REDATELJ: Michael Mann
GLAVNE ULOGE: Daniel Day-Lewis, Madeleine Stowe, Russell Means, Wes Studi
TRAJANJE: 112 minuta
NAZIV ORIGINALA: The Last of the Mohicans
GODINA PROIZVODNJE: 1992
Roman Jamesa Ferimora Coopera „Posljednji Mohikanac“ iz 1826. godine nekoliko je puta ekraniziran, ali većina ljubitelja filma pamti film Michaela Manna iz 1992. godine. Dugokosi „Hawk-eye“, zvali su ga i „Duga Puška“ (pa i Nathaniel Poe), u maestralnoj (zapravo jedinoj pravoj akcijskoj ulozi čistog pozitivca) Daniela Day Lewisa („Bande New Yorka“ je nešto sasvim drugo ako je akcija u pitanju). Naš junak, „Oko Sokolovo“, trči kroz šumu, prolazi ispod vodopada, vesla rijekom pa onda još malo trči i spašava dame u nevolji. U filmu je pretrčao više od rukometne reprezentacije Norveške ili raznih nogometnih „Brozovića“. Trk s puškom u ruci, preskačući prepreke, uz legendarni soundtrack (film su zvali i „MTV ljubavna priča iz vremena gotike“), ostao je za pamćenje i nakon više od četvrt stoljeća. Film je, uvjetno rečeno, povijesni i po mišljenju autora ovih redaka, jedan od top 3, s temom 18. stoljeća). Kolonijalni ratovi u Sjevernoj Americi, kao kulisa prvog velikog svjetskog sukoba – Sedmogodišnjeg rata – odlično su prikazani u 112 minuta pustolovnog epa. Ono što je „Misija“ Rolanda Joffea, za Sedmogodišnji rat u Južnoj Americi te kolonijalne podijele kolača u „regije i sfere utjecaja“ (ratove Španjolaca i Portugalaca protiv lokalnih plemena u džunglama Južne Amerike, uz patronat Crkve), to je „Posljednji Mohikanac“, donekle ista priča (bez Katoličke crkve!) za Sjevernu Ameriku. Prije američke revolucije, odvijao se rat Engleza i Francuza, južno od današnje Kanade – naravno za sfere utjecaja. Englezi (u filmu, pozitivci) i „američka milicija“ sa indijanskim saveznicima (jedni od su bili: Cherokee, Irokezi/Mohikanci, etc.) protiv Francuza i njihovih indijanskih saveznika (pleme Otawa, Huron, etc..). Na moru smo imali epove 18.(i poč.19.st.) stoljeća u filmovima jedrenjaka i topova („Kapetan Horatio Hornblower, „Bounty“, „Gospodar i ratnik“…ali simbol MTV-ja 90-ih, u smislu tih filmova je bio „Posljednji Mohikanac“!).
Photo: 20th Century Fox
U divljini tadašnjeg teritorija New York, zapadno od Hudsona, dvojica Mohikanaca i usvojeni (sin) bijelac, gledali su svoja posla, ali kako biti neutralan, kada vide da netko treba njihovu pomoć. Spašavaju malu ekspediciju Engleza, koja je krenula prema utvrdi pod francuskom opsadom. Previše instantna (pogotovo za konzervativno razdoblje baroka), ali potencijalno moguća ljubavna priča između „čiste bjelkinje iz civilizacije“ i „polubijelog divljaka iz šume (na poziciji moći)“, kao opozicija ustaljenim pravilima igre i dogovorenim aristrokratskim brakovima. Doista, lik Oka Sokolovog je na neki način, Aragorn iz LOTR – pomalo misteriozni šumski rendžer, individualac s viteškom odanošću. Nije ni naš ni njihov, ali se bori za „naše“, jer „život na granici je opasan i tvrd...a njegovo ime znači – pravdu!“ (puno prije „Shanea“ ili „Logana“). Madeline Stowe (kao Cora Munro, kćer britanskog brigadira) u najboljim danima, (pre)brzo pada na poludivljaka, ali dopuštamo joj, jer Hawkeye je ultimativna faca s malo riječi i puno djela („No matter how long it takes, no matter how far. I will find you!“). Kostimografija „crvenih mundira“ (bez duhova iz močvare, ali uz sličan izgled i atmosferu), francuske vojske ili običnih graničara, prvobitni minobacači, koji uništavaju utvrdu, netaknuta mallickovska divlja priroda i sva scenografija, velike bitke po danu u šumi ili po noći u utvrdi, su vrhunski, ali predstavljaju samo kulisu za ljubavnu priču bijega, potrage i spašavanja. Drugi dio filma je samo spašavanje, bez puno dijaloga i tu se vidi onaj Mannov „art stil“, kao u kasnijim legendarnim filmovima tipa „Miami Vice“ ili „Collateral“. Malo izrezano u produkciji, ali stvar funkcionira, jer dajte nam kubure, prvobitne kauboje i indijance u divljini i zapravo imamo uvertiru za „Tragače“ Johna Forda (scena masakriranih graničara). Western prije razdoblja (Davy Crocketta ili Di Capria u Revenant-u) westrena.
Kolonijalni zakoni „Kralja i domovine“ pod kojim ste bili čuvari granice za Engleze („Yankee-je“) te ste bili u službi engleskog kralja, koji vam je dopuštao da se brinete za obitelj, ako bi ista bila u nevolji (pa ste mogli izaći iz službe „milicajca/graničara“) su ponekad prekršeni – jer kolonijalni bijeli čovjek s pozicije moći („Kill all the white man“) ne živi po časnim načelima. To se ne sviđa našem junaku pa predloži kolonijalnoj miliciji da brani svoje kuće individualno – nikako ne kroz engleske kolonizatore. Ovdje vidimo početak otpora engleskoj tiraniji i protivljenje svakom apsolutizmu, „jer samo pojedinac ima pravo brinuti se za sebe i svoje“, koja će se utjeloviti u „Deklaraciji nezavisnosti“ iz 1776. (pomalo, ne u skladu s filmom, Francuzi su zapravo, povijesno, bili pozitivci dvadesetak godina kasnije, kada su pomagali Amerikancima, u borbi za njihovu stvar). Mann prikazuje i odnose između jedinih pravih vlasnika teritorija – Indijanaca. Njihove plemenske frakcije i želje da žive kao bijeli čovjek s vatrenim oružjem i bogatstvom ih vode na dvije različite strane, ali obje „okupatorske“ ( „domaći izdajnici“), tj. kolonizatorske – englesku i francusku stranu. Sve je to dotaknuto u brzini filma (ovo nije dubinska studija poput one u filmu „Ples s vukovima“), jer ovo je ljubavni film potrage i spašavanja („search & rescue“) s kuburama i mačetama (kao zamjenu za dvoboj na suncu ) – i to funkcionira odlično. Indijanski negativac, Magua (poznata indijanska faca, Wes Studi) bez posebnog uvoda (zašto je zločest) nam donosi ulogu, bolju od bilo kojeg „James Bond – prokleti tajni agent, negativca“ jednostavno „evil (ne naughty!), by nature“.
Glazbena (škotska) tema – „The Gael“ (nazvana “Promeotory“) u produkciji Trevora Jonesa i Randyja Edelman je vrhunska i odlično prati rast radnje do vrhunca – doslovno do vrha planine).
Photo: 20th Century Fox
„Oko Sokolovo“ je imao sreću, njegov protivnik britanski časnik, prepoznavši da nema šanse kod Core, je neočekivano izvršio svoju vojničku dužnost – žrtvujući se za naše junake, a u indijanskom svijetu poznat i kao „La longue carabine – Duga Puška“ mu je olakšao muke sa distance. I onda, kao i današnjim Kurdima, bez pravih saveznika – ostalo im je bježati u planine („Run to the hills“), a tamo je svoj put okončao i drugi miješani ljubavni par – jer nažalost „there can be only one“ ostao je samo posljednji Mohikanac, Chingachgook sa svojom molitvom:
„Great Spirit, Maker of All Life. A warrior goes to you swift and straight as an arrow shot into the sun. Welcome him and let him take his place at the council fire of my people. He is Uncas, my son. Tell them to be patient and ask death for speed; for they are all there but one – I, Chingachgook – Last of the Mohicans.“
I nakon više od četvrt stoljeća, iako pomalo ubrzan (potencijalno prekratak) – film i dalje drži svoj „evergreen“ status. Daniel Day Lewis, bez preglumljavanja, divljina, poštenje i čast + glazba i dvoje ljubavnika = Posljednji Mohikanac.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori