranje novog Hitlera) je vještom manirom redatelja Klimova, prikazano u svojevrsnoj inverziji i subverziji, jer…Što bi bilo da smo nekako ubili Hitlera ili da se uopće nije rodio? A kada Florya vidi Hitlera kao bebu, on prestane pucati i zaplače, jer ponavljamo riječi voljeti (to love…), rađati/imati djecu (to have children).
Dakle, jasno Vam je kako se u prošlosti možemo lako zagubiti. Pogotovo, ako na povijest gledamo amaterski, kao da je samoposluga, iz koje uzimamo ono što nam odgovara, ili kad događaje tumačimo onako kako mi mislimo da su se dogodili, ili kad ne možemo ponuditi budućnost – onda se mogu dogoditi devijacije (krivih) puteva i još krivljih Drina…i nove apokalipse.
Gdje god da se (u inicijativi tri mora) trenutno nalazite, ne bojte se MiG ili Suhoj aviona, ne bojte se jeseni, zime, odnosno hladnoće uslijed reduciranih energenata. Ne bojte se recesije i inflacije. Od istočnog Berlina, preko Poljske, Ukrajine ili baltičkih država, Švedske, Finske, Češke, Slovačke, Rumunjske, Bugarske, neutralne (sic!) Mađarske…ili ako imate geografsku privilegiju Panonije i Mediterana, kakav je nekada bio – pogledajte očima djeteta, legendarni film Dođi i vidi. Apokalipsa nikad zapravo nije prestala, jer smo i dalje svjedoci krvavih prostranstava. Stoga, otvorite oči i budite na pravoj strani povijesti i još bitnije: budite spremni platiti cijenu slobode (koja s vremenom uvijek raste). A kad je gotovo, za mene znaj – tek tad je počelo…
Pogledaj me…ooo pogledaj me očima d(j)eteta…
* * * *
P.S. Za filmofile bi film Dođi i vidi, mogao biti savršen za filmski maraton. Naime, prema mišljenju autora ovih redaka, Dođi i vidi, može poslužiti kao jedan dio (neslužbene) trilogije, na temu – apokaliptično istočno bojište u WW2 (kroz djetetove oči). Drugi film bi bio The Painted Bird, u kojem također vidimo užase, kroz djetetove oči, na sličnim lokacijama i sličnim redateljskim postupcima. Treći film bi bio klasični ratni film – Željezni križ. Doduše, i ovdje imamo specifični art Sama Peckipaha, a dječak u tom filmu (kojeg glumi mladi Slavko Štimac) je također svojevrstan antiratni simbol, jer misao vodilja je – to love…to have children.
Ali, ponovimo, prije ljubavi, prvo sredimo negativce. I zapamtimo riječi legendarnog šahovskog velemajstora, ruskog disidenta i našeg ponosnog sugrađanina – Garry Kasparova:
Ne postoje neodlučeni rezultati (šahovski remiji) u borbi protiv zla. Meeting evil halfway is still a victory for evil.
Jasno nam je kako zlo nikada ne umire u potpunosti (uvijek ostaju zrnca prašine, baš kao u Gilliamovu filmu Vremenski banditi), zato moramo biti uvijek budni.
Sjetimo se i riječi jednog američkog lidera, koji je možda bio B glumac, ali je zato bio A predsjednik – There is no security, no safety, in the appeasement of evil. I da, budimo sigurni…i druga strana na nas gleda kao na zlo (te kao slabiće) i zato im i trebamo pokazati pakao, ili kako bi rekao Ernest Borgnine u Divljoj hordi – Give ’em hell Pike. A ako se i maknemo od biblijskih pojmova dobra i zla te ako zlikovce jednostavno nazovemo gangsteri, onda primijenimo čikaška pravila iz legendarnih Nedodirljivih, tj. ako želimo srediti Caponea, moramo promijeniti stil igre i početi s agresivnim (gegen)presingom – čak i u hibridnoj sferi informacijskih ratova.
P.P.S. Filmofili mlađih generacija bi također trebali početi proučavati djela drugih istočnoeuropskih redatelja, npr., već spomenuti Andrzej Wajda ili Loznica. Također, zanemareni film Agnieszke Holland – Mr. Jones iz 2019. (mješavina Hollywoda i istočnoeuropskog art-a) je solidna uvertira u tematiku krvavih prostranstava i svakako zaslužuje Vaše vrijeme, kao i autorski osvrt na Vašem omiljenom filmskom portalu.
Tekst napisao: Matija Horvat
