REDATELJ: Mel Gibson
GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Sophie Marceau, Angus Macfadyen, Brian Cox, Patrick McGoohan, Brendan Gleeson
TRAJANJE: 178 minuta
NAZIV ORIGINALA: Braveheart
GODINA PROIZVODNJE: 1995
William Wallace (na konju): Ja sam William Wallace! I vidim cijelu vojsku svojih zemljaka, koji prkose tiraniji. Došli ste se boriti kao slobodni ljudi… and free men you are. Što ćete s tom slobodom? Hoćete li se boriti?
Veteran: Borba? Protiv toga? Ne! Pobjeći ćemo. I (pre)živjet ćemo.
William Wallace: Aye, fight and you may die. Run, and you’ll live… at least a while. A kada budete umirali u posteljama, za mnogo godina, hoćete li biti spremni mijenjati SVE dane, između današnjega i toga, za jednu šansu, samo jednu šansu, da se vratite ovamo i kažete našim neprijateljima, da nam mogu oduzeti živote, ali da nam nikada neće uzeti… SLOBODU!!
William Wallace: Alba gu bràth!! (Škotska zauvijek!!)
Mel Gibson (stvarna persona i filmska legenda)
Pričat ću vam o Williamu Wallaceu. Povjesničari iz Engleske će reći će da sam lažljivac, ali povijest pišu oni koji su vješali heroje…Doduše, prije priče o legendarnom Williamu Wallaceu, moramo proći nekoliko odlomaka, tj. ispričati kratku priču o čovjeku koji ga je ekranizirao i učinio planetarno poznatim. Stoga, vežite se – polijećemo…prvo u Ameriku (jer America first), pa preko Australije, za Europu i Škotsku, koja je u našim (hrabrim) srcima.
Puno toga je napisano o glumačko – redateljskoj legendi jednog Amerikanca, koji je djetinjstvo i dio punoljetnosti proveo u Australiji. Mel Columcille Gerard Gibson je rođen (03.01.1956.) u obitelji irskih katoličkih korijena (možda i zato anglofobija u „Hrabrom srcu“), u gradiću 50ak km udaljenom od New York City-ja. Međutim sa 12 godina se sa roditeljima preselio u Australiju i publici je prvenstveno postao poznat kao – australski glumac.
Naravno od „futurističke“ pustinjske distopije (gdje je bio svojevrsni lik iz western-a), već zarana (sa 23 godine) je ušao u legendu te se idućih cca 25 godina i održao pri vrhu filmske industrije (ne želi se predati niti sada, na pragu 70-ih godina života i to je u redu). Ništa ne bi bilo bez legendarnih australskih redatelja Georgea Millera, koji je stvorio jednu od naj – prepoznatljivih filmskih franšiza („Mad Max“) te Petera Weira (koji ga je etablirao u Galipolju i Godini opasnog življenja). Znalci ga pamte i u svojevrsnom australskom B ratno – akcijskom filmu Specijalni odred Z sa Sam Neilom (Japanci na Pacifiku). Uglavnom, te suradnje su mu otvorile vrata Hollywooda pa se tijekom 1980-ih zapravo – vratio doma. Možda je malo morao dotjerati svoj australski naglasak, ali bio je i ostao – America(n) first.
Poslije „Mad Max-a“, u panteon akcijskih zvijezda ga je lansirala (ponovno franšiza) „Smrtonosno oružje“, gdje je koketirao i sa komedijom, ali je spektar njegovih uloga stvarno bio (dramski) raznolik. Njegovu personu pamtimo u Bounty-ju (kao Fletcher Christian), glumio je sa Sissy Spacek (The River), Diane Keaton (Mrs. Soffel), Tinom Turner (slabiji, ali svejedno pamtljivi Mad Max: Beyond Thunderdome).
Ljubio se sa prekrasnom Michelle Pfeiffer u neo-noir-u Zori očajnika, pamtimo ga u filmu Air America, a čovjek je bio i „Hamlet“ (Hollywood obožava ekranizacije Shakespearea, a publika? – kako tko), gdje se družio s Glenn Close i Helenom Bohnam – Carter, a znamo i da je bio – Zauvijek mlad (s Jamie Lee Curtis). Onda se družio i s Jodie Foster (Maverick i kasnije Beaver), Rene Russo (ne samo Lethal Weapon, već i Ucjena), Juliom Roberts (Zavjera) te je općenito znao – Što žene žele.
To (sa ženama) ga nije spriječilo da ih potencijalno i (filmski) udari, npr. žestoki Payback (svojevrsni remake Lee Marvina u filmu Point blank), jer uvijek je u sebi imao sirovu dozu Martina Riggsa (a Murtaugh mu nije ni trebao), jer je sam bio (smrtonosno) oružje. Npr. sjetimo ga se u solidnom Patriot-u (otac, ali i nesuđeni gerilac/revolucionar), jer ponavljamo – America first. Onda je glumio u čudnom Wendersovu filmu Hotel od milijun dolara (U2 soundtrack, ali kao film, ne baš uspješan). Početkom 21. stoljeća se još održa(va)o, jer bio je vojnik te ga pamtimo i (ponovno kao pater familias) u Misterioznim znakovima (još dok je Shaymalan kao bio cool, iako za neke od nas, isti redatelj je uvijek bio – precijenjen).
Kvalitetni (poznatiji) glumci koji u sebi još imaju i želju za režijom nisu baš česta pojava. OK, ima ih – Clint Eastwood, Kevin Costner, Denzel Washington, Sean Penn, Woody Allen, Ben Affleck, Robert Redford, Dennis Hopper, John Cassavettes, naravno Orson Wells itd. Da, ima ih na desetke, ali u povijesnoj čekaonici (prema raju ili paklu) su samo manji postotak od tisuća i tisuća (samo) glumaca. Nešto je posebno u ljudima koji su sposobni biti trenirani ispred kamere i trenirati druge (ili opet sebe) iza kamere.
Tako je i Gibson još 1993. imao svoj redateljski debi sa filmom The Man Without a Face. Taj face – off prvijenac je zapravo bio skroman po filmskom utjecaju, ali ujedno i relativno hvaljen pa je otvorio put prema redateljskoj legendi (iako nije snimio puno filmova), koja je stvorena u povijesnom spektaklu – Hrabro srce (Braveheart).
Ono što možda prvo pamtim(o) po njegovim redateljskim filmovima – Braveheart, Pasija, Apocalypto te Hacksaw Ridge jest – naturalizam. On je učio od mentora kao što su spomenuti Miller, Weir, ali i Richard Donner. Ipak, Weir i Donner su manje išli u naturalizam. Naravno, svakako da je George Miller u sebi imao posebnu vrstu punk ludosti (i još je ima) kroz prikaz nasilja, ali Gibson je zapravo stvorio svoj karakteristični potpis i to je nesporno. Koliko god, zbog cenzora, moralo biti kratko na ekranu – Gibsonovo nasilje se pamti.
Kao redatelj, Gibson se ne boji ući u meso, proliti krv, odsijecati udove mačevima ili mitraljeskom vatrom. On nije onaj redatelj/igrač, koji bi samo nudio asistencije, već se (pro)aktivno i doslovno bori (sa sobom i sa publikom) te nam sa svojim pamtljivim junacima, skoro pa doslovno, ulazi u utrobe – i onda ih reže. Možda traži i najbitniji organ (uz mozak) – srce.
Što su, dakle, William Wallace, Jaguarova Šapa ili dobri Desmond Doss – osim (srčanih) heroja ulice. Što je izdržljivost u torturi Isusa Krista (ali i Williama Wallacea), osim – naturalizma i junaka većeg od života. Je li Gibson tražio sebe u svojim – glumačkim ili redateljskim – junacima? Je li ostao čist pred Bogom (kojeg često spominje)? Naravno, uz sve one dobre stvari, ljudi (ponekad, često) imaju i mračnu stranu. Kao što je državni odvjetnik Gothama – Harvey Two Face Dent rekao:
„Ili umireš kao heroj, ili živiš dovoljno dugo da postaneš negativac“
Naime, kad smo bili klinci, sjećam se da smo imali jednog ludog vjeroučitelja (pater S.) koji nas je (već tada) učio (ali nismo to znali) o woke-u i dekadenciji Hollywooda (takvih vjeroučitelja sada ima puno više i odavno su ušli u nebranjeni prostor mainstreama). Isti nam je objašnjavao kako se tamo u Americi svi praše sa svima i da je (kao) oduvijek malo morala (a što se morala tiče, morala je…). Iako bi sve to vrijedilo i za neke svećenike, a i ta katolička krivnja je nešto, što dugo ostaje s nama, a kod nekih nikada ne izađe i postanu malo too much za razgovor (ugodni naroda filmofilskog ili drugog), a neki postanu i – ekstremisti (takve danas nazivamo katolibani).
Ono što želim reći, tada je taj neki pater (na vjeronauku, onda već u školi), nama klincima prodavao spiku, kako je jedino Mel Gibson pravi vjernik i tradicionalni muškarac te da su svi (osim Gibsona) pokvareni u „tvornici zabave“ na zapadnoj obali SAD-a, gdje sunce uvijek zalazi na idealnoj lokaciji i gdje je sve hard-core i soft porn. Znamo da kod „kršćanstva i tradicionalnih vrijednosti“, koje se prije doista nisu stavljale u prvi plan (u malim ili većim mjestima, gdje smo svi ionako bili katolici iz tradicionalnih obitelji), kao što je to danas – ima nešto što nam ni kao klincima nije odgovaralo.
Moj bliski prijatelj (prilično pametan čovjek i onda i sada) je već tada odabrao etiku (kao predmet u školi), iako je iz tradicionalne obitelji, a ja sam ipak – po default-u – do kraja srednje škole ostao na vjeronauku (jer mi nismo komunjare ili pripadnici manjina, koje smo zezali da ne idu na vjeroš) i dosađivao se pod satom, kad je bio taj predmet (koji su nam predavali i dobri, tj. normalni vjeroučitelji/ce).
Kad smo malo odrasli – još u onom analognom vremenu, bez instantnih informacija ili fake news-a – smo dakle skužili da je Gibson ekstremni vjernik i da nam možda ipak ne bi bio uzor „tradicionalnog muškarca“. Njegovo sektaško katoličanstvo (ne prihvaća papu i sl.) je vjerojatno naslijeđeno od njegovog tvrdog i tradicionalnog oca, koji je bio veteran Drugog svjetskog rata (možda i djelomičan uzor za ulogu Huga Weavinga, kao oca Desmonda Dossa, koji je doduše glumio veterana iz WW1). Svaka čast što je otac bio veteran, ali ujedno je bio i antisemit te negator Holokausta. Stoga, kao da je na sina Mela, proslijedio nešto negativne vibre. Međutim, naslijeđeno zlo („Hereditary“) nije nužno nešto što ga opravdava.
Autora ovih redaka ne zanima koliko alkohola je Gibson popio u životu, gdje je puklo s njegovom prvom suprugom, koliko je točno partnerica imao, ili koliko točno djece ima (znamo za ime Milo Gibson, za prijatelje Mile). Ne pratim niti njegove eskapade, odnosno divljenje MAGA sekti i njihovom duhovnom vođi. To ostavljamo za druge pojedince, koji vole zapisivati stvari. Naravno, pojedinca treba holistički proučavati ili (pr)ocjenjivati, kada se to radi i kad se (pr)ocjenjuje životno djelo. Međutim, mi smo filmska publika i trudimo se – koliko možemo – ostati u filmskim uvjetima, kada govorimo o presjeku profesionalne karijere.
Dakle, nama (koji djelomice možemo i razumjeti Gibsona, ali samo djelomice) njegovi skandali (pijančevanje, uvrede, govor mržnje, prijetnje, salutiranje vrhovnom komandantu, negiranje genocida i sl.) i njegova politika (u najvećoj mjeri) nisu u video-krugu. A zbog svih skandala i političke nekorektnosti je i sam došao do razine – direct to video (B i C) filmova. Koje i dalje snima (doduše malo sporije od Nicholasa Cagea, koji ipak zna i briljirati te se vratiti u mainstream) te ga pozdravljamo u tome da ne želi u nikakvu mirovinu (pa uopće i nije star, zar ne). Samo se nadamo da će mu doći neki bolji filmovi i uloge.
Očito kako je zbog svog (životnog) stila i/ili (ne)korektnosti, lagano nestao iz fokusa u 2000-im godinama. Nakon što je (manirom farizeja, Filistejaca ili možda Rimljana) izmučio Isusa, doslovno ga nije bilo par godina pa je onda došao solidni old school triler redatelja Martina Cambella, Edge of Darkness/Na rubu tame, ali od tada, sve više glumi prenaglašene likove, u ne baš vrhunskim izdanjima ili aranžmanima. On svakako zaslužuje biti u Expendables-ima, ali i cijeli serijal (koliko god bio gerijatrijski) zaslužuje bolje izvedbe (koji i onda mogu biti kombinacija posvete one man army akcića iz 80-ih, ali sa, koliko je to moguće, boljim scenarijima).
Djelomično se pamte njegove izvedbe u “Uhvatite Gringa”, slabije u Machette Kills, onda su tu opet izleti u komedije (Daddy’s Home s Mark Wahlbergom i Will Ferrellom). Prilično dobar film Dragged Across Concrete (redatelj S.Craig Zahler je možda nepodoban, kao i Gibson, jer je snimio samo 3 filma, ali definitivno ima svoj prepoznatljivi rukopis – kao i Gibson), u kojem je sparirao sa Vince Vaughnom, mu je poklonio malo ozbiljniju ulogu, a moram priznati kako mi je The Professor and the Madman nekako ispario iz sjećanja, ali znam da mu je društvo pravio Sean Penn (kao A zvijezda koja se još drži u A razredu). Zabavan je film Boss Level (s premisom Beskrajnog dana i time loop-om), ali to je njegova epizodna uloga, kakvih, u zadnje vrijeme, ima više od nekoliko.
Kasnije (tj. još novije) naslove, većinom nisam toliko pozorno pratio i poštujem što još uvijek glumi, a uskoro stiže i neki novi film s Mark Walhbergom, gdje je redatelj. Dakle, neka bude živ, zdrav i malo normalnijeg uma (ukoliko je to moguće). Nekad smo imali dječje idole, a onda smo i (većinom) odrasli te se upoznali sa svim finesama današnjice. Naravno da (mu) je Greben spašenih, njegovo zadnje redateljsko djelo, jedan prilično poseban i velik film, kojem se rado vraćam(o). Samo smanji to ludilo (koje odavno nije Mad Max-ovsko ludilo) u sebi, čovječe; i sjeti se da ne ispadneš (jako) malen ispod zvijezda (kao što si možda ispao). No (ajmo mi ono naše, tj.), vratimo se mi na naš (večerašnji) legendarni film, jer… Every man dies, not every man really lives…
Stvarna i fiktivna povijest
Foto: Photo by Archive Photos/Getty Images – © 2012 Getty Images
Kad se sjetimo uvodno citiranih rečenica (negdje u sredini filma), gdje ponosni škotski junak (koji može uništi Engleze vatrenim kuglama iz očiju i munjama iz dupeta) jaše na konju i motivira suborce pa kad cjeloživotno repriziramo njegove riječi o slobodi – svi osjetimo trnce, ponos, knedlu u grlu, zar ne? Naime, tako govoraše (filmski) William Wallace, škotski narodni junak (Guardian of Scotland, nešto kao regent), prije bitke kod Sterlinškog mosta (Battle of Stirling Bridge, iako u filmu nema mosta, jer je otvoreno polje lakše za snimanje masovnih scena), koja se navodno odigrala (zanimljivog datuma) 11. rujna, godine gospodnje, 1297. Budite sigurni da nije samo jedan (fiktivni?) škotski junak tako govorio prije bitke.
Naprotiv, slično je govorio i vječni Maximus u Gladijatoru prije bitke. Slično je govorio i legendarni američki general Patton u Drugom svjetskom ratu. Postoje sličnosti i sa monologom u svlačionici – u poluvremenu bitne utakmice – trenera D’Amata (Al Pacino) u filmu Any Given Sunday. Tako su govorili i junaci, prije bitaka, u LOTR, te u mnogim drugim filmovima. Tako je govorio i Balian od Ibelina u legendarnom Kraljevstvu nebeskom.
Dakle, redatelji su itekako znali ponavljati i poklanjati svojim junacima sudbonosne govore u raznim filmovima. A svi oni govornici, su prvenstveno motivirali svoje suborce, prije odlučujuće bitke (ili samo jedne od bitaka), ali su motivirali i nas – filmsku (kino) publiku. Sa štitom, ili na štitu, ili mi – ili oni, ili sloboda ili tiranija, ili svjetlo ili tama…Izbor je lak, jer kao što je Ben Franklin (američki founding father i patriot, možda ne i patriot kao Gibson) davno rekao:
Those who would give up essential Liberty, to purchase a little temporary Safety, deserve neither Liberty nor Safety.
Drugim riječima, William Wallace, na neki način citira Franklina, kada govori o slobodi i kada budu umirali u posteljama, što bi sve dali da mogu izaći pred neprijatelja itd. Štoviše, Wallace (vjekovima prije) donekle citira i predsjednika Reagana koji je rekao: There is no security, no safety, in the appeasement of evil. Drugim riječima, nema smisla birati one koji će nas „zaštiti od ratova“, jer neprijatelja to neće zaustaviti.
Dakle vrijedi samo – nema predaje i nema straha; jer kad se borimo za slobodu (Wallace je i umro za slobodu), ionako nema sigurnog mjesta. Naime, ništa bitno u povijesti, nikada i nije napravljeno – bez opasnosti. Naravno, uvijek možemo i ne talasati i prihvaćati pravo prve bračne noći (tj. da nas neko je** u zdrav mozak) i sl. William Wallace nije bio takva sorta.
Međutim, iako u svojim filmskim reminiscencijama, ili prilikom svake nove reprize tih scena, osjećamo ponos (u završnim scenama se miješa tuga i ponos), istini za volju, moramo naglasiti kako je film Hrabro srce (Braveheart), Gibsonov redateljski drugijenac, jedan od najosporavanijih povijesnih filmova svih vremena. Ne možemo nikako reći kako je snimljen po istinitom događaju, a skoro je nategnuto reći i da je inspiriran stvarnim događajima. Naime, o čovjeku imena William Wallace (dalje, većinom u tekstu: WW), znamo jako malo. On je više mit, a manje realna legenda, iako je – uz popularnost filma – oživio nacionalni ponos jedne zemlje (koja i nije samostalna i nezavisna država, iako bi to mogla biti), koja još nije dogovorila niti koja je njezina prava himna („Flower of Scotland vs. „Scotland the Brave“).
Naravno, ponosni Škoti se ne bi složili s nama i nikako ih ne želimo naljutiti pa ćemo samo reći da je ovaj potencijalni škotski junak, možda živio u razdoblju 1270. – 1305. te se smatra kako je bio jedan od vođa prvog rata za škotsku nezavisnost. Možda rođen kao pripadnik nižeg plemstva te navodno sudjelovao u poznatim bitkama, kao Battle of Strirling Bridge (škotska pobjeda) i bitci kod Falkirka (engleska pobjeda). Nakon poraza kod Falkirka (1298.), pobjegao je potjeri (u šumu) i živio je neko vrijeme (kako je i sam filmski izrekao). Onda su ga uhvatili, jer uvijek je neka izdaja u pitaju. I onda su mu sudili u montiranom procesu za izdaju, a on je do kraja (barem filmski) ostao vjeran samo sebi – i Škotskoj.
Legenda kaže kako je nakon suđenja, 23. kolovoza 1305., WW je odveden u londonski Tower, zatim skinut gol i vučen kroz grad za petama konja. Potom je slijedilo još torture (koja je, npr. zabranjena čl. 3 Europske konvencije o ljudskim pravima, ali u 14. stoljeću nije postojalo europsko, niti međunarodno pravo, a danas se borimo da bi to pravo i aspiracije o temeljim vrijednostima – sačuvali) pa malo vješanja (gdje je ostao živ?) pa raščetvoren (navodno još bio živ?), uškopljen te su mu izvadili i utrobu (koju su spalili pred ostacima tijela) i na kraju – odrubili glavu.
Zatim je, izrezana na četiri dijela, WW-ova glava umočena u katran i postavljena na šiljak na vrhu Londonskog mosta. Njegovoj sačuvanoj glavi kasnije su se pridružile i (odrubljene) glave drugih zarobljenih sunarodnjaka. WW-ovi udovi izloženi su, zasebno, u Newcastleu, Berwicku, Stirlingu i Perthu…I sad Vam je jasno da je ljubitelj naturalizma Gibson – tu pasiju (prije Pasije, iako kronološki poslije) jednostavno morao svima pokazati. Urbi et orbi.
Iza WW-a su ostala i spomen mjesta i odaje mu se pijetet. Npr. postoji spomen-ploča, otkrivena 8. travnja 1956., koja stoji na zidu bolnice St. Bartholomew, u blizini mjesta WW-ova pogubljenja u Smithfieldu. Ista uključuje riječi na latinskom: „Dico tibi verum libertas optima rerum nunquam servili sub nexu vivito fili (“Istinu ti kažem: Sloboda je ono što je najbolje. Sine, nikad ne živi svoj život kao rob“), a na galskom „Bas Agus Buaidh“ (“Smrt i pobjeda“), stari škotski bojni poklič. Dakle, bolje grob, nego rob i bolje rat, nego pakt. Milost nije tražio, niti bi je dao. Takav je bio WW.
Godine 1869. podignut je i WW-ov spomenik, blizu mjesta njegove pobjede kod Stirling Bridge-a. Navodni WW-ov mač (iako su neki dijelovi napravljeni najmanje 160 godina kasnije), čuvao se mnogo godina u dvorcu Dumbarton, a sada je dio WW-ovog spomenika. Dakle, protekom vremena, neki ljudi postanu zaštićeno dobro, spomenici i divovi na kojima neka nacija ponosno stoji. Zanimljivo je da ih – poput svih mitova – imamo pravo i propitivati, pogotovo ako ste povijesni entuzijast, a kamo li tek – stručnjak.
Scenarist filma (znakovitog i junačkog prezimena) Randall Wallace (redatelj filma iz 1998., „Čovjek pod željeznom maskom“ i npr. „Bili smo vojnici“ iz 2002.) je priznao kako je crpio inspiraciju za scenarij iz epske poeme o Williamu Wallaceu iz 15. stoljeća (napisanu od čovjeka imena „Slijepi Harry“ ili Henry), jer je nedostajalo pravih povijesnih izvora. Naravno kako su (povijesni) stručnjaci bili zgroženi nad činjenicom da je povijesna (ne)točnost žrtvovana zbog epske pustolovine – i to je sasvim normalno. Naime, kako uvijek kažemo, ovakvi filmovi služe prvenstveno zabavi, a ako natjeraju filmsku publiku na malo povijesnog istraživanja i edukacije – obavili su i više nego što su trebali. Samo nemojte vjerovati u sve…i nemojte to pokušavati – doma.
Dakle, apsolutno je točno kako je film namjerno prikazivao Engleze – koji su sigurno bili agresori na Škotsku (iz današnje perspektive) – groznijim te je uzbudio duhove (Otoka) prošlosti, jer je anglofobija porasla, ne samo u Škotskoj. Paralelno je rastao i škotski nacionalizam (što se prije – a zasad niti poslije -„Brexit-a“, ipak nije kapitaliziralo u nezavisnost Škotske, jer Škotima je očito dobro ovako kako je, iako više žele EU od Engleza), ali i financijska dobit od (povijesnog) turizma.
Daleko od toga da su Englezi (iz pred-kolonijalnog doba) bili med i mlijeko, međutim stručnjaci nam govore kako, npr., nema dokaza da su uveli jus primae noctis, a upravo ih više (filmski) mrzimo zbog tzv. prava prve (bračne) noći. Također okupacija i nezavisnost Škotske u srednjem vijeku nije vjerno prikazana kronološki, a kao (bitnu) triviju možemo spomenuti i to da na prijelazu 13. u 14. stoljeće (još) nije bilo poznatih škotskih odjevnih predmeta – kiltova (pa se možemo pitati, kako su onda hrabri i ponosni Škoti uopće bili odjeveni? – za umorstvo).
Povijesne osobe poput engleskog kralja Edwarda I. Dugonogog (Longshanks je navodno bio – za ono doba – izrazito visok sa oko 188cm) su također filmski amplificirane, radi (boljeg) efekta te isti kralj sigurno nije umro paralelno sa Wallaceom. Njegov sin Edward II. navodno jest prijateljevao s nekim muškarcima, ali neki filmofili već ovdje vide Gibsonovu (pretvrdu) homofobiju i (političku) nekorektnost i to u vrijeme (ne samo Srednjeg vijeka, već sredine 1990-ih) kada nije bilo woke ludila. Gibson je naveo kako nije (filmski) defenestrirao prinčevog ljubavnika, jer je bio gay, već jer je bio spletkar (i neka se to zna, kao što je Gibson navodno rekao i da je Aleksandar Veliki Makedonski, također bio homić pa ga to nije spriječilo da osvoji cijeli poznati svijet).
Uvođenje francuske princeze Isabelle, koju je utjelovila uvijek prekrasna Sophie Marceau (u rijetkom izletu na engleski jezik; sjećamo je se i kao Bond negativke u The world is not enough/Svijet nije dovoljan) nam daje poveznicu sa stogodišnjim ratom koji je izbio par desetljeća poslije, a zapravo je moment koji kopira i Ridley Scott u svojoj verziji „Robina Hood-a“ (tamo je bila uvijek prekrasna Lea Seydoux, koja je također glumila Isabellu, ali Isabelle d’Angoulême, a Marceau je bila Isabella of France), jer u tom razdoblju je poneka francuska princeza, ponekad bila i engleska kraljica. Naravno, koliko se zna, stvarna Isabella je u Wallaceovo doba bila tek dijete i nisu mogli biti u vezi, ali to nije zanimalo ni Gibsona, ni scenarista, ni glumce, ni publiku, a mi smo svejedno – sve povjerovali.
Također trebamo napomenuti da je Robert the Bruce (kralj Škotske od 1306. do 1329.), iako je navodno stvarno mijenjao strane u ratu, ipak nema(mo) dokaza da je izdao WW-a u bitci kod Falkirka. Njegov gubavi otac (koji želi čuvati svog sina na sve načine) možda nije bio gubav, već je krajem svog života, upravo Robert obolio od te grozne bolesti (tu nam je paralela sa jeruzalemskim mladim kraljem Baldwinom I. iz „Kraljevstva nebeskog“). Robert je bio spreman na sve za škotski tron (kojeg WW nikad i nije htio, a mogao je, kao i legendarni El Cid) i sve da ujedinimo klanove (unite the klans…recite to sa škotskim naglaskom).
Nadalje, koliko se zna, WW-ova vojna kampanja, ipak nije stigla baš do engleskog Yorka (iako je doista upao na engleski teritorij), nije bilo Iraca, koji su (kod Falkrika) sa engleske, prešli na škotsku stranu, a već smo naveli i kako u filmskoj bitci kod Sterlinškog mosta – uopće nema mosta, jer se sve lakše snima na livadama. Također, nategnuto je od samog WW-a (ako je doista postojao u nekom obliku), raditi nacionalni simbol (gerilskog borca), u vremenu, kada moderne nacije nisu postojale. Tadašnji klanovi, tadašnji Englezi ili Škoti (Irska ili Wales), nisu isto ono što su (od kraja 18. stoljeća do) danas. Tada ni pojam Liberty/Freedom nije nužno značio ono što znači danas. Taj filmski revizionizam ne mora biti sporan (osim kada je sporan), ali povijesne analogije iz prošlosti i sadašnjosti mogu prerasti u mitologiju – i to često ne završi dobro.
Jednostavno WW je jedna od onih otočkih legendi, baš kao i Excalibur, tj. mistični kralj Arthur ili domaći hajduk Robin Hood i svakako bi moglo postojati više verzija takve osobe. Možda bi moglo biti i više verzija njegove prave ljubavi (bila ona Murron ili francuska princeza). Ipak, možda nam ne treba i više filmova (nastavaka, reboot-ova ili remake-ova, ali o tome nešto kasnije), iako npr. nasljednik Gladijatora – nije loš film, jer se zapravo radi o istom filmu. Kakva god se (povijesna) revizija događala u redateljsko – scenarističkim glavama, bitno je da (naše) glave ostanu hladne i da povijest proučavamo više kritički, a u filmovima ne trebamo tražiti veći smisao (osim zabave), iako su univerzalne poruke (hrabrosti, časti, borbe za slobodu), nešto što tim djelima sedme umjetnosti sigurno daje veću (nematerijalnu) vrijednost.
Lirika i epika u nizinama i visočjima
Kada malo bolje upoznamo filmografiju Mela Gibsona, tj. više Gibsona kao redatelja (a ne samo kao glumca) onda vidimo paralele između njegovog Braveheart-a, snimljenog (doduše) većinom u Irskoj (zbog lakše produkcije i statista, koji su bili pripadnici irske vojne pričuve (da, Irska ima vojsku, iako je neutralna/nesvrstana i to se odavno trebalo promijeniti)) te njegovog Hacksaw Ridge-a/Grebena spašenih (a i scenarist/redatelj Wallace čak i neke momente kopira u filmu Bili smo vojnici).
Dakle, oba filma počinju sa djetinjstvom glavnih junaka, dječjim igrama, scenama u prirodi, učenju starijih pa nakon odrastanja budemo bačeni u blato i borbu filmskog ratnog naturalizma (što je klasični Gibsonov filmski potpis). A glavni junaci su – svaki na svoj način – veći od života. Gibson (poput Ridleyja Scotta) šalje povijesnu poruku koja odjekuje u vječnosti. Budući je snimanjem Braveheart-a (nakon 30ak godina) doslovno oživljen mainstream povijesni spektakl, svakako možemo reći da (ni)je Gibson izumio toplu vodu (već je samo kopirao stare majstore), ali je to savršeno upakirao za modernije generacije.
Zanimljivo je da je u isto vrijeme (1995.) snimljen i solidni povijesni film Rob Roy (Liam Neeson, Jessica Lange, Tim Roth, John Hurt, itd.), koji nam daje priču o još jednom škotskom nacionalnom junaku, ovaj put iz 18. stoljeća, a radnja je snimljena na sličan način, samo je sve manje u filmskoj magnitudi. Ponavljamo, iako je Braveheart, većinom sniman u Irskoj, mi ipak osjetimo Wallaceovu Škotsku, njezine doline (gdje su klanovi, nadamo se ne i oni Klu-klux) i visočja (gdje su Gorštaci). Zelena trava na rosnim livadama , zelene šume, vodopadi, rijeke, jezera (sa čudovištima?), a uvijek je negdje i more (gdje se iskrcavaju agresorske trupe pa onda i oslobodilačke) pa se potom ponovno penjemo po planinama i trčimo kao prstenova družina u LOTR (jer nas dušmani gone).
Gibson je spreman za liriku, tj. trenutke nježnosti i to prvo sa neprežaljenom ljubavi Murron (Catherine McCormack), ali tu liriku – zbog brutalnih događaja – prema klasičnoj špranci prekida i ulazi u epski (zapravo naturalistički) mod. Onaj prvi obračun sa Englezima, praktički usporena snimka na konju, skrivanje mača i onda sjec-sjec, ubodi, probodi, odsjeci što god treba i nemoj stat’, dok ih sve ne središ. Zapravo, ovdje se radi o western obračunu, gdje je Gibson usamljeni revolveraš na putu osvete, nešto kao (par godina prije) Clint Eastwood u Nepomirljivima (ako se sjećate, i Vrdoljak je u „Dugoj mračnoj noći“, također snimio jednu takvu scenu osvete).
Međutim, redatelj Gibson povremeno opet usporava tempo i filmofili mogu uživati u škotskom krajobrazu uz veličanstveni soundtrack i glazbu Jamesa Hornera (Polje snova, Apollo 13, Genijalni um, Apocalypto, Troja, Novi svijet, itd.). A zanimljivo je da scenarist Randall (junačkog prezimena) Wallace u svom redateljskom filmu i novoj kolaboraciji s Gibsonom, u Bili smo vojnici, također uzima škotski motiv, tj. pamtljivu pjesmu – naricaljku, čiji pjevač govori o svom djedu u WW1 (premještenu u Vijetnam), Sgt. Mackenzie:
Never more
Shall I see the sun
For I fell to a German’s gun
Lay me down
In the cold, cold ground
Where before many more have gone.
(znalci pamte gajde, stihove i melodiju, a Gibson i scenarist Wallace, očito jako štuju škotske teme)
Ista stvar se ponavlja u Grebenu spašenih, u smislu lirike i epike, odnosno u tonu glazbe. Naravno Teresa Palmer (Dossova prva i jedina ljubav) je iznad Murron (jer ova je primjerak srednjevjekovne prirodne ljepote, dok je Sophie Marceau evergrreen), ali skladatelj Rupert Gregson-Williams, možda i po Gibsonovim naredbama, ponavlja lake i teže glazbene motive, ovisno je li situacija intimna ili herojska. Sigurno je skladatelj Horner zadao ovaj glazbeni tempo u posebno emocionalnom glazbenom dijelu Braveheart-a, koji svi pamtimo. Uz koplja i plamteće strijele, uz probadanje utrobe i sječu glava, ali i uz poljupce u netaknutoj prirodi. Jin i jang života.
Pamtljivi citati iz filma
Filmska publika razumije Gibsona pa svi navijamo i sudjelujemo u bliskim borbama protiv mrskih Engleza. Uvijek je bitna i opomena prema neprijatelju:
Go back to England and tell them there that Scotland’s daughters and her sons are yours no more. Tell them Scotland is free.
(Ili još bolji citat) Spustite svoje zastave i marširajte ravno natrag u Englesku, zaustavljajući se u svakoj kući pored koje prođete da molite za oprost zbog stotinu godina krađe, silovanja i ubojstava. Učinite to i vaši će ljudi živjeti. Ako to ne učinite, svaki će od vas danas umrijeti.
Gibson također dobro skriva podvojenost WW-a. Naime, on nije samo hrabri ratnik, već je i učen čovjek, koji govori jezike – latinski i francuski (stric Argyle, kojeg glumi Brian Cox, ga je sve naučio i s njim je proputovao svijet). Ovo je jedan od subjektivno pamtljivih dijaloga:
Kraljev savjetnik: [prema princezi] Sanguinarius homo indomitus est, et se me dite cum mendacia.
[He is a bloody murdering savage. And he’s telling lies]
William Wallace: Ego nunquam pronunciari mendacium! Sed ego sum homo indomitus.
[Ja nikad ne lažem! Ali jesam divljak.]
William Wallace: [prema princezi] Ou en français, si vous préférez?
[Želite li to na francuskom?, dok princeza uzdahne u čudu]
I onda ponovno imamo intimne trenutke (lirike) sa Sophie Marceau (sretnik Gibson), koje se brzinski presijecaju novim bitkama u kojima se sijeku udovi i glave.
William Wallace: Why do you help me?
Princeza Isabelle: Because of the way you are looking at me now. (malo sapunice nije na odmet, a ionako dokazuje kakvu je karizmu imao WW)
Također je bitno kako WW objašnjava francuskoj princezi, što je to – prava strana povijesti:
Princeza Isabelle: Kralj želi mir.
William Wallace: Dugonogi želi mir?
Princeza Isabelle: On mi je to izjavio, prisežem. Predlaže da povučete svoj napad. Zauzvrat vam daje titulu, posjede i ovu škrinju zlata koju vam osobno moram dati.
William Wallace: Gospodstvo i titule. Zlato. Da bih postao Juda? (Gibson voli biblijske simbole)
Princeza Isabelle: Peace is made in such ways.
William Wallace (odlučno): Slaves are made in such ways. The last time Longshanks spoke of peace I was a boy. And many Scottish nobles, who would not be slaves, were lured by him under a flag of truce to a barn, where he had them hanged. I was very young, but I remember Longshanks’ notion of peace.
Dakle, redatelj i glumac Gibson te scenarist (nomen est omen) Wallace su nam rekli sve o pregovorima i „miru“ još ’95. Rekli su nam da tirani korumpiraju one slabe sa titulama (u novije vrijeme sa poslovnim deal-ovima) i potom ih svejedno napadaju, dok ih uvijek smatraju dekadentnima. Dakle, dame i gospodo: S kim pregovarati i o čemu? Kako je moguć mir s onima koji su ti upali u zemlju pa su onda krali, silovali, palili i ubijali. Ali i ta (filmska, a i druga)1995. se nekima čini daleko, kao i sam srednji vijek.
Naravno, Gibson voli i humor. Npr. dueli sa prijateljem Hamishom (kojeg glumi irski glumac Brendan Gleeson, u jednoj od prvih značajnijih uloga, u kojima ga pamtimo) te sa irskim spasiteljem (David O’Hara, kao ludi Stephen, je zapravo škotski glumac). S druge strane, Englezi su često prikazani kao glupi i nevješti izvršitelji zadataka, dok je Edward Dugonogi (Patrick Joseph McGoohan), stvarno poseban lik:
Problem sa Škotskom je taj, što je puna Škota. (kao da čujemo skeč u „Zločestoj djeci“: čuj neki dan sam bil’ u Njemačkoj. Čovječe kol’ko tamo ima Nijemaca. Narod stenje pod okupacijskom čizmom)
Longshanks je arhetip negativca, ali ga Gibson nekako voli pa mu nudi nekoliko pamtljivih scena i citata, npr (dok dirigira bitku sa sigurne udaljenosti).:
Longshanks: Archers.
Engleski zapovjednik: I beg pardon, sire. Won’t we hit our own troops?
Longshanks: Yes… but we’ll hit theirs as well. We have reserves. Attack.
Ili kad raspolaže s tuđom mukom u novoj iteraciji:
Not the archers. My scouts tell me their archers are miles away and no threat to us. Arrows cost money. Use up the Irish. The dead cost nothing (ponavljamo, nema dokaza da su u toj bitci Irci uopće korišteni te da su prešli na stranu Škota). Topovsko meso, nam je poznat pojam i iz naše sadašnjosti. Tirani to uvijek rade – šalju zombije u smrt (ok, Irci ovdje nisu bili zombiji, iako ih u toj bitci stvarno i nije bilo).
Ili opet malo humora gdje pokazuje ljubav prema feminiziranom sinu:
Longshanks: Not my gentle son. The mere sight of him would only encourage an enemy to take over the whole country. So whom do I send?
Trivije sa snimanja
Scenarij „Hrabrog srca“ je određeno vrijeme tražio i hrabrog redatelja. Razmišljalo se o (pajtonovcu) Terry Gilliamu, što vjerojatno ne bi dovelo do konačnog proizvoda kojeg znamo (doduše, Gilliam se istrenirao snimati srednji vijek, npr. u „Monty Pythonu & svetom gralu“ i možda je također mogao dati autentičan štih prljavštine, blata i kuge).
Također se za glavnu ulogu razmatralo tada mladu zvijezdu Brada Pitta (koji je poslije Legende o jeseni mnogima bio na pameti) ili Jasona Patrica, navodno i Daniel Day – Lewis (baš u formi poslije Posljednjeg Mohikanca), Liam Neeson, Jeff Bridges(?), Robin Williams (?), Christopher Lambert (Gorštak) i dr. Dugonogog je trebao glumiti Sean Connery (zamislimo ga ponovno u paru s Lambertom u blockbuster A filmu, koji „Highlander“, ipak nije bio), ali se on već obvezao na snimanje filma Pravedni cilj, a i kako bi ponosni Škot uopće mogao glumiti (onakvog) Engleza?
Budući se scenarij dugo kuhao u pojedinim glavama i ostajao u ladicama hollywoodskih studija, nešto ga je ipak gurnulo na svjetlo. Navodno je sam Gibson bio zainteresiran za ideju snimanja ovog filma, jer je njegov glumački kolega Kevin Costner (uz Gibsona jedna od vjerojatno ponajvećih filmskih zvijezdi na početku 1990-ih) ostvario nevjerojatan (oscar-ovski) uspjeh sa redateljskim debijem, legendarnim vesternom – Ples s vukovima. I tako je nekako, potom i Gibson zaplesao u škotskoj (i irskoj) divljini – sa tamošnjim urođenicima, a bome i sa (engleskim) vukovima. Želio je snimiti veliki film i u tome je uspio. Sam se znao šaliti kako će kritičari dati i nadimak ovom filmu – Mad Mac (po škotskoj temi), a sve zbog legende o cestovnom ratniku (Mad Max-u).
Gibson je također prvotno oklijevao prihvatiti naslovnu ulogu, jer se sa tadašnjih 38 godina smatrao prestarim za tu ulogu, ali je na kraju ipak pristao (dok je kasnije ponovio da je bio desetljeće prestar za WW-a, koji je vjerojatno umro sa 35). Priznao je da je snimanje filma bilo prilično teško i da ga je fizički izmorilo, kao da je morao snimati tri „Smrtonosna oružja“ zaredom. Kako bi olakšao muke na snimanju (kao i patnju njegovog filmskog lika), Gibson je totalno opustio kočnice te je zabavljao cijeli ekipu na setu. Svojim humorom je (u vrijeme prije cancel-a) stvarao slobodnu zonu pod filmskom engleskom okupacijom (u stvarno nezavisnoj Irskoj te zavisnoj Škotskoj).
Jedna interna šala je dospjela i u scenarij, jer navodno je stvarni WW bio visok oko 196 cm pa je skoro 20 cm niži Gibson i tu krivotvorio povijest što je meta – filmski i priznao u jednom dijalogu, kad je mladi Škot rekao u nevjerici. William Wallace is seven feet tall! A Gibson mu je filmski uzvratio: Yes, I’ve heard. Kills men by the hundreds. And if HE were here, he’d consume the English with fireballs from his eyes, and bolts of lightning from his arse. Naravno, stručnjaci su imali prigovore i na škotski naglasak, ali kuda bi stigli da su bitni ljudi uopće slušali nečije prigovore.
A propos glumačke ekipe, tu je, u manjoj ulozi, bio i poznati scar-face Tommy Flanagan, a on je također poveznica i sa univerzumom Gladijatora. Također, navodno se stvarna supruga WW-a zvala Marian, ali su je nazvali Murron, kako ne bi bilo zabune sa lady Marian i legendom o Robin Hoodu. Nadalje je zanimljivo kako je Brian Cox (stric Argyle) 1975. glumio Wallacea u tv epizodi „The Wallace“ (koja je bila dio veće britanske dramske serije pod nazivom „Churchill’s people“).
Iako je snimanje bilo naporno, Gibson je uživao daleko od hollywoodskih studija, jer zbog snimanja na prirodnim lokacijama, producenti nisu mogli imati zadnju riječ, već je redatelj zadržao većinu toga u svojim uzdama. Npr. snimanje bitke kod Stirlinga je trajalo punih šest tjedana. Samo za tu sekvencu je snimljeno otprilike 96 sati izvornog materijala. Zamislite, nešto što traje par minuta u filmu se snimalo više od mjesec dana, sa tisuću šesto ljudi na setu, koji su trebali biti konstantno našminkani i potom u svojim kostimima spremni za borbu (kroz šest tjedana na jednoj livadi).
A Gibsonov naturalizam se za cenzore morao još i prigušiti da bi film dobio predikat „R“ („Restricted“, što je ipak malo niže/prihvatljivije od NC-17, tj. nitko ispod 17, ili bez pratnje starijih). Danas scene nasilja itekako postoje (npr. i u hvaljenoj „Game of thrones“, koja je skoro pa obiteljska serija), ali za ono vrijeme, doista se radilo o grafičkim scenama i Gibson je bio svojevrsni pionir new age nasilja, koje je snimano u old school filmu (jer je imao uzor u Georgeu Milleru i njegovu brzinskom nasilju za brze scene). Udruge za zaštitu životinja se ipak nisu trebale brinuti, jer na setu su stradali samo mehanički konji, a našla se i poneka stvarna ogrebotina na ljudskim tijelima.
Filmski set je u vrijeme snimanja nenajavljeno posjetio i legendarni Paul Newman i to baš za vrijeme snimanja opsade engleskog Yorka, gdje su korišteni bojni ovnovi (za razbijanje gradskih vrata ili zidina). Veliki filantrop Newamn je u blizini imao ljetni kamp za djecu oboljelu od raka pa je svratio do filmske ekipe (tj. uzvratio posjet, jer je filmska ekipa također posjetila bolesnu djecu), jer je skužio da se snima nešto veliko i bitno. Gibson je već tada – u rawbau fazi filma – dobio pohvale od legendarne filmske zvijezde. Jednostavno, legende i kolege se razumiju, bez obzira na generacijske razlike.
Gibson je prvotno snimio 195 minuta filma, ali su u produkciji to smanjili na 177 minuta. Prema jednom intervjuu iz 2016., Gibson je izjavio kako postoji četverosatna verzija filma te je izrazio interes za ponovno sastavljanje te – redateljske verzije. Vjerojatno bi i fanovi bili zainteresirani, jer ne volimo kad nam se filmovi sijeku u montaži (udove i glave možemo sjeći, ali filmsku traku – ne!).
Pripremajući se za režiju Hrabrog srca, Gibson je posebno proučavao sljedeće povijesne filmove: Sedam samuraja, Krvavo prijestolje (dakle, dva od legendarnog Kurosawe), Spartak, Aleksandar Nevski, Čovjek za sva vremena, Zima jednog lava, Macbethova tragedija, Ponoćna zvona, navodno je uzor bio i vestern Velika zemlja (Big Country) itd. Sve ovo su bili i ostali veliki filmovi koje je publika i kritika znala nagraditi.
Tako je i Hrabro srce – uz 10 nominacija – nagrađeno sa 5 Oscar-a (najbolji film, redatelj, kinematografija, zvučni efekti, kostimografija) u godini filmova kao npr.: Apollo 13 (Houston, imamo problem), Privedite osumnjičene, Napuštajući Las Vegas, Sedam, Dead man walking, Moćna Afrodita, Nixon itd. A budžet snimanja od oko 70 mil. $ je višekratno nadoknađen sa zaradom od ukupno oko 210 mil. $ u cijelom svijetu. Zanimljivo da je 1995. najviše zaradio Die Hard 3 (with a vengence; razumijemo i zašto jer McT je bio poseban redatelj, kad je bio u formi) i to oko 366 mil. $ (a tu su još po zaradi i Toy story/Priča o igračkama, Pocahontas, Zlatno oko, Batman zauvijek, podbačaj Vodeni svijet Jumanji itd., dakle svi su zaradili više od Braveheart-a).
Naslijeđe
Gibson je prije par godina rekao kako uopće nije pogledao dva filma koja su svojevrsni nastavci „Hrabrog srca“. Naime, prvo je Netflix 2018. izbacio film „Outlaw king“ sa solidnom glumačkom ekipom koju su činili: Chris Pine, Aaron Taylor – Johnson, Florence Pugh, Stephen Dillane, James Cosmo (ovaj prepoznatljivi Škot je glumio i u „Hrabrom srcu“, ali drugog lika) i dr. Taj odmetnički kralj, kao povijesna akcijska drama, je imao solidne blatne i naturalističke scene, ali ga jednostavno ne možemo upamtiti kao posebno snažno epsko djelo. Naime, koji „Netflix-ov“ film uopće možemo tako klasificirati? (slobodno me demantirajte, jer WW je, između ostalog, umro da bi me Vi – u slobodi – i mogli demantirati).
Naime, film i nije mogao ponoviti uspjeh originala, tj. legendu o (umrlom) WW-u, ali je ipak pokušao nastaviti priču o Robertu the Bruceu, pravom škotskom kralju, čija legenda je jednostavno manja od legende WW-a, a koji je opet bio (samo) zaštitnik Škotske. Ono što se, par godina poslije smrti WW-a, odvijalo u Škotskoj ili Engleskoj je sigurno bilo zanimljivo, ali ponoviti onakav uspjeh i emocije – na grobu legende – jednostavno nije bilo realno. Solidna glumačka ekipa nije dovoljna, ako nedostaje onakav redatelj, onakav scenarist pa i onakvo vrijeme. Veći budžet filma također nije pomogao, jer vremena se mijenjaju (zajedno s publikom).
Ipak, priča (dakle, više ne o WW-u) niti tu nije stala, jer je 2019. snimljen „Robert the Bruce“, koji je doista figurirao kao pravi nastavak, tj. barem spin-off škotske priče u ratu za nezavisnost. Ovdje ulogu škotskog kralja Roberta, poslije 1995., ponavlja škotski glumac Angus MacFadyen (Equillibrium, Saw III, Izgubljeni grad Z, Horizon – američka saga, serija Pinkertoni itd.). Međutim, autor ovih redaka nije siguran koliko ljudi je uopće pogledalo taj film, jer službena zarada mu je zanemariva, a usmena legenda (ili neki narativ) o istom djelu – baš i ne postoji(?). Jednostavno, budući je u originalu taj Robert the Bruce prikazan (životno, ali…) dvolično, filmska publika očito nije imala posebnu želju za nastavkom (baš njegove) priče.
Stoga se možemo složiti da nije pametno nastavljati već (davno) ispričanu legendu (iznimke su uvijek moguće), ali (kao što uvijek ponavljam(o)) specifični filmofili svakako žele neke nove povijesne filmove inspirirane Hrabrim srcem – što brutalnije, to bolje. Međutim, samo da su ti filmovi o nekim drugim povijesnim likovima i samo sa old school pristupom. Određena publika sigurno želi slušati topot konja, tupe udarce, želimo gledati dekapitacije, probadanja, opsade gradova, tisuće strijela u zraku, vatru i plamen, mačeve (vračevi nam i ne trebaju, ajd’ Gandalf ili Merlin, to je ok, a možda i neki novi naturalistički Conan) i povijesne junake – veće od života. Mi želimo posljednje dvoboje ili bolje verzije 13.-og ratnika i posljednje (akcijske) junake.
A kad se malo zamislimo…Realno, što je legendarni WW, osim otočke (i ranije) verzije Matije Gupca. Upravo se sve to svodi na seljačku bunu onih potlačenih i siromašnijih. Onih koji se pješke brane protiv oklopljenih konja (što je u srednjevjekovnoj verziji bilo, kao tenk na branitelja sa molotovljevim koktelom) i onih koji vas sa dugim engleskim lukovima gađaju iz daljine (balistički i krstareći projektili) pa gdje strijela padne – padne. Sve je pitanje sreće. Na traženje prava (pravice) i pravde. A kada nas uhvate, onda je tortura standardna. Neki dobiju užarenu krunu (seljačkog kralja), a zapravo uvijek gledamo pasiju Isusa Krista, ponekad i sa stihovima pjesme „Hurt“ (u originalu Nine inch nails, sa legendarnim remake-om Johnyja Casha)
I wear this crown of thorns
Upon my liar’s chair
Full of broken thoughts
I cannot repair…
Gibson uživa u režiranju patnje i sve dok se nalazimo u filmskim okvirima – to je u redu. Ipak, Gibson odavno ne živi u filmskim okvirima i to je i razlog zašto je – nepodoban. Da se radi o klasičnom neprilagođenom tipu, možda bi ga i mogli opravdati. Međutim traženje „židovske zavjere“ (a njegovi MAGA uzori su upravo i najveći branitelji Židova, što je određeni paradoks u svemu navedenom) u svijetu ili negiranje holokausta (što upravo rade neprijatelji slobodnog svijeta) nije znak da je netko najnormalniji u glavi (ili on misli da je, a da su svi ostali pacijenti iz filma „12 majmuna“, a možda i živimo u matrix simulaciji?; tko zna – krhko je znanje).
Zaključno
Bez obzira na Gibsonove osobne borbe i patnje, koje su ga zadnjih desetljeća filmski unazadile, mi ipak pamtimo (samo) sretne dane. I nakon skoro 30 godina od premijere „Hrabrog srca“, opet čekamo neki viteški film (ponavljamo, samo ne direktni nastavak). Što kažete na križanaca Braveheart-a i križarskih ratova pa da na platnu dobijemo dva super – junaka npr. Robina Hood-a i nekog nasljednika od WW-a (nema veze što nisu baš u istim stoljećima, jer licencia poetica). Zašto bi to bilo lošije od Deadpool-a & Wolverine-a? Naravno, ne tražimo humornu dimenziju u filmu (može biti i malo humora), već viteštvo, snagu & čast, hrabrost i naturalizam.
Tražimo novo srce, jer naše smo ostavili na terenu u Škotskoj, baš kako je WW-u otac rekao: Your heart is free. Have the courage to follow it (Celine Dion bi pjevala – My heart will go on, dok se di Caprio utapao, a Kate Winslet preživjela). Tražimo karizmu, upravo onakvu kakvu je tražio dvolični, uplašeni i neodlučni Robert the Bruce, kad je rekao: Imam, zemlju, titulu, ljude, moć, ali (zapravo…) nemam ništa…
Robert the Bruce: I have nothing. Men fight for me because if they do not, I throw them off my land and I starve their wives and their children. Those men who bled the ground red at Falkirk, they fought for William Wallace, and he fights for something that I never had. And I took it from him, when I betrayed him. I saw it in his face on the battlefield and it’s tearing me apart.
Robertov (gubavi) otac (poznati Ian Bannen): All men betray. All lose heart.
Robert the Bruce: I don’t want to lose heart. I want to believe as he does.
I mi želimo vjerovati, ako treba i u – čuda. Dok gledamo izdaju (a naš junak će ih naći i u njihovim noćnim morama) te neviđenu torturu pojedinca i dok slušamo njegove krike pred krvnikom, koji traži pokajanje – a WW i onda pokaže prkos sa legendarnim urlikom – SLOBODAAAAA! (koji odjekuje u vječnost) – mi ujedno slušamo urbanu (a opet i seljačku) legendu, koju su nam prenosili s koljena na koljeno. Između ostalog, i o princezi koja je rekla umirućem tiraninu:
You see? Death comes to us all. But before it comes to you, know this: your blood dies with you. A child who is not of your line grows in my belly. Your son will not sit long on the throne. I swear it. (Dugonogi se isto mučio, kad je čuo te – zadnje riječi)
Ovdje imamo filmsku poveznicu sa (španjolskim) Gladijatorom (Death comes to us all, all a man can do is smile back.), a doslovno osjećamo (fizičku) bol, koju glavni junak proživljava, dok se zadnjim atomima snage bori za (zrak i) – slobodu. E, to Vam znači – do posljednjeg daha. Filmska publika i dalje želi krvariti s takvim junacima (glumcima, redateljima, scenaristima, statistima), jer kako je (izdajnik pa poslije pokore, opet i nacionalni junak) Robert the Bruce rekao:
Krvarili ste s Wallaceom…sada krvarite sa mnom, tj. NOW BLEED WITH ME!
Dok u izmaglici čujemo škotske gajde i ponosnu melodiju pjesme „Scotland the brave“ i dok trupe branitelja idu prema pobjedi, sjećamo se onih kojih više nema i nadamo se da će se ponovno vratiti, jer poslije rođenja, života i patnje – ide uskrsnuće (Gibson navodno planira nastavak „Pasije“). A dok smo tu – na zelenim livadama, koje branimo od agresora – borit ćemo se kao ratnici opjevani u epskim poemama, jer kao što je Robert the Bruce (taj dvolični oportunistički gad) rekao:
U godini našeg Gospoda, 1314., škotski domoljubi – izgladnjeli i brojčano nadjačani – jurišali su na poljima kod Bannockburna. Borili su se kao pjesnici ratnici; borili su se kao Škoti i izborili slobodu.
A mač (koji nije bio u kamenu, već) u travi i ona vrpca na vjetru, predstavljaju svojevrsni grob palog (i neznanog) junaka. Takvih ima u svačijoj povijesti, ali rijetki izrastu u onakve legende, kao što je bila Gibsonova legenda o „Hrabrom srcu“. Doista – Every man dies, not every man really lives. Samo sloboda i samo pobjeda. Slava herojima!
