REDATELJ: Clint Eastwood
GLAVNE ULOGE: Clint Eastwood, Gene Hackman, Morgan Freeman, Richard Harris, Frances Fisher
TRAJANJE: 130 minuta
NAZIV ORIGINALA: Unforgiven
GODINA PROIZVODNJE: 1992
Mojoj besmrtnoj ljubavi – kaubojcima.
Eksterijer u sutonu, sumraku ili možda i prije svitanja. Recimo da je sumrak i carstvo sunca zalazi. Slika je kao zaustavljena snimka, bez pokreta. Ulje na platnu, gledajući iz daljine, konture na sceni, padaju mi na pamet vodene boje – umazane ruke, brzo se peru. Nazire se samo, sjena trošne kuće, vizura čovjeka, osamljeno drvo za vješanje…i grob. Usamljeni čovjek odaje počast izgubljenoj ženi, partnerici, majci njegove djece. Oni dobri uvijek odu ranije od onih loših, a ovo nije svijet za molitve. Tko je usamljeni stranac? To je čovjek koji je nekoć bio i dobar i loš i zao, lopov, silovatelj, alkoholičar, ubojica žena i djece…i završit’ će u paklu. Ali uz nju, bar jedan dan, djevojko bar jedan sat – bio je nešto više („Claudia, she straightened me up, cleared me of the drinking, evil & wickedness…”).
Kreću one zlatne strune, zlatne žice divljeg zapada, kao da netko, na divljim prostranstvima, svira Ne dirajte mi ravnicu. Zapravo, melodija je puno sličnija legendarnoj Cavatini Stanley Myersa (i verzija Johna Williamsa) iz još uvijek neprežaljenog one hit wonder-a – Lovca na jelene. Nekakva akustična gitara i udaljena, tužna, a opet predivna sonata u nekom C molu. Ona pamtljiva melodija, pod imenom Claudia’s theme. I da, on je također skladatelj. Umjesto na koltu, prebirao je po notama, gitari, klaviru, na kraju je uključio i simfoniju. Ako ste filmofil, naravno da znate o čemu pišem i naravno da se u dubini Vašeg oka počinje formirati suza…za brege, za ravnicu, za preriju na kojoj su nekoć kročili bizoni, Indijanci (jedina prava Domovinska sigurnost od 17. stoljeća), vojske Unije i Konfederacije, razni istraživači i pustolovi; to je i melodija nastala za izgubljenim ljudima i izgubljenim vremenom. Ali, nije vrijeme za plakanje. Eastwood je film posvetio mentorima – Sergiu Leoneu i Donu Siegelu te je prema njegovim riječima čekao da dovoljno ostari, kako bi ga tek onda snimio. On je dakle, sve – one man army na divljem zapadu – redatelj, glavni glumac, skladatelj glazbe, farmer, plaćenik, revolveraš…u potrazi, možda i za pravdom, ali više za starim načinom hrabrog života. Navodno je na kraju, završio na lijepom mjestu, možda, priča se – u San Franciscu.
Ostarjeli William Munny je nekoć, kao Conan Barbarin, uništavao neprijatelje i slušao naricanje njihovih žena (meanest goddamn son-of-a-bitch alive), ali ta vremena, ubojstava i lopovluka, su ostala daleko iza njega. Udovac s dvoje djece i nerentabilnom farmom u Kansasu, oko 1880., uništenim usjevima, do vrata (ili ušiju) je u svinjskom izmetu jer sada ga i svinje mogu pobijediti. Možda je legendarni Clint Eastwood čekao dugo da snimi ovakav film, jer to i nije mogao u svojoj mladosti – Čovjeka bez imena, Blondiea, niti u srednjim godinama Nepoznatog zaštitnika ili Josey Walesa. Trebalo je i prestići Blijedog jahača (modernog Shanea). Jednostavno, trebao je dovoljno ostariti i iskupiti grijehe iz mladosti. Blato, domaće životinje, kuća koja prokišnjava. Niti najmanje romantičan prikaz svakodnevice, jer ovo nije zlatni standard klasičnog (Rio Bravo) westerna. Ovo nije niti ono europsko i umjetno (nama uvijek cool) špageti prikazivanje Divljeg zapada. Na temeljima revizionističkog westerna (gdje povijest zapravo i nije revidirana, već naprotiv – ista je vraćena na početne, tvorničke postavke, tj. na ono kako je doista izgledala*, koji je nastao krajem 1960-ih, redatelj i glumac Eastwood te scenarist David Webb Peoples** nas početkom 1990-ih, još jednom bude iz tisućljetnog sna romantizma i idealizma. Miljama daleko od trošne farme u nizini Kansasa, u divljim prostranstvima Wyominga, u gradiću Big Whiskeyju bog i batina je Little Bill Dagget (legendarni Gene Hackman). Danju nemilosrdni šerif i čvrsta ruka zakona (kao da predstavlja ono što je Will Munny bio nekad, samo sa zakonske strane) – a slobodnim danima ili noću – gradi kuću (na malo bolji način, nego li se Munny nosi sa svakodnevicom),jer više nitko ne spava uz deke, bendžo, grah i logorsku vatru. Takva su vremena long gone, baby gone. Ipak – u njegovom gradu se dogodi zločin i tada Mali Bill možda počinje odbrojavati dane do svoje mirovine i ne želi više dopustiti slobodno nošenje oružja. Tu odluku će brutalno provoditi za sve došljake (ne nužno za svoje pajdaše). Dakle, dva različita karaktera, koja možda imaju neriješenih stvari iz prošlosti, iako udaljeni miljama – morat će jednom zauvijek riješiti problem, problem opstanka koji je davno opjevan riječima – izađi i bori se, u ovom gradu nema mjesta za jednog od nas. Nisu klasični pozitivci, nisu niti klasični negativci. Ovo je drukčija borba i drukčija priča. Priča o hrabrosti, jer život na granici je opasan i tvrd…zasluge i pravda nemaju ništa s tim.
*to nije pitoreskni El Dorado, već mjesto gdje su prostitutke masakrirane, jer su se rugale veličini/manjini nečije muškosti (jer bolje i nisu znale)
**napisao scenarij i za Blade Runner(!), Ženu sokol (Ladyhawke, sjećate li se prelijepe Michelle Pfeiffer?), 12 majmuna(!) te Soldier (Kurt Russell i Paul W.S. Anderson)
Photo: Warner Bros Home Entertaiment
Prateći nepisani kanon kojim se razbija mit o divljem zapadu, uz dva klasično suprotstavljena lika – neuspješnog farmera (nekadašnjeg revolveraša) i uglednog šerifa, imamo i lepezu sporednih, ali zanimljivih uloga. Schofield Kid je jak na jeziku i samo naizgled brz na pištolju – u realnosti, radi se o uplašenom klincu koji je slabovidan(!) i koji nakon prvog ubojstva (nimalo romantičarski, već realni prikaz pucnja na jednog od negativaca, koji je sjedio na poljskom wc-u) osjeti kako ovo nije posao za njega:
The Schofield Kid (nakon prvog ubojstva): It don’t seem real… how he ain’t gonna never breathe again, ever… how he’s dead. And the other one too. All on account of pulling a trigger.
Will Munny: It’s a hell of a thing, killing a man. Take away all he’s got and all he’s ever gonna have.
The Schofield Kid: Yeah, well, I guess they had it coming.
Will Munny: We all got it coming, kid.
Uz odličnu kameru, koja prati jahače u suton, koja prikazuje ogromna prostranstva (vraćajući nas u eru Tragača), Eastwood nam pokazuje i svoju dušu, intimu. Rastavljajući mit o divljem zapadu, kroz obični jezik (neukih) seljaka i prostitutki, gdje je Mali Bill naizgled najobrazovaniji (time i najbrutalniji). Munny je u početku prikazan kao netko tko ne ulijeva strahopoštovanje, samo ostarjeli čovjek (Oh Ned, I’m scared, I’m dying. Don’t tell nobody, don’t tell my kids, none of the things I done, hear me?), koji se slabo snalazi kao farmer, ali polako – njegov karakter, cojones ili mojo – ostavlja sasvim drugi dojam pa i Kid kaže kako više ne želi ubijati jer: I ain’t like you, Will… Bitan lik Munnyjeve ekipe je Ned Logan, frend iz starih dana (tada ne još legendarni Morgan Freeman*). Afroamerikanac Ned je smiren i ne poseban macho tip, također kao opozicija zlatnom standardu western filma. Njegova sudbina će vratiti Munnyja iz starih dana. Gledatelj ima priliku i upoznati život prostitutki na divljim prostranstvima. Takav naturalistički prikaz i rječnik nije bio moguć u zlatno vrijeme Johna Waynea, a ovdje se ide i više u naturalizmu, nego što je to, npr. radio Altman u Kockaru i bludnici.** Sva osveta, sav nakupljeni bijes ide iz onoga da je netko naštetio prostitutkama i zbog toga, taj netko će platiti. Dakle, dobro djelo ide iz zla koje je neki obični svakodnevni kauboj učinio drugoj – manje vrijednoj kategoriji ljudi (onoj, naizgled nemoralnoj kategoriji…što bi Stonesi pjevali kao: Just as every cop is a criminal and all the sinners are saints…). Preuzima li Eastwood ovdje, na neki način, ponovno mističnu ulogu nekoga tko nije s ovog svijeta?
U Nepomirljivima se radi o životnoj mijeni i preuzimanju odgovornosti (ne toliko o reinkarnaciji iz pakla, iako zadnji kadrovi mogu poslati i drukčiju poruku), ponovnom stjecanju hrabrosti, pred kojom i Chuck Norris mora strepiti.**** Ne zaboravimo i druge likove, npr… Englez Bob (tada legendarni Richard Harris*****) je lakmus papir kroz koji se iščitava nekadašnji Divlji zapad. Uz sve one legende i preuveličavanja, uz sve poluistine, postao je lik iz crtanog filma-Chuck Norris za siromašne te uz sebe ima i svog biografa. Mali Bill sadistički uživa u raskrinkavanju lika i djela Engleza Boba, kojeg naziva Duck of Death (bio je toliko pijan da nije mogao srediti Corky 2Guns-a (zašto je imao nadimak 2 Guns?), ali Corky je napravio grešku pa ga je i onako pijan Englez Bob iz blizine mogao riješiti…da, pucao je u nenaoružanog čovjeka!). Je li Vojvoda smrti (iliti Patka smrti) aka Englez Bob, zaslužio biti osramoćen i tjelesno uništen, bez pravog dvoboja i nije pitanje koje si trebamo postaviti. A znate i odgovor zašto(?)…jer zasluge s tim nemaju veze…
*bitnije uloge ostvario je tek krajem 80-ih u Vozeći gospođicu Daisy i Glory, onda je došao Costnerov Robin Hood, a i Nepomirljivi su bili prije Iskupljenja u Shawshanku (drugim riječima, iako je od Eastwooda mlađi tek par godina, trebalo mu je puno više i duže da bi postao legenda)
**zanimljivo je kako si je redatelj Eastwood namjestio tadašnju simpatiju Frances Fisher u ulozi prostitutke – ista glumica je jedno vrijeme bila i njegova stalna životna partnerica i majka djeteta (nije prvi puta da je legenda miješala posao i zadovoljstvo). Eastwooda bi prema današnjim standardima (političke) (ne)korektnosti, u svakom slučaju, trebali gledati drukčije, tj. trebali bi pokušati odvojiti njegovo umjetničko djelo i legendarne uloge i filmove, od realnog Eastwooda u stvarnom životu (taj gospodin možda i nije netko tko zaslužuje poštovanje – međutim, znate onu staru: Zasluge s tim nemaju veze, Yeah…))
***baš kao što je to učinio u High plains drufter-u, gdje je bio (reinkarnirani) osvetnik (iz pakla ili raja?) ili iz Blijedog jahača (zapravo Shane), kada mu protivnici ponavljaju: Tko si ti? Ja sam tebe već vidio; mi se znamo(?)…a to na odličan način reciklira i u Nepomirljivima
****autor ovih redaka ovo i ne piše na ironijski način, jer realno Eastwood je „jači“od (simpatičnog) teksaškog rendžera
*****Richard Harris kojeg srednje i mlađe generacije znaju kao pravednog cara Marka Aurelija iz Gladijatora ili iz prvih filmova o Harry Potteru je bio solidna faca šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Teški irski karakter i pijanac, poznat je još iz vremena Topova s Navaronea (remember Gregory Peck), Pobune na brodu Bounty (Brando), jedna od najpoznatijih uloga je Čovjek zvan konj, Juggernaut, pa Wild Geese, Tarzan, itd, itd…
Ja sam smrt – uništitelj svjetova!
Who’s the fellow owns this shithole? (pa onda šutnja pa opet – Ti debeli, pričaj!…aaaah ja sam vlasnik ove ustanove.) Kad smo još kao klinci čuli onu prvu rečenicu, a bila je prevedena na razne načine, bilo je jasno da film ulazi u annihilation fazu. Kišilo je nad Brestom te večeri, kao nikada…samo voda, blato, vatra i crnilo (svojevrsna crna kiša prije ulaska u orlovo gnijezdo). Baš kao nekad (npr. High plains drifter/Nepoznati zaštitnik), On se vraća u grad, poravnava račune i osvećuje sve. Prijatelja i prostitutke – zapravo najviše se vraća svojim korijenima jer on je oduvijek bio najzaj**** od svih. Kada je, uz zvuke grmljavine, ušao u shithole saloon, s dvocijevkom u ruci (prikazan iz first person shooter pozicije), svi su utihnuli. Slika i kamera su ovdje potpuno zamračene, jer onaj koji ulazi i ono što će se dogoditi, nije imanentno stvarnom životu. U Nepoznatom zaštitniku, jedna žena mu je rekla:
Be careful. You ‘re a man who makes people afraid, and that’s dangerous. On je odgovorio:
It’s what people know about themselves inside that’s makes ’em afraid.
Baš tako. Utihnuli su, jer su otpočetka bili kukavice. Prvo je sredio vlasnika – Pucali ste u nenaoružanog čovjeka(?)… i još jedan legendarni one liner – Trebao se naoružati (…ako ukrašava salun s mojim prijateljem). Svi su se skrivali iza Little Billa, ali i on nije tako hrabar kada je naoružani i poznati zaštitnik pokucao na vrata. Prilikom tog ulaska u shithole, kao da je Will Munny još jednom svima šapnio: Ja sam smrt, uništavač svjetova (jer jači je i od atomske bombe).
„Ti si William Munny iz Missourija. Ubojica žena i djece.“, naglasi svima Mali Bill.
„Tako je. Ubijao sam žene i djecu, zapravo ubijao sam sve što je hodalo ili puzalo u nekom trenutku…a sada sam ovdje da ubijem tebe – Mali Bille, za ono što si učinio Nedu…momci, maknite se…“
Drugi metak nije izašao iz dvocijevke, ali pištolji su odradili svoje. Uvijek imam sreće kad je u pitanju ubijanje…Prvi metak davno zaboravljen, ali znam tko će biti zadnji…Ne nužno preplašeni biograf, već Mali Bill.
Photo: Warner Bros Entertaiment
- Ne zaslužujem ovako umrijeti…gradio sam kuću…
- Deserve’s got nothin’ to do with it.
- Vidimo se u paklu, Williame Munny…
- Yeah…“…duga pauza….pa pucanj, koji nije bio brisan…
Ikonička i nenadmašena scena. Bez posebne koreografije i specijalnih efekata pucnjave jer najbolje je onda, kada sve izgleda – realno i moguće. U isto vrijeme, Metallica je objavila svoju Unforgiven metal baladu te iako geneze ovih umjetničkih djela nemaju poveznicu (u tekstu se nađe svašta: Throughout his life the same, he’s battled constantly i sl, a znamo da je band neke koncerte otvarao s Ecstasy of gold, tako da se uvijek nađe poveznica.), od renesansnog zvuka gitare na početku, od teških solo dionica i refrena uvijek tražimo neki dokaz da to nije tako – i da je sve povezano. Pjesma ima još dva nastavka (drugi je barem jednako dobar, kao prvi, a neki vole i treći) i uvijek se možemo pitati, što da postoji film – Unforgiven II. Film, baš kao i pjesma – raste i nastaje nešto što (kao što smo rekli) nije s ovog svijeta. Ali to i nije kraj filma…ide još jedna scena za antologiju…izlazak iz saloona, ubijanje preostalih živih i onda legendarni monolog:
„All right, I’m coming out. Any man I see out there, I’m gonna shoot him. Any sumbitch takes a shot at me, I’m not only gonna kill him, but I’m gonna kill his wife, all his friends, and burn his damn house down.“(ovo je na neki način kopirao Denzel u filmu “Tjelesna straža” – recenziju filma možete pročitati OVDJE
Neka nitko ne puca…(kad se nitko i ne usudi)…I onda Njegove zapovijedi: 1. Pokopajte Neda kako spada, 2. Nemojte štetiti kurvama…ili ću se vratiti i poubijat ću vas sve kurvine sinove… Inače, kada netko u filmovima kaže nešto trivijalno tipa ubit ću vas, isto često nema posebni odjek (tarantinovski motherfucker Samuela L. Jacksona,jednostavno nema tu snagu jer Clint udara posebnim intenzitetom). Ovo nije Opomena, u stilu „čovječe, nemoj ići malen ispod zvijezda“. Ovo je njegova – prijetnja, oporuka, ostavština. Ako ne budete slušali – I’ll be back, you sons of bitches! Nema Shanea u sutonu, nema usne harmonike ili trube, nema krupnog plana zmijskih i anđeoskih očiju. Ničeg nema, osim mraka…jer ostala je praznina…u srcu. Jer neke stvari ili uspomene, nosimo u glavi i u srcu…kad posjećujemo njihove grobove i kad ih se sjećamo dok sunce zalazi na ravnicu, preriju, brege ili more. Jer zasluge ipak imaju (moraju imati) veze…Neki su rekli da je završio u San Franciscu (sjetite se Prljavog Harryja i kako je tamo sredio kurvine sinove…). Niti njegovoj punici (gđi Ansonia Feathers) nije bilo jasno kako se njena kćer mogla udati za notornog lopova, ubojicu i čovjeka neprimjerene naravi. Ionako, nikada nećemo znati zašto neke žene padaju na neke muškarce. Očito, nije sve u brzim i žestokim autima i hrpi nekretnina.
Bio je to zadnji western i zadnja kaubojska uloga jednog velikana (“Svemirski kauboji” ipak nije kaubojski film). Njegovo životno (remek) djelo – za neke – najbolji western svih vremena. Tako snažna i polako rastuća uloga, da njegova opomena (ili prijetnja) na kraju filma, još uvijek odzvanja…vratit ću se…i je*** ću *****. Cijeli život je gradio svoje likove (kao što je Mali Bill gradio kuću) – lik Williama Munnyja, kao što smo rekli (na neki način, kroz sva desetljeća), utjelovljuje i Nepoznatog zaštitnika i Blijedog jahača i općenito Čovjeka bez imena. Za razliku od npr. Shanea, Will Munny je preživio (znate da postoji debata je li Shane smrtno ranjen i je li ipak predahnuo na konju) jer je jači od sudbine. Od smrti
Zamislimo danas neku situaciju, kada npr. vidimo kako se neki šerif iživljava na nekom Afroamerikancu pritiskajući mu vrat koljenom i nitko ne pomaže. Biste li negdje na nebu pozvali ghost ridera from the sky, da se vrati. U jednoj ruci s bičem, u drugoj s coltom i da obnovi narušenu ravnotežu – tako da kazni svakog onog gada, koji tuče slabije od sebe (Ghost of Tom Joad). Sve to utjelovljuje Clint Eastwood kao Will Munny u duboko intimnoj priči o gubitku voljene osobe, osnaženom ponovnim pronalaženjem samog sebe. Stara dobra vremena divljeg zapada, zapravo pričaju priču i o ovom modernom vremenu – rasizmu, prekomjernoj sili prema slabijima i nedužnima, apatiji i sveprisutnoj recesiji. Što je s našim junakom? Možda je i prestao ubijati, ali nadamo se da je ubio sve koji su to zaslužili – kao da je Blondie, Coogan, poručnik Schaffer, Hogan, vojnik Kelly, inspektor Callahan, Joe Kidd, Nepoznati zaštitnik, Thunderbolt, Josey Wales, Schockley, Propovjednik/Blijedi jahač, svemirski kauboj i dr. Nepomirljivi su od svoje premijere ostali – nepomirljivi, nedodirljivi i neslomljivi, baš kao i glavni junak.
True legends never die.
Tekst napisao: Matija Horvat
Kako ste ga ogolili i rastavili na proste faktore, ukazujući svu veličinu Clintovog umijeća i onima koji ne vole vesterne👏👏👏
Ne znam ništa o Vama ali Vaše kritike su najbolje koje sam čitala👍