“Biti umjetnik znači nikada ne skrenuti pogled.” – Akira Kurosawa
Legendarni japanski majstor sedme umjetnosti – Akira Kurosawa (1910. – 1998.) još je jedan od filmskih redatelja, koji je zaslužio autorsku posvetu na Vašem omiljenom filmskom portalu. Autor ovih redaka je odlučio posebno obraditi njegova dva velika samurajska filma, napravljena u posljednjoj fazi velike filmske karijere. Međutim, kada kažemo samurajski – nemojte ovdje očekivati pustolovine slijepog masera i mačevaoca Zatoichija (koji je bio prilično cool književni i filmski lik) i slijepu pravdu, jer legendarni Kurosawa je bio drugačiji redatelj. Kurosawa je otkrio svoj talent cijelom svijetu poslije Drugog svjetskog rata. Filmom se počeo baviti još 1936., ali planetarno je postao poznat 1950., s Rashomonom. Uslijedili su legendarnih Sedam samuraja, Throne of blood, The hidden fortress, Yoyimbo (Tjelesna straža) …. Kurosawine samurajske teme prihvatio je i zapad, posebno u westernima, koji su rađeni prema njegovim predlošcima (Sedmorica veličanstvenih, Za šaku dolara, Posljednji preživjeli, ali i drugi filmovi tijekom idućih desetljeća, sve do danas), a možda ne bi bilo niti Lucasovih Zvjezdanih ratova, bez originalne istočnjačke teme i likova iz filma The hidden fortress. Naravno da je kao redatelj postao uzor zapadnim filmašima sve do današnjih dana, a i glumac Toshiro Mifune mu puno duguje, jer ga je Kurosawa etablirao kroz svoje filmove.
Međutim, već sredinom 1960-ih, Kurosawa, kao 50 i nešto-godišnjak, je postao pomalo prestar za filmsku industriju koja se svugdje razvijala koracima od sedam milja. Teško je pronalazio izvore financiranja za svoje ideje pa je u depresiji i općenito narušenom zdravlju i na rubu samoubojstva. Uglavnom, razdoblje od 1965. – 1979. nije bilo lagano za nepresušni talent ovog individualca. Trebao je sudjelovati i kao (su)redatelj filma Tora!,Tora!,Tora!, ali kresanje proračuna i producentske mijene su zaustavile taj poduhvat pa (nikad) nije dobio pravu priliku raditi u Hollywood-u. Srećom, želja za daljnjim stvaranjem filmova je ostvarena, jer su mu zapadni filmaši pomogli u financiranju povijesnog epa Kagemusha (Shadow warrior), koji je označio povratak redatelja publici i još jedno približavanje japanskih samuraja – zapadu. Tu je, možemo reći, započela zadnja redateljska (samurajska) faza, okrunjena s još jednim legendarnim samurajskim spektaklom, filmom Ran. Kada sam kao klinac prvi puta vidio spomenute filmove (rekao bih, neko poslijepodne na tv-u), normalno kako nisam ništa razumio, no grandioznost me privukla, jer sam (uz plavuše) oduvijek bio slab na epove.
KAGEMUSHA (Shadow warrior, 影武者, 1980.)
Foto: Screenshot
A mountain does not move…
Bez prave financijske pomoći Georgea Lucasa (koji je crpio inspiraciju iz Kurosawinih filmova) i F.F.Coppole te zapadnih studija, vjerojatno nikada ne bi vidjeli ovaj povijesni ep koji je osvojio i Zlatnu palmu u Cannesu. Povijesno – istraživački gledajući, Japan je oduvijek bio terra incoqnita. Za razliku od Kine, koja je, sve do Prvog svjetskog rata, figurirala kao polu-kolonija zapadnih velesila i carstava (sjećate se filma 55 dana u Pekingu s Charltonom Hestonom, Avom Gardner i Davidom Nivenom ?) – Japan je, kao (izolirani) otok, ipak ostao izvan zapadnih utjecaja, sve do druge polovice 19. stoljeća (sjetimo se solidnog Posljednjeg samuraja s Tom Cruiseom i legendarnog citata: The perfect blossom is a rare thing. You could spend your life looking for one, and it would not be a wasted life). Bilo je pokušaja katoličkih misionara i širenja kršćanske vjere (Tišina, M. Scorsesea), ali cijela zemlja je ostala skrivena i nije se otvarala zapadnim utjecajima. Bili su svoji na svome, daleki, tajanstveni i potpuno drukčiji od drugih. S druge strane, sjetimo se npr., onog magičnog (nad)realizma kineskih filmova. Kung-fu, levitiranje, letenje, zmajevi i sl. motivi, posebno u novom mileniju (šifra: Tigar i zmaj, Kuća letećih bodeža, onaj jako loši film s Matt Damonom, napravljen samo da bi se umilio Kinezima i dr.). Takvih nadrealnih sekvenci i prkošenja gravitaciji, nećemo vidjeti u Kurosawinim samurajskim filmovima, posebno ne u njegovoj posljednjoj fazi. Nema niti ninja ratnika obučenih u crninu, nema ronina u zapadnom smislu, nema pretjeranog mačevanja ili prave akcije, ali sve u svemu, onog čega ima je puno ljudske povijesti. Sve je realno, prizemljeno i na temelju istinitih povijesnih priča iz Senguku razdoblja (sredina 15 stoljeća do početka 17. stoljeća).
Naime, ni feudalni Japan nije bio nimalo gostoljubivo mjesto. Car je daleko, shoguni su na sredini poretka, još uvijek s velikom moći, a ispod te razine su lokalni feudalni warlordovi (daimyo) sa svojim sferama utjecaja i lokalnom vlasti. Dakle, to je bilo vrijeme konstantnih građanskih ratova, potpunog kaosa i pesimizma – vrijeme prilično dobro oslikano u Kurosawinim epovima. Nema božje ruke (nema pravde ili neke druge, magične nadrealnosti), jer sve što vidimo je svojstveno čovjeku i njegovom (često apsurdnom) životu i (apsurdnim) postupcima. Tu je Kurosawa blizak Kubricku, jer dijeli njegovu hladnoću, a (budući nam je europska poveznica lakša za probaviti) sve se događa za vrijeme engleske kraljice Elizabete (sjetimo se Cate Blanchett) i rata protiv španjolske armade i furije. Ili u kontinentalno – europskom smislu, sve se događa za vrijeme prvih habsburških ratova protiv Turaka (Bitka kod Siska, razdoblje seljačke bune i sl.). Jedino što renesansni Japan, uopće ne izgleda kao renesansna Europa. Međutim, ljudi su, bez obzira na rasu, vjeru, jezik, narodne kostime i sav vizualni folklor ili druge odrednice – često vrlo slični, pogotovo u lošim karakteristikama, koje Kurosawa i približava običnom gledatelju. Ne brinite – neće nedostajati niti krvi, jer i srednjevjekovna Europa, kao i srednjevjekovni Japan, su sagrađeni na truplima mrtvaca, a krv je šikljala na sve strane (početni naturalizam – u isto vrijeme ludi Nizozemac Veerhoeven snima film Flesh + Blood).
Kagemusha, je priča o ratniku (iz) sjene, s tim da i riječ ratnik trebamo uzeti sa zrnom soli. Prema legendi, obični lopov, koji je imao nevjerojatnu fizičku sličnost s lokalnim feudalnim gospodarom, je nakon slučajne smrti tog gospodara – stavljen na njegovo mjesto, a sve kako bi se zadržao status quo i kako drugi feudalni klanovi ne bi nanjušili krv.
Tko je pokvareniji – ja, kao obični lopov, ili Vi gospodaru Shingenu – koji ste pobili stotine i opljačkali cijele teritorije?…kaže (pametni) Kagemusha u kazališnom uvodu filma s blizancima.
Obični pučanin i lopov na mjestu feudalca/velikaša. Svojevrsni Kraljević i prosjak u japanskoj (krvavijoj) (in)verziji. Kada uzmemo sve one priče o moralnom/bushido kodeksu pravih ratnika/samuraja i sva ona učenja iz starih mitova, onda se te legende vojnih kasti, surovo sudaraju s tadašnjom realnosti i ovom pričom. Naime, budući da cijeli film gledamo dvojnika, koji glumi gospodara, ne može se pobjeći od ironije kojom Kurosawa šalje poruku u našu sadašnjost, tj. budućnost. Dvojnikov pravi identitet zna samo šačica generala te pokojnikov brat, dok su svi ostali (npr. sinovi, ljubavnica, dvorjani i sl.) u blaženom neznanju. Hoće li gospodarov konj prepoznati da ga ne jaše pravi gospodar? Kako izbjeći susret sa konkubinama (jer žene uvijek znaju)? Prepoznaje li uljeza mali unuk mrtvog gospodara? Dakle, već tu Kurosawa razbija neke mitove.
Naravno, dvojnik je zapravo tragična figura – kada prihvati igru, prvotno je nespretan i nespreman, ali lažna sigurnost ga polako obuzima (ili točnije rečeno – oduzima) pa će ratnik iz sjene uskoro biti primoran i zapovijedati svojim legijama iz sjene. Bez kostima mrtvog gospodara, on je i doslovno sjena od čovjeka. Međutim, kada je maskiran, postaje opušteniji te prihvaća ulogu i beneficije položaja. Svi prisutni su povjerovali da je obični lopov baš njihov gospodar, kada je u zen atmosferi, rekao znakovite i mudre riječi – Planina se ne miče. Ipak, svakog gosta tri godine dosta i kada je napokon otkriven – Kagemusha postaje sve luđi te se više ne sjeća što je bio i što zapravo jest. Na neki način, on je prihvatio ulogu lojalnosti, koja je imanentna japanskoj kulturi, iako u svijetu (pa ni u srednjevjekovnom Japanu) prave lojalnosti zapravo i nema (pesimisti će reći da je sve samo interes) pa smo svjedoci moralnog sutona, kolapsa, kaosa, ratova i općenito – nedostatka ljubavi. Dakle, Kagemusha je i kao obični pučanin, morao biti lojalan feudalnim gospodarima. Nadalje, dok je glumio warlord-a, morao je biti lojalan agendi svog klana. I kada je otkriven, ta lojalnost je poput virusa ušla u imunološki sustav pa se više i nije mogao obraniti sam od sebe. Niti u ljubičasto obojenim snovima sa pink floyd-ovskom duginom prizmom, točnije rečeno sa uljem na platnu (jedina fantastična sekvenca u spektaklu, čije boje se povremeno prelijevaju i na sekvence realnosti), koje Kurosawa odlično prikazuje, nije mogao pobjeći od vizure viteza i samuraja, za koje(g) se (uz blagoslov ostalih) lažno predstavljao.
Ljubitelji povijesnih spektakala pamte epske scene bitaka. Točnije rečeno, gledamo najčešće rezultat bitaka – trupla, smrt – dok Kurosawa izbjegava prikazivanje samog nasilja. Bitnija mu je dramaturgija od akcije. Scene uz more, rijeke, velike ravnice, pa konjaništvo i raspored ratničkih legija/kohorti/centurija, dim koji prekriva bojno polje – sve su to pamtljive sekvence i vizure…Jedna od najboljih scena prikazuje onaj sumrak bogova, tj. krvavi suton poslije bitke sa razbacanim masakriranim tijelima i krvavim oklopima, baš kao u najboljim viteškim filmovima (Kagemusha je snimljen godinu prije Excalibur-a, a dijeli sličnu scenu). Sam završetak filma s Kagemushom, koji u luđačkom transu juriša (i raspoređuje nepostojeće trupe, kao Hitler u Konačnom padu) na neprijateljske položaje (kao poljska konjica protiv tenkova) i pokušava dohvatiti zastavu te upada u rijeku, predstavlja oživljenje jednog od glavnih citata filma –
The shadow of a man can never stand up and walk on its own.
RAN
– (japanski za kaos, previranje, konfuziju – Chaos, 乱, 1985.)
In a mad world, only the mad are sane.
Kurosawa je naveo kako je Kagemusha poslužio kao generalna proba za svoj posljednji pravi filmski ep – Ran. To je navodno bio i redateljev najdraži film te ovdje Kurosawa zapravo ponavlja neke motive iz prethodnog Kagemushe. Zanimljivo kako je japanski velemajstor sa 75 godina na leđima, u ne baš najboljem zdravstvenom stanju, uspio režirati (još jednu) vrhunsku povijesnu dramu i pamtljivi povijesni spektakl. Između ostalih zdravstvenih problema, redatelj je počeo gubiti i vid pa je svojevrsni paradoks, činjenica da je film (ponovno) vizualno fantastičan te grandiozan pa ga je najbolje i vidjeti na velikom (kino) ekranu. Dakle, poluslijepi Kurosawa režira vizualno remek – djelo, kao što slijepi Homer, bez obzira na nedostatak vida, pripovijeda o Ilijadi & Odiseji, jednome od prvih svjetskih književno – povijesnih epova. Baš kao što je i gluhi Beethoven, bez obzira na nedostatak sluha, uspio komponirati savršene simfonije. Da bi oslikali svijet (a Kurosawa je, poput Tolkiena u romanima, sam oslikavao scenarije svojih filmova, a mogao je biti, barem jedan od uzora za Jacksonove fantasy spektakle) ili snimili film, ne treba nam nužno vid, kao što nam nije potreban ni sluh, za stvaranje najboljih glazbenih melodija i simfonija. Naravno, to vrijedi samo za najbolje od nas, a Kurosawa, nije slučajno slavljen, kao jedan od najboljih filmskih redatelja svih vremena. Uzor za budućnost, koji nam pripovijeda o prošlosti.
Ran je zapravo, mutatis mutandis, utemeljen na Shakespeare – ovom Kralju Learu i ovo nije prvi put da i sam redatelj uzima nadahnuće iz književnosti. Šekspirijanska tragedija je ovdje stavljena u japanski feudalni kontekst, gdje su kćeri kralja Leara, postale sinovi feudalnog gospodara Hidetora Ichimonjija, sa još nekim izmjenama & dopunama, ali u suštini dobili smo istočnjačkog Shakespeare-a, koji je kao takav, onda i bliži zapadnoj (mainstream) publici te čini još jednu univerzalnu dramsku priču, točnije žanrovsku (povijesnu) tragediju s pravom dozom povijesnog spektakla. Kao i kod Kagemushe, vrijeme radnje je Sengoku razdoblje u feudalnom Japanu (sredina 15 stoljeća do početka 17. stoljeća, a kako se u filmu rabe i prvotne puške – muškete/arkebuze – koje su na japanske otoke stigle sredinom 16. stoljeća, možemo pretpostaviti kako je možda kraj 16. stoljeća, baš kao i u Kagemushi – pravo vrijeme radnje), koje je bilo okarakterizirano kontinuiranim građanskim ratom. Bilo je to razdoblje potpunog kaosa. Kako je navedeno, Kurosawa se u zadnjoj fazi svog filmskog rada borio sa svojim zdravljem, osobnim demonima, ali i filmskim studijima te budžetima, baš kao i neki drugi poznati (zapadni) redatelji pa je i njegovo osobno razdoblje bilo – kaotično. Ran (zbog internih sukoba u japanskoj filmskoj industriji) nije uspio biti nominiran za najbolji strani film na Oscar-u. Međutim, ovdje je ponovno uskočila (zapadna) pomoć, te je Ran napravljen u francuskoj koprodukciji, a uz pomoć Sidney Lumeta, Kurosawa je ipak bio nominiran za najboljeg redatelja na Oscar-u (pomalo nezasluženo je trijumfirao Sidney Pollack sa Mojom Afrikom). A zlatni kipić je potvrđen u kategoriji najbolje kostimografije.
Grandiozna i složena (ponekad konfuzna, jer ipak – to je i ime filma!) scenaristička priča (o ratu sviju protiv svih i staroj poslovici homo homini lupus), ipak ima jednostavnu premisu, a to je upravo – šekspirijanska tragedija o nemogućnosti mirnog (su)života. Sjećate se iz povijesti, kako je rimsko carstvo počelo (moralno i sustavno) opadati, posebno nakon smrti cara Hadrijana te dobrog cara i filozofa – stoika, Marka Aurelija (motiv iz Scottovog Gladijatora). Također se počelo javljati i prvotno organizirano kršćanstvo, uz državno priznanje, koje je onda i brutalno gaženo (čit. car Dioklecijan). U to vrijeme su rimski carevi odlučili podijeliti carstvo na Zapadno i Istočno. I nakon tih podjela, uslijedile su daljnje specifičnije – teritorijalne promjene, sa još nekoliko (su)vladara. U jednom trenutku, izgubila se prava centralna vlast. Ukratko, nastao je kaos, koje su, uz moralno opadanje iznutra, iskoristile divlje barbarske horde iz smjera istok, sjevero/jugo-istok. Barem je to (bio) narativ, na kojem smo odgojeni i naučeni…Slična premisa je i u anglosaksonskim legendama o njihovim mitološkim kraljevima, koje je onda vješti Shakespeare prepravio, a da bi se izvodile na daskama koje život znače i zabavljale renesansnu (i humanističku) publiku. Kurosawa je ovdje, prebacivši priču u feudalni Japan, još jednom, prema Shakespeare-ovom receptu, pričao priču o dobrim namjerama, koje su popločile put do pakla.
Foto: Screenshot
Naime, ova priča nam govori o feudalnom gospodaru, warlord-u Hidetori – čovjeku koji je ubijao žene i djecu te palio dvorce i zemlju – koji u suton života, zbog starosti i bolesti, odluči ustupiti (lokalnu i regionalnu) vlast svojim sinovima – Taru, Jiru i Saburu, a on bi se uz simboličke ovlasti – povukao. Najstariji sin Taro, bi imao vrhovnu vlast, a ostali bi ga trebali slušati. Nakon tih dobrih namjera o abdikaciji, uslijedio je potpuni kaos, sukob, rat i još puno smrti, dekapitacija, paljevine i pratećih rituala, jer – takav je svijet. Zanimljivo je kako najmlađi sin, ispravno kritizira oca (i njegovu dosadašnju zločinačku povijest) te ne vjeruje njegovim pričama o tri strijele koje je (kad ih držimo zajedno) nemoguće slomiti (za razliku od jedne strijele).
Hidetora: What madness have I spoken? Wherein lies my senility (drugim riječima, zar sam lud, ako Vam želim delegirati vrhovnu vlast, op.a.)?
Saburo: Reći ću ti. Znate li (oče) u kakvom mi to svijetu živimo? U onome lišenom lojalnosti i osjećaja.
Hidetora: Svjestan sam toga.
Saburo: I trebaš biti! Prolio si oceane krvi. Nisi pokazao milosrđe ili sažalijevanje. I mi smo djeca takvog vremena…. odviknuti osjećaja zbog svađe i kaosa. Mi smo tvoji sinovi, a ti (Vi) računaš na vjernost (tako odgojenih) sinova. U mojim očima to te čini budalom. Senilna stara budala!
Dakle, najmlađi (i najpametniji) sin ne vjeruje lažnom mitu o bratstvu & jedinstvu te zbog svog stava, biva prognan. Međutim, sve se pokazalo točnim, a upravo najmlađi sin, koji je dakle i najpametniji, unatoč tome što je proskribiran (ostraciziran) – u isto vrijeme ostaje lojalan ocu (još jedna priča o lojalnosti). A u međuvremenu, zbog kaosa, koji je uslijedio i otac također biva prognan te putuje zemljom bez (dvorske) pratnje, baš kao ptice ili divlje zvijeri te sve više pada u ludilo (ponovno ludilo, kao i u Kagemushi). Sinovi se (kako to biva u legendama) okrenu i međusobno jedni protiv drugih (i trećih) te smo svjedoci nastavka moralnog opadanja čovjeka, Puste Zemlje i kontinuirane povijesti nasilja, o kojima je autor ovih redaka već pisao u filmskim esejima.
Stari warlord Hidetora, je zapravo sam Kurosawa (koji možda opisuje i svoje teško životno razdoblje), koji je, mogli bismo reći, kao i svi inteligentniji ljudi – pesimist po prirodi. Ostarjeli redatelj, koji je ipak još u formi, a posjeduje nevjerojatnu životnu mudrost, kroz svojeg glavnog lika (glumi ga Tatsuya Nakadai, kao i u Kagemushi), djelomično opisuje i svoj život, tj. život pojedinca kojeg su svi napustili. Naime, za vrijeme snimanja, Kurosawa je izgubio i suprugu, a s kojom je bio 40 godina u braku. Tako je i glavni lik filma u svojevrsnom katatoničnom stanju te konstantnoj kontemplaciji i introspekciji, koja ne služi ničemu. Kroz film, stari Hidetora postaje sve više maskiran bijelom bojom (kao lik iz starog japanskog Kabuki ili Noh kazališta, čiji utjecaji su konstanta ove ekranizacije, doduše – bez plesa), a ista boja, tj. maska, nam pokazuje sve veće stanje osobne neubrojivosti. On je utvara, koja hoda pustom zemljom, baš kao što su utvare njegova dva sina (ne i onaj najmlađi) na vlasti te njihova vazalska svita.
Najveća sablast i negativka je možda konkubina – Lady Kaede – koja se po dvorcu i kreće svojim karakterističnim lebdećim hodom konkubine – baš kao utvara, lebdi iznad realnosti. Ona iskorištava neodlučne muškarce (prvo svog muža Tara – najstarijeg sina, koji je prvotno dobio vrhovnu vlast, a onda i ljubavnika Jira – srednjeg sina), kako bi ostvarila svoju agendu – osveta klanu Ichimonji. Naime, stari Hidetora je poubijao i njezinu obitelj, back in the days, a klanovi se, kroz dogovorene i umjetne brakove, nisu uspjeli ujediniti (kao da gledamo srednjevjekovnu Škotsku i kao da zazivamo Hrabro srce da zaustavi sav kaos i unite the clans). Dakle, iako je Lady Kaede brutalna (naređuje ubojstva i dekapitacije), nju se može i razumjeti. Ona je samo još jedna izgubljena i tragična božja duša, koja djeluje u duhu (krvavog) vremena – beskrupulozno, baš kao što je najmlađi sin Saburo objasnio ocu, tj. – svi su oni produkt svog vremena i nemaju snage nadvladati zlo u njima i zlo u okolini.
Zanimljiva je uloga dvorske lude, Kyoamija. Kao i sve dvorske lude, njemu je dopušteno govoriti istinu, jer se, u normalnijim vremenima, tako zabavljaju mase i vladari. Da, ponekad se smije reći bobu bob, popu pop, ali samo u humornom kazalištu (apsurda). Međutim, Kyoami je više od dvorske lude, on je inteligentni i vjerodostojni društveni kroničar i (politički) analitičar. Naravno, zbog svoje istine, u vremenu kaosa, njega svi žele ubiti, ili barem udariti; naime on nije ratničkog izgleda (eunuh?), što je i svojstveno dvorskoj ludi. On govori istinu svom vladaru, starom Hidetori, koji ga se povremeno isto odriče, ali baš kao i najmlađi sin – taj sluga mu je vjeran do kraja. Taj motiv, vjernog sluge ili vjernog psa, tj. lojalnosti i držanju do svog mišljenja, a ne da smo oni koji svijaju kralježnicu, kako vjetar puše – je konstanto prisutan u ovome filmu. Dakle, tu vjernog psa ne trebamo shvatiti u negativnom kontekstu, jer je takav sluga, ipak uvijek pod utjecajem samo jednog mišljenja – svog ispravnog mišljenja. Kyoami nam nudi pamtljive citate tipa da su u ludom svijetu, samo luđaci zdravi – pa je Hidetori, čak i bolje kad je u ludom transu, nego kad se, u lucidnim trenucima, vrati u realnost. Njegove riječi su pune cinizma, ali sve to je – istinito.
Hidetora: I am lost…
Kyoami: (cinično, humorno i lakonski) Such is the human condition…
Kyoami do kraja prati svog gospodara, koji sve više postaje neubrojivi duh vremena – hodajuća sablast. Sigurno je bio antipatičan i zao kao ratnik u mladim danima, ali sada postaje smiješni i uplakani djedica, jer, kako kaže Kyoami –
Čovjek se rađa plačući. Kada se dovoljno isplakao, onda umire.
To je, dakle, Kurosawina pesimistično – nihilistička filozofija. Naime, kritičari će možda Kurosawi (barem u ovoj zadnjoj životnoj fazi) zamjeriti tu konstantnu (kubrick-ovsku) hladnoću, ali ona je ovdje nezaobilazni element, jer je Kurosawa – ako i je bio vjernik – ipak bliži nekoj formi ateizma ili agnosticizma. Naime, nije li cijeli film Ran, zapravo njegov krik za slobodom, tj. želja da pojedinac sam nadvlada nevjerojatnu količinu perpetuiranog nasilja, umjesto da se moli i plače, kao neka stara baba ili djed (?) Možda je ključ spasenja u nama samima, a ne u čekanju sumnjive ili nedokazane – božanstvene intervencije. Kako bi Nick Cave otpjevao u pjesmi – Into my arms…
I don’t believe in an interventionist God.
But I know, darling, that you do.
But if I did, I would kneel down and ask Him,
not to intervene – when it came to you…
Dakle, ljudi su možda pokvarena rasa, ali moraju postojati pojedinci, koji će snagom osobnog izbora (a možda i fizičkom snagom) nadvladati teška (kaotična) vremena. Moraju postojati oni odlučni pojedinci naspram plačljivih vjernika, koji svojom molitvom – jednostavno ne pomažu. Bolje je nešto učiniti, nego se (samo) moliti, kao da nam govori Kurosawa. Naime, simbolički na kraju filma, na razvalinama dvorca, u uništenom krajoliku gdje dominira prah i pepeo, ikona Buddhe padne u ponor. Također i lady Sue (Jirova žena, kojoj je Hidetora uništio pretke, ali je ista svejedno dobra prema starom gospodaru) je dekapitirana, a bila je praktična vjernica – svojevrsna časna sestra. Znači, ni Buddha, ni molitve ne pomažu. Dapače, svi ti simboli ili ljudi, nestaju u prahu i pepelu sveopćeg kaosa. Upravo dvorska luda Kyoami na kraju poče jecati –
Zar nema bogova … nema Bude? Ako postojiš, čuj me. Zločesti ste i okrutni! Je li ti toliko dosadno gore da nas moraš smrviti poput mrava? Je li tako zabavno vidjeti čovjeka kako plače?
Ipak, još jedan lojalni sluga – Tango – kaže:
Dosta! Ne bogohuli! Bogovi su ti koji plaču. Vide nas kako se iznova ubijamo, otkad je svijeta i vijeka. Ne mogu nas spasiti od nas samih… On prije kaže i legendarni citat: Men prefer sorrow over joy… suffering over peace!…(…jer takav je svijet…)
Dakle, to je ta tanka nit po kojoj hoda (pleše) Kurosawa. Bog (ako i postoji), pomaže samo ako si sami pomognemo. Ali, najlakše je ostati u zoni komfora i ne činiti ništa, odnosno plakati nad tragičnom sudbinom svijeta, a ne čineći ništa (barem malo) efikasnije. To je taj vječni prijepor zlobnog čovječanstva i plačućih vjernika, kako bi rekli neki analitičari, a koji prati karakteristični soundtrack Tore Takemitsua sa tradicionalnim japanskim elementima te Mahlerovom poetikom. Takemitsu svira i tišinom, ostavljajući gledateljima zvuk okoline – pucnjeva mušketi, pucketanja vatre, galopa konja i sl. kaotičnih zvukova.
Ono što se mora istaknuti je vizualna raskošnost filma. Ran je tada je bio najskuplji Kurosawin te najskuplji japanski film uopće (napravljen u francuskoj koprodukciji). Tisuće statista, povijesnih kostima, stotine konja, ratnih kopalja, lukovi i strijele, muškete, prave građevine kao dvorci, koji nestaju u plamenu. Sve navedeno služi kao uvjerljiva kulisa inspirirana stvarnim povijesnim događajima. Kinematografija prati i prirodne mijene. Prvo je nebo plavo, a onda stižu tamni oblaci, kao znaci sveopćeg kaosa i nasilja. To je redatelj Terrence Malick odlično ekranizirao u filmu Skriveni život, naravno i u Tankoj crvenoj liniji i dr. Dakle, art Kurosawe je na istoj valnoj dužini s Malickovim art-om. Prikaz bitaka je uvjerljiv, koreografija je čak i bolja od nekih zapadnjačkih redatelja, koji su ekranizirali zapadnjačke bitke (nije to ništa lošije od Rata i mira, ili Waterloo-a, iako opisuje još malo davniji povijesni period). Ran je svojevrsna preteča epike Hrabrog srca (a na simboličkoj razini, niti klanovi nisu ujedinjeni), Kraljevstva nebeskog, a i Gladijatora (koji ima onu uvodnu epsku scenu bitke protiv germanskih barbara).
Dakle, moderniji povijesni spektakli, sigurno nešto duguju i legendarnom Ran-u. Uz malick-ovsku prirodu, ima ovdje i Kubrickove hladnoće i art-a, a sve je prilagođeno japanskoj povijesti i kulturi te zapadnjačkim gledateljima. Barry Lyndon je bio prije, ali Ran možda i više funkcionira kao punokrvni povijesni spektakl, prvenstveno glede rekonstrukcije bitaka, a opet je fokusiran i na određene pojedince i njihov put. Put prema sigurnom kraju. Ono kubrickovsko se odnosi na hladnoću i geometriju. Dakle, hladnoća je činjenica da je svijet hladan, barem za one pesimističnije pojedince ili redatelje, tj. konstantno nam se govori da Bog (možda) ne postoji (kod Kubricka sigurno nema Boga) a sve je savršeno posloženo u koreografiji i geometriji (npr. vojne trupe, s tim da ovdje nema kara-te borilačke koreografije, niti ninja, jer to nije svojstveno ovoj redateljskoj fazi). Crvene, žute, bijele ili plave boje ratnih zastava se miješaju sa zelenom prirodom, koja s druge strane, predstavlja oporbu sa prizorima vatrenog holokausta i svog onog praha i pepela spaljene zemlje.
Kurosawa nam pokazuje dvije strane svijeta. Na jednoj su svi samuraji (pametniji ili gluplji), kojima je čast poginuti u bitci i koji se ne libe nasilja. Naravno, kaotičnost svijeta ne priznaje pojam časti i sl. osjećaja, jer smo svjedoci i dekapitacije, atentata, besmislenih juriša konjice koje skida puščana paljba i općenito smrti, u kojoj nema časti. Npr. vojni zapovjednik Kurogane je lojalan Jiru. Ima moralni kodeks ponašanja, svojstven svim samurajima i zapravo jedva čeka smaknuti ženu lisicu (zločestu Kaede) na ritualni način, dok krv prska na sve strane. Međutim, u sveopćem kaosu, svejedno svi kasnije gube život i objektivno pitanje je – koliko tu uopće ima časti, jer služenje gospodaru, bez propitivanja i časna smrt, za neke od nas i nisu prava obilježja samuraja.
Osim samuraja koji gube život u kaosu bitaka, s druge strane, imamo i lik Tsuramuru-a. On je slijepi brat od Sue, koji svira frulu. Izgubio je vid prilikom Hidetorinih devastacija njegovog zavičaja. Dakle, slijepi Tsurumaru (poput Homera) tumara devastiranim okolišem, na isti način kao i Hidetoru (koji je imao osjetilo vida, ali kao da je cijelo vrijeme bio slijep) – kao neka avet prošlosti. Ovdje Tsurumaru predstavlja paradigmu slabog čovjeka (nije jak i spretan kao Zatiochi – nema slijepe pravde), jer je feminiziran i nježan do razine karikature. Kao neka lutka u japanskom kazalištu lutaka. Kada na samom kraju filma, hoda na vrhu platoa nekadašnjeg dvorca, iznad ponora – on je doslovno prikazan kao lutka na koncu u istočnjačkom kazalištu sjena. I tu, u posljednjoj fazi, dolazimo do još jedne paralele s nekim od (budućih) filmova. Naime, legendarni Martin Scorsese je ljubitelj legendarnog Kurosawe te je i glumio u redateljevu (art) filmu In dreams (snimljenog 5 godina nakon Ran-a). On u svojem (nepravedno zanemarenom, jer je kao dosadan, a zapravo vrlo dobrom) filmu Tišina/Silence iz 2016., kroz specifičnu japansku priču i likove, na neki način daje hommage Kurosawi. Scorsese kroz prizmu slabog čovjeka, progovara o ljudskoj vjeri i svijetu u kojem živimo. Naime, siromašni Japanac Kichijiro, koji se svako malo odriče svoje (katoličke) vjere kaže:
Where is the place for a weak man in a world like this?
Nije li ta rečenica istovjetna svemu što smo vidjeli u Ran-u, pogotovo kad je smjestimo na sam kraj filma i prizor slijepog Tsuramurua, koji napušten tumara razorenim krajolikom i skoro upada u provaliju. A sa dna ponora nas gleda ikona Buddhe. Kurosawa ovdje kao da govori, ako je Bog ikada i postojao, možda je otišao sa ove Zemlje, zajedno s dinosaurima. Kaos naš svagdašnji je možda i konačni znak da nas je Bog napustio. A opet, tko zna – krhko je znanje. Majstor Kurosawa nam je, kroz svoje legendarne povijesne spektakle te svojom filozofijskom alegorijom, nagovijestio moderniji žanr, a također nam je i pokazao što je to pravi razlog samurajskih filmova – tanka crna linija…
Predstava je završena sljedeći put,
ne diraj moje lice ispod pepela…
Sa svim svojim biserima oko vrata,
ti si tanka crna linija…
(pjesma Tanka crna linija sa albuma Filigranski pločnici…i sve je, kao i u filmu – puno baruta…).
Kurosawa je 1990. konačno dobio Oscara za životno djelo, a do zadnjih dana je govorio kako još ne razumije filmsku umjetnost. Možda je zato (u potrazi za odgovorom) i nastavio snimati te je iza Rana, napravio još i filmove Dreams (magični realizam u kojem glumi i Martin Scorsese), Rhapsody in August (glumi Richard Gere), a posljednji uradak je bio Madadayo, kojeg je snimio sa (eastwood-ovske) 83 godine na leđima. Kroz svoje filmove nam je dostavio Dostojevskog (čije djelo moramo kritički valorizirati u današnje vrijeme, jer ima mjesta za woke/cancel culture i kod njega) ili Shakespearea, na istočnjački način, a zapadni filmaši su ga inkorporirali u svoje specifične (western) žanrove. Dok će ga neki optuživati za elitizam, za većinu će ostati – jedan od najvećih (to su rekli Bergman, utjecaj Kurosawe u Djevičanskom izvoru, tako je govorio Tarkovski, Fellini, Polanski, Welles, Bertolucci, Altman, Spielberg, koji mu je također pomagao u financiranju, čak i moderni Zack Snyder, a već smo radili paralele sa Lucasom, Scorseseom ili Kubrickom). Jedan od onih, koji nam je približio jednu daleku zemlju i njezinu (prilično) brutalnu povijest. U jednom trenutku se ta unutrašnja brutalna povijest preselila na susjedstvo (koje je također imalo i svoju unutrašnju brutalnu povijest) i tu su, posebno u prvoj polovici 20. stoljeća, učinjeni mnogi zločini pod barjakom više rase i nepriznavanja teritorijalnog integriteta slabijih susjeda (što je poznato i na našem kontinentu). Na kraju je tu višu rasu prekrio nuklearni pepeo (baš kao pepeo u Kurosawinim filmovima) i Crna Kiša. Međutim, nakon te brutalne povijesti, iz pepela se rodilo tisuću ždralova, nova katarza i novo savezništvo sa Zapadom (jer mir sa istokom nikada nije potpisan!) te daljnji gospodarski napredak, kojeg neće spriječiti ni potresi, ni nuklearne havarije u Fukushimi, ni treći svjetski rat. Zemlja izlazećeg sunca ili u našoj susjednoj verziji – tamo gdje zlatno sunce sja. Tamo su veličanstveni epovi majstora Kurosawe. Ako se smatrate filmofilom, stavite malo na stranu sve one moderne generičke serije na streaming platformama te uz malo mira i koncentracije, pokušajte upoznati jednog od najboljih redatelja svih vremena. Nadamo se da će Vam ovakvi filmski eseji poslužiti kao dobar početak filmskog istraživanja. Arigato (ありがとう), gospodine Kurosawa. I na kraju, drage dame i poštovana gospodo, ne zaboravite: rečenica pokojnog Olivera Reeda, kao Proxima, u filmu Gladijator – We mortals are but shadows and dust – je zapravo rečenica iz Kurosawinih epova.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori