REDATELJ: Francis Ford Coppola
GLAVNE ULOGE: Adam Driver, Nathalie Emmanuel, Giancarlo Esposito, Aubrey Plaza, Jon Voight, Talia Shire, Laurence Fishburne, Shia LaBoeuf
TRAJANJE: 138 minuta
„When does an empire die? Does it collapse in one terrible moment? No, no… But there comes a time when its people no longer believe in it. “
Uvod
Ako pogledamo karijeru legendarnog Francisa Forda Coppole (rođ.1939., većinom dalje u tekstu: FFC), možemo je podijeliti na dva dijela. Prvi (kraći) dio je bio do snimanja legendarne „Apokalipse danas“, a duži dio karijere je od premijere tog filma, sve do danas.
Apokalipsu nikad nisam gledao kao (klasični) ratni film, jer ona to jednostavno nije. FFC je govorio kako je taj film nije o Vijetnamu, već (doslovno) predstavlja Vijetnam, ali (za neke od nas) ona je još više – putovanje na tamnu stranu Mjeseca. Putovanje, sa šaljivim likovima, s ozbiljnim likovima, s neutralnim promatračima, s Wagnerom i Valkyrama (od kojih se žuti useru), sa surfanjem i napalmom. A napalm nas (uvijek) podsjeća na pobjedu.
Ipak, najbolji citat tog filma nisu riječi (humorno – ozbiljnog) pukovnika Kilgorea (niti Brandovo mrmljanje u tmini), već monolog u uvodu filma (kada satnik Willard prihvaća misiju, a general Corman mu kaže:
…Well, you see, Willard, in this war, things get confused out there. Power, ideals, the old morality, and practical military necessity. But out there with these natives, it must be a temptation to be God.
Because there’s a conflict in every human heart, between the rational and irrational, between good and evil. And good does not always triumph. Sometimes, the dark side overcomes what Lincoln called the better angels of our nature…
Drage čitateljice i čitatelji, ne zamjerite na maloj uvodnoj digresiji. Naime, teško nam je izaći iz tog filma, zar ne? Upravo bi cinici mogli reći i da Coppola, zapravo nikada nije izašao iz one vijetnamske džungle (film je, doduše, sniman na Filipinima). Ostao je tamo sve vrijeme, čak i u novim projektima, jer je i on imao temptation to be God i osobne konflikte, tražeći svoje bolje anđele, dok je putovao na tamnu stranu. Naravno, kod iskušenja (biti Bogom i sl.) se mislilo na filmskog brigadira Kurtza ili predebelog Branda, koji mrmlja u tmini, ali se moglo misliti i na redatelja tog filma (perfekcionista i posebnog lika).
Naime, kao da Coppola i dan danas, još uvijek, traži „filmsko srce tame“, kao nekakav (filmski) Sveti gral. Možemo napraviti i današnju usporedbu, jer sve što je pošlo po zlu u snimanju „Apokalipse“, ponovno ga je dočekalo, kod pripremanja i snimanja njegovog (posljednjeg projekta, a možda i stvarno zadnjeg) filma „Megalopolis“. Utrošena su desetljeća na viziju, a potrošeno je stotinu milijuna (i nešto više) vlastitih dolara. Za šaku dolara ili za milijune dolara više, Coppola nije mario.
Samo je stvar da je Apokalipsa odmah prihvaćena aklamacijom od kritike (Zlatna palma u Cannesu, 1979.), dok je (svakodnevnoj) publici polako narasla u očima (možda) desetljeće kasnije (i sve do danas). Doduše i u procesu probavljanja Apokalipse, publika vjerojatno nije imala problema, samo su svi možda bili opijeni s festivalskim art-om, kakvog su rijetko mogli vidjeti. Opijenost bi – u isto vrijeme – bila i nepotpuno izražavanje (da ne kažemo – understatement), ali i činjenično stanje, jer droga i opijati, su bili standardni predmeti u „kutijici prve pomoći“, prilikom snimanja Apokalipse – za sve njih.
Međutim, sve teške uvjete i nevolje prilikom (apokaliptičnog) snimanja su glumci i ostalo osoblje, tada, ipak preživjeli. O rezultatu sve znamo – Apokalipsa je remek djelo. Hoćemo li preživjeti „Megalopolis“ (i hoće li ga FFC preživjeti) je ipak opravdano pitanje, ali znate kako se kaže – Tko preživi, pričat (pisat) će.
(Spoiler alert!) Naravno, prvi rezultati kritike i publike, kao i rezultat na kino – blagajnama diljem svijeta…odreda pokazuju da je Coppola – apsolutno podbacio. Međutim, nikad nije bitno što mi mislimo (niti ono što pokazuje statistika), ako umjetnik radi svoja djela, prvenstveno – za sebe. Za osobne potrebe. Za dušu. Naime, mišljenja su kao stražnjice – svi ih imaju, a redatelja, ako se sjete, sjete se…on je samo obavljao svoju dužnost. Ne samo dužnost, već – poziv. Naravno da se FFC-a ne može zaboraviti i da ga se sjećamo – po boljim danima.
Coppolina filmografija
FFC se filmski pojavio još 1963., kada je snimio svoj prvi film, nezavisni crno – bijeli horor, Dementia 13 (ili „The Haunted and the Hunted“), koji je producirao Roger Corman. Onda je uslijedila komedija „You’re a Big Boy Now“, (fantasy) mjuzikl Finian’s Rainbow te road drama Rain People (James Caan i Robert Duvall u filmu sa odličnim stručnim kritikama). Naravno, taj dio karijere (iz 60-ih) nam je (većinom) manje poznat, jer, prije svega, FFC-a pamtimo po – 1970-im godinama. Npr., u to desetljeće je ušao kao suradnik na scenariju za legendarnog Pattona.
Realno, FFC je oduvijek htio snimati drukčije filmove (njegovi uzori su bili i art Europljani) i sigurno je kako nitko nije gledao na snimanje prvog Kuma, kao neki posebno bitan događaj. Autor ovih redaka priznaje (znam, svetogrđe!) kako nikada (niti dan danas) nije pogledao gangstersku trilogiju The Godfather – po romanu Maria Puzza – odjednom, u komadu ili pojedinačno. Praktički nikada od A do Ž, uvijek neki prekidi u (pojedinačnom) gledanju i sl. (a ipak sam filmofil, zar ne, nemam ništa ni protiv gangsterskih filmova, dapače, ali eto…nikad nije kasno, zar ne?).
U svakom slučaju prva dva Kuma su ocijenjena kao vrhunac novog Hollywooda 70-ih (i među najboljim filmovima svih vremena). Tu je FFC stekao ime, zajedno sa De Palmom, Ciminom, Spielbergom, Altmanom, Woody Allenom, Friedkinom, Lucasom, Malickom, Kaufmanom, Scorseseom i dr. Doduše, između prva dva Kuma, uspio je snimiti i odlični (paranoični, neo – noir mystery triler) film The Conversation („Prisluškivanje“) sa Gene Hackmanom (1998. je snimljen i film „Državni neprijatelj“ opet s Hackmanom i Smithom, koji preuzima neke motive „Prisluškivanja“). Nakon tog hat trick-a, ubacio je i četvrti vrhunski gol – spomenutu Apokalipsu.
I onda se nešto promijenilo u 1980-im. Raspao se sustav autorskog filma (možda su ga uništili Spielberg ili Lucas – sa svojom zabavom – kako neki kritičari tvrde, ne i autor ovih redaka, neki će reći zbog kraha vesterna „Heaven’s Gate/Vrata raja“ Michaela Cimina; filma koji je u extended redateljskoj verziji, zapravo odličan i ništa slabiji od Lovca na jelene, jer zapravo se radi o filmu blizancu, unatoč različitom žanru), a FFC je, kako smo rekli, ostao u (svojoj) džungli. Uvijek je tražio nešto drukčije i nije se libio uložiti vlastite novce u projekte. Dobro da je razvijao vlastiti biznis i brand-ove, npr. vinarija u dolini Nappa u Kaliforniji i dr., jer da nije – novaca za film(ove) bi nedostajalo.
Međutim, svi filmovi u 1980-im, su mu ostali – nezapaženi (naravno, ne i za prave fanove). Angažirao je mlade zvijezde u usponu ili već etablirane glumce (ima svoje redovne glumce, ako proučimo filmografiju), ali (širu publiku) nije pogađao u žilu. Dakle, tu su filmovi: mjuzikl One from the heart, The Outsiders (mlade zvijezde tadašnjeg Hollywooda), drama Rumble Fish, box office razočarenje The Cotton Club (Richard Gere, Diane Lane i dr.), Peggy Sue got married, Gardens of Stone (vojna drama), Tucker: Čovjek i san (Jeff Bridges) te nešto slabiji (od prva dva nastavka, a to govore fanovi) Kum 3.
I onda smo prošli oceane vremena (praktički tucet godina od Apokalipse) da bi ponovno rasturio kino blagajne i kritiku sa gotičkim hororom Dracula (Brama Stokera). Da se razumijemo, niti taj (zadnji) vrhunac iz njegove filmografije, mi se (kao filmofilu, koji obožava i pisati o filmovima) nije baš ono extra svidio. Cijeli taj gotički žanr (ili vampiri) nije ono što baš preferiram, ali – bez obzira na subjektivnosti – majstoru skidam(o) kapu do poda. Taj film je doista nešto generalno promijenio od prethodnog stila (iz 80-ih) i može ga se smatrati svojevrsnim međašem filmskih generacija.
Onda je došao Jack (komedija o odrastanju s legendarnim Robinom Williamsom) te Rainmaker/Čudotvorac (sudska drama sa Matt Damonom i dr. zvijezdama), vjerojatno (baš) posljednji (vrlo) dobar film. Ne zaboravimo, FFC je uvijek snimao za sebe pa ne treba čuditi da se šira (ali možda niti specifična) publika jednostavno ne sjeća filma Youth without Youth (Tim Roth, Bruno Ganz), Tetro i (provjereno loši film, na foru Edgara Alana Poea) Twixt (Val Kilmer, Elle Fanning, Ben Chaplin, Bruce Dern). I evo nas – do Metropolisa, pardon – Megalopolisa.

Foto: Paramount Pictures
Novi/stari (megalomanski?) problemi
Za FFC-a je bitno naglasiti da je (kao i sve zvijezde) poseban. Neki bi rekli – megaloman (nomen filma est omen). Ne samo zbog Apokalipse, koja je ispala megalomanski vrhunski proizvod za ligu prvaka. Naime, cijela njegova karijera ima nešto megalomanski (temptation to be God?), ali često je promašivao metu, ako je uopće i gađao, jer kako smo i naglasili – on filmove radi (većinom) za sebe. S druge strane (u samom redateljskom izričaju), opet nije (klasični) osobenjak kao npr. David Lynch, Kubrick, Tim Burton i dr. Ili možda je, ali mu filmove gledamo drukčije od navedenih osobenjaka.
Dakle, od završetka Apokalipse, FFC je sanjao svoj privatni (megalomanski) projekt, SF dramu u kojoj bi isprepleo antičke junake i postmodernu. Novi Rim – a zapravo alternativni New York – u alternativnom 21. stoljeću je zamišljan na razne načine – također i prema romanu The Fountainhead književnice i filozofkinje Ayn Rand – kako su desetljeća prolazila. Je li to bio simbol pada rimskog imperija, odnosno američkog sna? Hm, jedino što je sigurno palo u filmu (uz gledanost) je ruski satelit (i to je uvijek dobra vijest), ali ni to nije iskorišteno gledajući cjeloviti proizvod. Stoga se pitamo, što je redatelj zapravo htio od svoje vizije? Neku vrstu Sajma taštine u distopiji? To će znati samo on (i zagriženi fanovi).
Prvotno se ideja za film razvijala od početka 80-ih, ali stalno je snimao druge filmove. Kad je baš bio zapeo i krenuo u snimanje (krajem 20. i poč. 21.stoljeća) okupio je odlična imena – (nećaka) Nicholasa Cagea, Russella Crowea, Paula Newmana, de Nira, di Caprija, Pacina, Gandolfinija, Kevina Spaceyja, Umu Thurman i praktički počeo snimanje. Međutim, štekalo je u (pred)produkciji i onda se dogodio 11. 09. (2001.) i to je pokopalo projekt za još dva desetljeća.
Naime, kao što je navedeno, u radnji filma je bio (i ostao, ali potpuno neiskorišteno) dio o sovjetskom satelitu, koji se zabija na (planet) Zemlju i uništava dio donjeg Manhattana. Međutim, umjesto Sovjeta (kojima se stvari uvijek kvare, iako sve ide po planu), donji Manhattan je doista uništila Al-Qaeda i to je (zbog nezahvalne teme i stvarnosti) bio – kraj te iteracije megalomanskog projekta (9/11 je dosta utjecao i na neke druge projekte). Dobro, možda bi doista i bio kraj, ali FFC jednostavno nije odustajao i morao je, baš je morao, snimiti (još samo) ovaj film. Imao je svoj san (kao i istoimeni lik u svom filmu Tucker: Čovjek i san).
Redatelj Mike Figgs (Burni ponedjeljak, Unutrašnji poslovi, Mr. Jones, Napuštajući Las Vegas itd.) je pomogao FFC-u u promociji filma, snimivši dokumentarac o snimanju. I ponavljamo, ponovno je bilo svašta na snimanju. Novi i mlađi glumci Hollywooda su htjeli raditi sa legendom, ali legenda je zahtijevala neke stvari koje oni nisu shvaćali, pa se mijenjao scenarij, a onda je FFC, dodatno unutar scena, mijenjao ono što je već bilo zapisao itd.
Na kraju smo došli do toga da je bilo i #metoo trenutaka, kada je FFC dirao, uznemiravao, intimno prilazio(?) statisticama i osoblju na setu. Možda bismo mogli reći da FFC nije imao loše namjere te da je old school redatelj, koji voli bliži kontakt. U prijašnjim danima, možda bi se po tome mogla snimiti i neka epizoda, npr. Seinfelda, ali više ne danas. jer bi new age cancel kultura imala dijametralno suprotno gledište o svemu – zato u to nećemo ulaziti. Na kraju je došlo i do međusobnih (sudskih) tužbi te konačni epilog još nije jasan(?).
Nažalost, uz sve probleme snimanja i produkcije, FFC je doživio i osobnu tragediju. Supruga Eleanor Jessie Coppola (djevojački Neil, ako ljubiteljima kvizova bude potrebno, a s kojom je FFC bio u braku od 1963.) je preminula (u travnju 2024.), netom prije premijere filma. Njoj je i posvetio film. Uz osobne, financijske i svake druge gubitke, jednostavno, cijelo iskustvo snimanja ovog filma je bilo (i ostalo) – ukleto, kao da se Gary Oldman ponovno pretvorio u groznog Drakulu i opsjedao duh i tijelo umjetnika.
Glumci u filmu
FFC je i u ovom (zadnjem) pokušaju ponovno okupio zvučni ansambl glumaca. Idemo redom:
Adam Driver (kao mladić ušao u marince i hvala mu na službi), koji isto ima nešto od Drakule u sebi, je očito ljubimac moderne filmske industrije, jer doslovno iskače iz paštete (barem je takav subjektivni dojam). Rekao bih da se od njega pravi nova verzija Daniela Day – Lewisa za drugu četvrtinu 21. stoljeća. Kako god bilo, nekima od nas, on ne predstavlja to što se od njega možda pravi. Daleko od tog da je loš glumac, naprotiv, ali nešto nam ne odgovara previše (je l’ tako? I tu ne mislim na nos i sl.). Driver glumi glavnog lika Cesara Catalinu, genijalnog futurističkog arhitekta, tehno – magnata, dobitnika Nobelove nagrade(!), koji može zaustaviti vrijeme (ali može li zaustaviti vjetar – s Dinare? E to bi bila moć!, ali o tome još malo kasnije). Koja ekstravagancija!
Uz glavnog glumca idu dvije ljepotice, crna i (umjetno platinasto) plava. Lijepa Britanka Nathalie Emanuel (glumila u tri F&F filma) je (crnka) pozitivka, ali, vjerojatno zbog produkcije filma i sječe scena, prebrzo pada na Drivera (prvotno je u filmu party girl, a poslije prava ljubav). Ona je Julia (ali je li Driver pravi Romeo?), kći korumpiranog gradonačelnika (Giancarlo Esposito je također poznata njuška u ulozi Franklyna Cicerona) i trebala je špijunirati za tatu, ali sve se (pre)okrenulo (baš kao i cijeli film). Na kraju su svi postali dobri i dobro je pobijedilo.
S druge strane, privlačna (i kao umjetna plavuša) Aubrey Plaza je trebala biti arhetip negativke, ali (očito zbog cijele pred i post – produkcije) nije ispala takvom kakvom je (pretpostavljamo) trebala ispasti. Njezino ime je Wow (Platinum) i ona je celebrity novinarka (tv zvijezda), sponzoruša, ljubavnica Cesara i žena starog bankara, koja želi preuzeti carstvo. Doista, wow, ali ne baš onaj woooow. Ali je svakako privlačna.
Shia Lebeof (s ili bez fudbalerke) je uvijek iritantan (neka njegovi fanovi ne zamjere), posebno kada zaigra u ovakvom (drukčijem) filmu, sa jasno karikaturalnom ulogom. Naravno, ne možemo zaboraviti legendarnog Jona Voighta, kao ostarjelog bankara Krasa (Wall Street vibra? Baš i ne, jer sve su to karikature), s kojim manipulira Wow (kao što to čini i s
Lebeufom). Ali, poetska pravda (za Wow) je tu sa rečenicom – What do you think about this boner I’ve got? Nije se radilo o erekciji ostarjelog muškarca, već o poetskoj pravdi za manipulatoricu u (kazališnoj) ekranizaciji obiteljske zavjere (FFC voli obiteljske teme i glumce isto).
Možemo naglasiti kako je Laurence Fishburne realno ostao neiskorišten (ne jedini) kao butler/šofer od glavnog lika i narator filma. Također je, unatoč vječnoj slavi, suvišan i lik (fiksera?) koji glumi Dustin Hoffman. I Hoffman je sigurno htio raditi sa legendom, ali nećemo ga se baš sjetiti iz ovog filma, a tu ima još (malo) poznatijih glumaca, kao Talia Shire, FFC-ova sestra (Adrien iz Rockyja i kćer Vita Corleonea, jer sve ostaje u obitelji), a tu su i npr. James Remar, D.B Sweeney, Jason Schwartzman i dr.
Ne treba zaboraviti da FFC u filmu traži (izgubljenu) mladost (redatelj je u potrazi za izgubljenim vremenom). Naime, uz mlađe glumce imamo i Taylor Swift moment filma, tj. mlada glumica (i pjevačica) Grace Avery VanderWaal, koja glumi djevičansku celebrity (rimska vestalka?) te svira (k)ukulele na trapezu i kao da gledamo neki new age koncert u alternativnom Rimu ili New Yorku, u alternativnoj sadašnjosti/budućnosti, jer cijeli svijet je pozornica. Neka bude takvih Taylor Swift (trenutaka), jer mega – zvijezde (globalnog megalopolisa), nekad i služe ispravnijim (političkim) stvarima u vječnim političkim kampanjama (a kampanje su i u filmu) – i to nije fikcija.
Posljednji pokušaj (podbačaj) karijere (?)
Što je zapravo bila FFC-ova vizija u filmu? O čemu je to sanjao? Možemo reći kako je htio (ali nije uspio) simbolički prikazati Katilininu zavjeru (urotu) iz 63.g. pr. K., u distopijskom ruhu novog Rima (tj. Velike jabuke). Povijesno je ta urota, ponekad zvana i Druga Katilinina urota. Naime, radilo se o pokušaju državnog udara Lucija Sergija Katiline, kako bi svrgnuo rimske konzule Marka Tulija Cicerona i Gaja Antonija Hibrida – i nasilno preuzeo kontrolu nad državom umjesto njih. Katilina je bio bivši pristaša diktatora (Lucija Kornelija) Sule, a poznati je Ciceronov citat iz tog vremena, koji kaže:
Quousque tandem abutere, Catilina, patientia nostra? (Dokle ćeš, Katilino, zlorabiti strpljivost našu?).
Nepripremljeni gledatelj (ali i onaj pripremljeniji) bi taj citat mogao uputiti i starom legendarnom FFC-u, jer i on zlorabi našu strpljivost pa 138 minuta filma prolazi prilično sporo, kao da je i nama, glavni lik filma, Katilina – zaustavio vrijeme (a takvih problema nismo imali prilikom 20-og, ili n-tog gledanja puno duže Apokalipse, ili sa najdužim Lawrencom od Arabije i sl. filmovima, zar ne?).
Stvar je u sljedećem, čim krenu prvi dijalozi (ili monolozi) u filmu (doslovno prve riječi) jasno Vam je da se nalazite u kazališnoj predstavi, gdje glumci recitiraju Coppoline misli, riječi, pokušaje rečenica, vizije ili snove. I sve je to (fino?) upakirano u šekspirijansku predstavu u filmskom studiju, kao na daskama koje život znače. Mnogima od nas ne odgovaraju takve (moderne ili staromodne) ekranizacije Shakespearea, zar ne? Bez obzira na glumačke zvijezde.
Naime, ljubavne trokute, političke intrige i kampanje, kriminal, korupcija, propast velikog grada/metropole/Rima, američkog sna, itd., bi (za mainstream publiku) bilo bolje prikazati u klasičnom trileru/sudskoj drami (pa može i sa elementima SF-a). New York je bio tema sličnih filmova (naravno bez SF-a, ali i nekih sa…).
Ovdje mi pada na pamet film (suspense drama) Gradska vijećnica s Al Pacinom, John Cusackom, Bridget Fonda, Danny Aiellom iz 1996. To bi možda bio solidna usporedba, ili npr. krimi – drama Sidney Lumeta – Night falls on Manhattan, u kojoj je glumio Andy Garcia, Richard Dreyfuss, Ian Holm, Lena Olin, James Gandolfini. Nekako mi pada na pamet i (ne baš uspjeli) film s Russellom Croweom, Mark Wahlbergom, Catherine Zeta – Jones, tj. Broken City (2013.), u kojem je Crowe korumpirani gradonačelnik. U takvim filmovima vidimo i osjećamo politički New York (srećom bez smiješnog Rudyja Giulianija, koji se, nadam se, još nije oporavio od susreta s Boratom i njegovom suradnicom/kćeri/prostitutkom).
Možda bi takvi filmovi bili bolji temelji (umjesto rimskih sajmova taštine), ali umjetnik je imao svoju viziju, za koju je potrošio (kažu) svojih 120 milijuna $ – i tko smo mi da ga uvjeravamo u drukčije. Nažalost, niti specijalni efekti (s obzirom na solidni budžet i koketiranje sa SF žanrom) nisu uopće na razini. Naravno, redatelju to i nije bilo u prvom planu. Doduše, na neke scene je potrošio i old school efekte pomoću ogledala (npr. rekonstrukcija upucanog lica Drivera, tj. Cezara Kataline), ali uz malo hodanja po rubu nebodera, zlatnog neba i fotografije ili kipa koji se (u simboličkoj sceni) nagnuo, u filmu i nema pravog dojma SF-a, a šteka i na planu distopije.
Naravno, bilo je mogućnosti da se neke stvari bolje prikažu, npr. već spomenuta priča oko pada sovjetskog satelita imena „Kartaga“ (a Kartagu trebamo uništiti!, kako je govorio Zaratustra, pardon – Katon Stariji). Tu je i tajanstveni materijal Megalon, čiju moć odr(a)žava glavni lik, a taj lik također može i (kako smo već rekli) – zaustaviti vrijeme, a da to nitko ne vidi, osim možda – prave ljubavi(?), dok promatraju nebo i grad s visine Empire State Buildinga ili drugih nebodera (bez King Konga u blizini). Međutim, sigurno je bilo materijala za puno bolji (mainstream) SF film (npr. Adjustment Bureau sa Matt Damonom i ljupkom Emily Blunt, bi nam možda pao na pamet, jer New York, New York…na-na-nanana-na-na-nanana…).
Naravno, FFC (možda nesvjesno) koketira i sa Gilliamovim Brazilom, u smislu da smo u distopiji (ne baš kafkijanskoj, već rimskoj), da postoji društvena (rimska) stratifikacija (bogatih) patricija i (siromašnog) plebsa. U zraku je i neka (nejasna) pobuna, ali do pravog državnog puča, ipak ne dolazi (ili isti nije najbolje/uopće? prikazan, ili smo ga prespavali?). Polisi, države, federacije, carstva – svi padaju, kad se prestane vjerovati u njih (nekad padnu i sa superior fire power), a i karijere padaju – ali FFC je još tu.
Možemo se i pitati, je li lik Cezara Kataline neki Mesija (Izbavitelj?, ali ne u smislu kralja štakora Krste Papića), iako po rimskom receptu zapravo isto vodi razvratan život. Naime, FFC nam možda daje svoju verziju Matrixa, jer Katilina (sa svojom super -moći bullet time-a) je možda Neo. Možda bi bolje rješenje bi bio neki lik, tipa Harry Tuttle (de Niro u Brazilu), kao vođa (podzemnog) pokreta otpora, a ne privilegirani (aristokratski) patricij, osim ako Driver nije možda i – Bruce Wayne? Čovjek koji će na ruševinama starog imperija – napraviti novu i bolju utopiju.
Naime, Driverov lik može biti i personifikacija (megalomanskog) redatelja, alegorija (istoimenog ili drugog) povijesnog lika iz antičkog Rima, ali možda i nekog Prometeja, Galilea, Kopernika, Tesle, Batmana (doduše, Batman nema super-moći poput zaustavljanja vremena, već samo odlične gadgete, ali ovoj viziji Gothama, pardon, New Yorka, stvarno treba neki sjaj u tami, unatoč zlatnim bojama, jer moralno i na sve načine propada, dok populizam raste, a redatelj sanja svoj san na filmskom setu).
Sigurno je Driverov lik Katiline, poduzetnik i vizionar (nikako e-Lo(a)n Musk!, jer mislim da redatelj to ne bi htio), koji bi trebao poboljšati svijet. Naime, Driverov lik je arhitekt, koji bi (uz super-moć) možda trebao, ne samo sagraditi bolji grad (a to treba i našoj metropoli), već i izvesti svoj narod iz ropstva u slobodu (možda ne kao Mojsije, ali…). Puno je korupcije u gradnji savršenih gradova, to je sigurno. I potraga za tim staklenim (i savršenim) gradom, nikada ne prestaje. Uvijek tražimo bolju budućnost, a možda zaboravljamo na popravljanje sadašnjosti. I FFC je u svojoj potrazi.
FFC je svakako želio prikazati svoju viziju (ili verziju) utopije, ili bolje rečeno, viziju distopije utopije (ili vice versa). Nažalost, nismo dobili savršeni polis Thomasa Morea, niti Veliku jabuku, bez Trumpove korupcije i nebodera. Dakle, FFC u filmu želi prikazati utopiju distopije, ili možda obrnuto, ali nedostatci u scenariju, tempu, post-produkciji, redateljskim zahtjevima, itd. – su ga jednostavno zakočili, blokirali…pa (za većinu) nije pokazao pravu inspiraciju. Vizija filma se doista pokazala – utopističkom pa FFC još uvijek traži svoju utopiju.
And when we ask these questions, when there’s a dialogue about them, that basically is a utopia.

Foto: Courtesy of Lionsgate/Courtesy of Lionsgate – © 2024 Lionsgate
Zaključno
FFC je poput nekadašnje sportske zvijezde, koja nakon određenog vremena, ulazi na teren – i ne blista, promašuje šanse, ali i dalje je u igri (unatoč slaboj formi). Megalopolis sigurno nije bio baš najlakša šansa za zabiti gol (kao jedanaesterac/sedmerac/peterac, a i te šanse ponekad nisu lake), štoviše pokazao se kao nedohvatljiva utopija distopije. Stoga je FFC i kao neki boksač, koji traži ring i svjetla pozornice, ali zatetura (i već halucinira, možda od svih opijata iz ludih 70-ih) pri prvom udarcu, jer je (odavno?) izgubio formu – možda još tamo u (vijetnamskoj) džungli.
Međutim, možda ga trener voli, možda još uvijek zanima publiku – pa svejedno igra i bori se. No, ovdje je ipak nešto drugo slučaj. Naime, FFC je sam svoj trener i sam svoja publika (naravno, još uvijek on ima dosta navijača i to je sasvim u redu), jer najbolje je kad smo sami svoji treneri i kad smo sami svoja publika – kada filmove (tekstove) stvaramo za sebe i tražimo inspiraciju – makar i u propasti svijeta. Ali, ne brinite, nema propasti, samo nek’ dušmani propadnu – i nitko drugi…osim Shie Lebeufa (dobro, ajd…nek propadne njegova fudbalerka).
Dakle, FFC (možda i za većinu zagriženih fanova) nije uspio u svojoj kombinaciji distopije i utopije (a možda smo i mi – baš taj dan – bili ne previše inspirirani za gledanje takve vizije). Ali čovjek je uložio svoje novce i ako je flopnuo – nije nikog (previše) oštetio. Novi film (grčkog precijenjenog? čudaka) Lanthimosa je isto (zasluženo) napravio flop, ali on se još ne financira samostalno, a koga, molim Vas, uopće zanima precijenjeni Joker(?)…međutim, legendarni Kevin Costner…e, on je isto uložio svoje novce i komercijalno flopnuo na blagajnama, iako je Horizon: Američka saga, (subjektivno) čisto solidan film (sa jasnim serijskim nedostacima), ali svejedno – dobri glumci, u barem ok filmu, s razumljivom vizijom– za ljubitelja takvog žanra. Ergo, od ovogodišnjih (2024.) razočarenja, Costnerovo je ipak najbolje (ponavljamo, čisto solidan film za pogledati).
Svi se pitaju – je li ovo bio posljednji tango FFC-a, u New Yorku i/ili općenito? Je li ovo bilo zadnje trošenje vlastitog mirovinskog fonda? Je li izgubio vjeru u svoje (filmsko) carstvo ideja? Hoće li nastaviti sanjati svoj utopistički san? Vidjet ćemo, moguće, ali neka ga bude i neka radi. Svi veterani, koji snimaju, glume ili općenito rade na filmu i dalje (čak i ako su odavno prešli svoj prime, a uzmimo da je neka granica 75 – 80 godina života) – neka to nastave činiti. FFC, Spielberg, Scott, Mann, (najstariji i najčvršći od svih) Eastwood i takvi. Neka bude svjetlo (čak i ako ga majstori ne upale u zadnjoj šansi)!
Kao što kaže Laurence Fishburne, kao narator filma – carstva ne umiru u jednom trenutku, već kad ljudi prestanu vjerovati u njih. Dakle, proces (pada) može biti dug, a to je konačno i pokazao proces pada rimskog carstva (476.g. je samo simbolički datum pada). Što se FFC-a tiče, unatoč ovom kiksu (i dugotrajnom padu karijere), on još nije prestao vjerovati u sebe, u svoj san, u svoju – utopiju. I to je u redu.
Dakle, iako smatram(o) da je (poput kćeri Sofie Coppole), ostao izgubljen u prijevodu, odnosno ako FFC u kombinaciji distopije (i) utopije za nas mainstream publiku (možda i za većinu fanova) nije uspio – to ne znači da se javno mnijenje, oko ovog filma, u budućnosti možda neće i promijeniti (na bolje)…pa nam i citatom iz filma poručuje:
Don’t let the NOW destroy the FOREVER.
Ocjena: 5.1 (…od 10)