REDATELJ: Alex Proyas
GLAVNE ULOGE: Rufus Sewell, William Hurt, Jennifer Connelly, Kiefer Sutherland
TRAJANJE: 100 minuta
NAZIV ORGINALA: Dark City
GODINA PROIZVODNJE: 1998
Matrix + Solaris + Blade Runner + Nemogući susret (The Adjustment Bureau) = Dark city
(ima tu i Total recall-a, Metropolisa, ali i drugih SF filmova…a kao glazbeni broj, zaplešimo uz Strangers in the night; za one koji ne znaju, nije to samo Frank Sinatra, to je možda prije bio naš Ivo Robić…i Grad spava od T.B.F-a)
Neo Anderson = John Murdoch (ili za neke ispravnije: John Murdoch = Neo Anderson)
Drage čitateljice i poštovani čitatelji, sada sam Vam otkrio najbitnije poveznice i jednadžbu ove recenzije pa oni koji ne vole duže tekstove (ovaj je zapravo prilično kompaktnih 3800 riječi) te ne poznaju ovaj film (ili im se isti čini glupim, ili su već izgubili interes pa ne mogu čitati, ili moraju odmah scroll-ati i sl.), nas slobodno mogu napustiti i čuditi se što ovaj tu trabunja. S druge strane, ako smo na sličnoj frekvenciji, onda je u potpunosti jasno da su (filmske) paralele točne (smislene), a Vi znate da se radi o jako bitnom filmu (za filmofile) pa Vas, stoga, pozivam na zajedničko putovanje u potrazi za ljudskom dušom. U ovom trenutku niti sam ne znam, gdje će nas to točno odvesti (lažem, znam gdje Vas vodim, jer sam sve vidio prije & poslije, kužite – Tenet foru ☺), ali znate kako se kaže: Nije stvar u cilju, već u putovanju…(i baš kao u Tenetu – srest ćemo se opet, jer kraj nije kraj…vidimo se na početku, dragi prijatelji)
„Remember John, never talk to strangers“
„Prvo je bila tama. Onda su došli „Stranci“. Oteli su nas i doveli ovdje. Ovaj grad i svi u njemu…je njihov eksperiment. Oni miješaju i podudaraju naša sjećanja, kako im se svidi…i žele otkriti što nas to čini jedinstvenima…Jedan dan čovjek se može probuditi kao (policijski) inspektor, a drugi put može biti netko potpuno drugi…“ Ovo, ali i puno toga nam, već na početku pa potom, duboko u zapletu i raspletu filma, objašnjava, naizgled zbunjeni i uplašeni, dr. Daniel P. Schreber (svestrani i zanimljivi Kiefer Sutherland). Kako smo došli do ovoga? Imate li Vi uopće neko sjećanje? Sjećate li se uopće zadnjeg trenutka, kada ste vidjeli svjetlo dana? Zašto smo se naviknuli na mrak i kišu? Nisu to samo hipoteze na koje želimo saznati odgovore, jer film Dark city, traži još malo više koncentracije te postavlja daljnja egzistencijalna pitanja. Kao da smo u svojevrsnom nolanovskom Mementu ili još bolje – u Matrici. Probudili smo se u stanju šoka, neki čudni agenti su pred vratima, a mi tražimo odgovore i preskačemo zapreke.
Australski redatelj Alex Proyas je stvarno zanimljiv filmaš. Vjerojatno među Vama, cijenjenim čitateljima, postoji određen (ili znatan) broj ljubitelja Vrane te estetike tog filma. Nadalje, ljubitelji Isaaca Asimova i Will Smitha će se sjetiti filma (i romana) Ja, robot. Kvizaški mozak autora ovog teksta odmah radi asocijaciju te povlačim pop (točnije rock) kulturnu poveznicu –Urban & 4 su za film Vrana 2 (City of Angels), napravili spot za vrlo dobru pjesmu Robot ☺ – kao malu digresiju iz druge polovice devedestih godina (glupo je reći dobra stara vremena, ali, na stranu međunarodna polu-izolacija, to uopće nisu bile loše godine). Proyas je režirao i zanimljive naslove kao Knowing (Nicholas Cage) te Gods of Egypt (također zanimljiva glumačka ekipa, iako je film daleko od onog što bi neki od nas htjeli, a bio je nominiran i za maline). Dakle, Alex Proyas nije tu od jučer i u njegovim filmovima se sigurno mogu pronaći detalji, koji će Vam, u najmanju ruku, biti zanimljivi. A ono što bi trebalo biti istaknuto u filmskim knjigama je činjenica da je na Matrix-ov cilj, stigao prije samog – Matrix-a. Naime, Dark city je snimljen 1998., godinu prije mlađeg i puno poznatijeg brata.
Ali, pravila nalažu da se prema starijima odnosimo sa poštovanjem (čak i prema samo malo starijima). Stoga, Vi koji još niste pogledali ovaj film, to odmah učinite, a Vi koji već sve znate, slijedite me i dalje, jer dimenzije prostora– vremena te izgubljeni portali se pred nama otvaraju, kao zvjezdana vrata.
Jutro je (uzmimo da postoji svjetlo dana). Probudili ste se. Ptice pjevaju Moju domovinu, lijep je dan, ma ono – dobro jutro Hrvatska, kao u reklami za margarin ili Konzum. Kraj Vas u krevetu je Vaša partnerica, partner, a možda ste i sami, u vječnoj potrazi za izgubljenim vremenom i osobom. Ustali ste se, pogledali u ogledalo. Nakon doručka (navodno najbitniji obrok) krenuli ste uvijek istom rutom na posao. Znate ulicu, znate cestu, znate zgrade, znate ljude. Vaš grad ima poznate konture. Obavljate svoj posao i poslije toga se vraćate doma. Uživate u virtuali raznih platformi, aplikacijama, malo sporta i druženja s bližnjima te opet u krpe. Pa onda opet – buđenje. I tako u nekom ritmu Beskrajnog dana, dok smo živi i zdravi. Inteligentniji čovjek (ne nužno i onaj sretniji, kako nas uči legendarni Tarakovsky) će se vjerojatno uvijek zapitati – tko sam? Kuda idem? Počet će sumnjati. Jesam li ja – ja, ili sam netko drugi? Je li nešto čudno u mom kvartu, u našem gradu? Tko je točno ona žena pokraj koje se budimo svaki dan? Ima li i ona slična razmišljanja? Je li sve oko mene stvarnost…ili smo na holodeku, u simulaciji? Naime, deja vu, koji često proživljavamo, je navodno poremećaj u matrici. I onda slijedimo zeca, koji nas uvodi u fantastičnu rupu, jer želimo saznati odgovore – tko nas to kontrolira, koja je točno godina i gdje se točno nalazimo…? Morpheus nam u Matrix-u pojašnjava našu sumnju. Ovaj svijet nije stvaran, a mi smo robovi u simulaciji. Ne pokušavaj saviti žlicu, jer žlica ne postoji. Ti si taj, koji se savija. I daje nam (prokletu) mogućnost izbora: Plava pilula i budimo se doma, kao da ništa nije bilo…ili crvena pilula i nastavak pustolovine u zemlji čudesa. Dr. Schreber je svojevrsni Morpheus, čovjek koji je ovladao tajnom vještinom. Umjesto zlih artificijelnih agenata (FBI-a), koji misle da su ljudi virus i kuga te da uništavaju planet, postoje Stranci (u noći), koji su došli iz svemira te koji žele upoznati kako čovjek funkcionira, upoznati njegovu individualnost, a sve kako bi spasili svoju rasu. Međutim, njihove metode su opasne pa su i oni negativci u rangu tajnih agenata. Još gore! Stranci su zapravo Borg te funkcioniraju kolektivno, a prema običnom čovjeku, oni su sa svojim jedi trikovima (these aren’t the droids you’re looking for) i hladnim oružjem, djeluju kao smrtonosni i uspavljujući sedativ, jer život je možda oduvijek i bio – samo san.
Estetika filma daje onaj poznati vintage ugođaj. Ta staromodnost u nekim SF filmovima baš i ne funkcionira, ali u Gradu grijeha i tame, ima smisla. Napravljen na temelju neo – noir filma, Grad tame je svojevrsni Metropolis te nam dostavlja i (anti-) junaka Johna Murdocha (jedna od najpoznatijih uloga Rufusa Sewella), čovjeka koji osjeti (možda se i ne sjeća da zapravo – zna) kako nešto ne valja. U početku, on nije svjestan kako je zapravo – the chosen one. Naravno, ako smo na napetom polju noir-a, redatelj i scenaristi su se morali pobrinuti za neku – femme fatale (mladolika i tada punašnija u licu – evergreen ljepotica – Jennifer Connelly). Trenutak u kojem ona, uz jazz pratnju, senzualno pjeva bolero-mambo hit Sway, je trenutak kada vidite svojevrsnu Jessicu Rabbitt, jer mi i jesmo u zečjoj (crnoj) rupi u svemiru. Kada zapjeva moderniju verziju stare pjesme The Night Has a Thousand Eyes, više Vam nije jasno, kako grad i njegovi stanovnici imaju outfit četrdesetih ili pedesetih godina prošlog stoljeća, ali tempo pjesme i izričaj banda su moderniji(?). Ovo je očito simulacija. I naravno – mora postojati i neki bogartovski detektiv, a to je inspektor Frank Bumstead (danas već veteran, uvijek poznati, na neki način, specijaliziran za ovakve uloge – William Hurt). Budući je stalno noć i budući smo u vintage điru, možda bi Vam na pamet mogli pasti i nekivampiri/vukodlaci, ali Stranci u noći su sasvim dovoljna čudovišta i funkcioniraju tajanstveno, opasno i kolektivno, kao zbor mrtvaca u krabuljnom plesu kostura na vrhu ili dnu grada. Njihova imena – Mr. Book (Ian Richardson), Mr. Wall (Bruce Spence), Mr. Hand mogu Vam dočarati paralelu s agentom Smithom i ekpom. Tu je i zlokobno dijete, koje zapravo i nije dijete, već utvara u tijelu djeteta. Postoji urota, baš kao i u stripovskom Sin cityju (i ovdje imamo super zgodnu prostitutku – Melissa George – s kojom Murdoch ne spava, jer možda, ipak voli jednu, koje se lažno sjeća, a nikada je nije imao), ali junaci se ne bore protiv gradske vlasti. Naime, grad i ne postoji. Postoje samo kulise, koje se podešavaju (tunning) pomoću strojeva ispod zemlje pa se tako možemo naći i u Trumanovu show-u, filmu, također Australca – Petera Weira (jer sve je ovo samo reality te ne možemo nikada izaći izvan grada), a naravno da je Proyas ovdje preduhitrio redatelja Nolana i njegovo podešavanje snova i mijenjanje kontura grada iz Inceptiona, a djelomično je preduhitrio i film Mortal engines. Nadalje, postoji i SF poveznica sa Veerhovenovim Totalnim sjećanjem (da ne kažemo „opozivom“), jer i Doug Quaid se pita tko je i gdje je sve bio, baš kao i Murdoch. Za one romantičare (zar se skrivate?), Murdoch i Emma/Anna mogu figurirati i ako Matt Damon i Emily Blunt u filmu Nemogući susret, jer grad se mijenja, zidovi postaju vrata i portali u fantastične dimenzije. A možda se cijelo vrijeme nalazimo na otoku planeta Solaris pa koncepti života i smrti, realnosti ili snova, i nisu toliku bitni.
Neki znanstvenici i kritičari su (u)vidjeli zanimljivu simboliku filma. Naime, u filmu postoji i lik, detektiv Walenski, koji se probudio za vrijeme podešavanja i vidio stvari koje ostali spavači nisu. I tu onda kreće njegovo ludilo i labirint iz kojeg nije našao izlaz. Možda je ovo, na neki način, priča o Platonovoj pećini/špilji*, tj. priča o zatvoru i slobodi. Stanovnici grada su zombiji, koji nisu svjesni svoje besvijesti. Oni su zatvorenici pećine – zatvora, kojeg nisu svjesni. Još preciznije, Platon nas zapravo poziva na oslobađanje vlastitog duha, kako bi nas suočio s ropstvom kojem smo podložni, a izvire iz nas samih (već je jasno da možemo ciljati i na remek djelo Ridley Scotta, ali pričekajte još malo…). Vidite, na neki način tu možemo doći i do Carpenterovog They live. Murdoch je kao i skitnica Nada, čovjek koji je pronašao naočale. A u svijetu slijepih, čak i jednooki čovjek je – car. Taj koncept demijurga/the chosen one-a je stvorio Matrix univerzum, prije samog Matrix-a. Jesu li braća i sestre Wachowski ovdje kopirali Proyasa ili su doista imali svoju originalnu, a sličnu priču i nije toliko bitno. Nekad veliki glazbenici negdje čuju neki zvuk, koji ih inspirira za pjesmu na koju se kasnije gleda kao plagijat. Sve je to neki sinkronicitet i sve je povezano u nekoj umjetničkoj liniji u svemiru. Osim noir štiha bezimenog grada, postoji ona mistična kafkijanska atmosfera, jer realno** u jednom trenutku smo svjesni da (iako će sunce možda zasjati) sve neće završiti baš kako bi htjeli. Tražimo odgovore i jasno nam je da smo na neki način – nemoćni, čak i ako imamo posebne moći.*** Možda su Proyasa kopirali braća i sestre redatelji/ce Matrix-a, ali možda je i sam Proyas uzimao od nekih redatelja prije njega. Naime, kafkijanska atmosfera zone sumraka se odlično nadopunjava sa čudesnim vizijama Terryja Gylliama u Brazilu****
*alegorija o pećini se nalazi u Platonovoj „Republici“, kao dijalog njegovog brata Glaukona i filozofa Sokrata. U alegoriji Sokrat opisuje skupinu ljudi koji su čitav život živjeli okovani zidom pećine, okrenuti prema praznom zidu. Ljudi promatraju sjene projicirane na zid od predmeta koji su prolazili ispred vatre iza njih i daju imena tim sjenama. Sjene su „stvarnost“ zatvorenika, ali nisu točan prikaz stvarnog svijeta. Prema Platonu, cilj filozofa bio bi utvrditi višu razinu stvarnosti.
**ha, čujte mene „realno“(!), a nismo ionako svjesni što je „stvarno“, a što nije i gdje je granica života i sna. To je veličina ovog filma.
***Murdoch nije mogao promijeniti „matricu“ u smislu da stvarni svijet stvarno postoji. On je samo „tun-irao“/ugodio simulaciju, na njegovu volju i sliku. Činjenica da smo zarobljenici otoka na velikom oceanu planeta Solaris, ili da prebivamo na holodeku ukletog broda, ili da nas u hibernaciji matrix-a hrane roboti u dalekoj budućnosti i da je to jedina „realnost“, je prilično zastrašujuća i protiv toga se ne možemo boriti, nemoćni smo kao Kafkini likovi. „Uljepšavanje simulacije“ je možda završni čin – horora. Da smo čak i polu-bogovi, koji mogu stvarati svijet iz tmine svemira, a da smo sami svjesni, kako svijet uopće ne postoji, je doista nešto zastrašujuće.
**** ali i svojevrsni nastavci Brazila, a to su „12 majmuna“ i „Nulti teorem“. Naime, lik Kiefera Sutherlanda je lako mogao „ispasti“ i u Nultom teoremu ili možda kao neki ludi Jeffrey Goines.
Junak Murdoch, ako mu je to uopće pravo ime, se mementovski budi iz katatonije te s obzirom na relativno kratki film (stotinjak minuta – director’s cut je samo desetak minuta duži – što je stvarno šteta, jer oni pravi filmovi, za sva vremena, bi jednostavno trebali trajati barem dva i pol sata – ako ne i dulje), on brzo hvata konce, onoga što se događa. Točnije, on hvata konce utvara koje kontroliraju grad, jer te utvare su upravo – lutkari, koji skoro sve pojedince, drže na koncu. Kada sat otkuca ponoć, sve u gradu staje. Grad spava i nestaje. Svi su anestezirani u dubokom snu. Svi sanjaju, osim Murdocha, koji je u tom trenutku – Pale sam na svijetu. U trenutku (trajne) ponoći, kola sa zapregama se neće pretvoriti u bundevu, jer svi građani su zapravo pacijenti, koji se nalaze na operativnom stolu, a operaciju vrše – Stranci. Dok, krdo spava, Stranci kolo vode. Naš (anti) junak brzo shvaća da je sve laž. Naime, to je zato što je jedini stekao imunitet. Imunitet krda nije moguć, ali imunitet pojedinca je nešto, što niti lutkari, ne mogu shvatiti. Fantastični Murdoch postaje sve svjesniji i sve jači u psiho(tele)kinezi. On doista postaje kovač svoje sreće, čovjek koji si sam stvara put, kroz labirinte, dimenzije i portale. Romansa dvoje ljubavnika je laž, ali što ako nam netko vrijedi više od znanstvene istine (sjetimo se romanse Kelvina i Hari u Solarisu).
Murdoch: Znam kako ovo zvuči ludo, ali što ako se nikada prije nismo sreli…a sve čega se sjećamo se zapravo nikada nije dogodilo….jer netko samo želi da tako mislimo?
Emma (Anna): Ali kako to može biti istina? Jasno se sjećam kako sam se zaljubila u tebe…i kako sam te potom izgubila (navodno ga je prevarila)…Volim te, tako nešto se ne može lažirati…
Murdoch: Ne može (i on ipak vjeruje u ljubav, koja se (nikad) nije dogodila)…
Oni se sjećaju (nemogućeg) susreta na Shell Beachu, ali kako doći do tamo. Svi kao znaju, ali nitko ne zna točno. Ne postoje vlakovi, autobusi ili ceste – sve je to put za nigdje. Ako postoji ponoć, zašto nikada nema podneva? Stranci, koji borgovski asimiliraju leševe umrlih, kako bi spasili sebe i razumjeli ljude, jesu negativci, ali ih na neki način (ako smo doista živi i ako smo u publici) moramo i žaliti. Oni ne ubijaju zbog sporta. Sve je to samo borba za opstanak u dubokom svemiru. A pogotovo ako netko postaje kao oni, onda i oni moraju postati, kao taj netko. Mr. Hand sa implantiranim sjećanjima Murdocha razgovara sa njegovom ženom te ustvrdi, kako je svijet mali, jer i on se sjeća onoga što mu govori Murdochova žena.
Zamislite život koji je potpuno drukčiji od vašeg. U kojem vaše uspomene nisu vaše, već one koje dijeli svatko od vaše vrste. Zamislite muku takvog postojanja ….bez iskustava koja biste mogli nazvati svojim. Dakle, i (polu) bogovi – plaču. Kao da nam redatelj Proyas govori da smo svi nesretni u svemiru pa je možda bolje biti običnim čovjekom, ovcom koja spava i koja nije svjesna svog nepostojanja. Naime, ako su bo(r)govi tužni, to doista umanjuje smisao svega. Međutim, ti bo(r)govi – Stranci, koliko god bili svemogući, ne razumiju koncept duše ili srca, koji je možda odvojen od mozga i sjećanja. Ocean ne postoji. Ništa iza grada ne postoji te se nalazimo na ukletom i divovskom svemirskom brodu. Ali dom je uvijek bio samo u našim glavama, tj. u srcu. Ne u znanstvenom mozgu, već u metafizičkoj duši. Junak je to sve mogao saznati po instinktu, ali mu je sa svojim umetnutim instrukcijama, pomogao i dr. Schreber.
Mr. Hand: Želio sam znati kako je to…što osjećate (kao da nam priziva HAL-a 9000 iz Odiseje)…
Murdoch: Već znate što bi trebao osjećati…Ali ta osoba nisam ja…nikad nisam ni bio (ja)… You wanted to know what it was about us that made us human. Well, you’re not going to find it…(pokaže prstom prema glavi)…tu…Tražili ste na krivom mjestu.
Murdoch kao demijurg, leti kao Superman te (ponavljam) donosi Nea Andersona, prije nego se Neo uopće rodio. Na neki način, zadnje scene filma i svemirska bitka između junaka i Stran(a)ca nam (krajem 20. stoljeća) pokazuju super-junački koncept filma, prije nego su se super-junački filmovi počeli štancati, kao kartonske kutije na pokretnoj traci, u 21. stoljeću. Trenutak, kada tama nestaje (iz krvi i bola, niknut’ će cvijeće), a svjetlo se probija kroz mrak, nam vraća umetnuta sjećanja replikanta Roya Battyja, koji je pustio golubicu mira u zrak, dok su svi trenuci (koje je proživio) nestajali u vremenu, kao suze na kiši. Neka bude svjetlo – i bi svjetlo! I baš, tu, između Blade Runnera i Matrixa, je nastao “Grad tame”. Film koji govori o simulaciji u svemiru te umjetnim sjećanjima. Film koji govori o čovjeku, koji je stekao imunitet pa postao izrazito moćan. Ako se dovoljno koncentriram, mogu učiniti ovaj svijet onakvim kakvim hoću, govori nam Murdoch te postaje kovač svoje sreće, na morskome plavom žalu, blizu fiktivnog Shell Beacha…ili bilo gdje u beskrajnom svemiru.
Veliki poduzetnik, izumitelj i filantrop, Elon Musk (kojeg uvjetno možemo smatrati hibridom Tonyja Starka i Brucea Waynea) smatra kako je ovo sve oko nas (ne crno – bijeli svijet), zapravo – simulacija. Ljudski izumi već sada rade prilično tanku (ali, srećom, još uvijek prepoznatljivu) granicu između računalnih igara i stvarnosti. Koncept Ready player one, kojeg nam je veliki redatelj Spielberg približio u svojem zadnjem filmu, već postoji. Naime, cijena napretka civilizacije je upravo ta, da računalne igre moraju postati sve sličnije stvarnosti, jer u protivnom – gdje je tu uopće napredak(?). Točnije rečeno, simulacija bi trebala biti zanimljivija od stvarnosti. Ako nema napretka, onda civilizacija propada (barem tako smatra Musk) pa postoji velika šansa da i sada živimo u matrix-u. A nisu li i svi ti instagrami, fejsovi, tik-tokovi, samo obične simulacije? Ako postoji puno simulacija, onda se nalazimo u multi-svemiru. Ako mislite da je Musk samo neki ludi milijarder, možda niste u pravu, jer i neki znanstvenici, nisu odbacili ovakve teorije. Nadalje, u beskrajnom svemiru, kojeg ljudski mozak ne može niti djelomično shvatiti, iako zasad nije otkrivena, možda postoji toliko napredna civilizacija vanzemaljaca – koja ima sposobnost stvaranja simulacije. Ne samo jedne simulacije, već sposobnost stvaranja milijarde milijardi lažnih svemira. Hipoteza o simulaciji nam približava Fermijev paradoks, koji zapravo postavlja pitanje – Gdje su svi ostali (vanzemaljci), tj. jesmo li sami u svemiru? Naime, ako je svemir, koji se konstantno širi (te je navodno dugačak 92 milijarde svjetlosnih godina u promjeru) star 13.8 milijardi godina, a naša galaksija je mlađa naspram ostatka (Zemlja je stara oko 4.5 milijardi godina) te ako je međuzvjezdano putovanje teoretski (možda uskoro i praktično) moguće – kako to da nema dokaza o posjeti izvanzemaljaca našem planetu (?). No, što ako su vanzemaljci kreirali simulaciju Zemlje, u kojoj mi konstantno tražimo vanzemaljce, a bez konkretnih dokaza. Sve su to vrlo zanimljiva znanstvena i filozofska pitanja. Znamo, da postoje dvije mogućnosti – ili smo sami u svemiru ili nismo, a obje su prilično zastrašujuće. Kada prosječan čovjek počne razmišljati o takvim stvarima, znači li to da on bježi od stvarnosti? Je li postavljanje pitanja i traženje odgovora o smislu života, znak da je netko nesretan (kao što bi to možda sugerirao Tarakovsky)? Ne znam, ali znam kako današnji (naravno, dovoljno situirani) čovjek ima dovoljno vremena za takva promišljanja, pogotovo za vrijeme pandemijskog lockdown-a. Ako Vam je dosadno za vrijeme zatvaranja svijeta, samo se sjetite velikog Isaaca Newtona. Naime, godine 1665. sveučilište u Cambridgeu je bilo zatvoreno zbog pojave kuge. Za vrijeme dvije godine u izolaciji (iako je cijeli život bio, zapravo – izoliran), Newton je došao do razvijanja teorija zakona gravitacije, optike te matematike. Naravno, nitko ne traži od prosječnog čovjeka postizanje svemirskih rezultata. Just sayin’. Za početak, promislite o ovome Proyasovom filmu. John Murdoch, kao izvanredni pojedinac je odlučio propitivati realnost. Zapravo (ako uopće možemo upotrijebiti riječ zapravo u simulaciji), naš junak je odlučio putovati bez GPS-a sa nebesa. Stranci su bili vlast, ali te utvare je trebalo maknuti s te iste – vlasti. Naizgled superiorni, a kada smo ih upoznali, vidjeli smo da su ti Stranci, zapravo (meduze) – jadni. Leševi su im služili kao medij, kao plovila, jer i sami su se raspadali u samoći beskrajnog svemira. Kolektivistička s(a)vijest im nije omogućila shvaćanje individualaca. Borgovska Kocka se kao Zvijezda smrti raspala, a William Hurt je zaplesao valcer u svemiru (kada je probio zid) davno prije Gravitacije. “Grad tame” nije zaradio dovoljno novaca na kino-blagajnama. U to vrijeme, bio je očito nerazumljiv (ili neatraktivan) prosječnom gledatelju. Vremenom je, usprkos manjku grandioznosti, stvorio kultni status. Upravo je to problem kultnih filmova – na početku, nisu dovoljno vidljivi i prepoznati te su često i podcijenjeni, ali na kraju postanu kultni. Ako razmišljamo malo pesimističnije, to je na neki način i podcjenjivanje, jer nije jasno (barem nama nekima) kako ovaj film nije dobio veću pozornost na samom početku prikazivanja. Ne zaboravite, Dark city je došao prije Matrix-a. Slična stvar se dogodila i sa SF filmom Event Horizon (Na rubu horizonta). U svemiru gdje smo bombardirani Alienima i Predatorima, publika ili kritičari često promašuju bitnije naslove i prava čudovišta, a film Na rubu horizonta (1997.) je, baš kao i Grad tame (1998.), nepravedno ostao u sjeni (Platonove špilje). U samo stotinjak minuta filma redatelj vrlo dobro stvara priču, sve ima svoju logiku i sa naknadnom pameti možemo reći – sve je odlično uštimano. Proyas je bolje tunirao film, nego što su Stranci u noći tražili smisao, ne znajući da zapravo traže – ljudsku dušu. Spoznaja da, u mračnom svijetu zone sumraka, ipak sami kreiramo svoj svijet, je tako jednostavna i u isto vrijeme tako – (znanstveno) fantastična. “Grad tame” vrijedi puno više od zarade.
Što mislite o remake-u takvog filma? Koja bi to tek bila recenzija, ha? Kada svjetlo pobijedi tamu, upijamo mirise slobode i uživamo u atmosferi prekrasnog pogleda. Puno ljepši pogled od običnog pogleda s balkona na more. Nemogući susret postaje itekako – moguć. Plavi ocean se proteže dokle seže pogled. Hodaš polako po beskrajnim pješčanim plažama prema molu, gledajući kako sunce zalazi na horizontu. Sjećaš se kako je to bilo nekada, ali nisi sam, jer i Ona je sada s tobom:
Emma Murdoch: I’m Anna, by the way. What’s your name?
John Murdoch: John. John Murdoch.
(skoro pa jači od Supermana, sigurno bolji od Jamesa Bonda, a na cilju prije i od Nea Andersona…pogledajte Dark City i spoznajte – istinu o realnosti i individualnu snagu slobodne volje.)
We’ll meet again, don’t know where, don’t know when
But I know we’ll meet again some sunny day…
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori