REDATELJ: Robert Towne
GLAVNE ULOGE: Mel Gibson, Michelle Pfeiffer, Kurt Russell, Raul Julia, J.T. Walsh
TRAJANJE: 115 minuta
NAZIV ORIGINALA: Tequila Sunrise
GODINA PROIZVODNJE: 1988
Ojos que no ven, corazón que no siente
(„Oči koje ne vide, srce koje ne osjeća“; španjolska poslovica)
Početkom prosinca 2023., na 35. godišnjicu filma Tequila Sunrise ili Zora očajnika, vratimo se na trenutak na Vaše VHS kazete i videorekordere iz mladosti ili djetinjstva (ovisi koja te generacija). Izvadimo iz naftalina neke uspomene i (kao uvijek) pustimo neke glazbene hitove. Naime, soundtrack singl ovog koktel filma je klasična pop balada 80-ih – Surrender to me – bila je to vokalna suradnja Ann Wilson i Robina Zandera. Međutim, subjektivni soundtrack ovog filma i recenzije bi jednako uspješno mogao biti i power pop instrumental, tj. duo akustične gitare Dave Stewarta (iz Eurythmics-a) & sexy saksofona Nizozemke Candy Dulfer, u legendarnoj melodiji – Lily was here. Uz prekrasnu fotografiju (nominacija za Oscara Conrada Halla, koji je u karijeri i osvajao te kipiće) i vizure izlaska i zalaska sunca na kalifornijskim plažama, kao da smo uvučeni u neke ljetne reminiscencije boljih vremena, kojima bi izvrsno odgovarao ovaj instrumentalni singl.
Liliy was here (a svi znate tu melodiju iz 1989.g.) je i izašao otprilike u isto vrijeme kad i film (1988.). Još samo malo moderniji touch bi bio svevremenski ljetni singl Set adrift on memory bliss (P.M. Dawn, 1991.), koji je zapravo napravljen na sample-u Spandau Ballet-a i pjesme True (iz 1983.g.). Dakle, 80-e su bile godine romantizma, vrijeme kada su se stalno svirale spomenute ljetne melodije (kakve evocira i film), uz roštilj na plaži, uz božanstvena ženska tijela (šifra: Ana Sasso iliti Pi-pi, aaaa – tu-tu, iiii…Pipiii!), koja šetaju ili plivaju u Pacifiku, uz neizbježno carstvo sunca, koje je svojevrsni zaštitni znak ovog filma. Kao da pratimo Poroke Miamija (koji su bili i ostali, jedini poroci autora ovih redaka) i to npr. u epizodi gdje legendarni Don Johnson i zavodljiva francuska glumica Arielle Dombsale (koja je u jednoj epizodi glumila negativku, ali najbolje sami pronađite scene na youtube-u, šifra: sunčanje na bazenu) pokušavaju biti ljubavnici te šetaju na plaži, dok se odjednom spušta helikopter. Svu tu ljetnu nostalgiju i traženje vječne ljubavi nam je, u ovome filmu, dostavio čovjek imena – Robert Towne.
Isti je inače puno poznatiji kao scenarist filmova, kao što su npr.: legendarna Kineska četvrt, Yakuza, Shampoo, Greystoke: Legenda o Tarzanu, Dani groma, Nemoguća misija itd. Sigurno je kao scenarist napravio puno bolji opus, ali nešto je pamtljivo i u njegovom radu iza kamere u filmu Zora očajnika. Vjerojatno je bila stvar u odličnim glumcima, koji su tada bili u najboljim (mlađahnim) godinama, jer tko ne pamti vatreni bermudski trokut na Pacifiku, na kalifornijskim plažama. Sjećamo se legendarnog Mel Gibsona (bez tadašnje – Lethal weapon – fudbalerke), legendanog Kurt Russella (kao zalizani kum Pat Riley, koji je i danas vezan za sunčani i vrući Miami Heat, a trenirao je i L.A. Lakerse te N.Y. Knickse) te vječno prekrasne i legendarne Michelle Pfeiffer (koja se navodno nije slagala sa redateljem filma, a u to vrijeme je prolazila i kroz razvod). Sama kvaliteta filma sigurno nije vrhunska, baš zato što scenarist Towne nije vješto balansirao taj svoj scenarij i činjenicu da je i sam svoj redatelj, tj. dirigent. Međutim, to nije razlog da se ne podsjetimo bezbrižnog i beskrajnog ljeta, dok nas, od sparnog sumraka do teške zore, zapljuskuju valovi Tihog Oceana i dok se hladimo na povjetarcu Sv. Ane. Ako proljeće može biti, čak i u decembru, onda i ljeto može biti – čak i u prosincu.
Baš kao u nekoj pacifičkoj Casablanci, Kalifornija, kroz odličnu kameru Conrada Halla, nam približava priču o prijateljstvu na kušnji; i to između jednog simpatičnog kriminalca (Gibson kao Dale McKussick) i jednog simpatičnog policajca (Pat Riley-jevski Russell, kao Nick Frescia). Zapravo u jednadžbi je još i prijateljstvo između Dalea i tajanstvenog Carlosa (na trenutke preglumljeni karakterni glumac, već davno preminuli i pamtljivi Raul Julia), koji kaže:
You son of a bitch! Friendship is the only choice in life you can make that’s yours! You can’t choose your family, God damn it – I’ve had to face that! And no man should be judged for whatever direction his dick goes – that’s like blaming a compass for pointing north, for Christ’s sake! Friendship is all we have! We chose each other. How could you fuck it up?
Kad se u istu jednadžbu sa još više nepoznanica, umiješa i super zgodna (i kao majka, ili kao žena, ili kao ljubavnica) vlasnica restorana Jo Ann Vallenary (Pfeiffer-ica) dobili smo ljetni noir mojito, ili promućkani (ne i savršeno promiješani, ali nema veze) martini, a može i neki bezalkoholni koktel, za nas ostale. Dakle, priča o prijateljstvu na kušnji. Prijateljstvu koje se možda izliže kao gume na kotačima (a Pipsi imaju i pjesmu koja evocira 80-e, tj. Ljeto 85-e) i kao materijal što se troši…bar za neke. To je i priča o ljubavnicima, sadašnjim i prošlim, a sve dok se na glavnoj sceni zapravo događa trgovina drogom pa je umiješana i američka DEA (čiji predstavnik je uvijek pamtljivi karakterni glumac, preminuli J.T. Walsh) te meksička policija, a uz scene prisluškivanja i prikrivenog voajerizma.
Pravo pitanje koje si postavljamo u filmu je: tko je zapravo kralj droge Carlos (?). S tim pitanjem ima problema i commandante Escalante, jer Raul Julia, zbog problema u scenariju, neće moći ispravno odglumiti dvostruku vezu. No, nema veze. Mi smo ovdje zbog ljubavi i nostalgije, zar ne? Ljubavni trokut isprva počinje kao klasični duet detektiva Frescie, koji uvijek drži do prijateljske veze s McKussickom i žene za sva (ne)vremena, sanjive, a u isto vrijeme i prilično artikulirane (the eyes chico, they never lie) vlasnice restorana Jo Ann Vallenary.
Jo Ann u malom mistu i nije imala puno veza , tj. bivših partnera (to je već detektirao Frescia) pa oni započinju ples, koji ipak nije potpuno iskren s muške strane. Ne u smislu šaranja sa strane, već u smislu da je Frescii, ipak posao iznad svega. Naime, ona mu prvenstveno služi kao izvor informacija, jer njezin restoran je kao Rickov bar u Casablanci – tamo svi dolaze. Emocije su neizbježne i privrženost detektiva zgodnoj Jo Ann nije sporna, ali u isto vrijeme, to i nije na prvom mjestu, što vješta vlasnica restorana odmah i zapazi:
Jo Ann: Mr. McKussic, it seems, has been engaged in his business for purely romantic reasons, whilst you have been engaged in romance for purely business reasons.
Nick Frescia: I’m not sure I understand?
Jo Ann: Malo ti je nejasno?
Nick Frescia: Malo da.
Jo Ann: Pa onda ću ti to sročiti ovako: you want to fuck your friend, then fuck him, not me!
(drugim riječima, detektiv je doista razapet između posla i prijateljstva, op.a.).
Frescia: Mac’s my friend and I like him. Maguire’s my associate and I hate him. I probably have to bust my friend if I’m going to do my job, and I hate that. But I hate drug dealers, and somebody’s got to get rid of Carlos. How do I do that?… And what I didn’t figure is that you’re not like me. You’re honest, kind and principled, and I trust you. Suddenly, I’m… ashamed.
You’re the most beautiful thing I’ve ever seen, and I’m nuts about you. Now I’ve only got one question, and it’s not about Mac, I don’t wanna know what you know about Mac. Man, I just wanna see you tonight. Will you see me? (moli detektiv svoju simpatiju, koja ipak zna sve – možda i greška u scenariju ili karakterizaciji likova – prije nego bi to zapravo mogla znati, op.a.).
S druge strane, McKussick (koji je volio opasnost koju posao donosi, tj. ta opasnost je njegova droga) želi izaći iz nezakonitog trgovanja narkoticima (zbog sina i bolje budućnosti, bez konstantne prismotre policije i agenata, bez javnih telefonskih govornica i žice (wire), u kojima se skriva), ali poslovično treba obaviti još jedan (veliki) posao prije umirovljenja. Dakle, on se želi maknuti, ali kako i sam kaže, to ne želi nitko drugi:
Nobody wants me to quit… The cops want to bust me. The Colombians want my connections. My wife, she wants my money. Her lawyer agrees and mine likes getting paid to argue with him. Nobody wants me to quit. I haven’t even mentioned my customers here. You know they don’t want me to quit.
Međutim, njegova simpatija prema Jo Ann je iskrena i nije vezana uz poslove – vješta žena to zna prepoznati. Negdje oko 42 min. filma nalazimo se u sceni u kojoj plutamo u blaženstvu pamćenja. Naime, u tequila sunrise sunset-u plovimo po onoj narančastoj boji sutona, a dvojica frendova (policajac i kriminalac) razgovaraju na ljuljačkama na plaži (snimljeno na Manhattan Beach-u, okrug L.A.-a). I u tom obojenom sutonu, njihove ljuljačke predstavljaju i dvije strane zakona, ili svojevrsni pogled između zatvorskih rešetki. Dakle, redatelj nam prikazuje perspektivu između slobode i zatvora. Granica je tanka, tj. ljuljamo se svi na svojim stolicama, dok nam ljetni vjetrovi i povjetarci hlade oznojena čela. I baš kao što su ta dva frenda iz djetinjstva, na suprotnim stranama zakona; i u pitanju veze sa istom ženom – su (ipak i prije svega) također sportski protivnici. Međutim, Pfeifferici (kao ni Bergmanici u Casablanci) nitko ne želi nauditi, osim možda tajanstvenog Carlosa.
Ime Carlos možemo vezati za tajanstvene atentatore tipa Šakal, ali i za Escobar-ske tipove koji vješto plešu između policije i narko – kartela. Upravo je to Raul Julia u filmu. Na trenutak simpatični prijatelj u doduše prljavom poslu, ali simpatico i uvijek spreman na uslugu. U drugom trenutku, on je i nemilosrdni ubojica, spreman riješiti se i dobrog prijatelja. A detektiv Frescia ipak nije takav, tj. prijateljstvo mu je uvijek bilo iznad posla, jer već je i prije pomagao McKussicku.
Zadnja trećina filma, a možda i većina snimljenog materijala, ako bi radili dublju analizu, je pomalo neuvjerljiva slagalica. Likovi nisu uspjeli sve pravilno pokazati, jer scenarij im nije bio od pomoći. Jednostavno, scenarist Towne i redatelj Towne, nisu na istoj valnoj dužini, a vjerojatno su postojale i studijske želje, koje su išle protivno originalnom scenariju. Taj miš-maš kvari dojam za prave kritičare, ali već smo napomenuli – ovdje pamtimo romantičnu vezu, okupanu vječnim suncem i obojanim krajolicima uz Tihi Ocean. A publika je znala nagraditi takav film i to a prima vista…Jer kakav je samo to bio pogled, bilo u zoru, bilo u sumrak…
Kad nismo na plaži, onda smo u restoranu. U talijanskom restoranu, talijanski detektiv, jede talijansku hranu s vlasnicom očito talijanskog porijekla. Ali, ako ne razgovaraju o njegovom poslu, ili o njezinom poslu, ili o poslu njihovog zajedničkog prijatelja McKussicka, onda zapravo nemaju o čemu pričati, poentira ona i pokazuje tko je zapravo njezina prava simpatija i želja. I nakon što se prvo našla u ljubavnom klinču s detektivom, dok je krov prokišnjavao, malo kasnije je uslijedila maratonska ševa u jaccuzzi-ju s njegovim prijateljem –
You fuck like a world champion…four fuckin hours… Uz to ona zna i kuhati, ako je još spremna iznijeti smeće na ulicu…trebaš je oženiti, kaže šef narko kartela, dvostruki agent Carlos svom frendu McKussicku, dok imitira operne arije (kao Robert Davi, negativac iz Goonies-a). Ovdje imamo tipična scenu i kadrove 80-ih. Usporena snimka, isparavanje vode, gola tijela, plahte i zastori, sparina noći i onaj sanjivi, sexy saksfon, u pozadini. Ta saksofon solaža, koja nas baš može podsjetiti na pjesmu Lily was here i sl. singlove je zaštitni znak filmova iz ovog razdoblja. Zapravo, Gibson i Pfeifferica su bili ultimativni par i da ih je spojio neki vještiji redatelj, u malo bolje posloženom filmu, bile bi to romantičnije sirove strasti ili (još) bolji Body Heat. Je li uopće moguće da netko od dvojice muškaraca nije zabrijao tijekom snimanja sa legendarnom Michelle Pfeiffer? Michelle je tada bila u procesu razvoda od prvog supruga. Je li Russell bio oduvijek vjeran Goldie Hawn i je li veliki katolik Gibson, tada u prvom braku, doista bio bezgrešan, ili stvarne kemije nije bilo, jer filmske kemije je bilo.
Negdje sam pronašao citat:
If Michelle Pfeiffer gave Mel Gibson a vial of blood to wear around his neck in a movie you’d think it was terribly romantic, everyone would cry and they’d win awards. (But in real life if someone does that they’d be considered weird.”), navodno je rekao Billy Bob Thornton, reflektirajući se na tadašnju vezu s Angelinom Jolie.
Vjerojatno taj romantični citat govori sam za sebe, posebno kada smo ovakve zvijezde spojili u filmu. Autor ovih redaka je očito zaljubljen u Pfeiffericu pa možda nije objektivan. Bila je najbolja pogotovo u tim godinama, malo prije Fantastične braće Baker, koji ju je još više seksualizirao, ali na onaj, pristojniji način, a poslije, u 90-im i kasnije, Michelle zapravo i nije ponavljala tu vrstu femme fatale uloga. Onakvu erotsku scenu više nije ponavljala (doduše imala je dublerku za neke golišave scene). Poslije te vruće i artistički usporene ljubavne scene, gledamo ono što bi Carlos ovako objasnio:
Svi nas promatraju, američka i meksička policija gledaju i prate mene (commandante Escallante) i tebe te čekaju da se ja (Carlos) pojavim s tobom…
I baš kao ta složena rečenica, tu se i sam scenarij posebno vidljivo izgubio, ali ostaje onaj neo – noir s romantičnim štihom. Dvoboj u luci, pravedni policajac, simpatični kriminalac, malo preglumljeni negativac Raul Julia. Sve je tu…Pa eksplozija i pitanje tko je preživio sve to te hoće li policija uspjeti povezati ono što se dogodilo.
Scena gdje se ljubavnici dirigirano (sa viših pozicija) sretnu na plaži u zori očajnika, a sve iz pozadine (tj. iz točke taktičke prednosti), jer policijski posao nikad ne završava, prati i okom sokolovim promatra naš detektiv – daje šlag na tortu pristojne romantike. Russell je ovdje kao neka elegantna i dvostruka personifikacija – Rick Blainea i vichy-jevskog policajca Reanaulta – pa predaje svoju simpatiju Victoru Laszli, koji u ovom slučaju nije junak pokreta otpora, već bivši kriminalac, ali i junak srca fatalne žene…I onda opet sanjivi saksofon, koji nas odvodi na pješčane plaže, dok naše obraze miluju povjetarci Sv. Ane i dok nas na dalekim obalama zapljuskuju strahoviti valovi moderne film noir romantike, koja je znala izlizati naše VHS kazete i koje smo bezbroj puta gledali u reprizama. Od narančastog sumraka do zore očajnika, ovo je bila pamtljiva i romantična Kalifornikacija, prije sirovog Californication-a.
El Fin.
Tekst napisao: Matija Horvat