REDATELJ: Ridley Scott
GLAVNE ULOGE: Russell Crowe, Cate Blanchett, Max Von Sydow, William Hurt, Oscar Isaac, Mark Strong, Kevin Durand, Lea Seydoux
TRAJANJE: 140 minuta
GODINA PROIZVODNJE: 2010
„Rise and rise again, until lambs become lions“ (no retreat, baby, no surrender)
U zadnjih 100 godina, legenda o uvijek zanimljivom pojedincu i narodnom razbojniku (svojevrsnom hajduku, za stanovništvo ovih krajeva), poznatom pod imenom Robin Hood ekranizirana je puno više puta nego prosječni poznavatelj filma to zna. U vrijeme nijemog filma postojala je ekranizacija s Douglasom Fairbanksom (isti glumac je bio bio je poznat i kao Zorro, Bagdadski lopov …). Svi se sjećamo originalnog muškarca u tajicama – Errola Flynna, u Pustolovinama Robin Hooda, koji je za mnoge, najznačajniji film o sherwoodskom odmetniku. Kao sporedni lik, naš razbojnik koji otima bogatima i daje siromašnima, bio je ekraniziran i u legendarnom povijesnom filmu – Ivanhoe.* Od poznatijih naslova (bilo je na desetke manje poznatih filmova sa tom temom) uvijek treba spomenuti odličnog Seana Conneryja (kao ostarjelog Robina) i uvijek čistu, eteričnu i majčinsku Audrey Hepburn (kao ostarjelu djevu Marian) u ljubavnoj, ali i prvoj pravoj revizionističkoj verziji filma (tj. lika) – Robin i Marian.** Naravno da su se i neki neortodoksni redatelji uhvatili, barem djelomično, lika i djela poznatog nam razbojnika. Legendarni Terry Gilliam u jednom dijelu svoje satirične fantazije – Vremenski banditi – je prizvao svoju pythonovsku ekipu te je i John Cleese, nakratko, bio muškarac u tajicama. Devedesetih godina prošlog stoljeća dva su Robina u istoj godini. Uvijek će se manje pamtiti (ne nužno jer je loša) verzija zanimljivog redatelja Johna Irvinea*** s Patrickom Berginom i Umom Thurman (+ Jurgen Prochow, Edward Fox i dr.) – čak i površni poznavatelji filma sjećaju se romantizirane verzije iz 1991. godine. Princa lopova, Kevina Costnera sve su majke voljele kao i svevremenske rock balade Bryana Adamsa – (Everything I do) I do it for you. Costnerova verzija je bila prva prava, moderna verzija mainstream hollywodskog (djelomično povijesnog) filma te se radilo o blockbusteru i još danas se sjećamo strijele koju kamera prati do samog cilja.**** Muškarci u tajicama, legendarnog Mel Brooksa su na foru Hot Shotsa, nastavili svoj put u parodiji svih mogućih filmova. Zadnja verzija filma o (super)junaku iz šume je neuspješan projekt iz 2018. godine kojim se možda targetiralo mlađe generacije – ukusi publike su različiti te svatko ima pravo sve poštivati i svoje uživati.
*legendarna glumačka postava sa Robertom Taylorom, Elizabeth Taylor, Joan Fontaine, George Sanders i dr.
** glumili su i Richard Shaw, Richard Harris, Ian Holm, Nicol Williamson (Merlin iz Excalibura), Denholm Elliot i dr.
***redatelj filmova kao: The Dogs of war (Christopher Walken, Tom Berenger), Surovi ugovor (sjetimo se austrijskog imigranta i bodybuildera, pravednog i pametnog republikanca gospodina Arnolda Schwarzeneggera , Hamburger Hill, Kad trube utihnu
****jedna od najpamtljivijih uloga Alana Rickmana (kao zločestog šerifa od Nothingama), Morgan Freeman (kao vjerski i rasni političko korektni balans), Mary Elizabeth Mastrantonio, Christian Slater, Michael Wincott (također pamtljivi negativac) i šećer na kraju, nepotpisani na filmu – Sean Connery kao Kralj Richard. Redatelj je bio Kevin Reynolds (Vodeni svijet)
O nekim filmovima Ridleyja Scotta napisano je puno riječi (v. Black Hawk Down) na našem portalu. Tamo gdje je stao s Gladijatorom i Kraljevstvom nebeskim, u smislu inteligentnijeg mainstream povijesnog filma, Scott je nastavio u još jednoj priči, gdje će realistično revidirati legendu o junaku. Riječ je o verziji filma Robin Hood iz 2010., svojevrsnom prequel-u o bivšem kraljevskom plaćeniku koji traži novi smisao života i polako ulazi u legendu. Iako će neki kritičari smatrati kako ovdje legenda o razbojniku, nije dobro transformirana u povijesnu dramu, ljubitelji firme Scott, Crowe & partneri, biti će manje kritični iako svjesni svih mana ove ekranizacije. Odlični scenarist Brian Helgeland (v. ovdje u filmu Scotta mlađeg) u suradnji sa Scottom, donosi neuljepšanu, ponovno naizgled revidiranu, naturalističniju, a opet dovoljno epsku verziju sherwoodskog razbojnika koja je fiktivna, ali koja bi možda i mogla biti nešto bliže povijesnoj istini. Priča o postanku legende (nešto u smislu Nolanovog “Početka” u trilogiji o Vitezu tame – samo s povijesnim kulisama). Oko filmova o Robin Hoodu, uvijek su postojale povijesne crtice, iako je Hood (ne)stvaran kao i William Wallace. Možda se radilo o pučkim legendama koje su u jednoj osobi spojile više osoba, djelomično poznatih na lokalnoj razini Engleske. Uvijek je postojala priča o Saksoncima i Normanima i bitci za englesko prijestolje. Uvijek se spominjao šerif od Nottinghama u negativnoj ulozi, a kralj Richard Lavljeg Srca u pozitivnom svjetlu. Uvijek je zločesti nasljednik prijestolja – kralj John, visokim porezima ugnjetavao napaćeni narod i sl.* Kako god bilo, iskusni redatelj pokušava dati svoju viziju priče, koja neće robovati idealističkim i romantiziranim stereotipima na koje smo naučeni. Na povratku iz križarskih ratova, Kralj Richard (često odiozni Danny Houston) sa svojom kršćanskom i engleskom vojskom bori se protiv kršćanskih Francuza, opsjeda dvorce, pali sela, siluje žene i djecu te ubija sve koji mu stanu na put. Legenda je već u početku demistificirana. Scott i njegovi kamermani nam uspijevaju prikazati srednji vijek bez ikakvih tajica, leptirića u trbuhu , bez ljepote i – što je najbitnije – bez patetike (uz univerzalnu ideologiju). Solidno je odrađena koreografija u sceni napada na francuski dvorac, ovna koji probija vrata, odapetih strijela, vatre i plamena. Blato, smrad, krv i ustajali znoj – vjerojatno bliže povijesnoj istini od Costnerovog živopisnog blockbustera (gdje ima prljavštine i smrada, ali u manjoj dozi), koji nije ni imao namjeru biti naturalistički. Naime, u srednjem vijeku su svi i bili prljavi i smrdljivi, kuga je ubijala na milijune, a ako je netko imao sve zube s 30 godina, koliko je (barem u doba Karla Velikog, 400 god. prije ove legende) bio prosječni životni vijek ljudi – taj je bio bogataš. Robin Longstride je srednjovječni kraljevski strijelac i veteran bliskoistočnih križarskih ratova (Scottov liebling Russell Crowe). Čovjek koji promišlja i čovjek koji nosi određeno naslijeđe, iako glede toga, prvotno nije u potpunosti svjestan, jer je obični plaćenik. Zapravo, ono što je bila paradigma križara Baliana, u već spomenutom Kraljevstvu nebeskom, isto se ponavlja i kroz lik Russella Crowea u ovom filmu (uvijek govori istinu, pomogni nemoćnima; We can’t repay our good luck with bad grace, it invites darkness.). Scott i Helgeland nam i u ovom filmu ponavljaju svoje gledište prema križarskim ratovima. Zbog iskrenog razgovora s kraljem Richardom, njegov strijelac Robin, biva bačen u okove, zajedno sa svojom veselom družbom (koju čine Will Scarlett – Scott Grimes, Little John – Kevin Durand i Allan A’Dayle – Allan Doyle)
Photo: David Appleby
Kralj Richard: What is your opinion on my Crusade? Will God be pleased with my sacrifice?
Robin: No, he won’t.
Kralj Richard: Why do you say that?
Robin: The massacre at Acre, Sire.
Kralj Richard: Speak up!
Robin: When you had us herd two and a half thousand Muslim men, women, and children together; the young woman at my feet, with her hands bound, she looked up at me. There wasn’t fear in her eyes, there wasn’t anger. There was only pity. She knew that when you gave the order, and our blades would descend upon their heads, that in that moment: we would be godless. All of us. Godless.
* Sjetimo se i subjektivno vrlo solidnog (ali praktički tv) filma Ironclad (James Purefoy, Brian Cox, Paul Giamatti, Kate Mara, Dereck Jacobi, Charles Dance i dr.), koji nam bez Robina Hooda, a kroz prizmu vitezova templara, pokušava prikazati događaje u Engleskoj sa početka 13 stoljeća i naturalnog tona prema kralju Johnu, koji je u našoj verziji iz povijesnih udžbenika, nazivan i – kralj Ivan I. Bez Zemlje, a bio je loš vladar te je za vrijeme njegove vladavine došlo do građanskog rata, kao i prve prave pisane povelje o pravima čovjeka (i građanina), što donekle na ekran pokušava postaviti i redatelj Scott.
Iako filmska fikcija, ovo je ponovni pokušaj redatelja i scenarista da se isprave krive povijesne Drine vjerskih ratova i da se napravi neki bolji (iako u ovom slučaju, prije svega, politički korektniji) svijet barem što se tiče Bliskog Istoka danas. Međutim, redatelj i scenarist zapravo govore i o boljem svijetu na slobodnom zapadu. I baš kao što se legende rađaju najčešće iz ničega, iz običnog puka, daleko od svjetla pozornice, tako i Robin, slučajno postaje junakom. Nakon što izdajnik Godfrey (uvijek raspoložen kao negativac – Marc Strong u Scarface izdanju) masakrira kraljeve ljude na povratku kući, iskreni razgovor s umirućim velikašem je za Robina i maskirane Merry Men (koji su sada dezerteri) prilika za preuzimanje novog identiteta i novog početka. A back in England, mladi nasljednik prijestolja kralj(ević) John (također, dobro raspoložen za ovakve uloge, Oscar Isaac) u klasičnoj kaotičnoj situaciji dvorskih spletki ne želi slušati starije i pametnije – prije svega Lorda Marshalla (karakterni William Hurt – jedan od rijetkih Amerikanaca na setu), a ne sluša niti svoju majku – Mother, spare me your farmyard memories, you have none and I don’t understand them. Iako u braku s francuskom princezom Isabellom (lijepa Lea Seydoux prije proboja s Blue is the warmest colour i prije Bonda – na neki način nam priziva u sjećanje ulogu prelijepe Sophie Marceau iz Hrabrog srca), jasno je da Francuzi nešto spremaju protiv engleskog prijestolja, ali još nije jasno – što i još nije jasno tko je izdajnik. U, naizgled, mirnoj engleskoj provinciji, baruni, ali i običan narod su nezadovoljni visokim porezima, smatraju kralja nepodobnim, ali ga toleriraju jer je ujedinjena zemlja jedina brana osvajačima. Autor(i) filma prikazuju srednjovjekovni seoski život, obradu zemlje, iskreno progovaraju o tadašnjoj Crkvi, ne samo kroz lik pčelara koji pravi medovinu – uz dodatak svećenika koji povremeno i krade, poznatog Tucka. U filmu, Robin of the Hood (Robin iz šume) i njegova družina tek jednom opljačkaju poreznike u šumi s pitanjem What has eighteen legs and isn’t going anywhere? Redatelj Scott ispravno ide putem propitkivanja povijesti, povijesnih legendi o dobrim kraljevima i svega onog lažnog i sentimentalnog, dok s druge strane ipak drži i konzervativni mainstream prihvatljivosti priče. Biti Englez u 12. ili 13. stoljeću znači isto ono što i danas? Koliko ljudi se prije 800-900 godina, uopće osjećalo kao Englezima? Bitna pitanja za sve Europljane danas. Ljubavna podtema je nešto što se u ovakvim filmovima mora dogoditi jer na prvi pogled je jasno kako će asketska Lady Marion (uvijek odlična – Cate Blanchett), ovdje pomalo androgina bez šminke i svečanih večernjih toaleta, pokloniti naklonost ratniku Robinu, jer izgubila je muža kojeg je jedva i znala. Još jedna girl power uloga velike glumice (koristi se mačem i nožem, a jaše poput gorske vile), barem u onom dijelu gdje se brine za imanje iza umrlog muža sa starim i slijepim Sir Walterom Loxleyjem (klasični velikan Max von Sydow) iako nije sigurno da su u srednjem vijeku, žene jahale u prvim redovima sijekući neprijatelje ognjem i mačem. U svakom slučaju, iako bez potencijalnog uporišta u tadašnjoj realnosti, osvježenje je vidjeti ženu bez Scarlett O’Hara preglumljivanja bez onih ženskih priča dvorskih spletki bez isprobavanja haljina, ženu prljavih ruku i noktiju (koje pere nakon napornog dana na feudalnom posjedu, gdje radi s kmetovima pa dobivamo dozu moguće realnosti, dok se i Robin mora okupati – jer smrdi) – svojevrsnu srednjevjekovnu wonder woman na prihvatljivoj liniji ekranizacije. Dakle, i gospođa Marion je demistificirana (uspoređujući je s filmom iz ’91). Klasični srednjovjekovni soundtrack nas i na pozitivno sentimantalan i realan način, vraća u prošlost europskih majstora svirača i pjevača – meistersingera (s)lutnji i raznih menueta ili korala. Autor Marc Streitenfeld (česti Scottov suradnik) je uglazbio dio fiktivne povijesti na pamtljiv način. The legend begins, uz violine, frule i duh davnih vremena, je odličan glazbeni broj, a dio koji se naziva Preparing for battle nam na trenutke priziva špageti temu legendarnog Morriconea (vrijedi poslušati). Tu je i klasična izvedba poznate pjesme Women of Ireland, uz koju zaplešu Robin & Marian, koji se polako iz dogovorenog braka, zapravo i zaljubljuju (pjesma koja je nastala puno kasnije od povijesnog trenutka, koji se opisuje u filmu) koju nam je u moderno vrijeme svojim instrumentalom približio i legendarni Mike Oldfield (Egzorcist soundtrack aka Tubular bells, Back to France, Moonlight shadow i još puno pamtljivih evergreen melodija iz gitare velikana).
Filozofija redatelja Scotta se u Kraljevstvu nebeskom zvala – nemo est vir qui mundum non reddat meliorum (credo uklesan u drvetu). Ovdje postoji slični litemotiv, koji je i uklesan u kamenu: Rise and rise again, until lambs become lions. Kad ga vjerni pomoćnik Will Scarlett, pita što to znači – Robin odgovara: To znači nikada ne odustati. Tako je učio od predaka, poštenih velikaša koji su na političkoj pozornici pokušali utemeljiti dokument koji bi predstavljao svojevrsni – Ustav ili društveni dogovor između velikaša i pučana s jedne te kralja s druge strane.* Na sastanku svih baruna, prije invazije Francuza, varalica Robin (jer preuzeo je identitet druge osobe, kasnije i u dogovoru sa sir Walterom) drži svoj scott-ovski politički govor (baš kao križar Balian od Ibelina u Jeruzalemu) i pokušava ujediniti velikaše i kralja (koji mu zapravo niti tada ne vjeruje, ali privremeno, zbog ugroze, naizgled pristaje na uvjete):
Ako gradimo budućnost, moramo je graditi na čvrstim temeljima. Kralj koji traži odanost puka, ali ništa ne nudi za uzvrat, nije ono što trebamo… ja sam vidio sve od Palestine do Francuske…i tako se ne gradi društvo…Znam da tiranija vodi samo u propast. Zemlja se gradi poput katedrale, od temelja. Dajte pravo svakom čovjeku i Vi ćete postati jači. Ako Veličanstvo ponudi pravdu u obliku Povelje prava koja svakome omogućuje da lovi za svoj dom, da bude siguran od presude bez razloga ili zatvora bez krivnje, da radi, jede i živi zahvaljujući znoju svoga lica i pronađe sreću ako može – to bi bio potez velikog kralja. Imao bi odanost i ljubav svoga naroda. Želiš li dvorac za svakog čovjeka?, ironično upita John…Dom svakog Engleza je njegov dvorac, spretno odgovori Robin. Ono što tražimo je sloboda. Sloboda koju jamči zakon.
Photo: David Appleby/Universal Studios
Scott i Crowe kroz govor o pursuit of happpiness zapravo predviđaju američku deklaraciju nezavisnosti te nas sjećaju na legendarnog Gibsonovo Hrabro srce jer u pozadini svega je samo jedna stvar – sloboda. Zato je ovaj film, iako ocijenjen osrednjim (jer malo šepa u pokušaju davanja i fantazije i realnosti, a nije nam u dovoljnoj mjeri vratio ugođaj Gladijatora ili Hrabrog srca), dosta bitan i kada radimo ljestvice važnijih povijesnih spektakala u novom mileniju. Naime, nema puno mainstream majstora koji na nepatetičan i kvalitetan način, mogu prodati svoju (univerzalnu) filozofiju ljudskih prava kroz povijest, kao što to radi Scott, barem dok je u dobroj redateljskoj formi. Masovne scene su solidno orkestrirane uz vidljivi CGI – iako (za ljubitelje) nedostaje više krvavog gibsonovog naturalizma. Konjica na plaži, strijelci sa litica, valovito more, oblačno englesko vrijeme i nezaobilazne bijele stijene Dovera, nas u nekoj obrnutoj psihologiji, vraćaju u uvodnu scenu u Spašavanju vojnika Ryana. Sada su Francuzi i njihova srednjevjekovna flotila i galije, filmski bad guys, koji napadaju našu obalu, a mi se branimo (ne pomoću strojnica iz bunkera, već sa engleskim lukom (i špekom…jer nas taj miris podsjeća na pobjedu). Film se može gledati i kao neka umjetnička preteča Brexit-a (baš kao i Nolanov Dunkirk), pod geslom – Mi (Englezi) sami. Ponekad nam je teže za probaviti da je dugogodišnje savezništvo Engleske ( namjerno ne govorim Velike Britanije, jer znamo da barem, Škoti, imaju svoje viđenje svega) i Francuske imalo turbulentnu davnu prošlost, koja se na političkoj sceni (naravno bez ratova), donekle preslikava u sadašnjem trenutku Europe. Ipak, ne zaboravimo, istu stvar bi filmski mogli napraviti i Francuzi, ako se sjetimo stogodišnjeg rata, koji je kalendarski došao poslije legende o Robin Hoodu.**
*upravo je Magna Carta Libertatum iz 1215., stvarni povijesni dokument, jedan od svjetionika slobode u teškim vremenima, često povezivana uz legendu o Robinu Hoodu (iako, ako je ista osoba ikada i postojala – razbojnik iz Sherwooda, nije imao veze s time). Kralj John je bio prisiljen potpisati taj prvi pravi ustavni dokument o ljudskim pravima, koji je protekom vremena i kršen puno puta pa mu je i važnost bila umanjivana (a UK niti danas nema pisani ustav, kao druge europske zemlje ili kao USA).
**naime, sjetimo se tko je ubio Ivanu Orleansku (filmski prikazivana više puta, npr. Ingrid Bergman ili Milla Jovovich). Sukobi dvije kraljevske loze, dva nacionalna prijestolja te njihovih velikaša, od kojih su neki igrali dvostruku igru, je uvijek zanimljiv za prikaz na filmu ili televiziji.
Masovna scena završne borbe (iako je mogla biti napravljena i uz još veću dozu pristojne epike i sa više žestine, kroz prizmu ujedinjenih Engleza, protiv zlih kolaboracionista i mutnih Francuza), a uz zvukove srednjevjekovnog Morriconea prikazuje Robina izvan svojeg prirodnog staništa – Sherwood-ske šume. On je prikazan kao istinski vojskovođa na bojnom polju, a ne kao veseli razbojnik, hajduk ili partizan sa šumskog proplanka. Luk i strijela jesu njegov trademark, ali redatelj ovdje ne opisuje njegove dogodovštine uz slap s Little Johnom (koji je ovdje prikazan, ab initio, kao dio Robinove ekipe, a nadimak nije dobio nužno zbog, znate već čega, jer je građen proporcionalno) ili dvoboje s šerifom od Nottinghama (koji je ovdje sporedan lik skorojevića, uz par replika – dio moje obitelji s majčine strane su Francuzi…kaže kada kolaboracionisti krenu u palež i pljačku). Ovdje strijela ima potpuno vojno značenje i neće biti slomljena na bojnome polju. Kako je i naučio od predaka, za njega nema predaje, niti onda kada je priklješten između dva francuska invazijska čamca, niti kada je na dnu mora (kao da Scott ovdje malo kopira (ili predviđa) Nolanovu filozofiju Viteza tame – dvije godine prije završnog čina trilogije). Ustao je s dna,jer je oduvijek bio lav. Kada ponovno ojačan, satelitski precizno aktivira navođeni projektil iz svojeg luka – strijela u dugoj paraboli, probija dušmanina na nekoliko stotina metara – trenutak kada je postao i više od narodnog heroja. Postao je legenda. Scottov film je upravo priča o postanku te legende. Potencijalni prvi čin, koji čeka nastavak. Scott i Crowe su možda (malo) prestari za takvu avanturu, ali ako bi netko oživio ovakvog Robin Hooda, ljubitelji takve priče, koja stoji na čvrstim naturalnim (a ne romantiziranim) temeljima sigurno ne bi imali ništa protiv. Upravo onda, kada mu je glava ucijenjena (stotinama godina prije Divljeg zapada), još jedna precizno navođena strijela posluži kao čavao između prstiju korumpiranog šerifa od Nottinghama. Nakon što je kralj Ivan prekršio svoje obećanje o ravnopravnom narodu i kralju (bilo je jasno da će to napraviti, čim ste ga ugledali u prvoj sceni i bez konteksta), tek tada vesela družina Robin Hood-a, potpuno prelazi u sjenu i počinje redovno pljačkati bogate, formirajući svoje gerilce i stvarajući njihovu verziju Seljačke bune u potrazi za pravicom. Dok pošteni radni narod stenje pod okupatorskom čizmom visoke porezne represije (wink wink say no more) u šumi se formira nova snaga i novi pokret otpora koji ima i ženu kao ravnopravnog vođu revolucije. Klasični odmetnici će zlom kralju i šerifu – stati na kraj (možda u nekom nastavku)…jer uvijek vrijedi ona stara – ustani i ustani ponovno, dok jaganjci ne postanu lavovi.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori