REDATELJ: Oliver Stone
GLAVNE ULOGE: Al Pacino, Cameron Diaz, Dennis Quaid, James Woods, Jamie Foxx, LL Cool J, Charlton Heston, Aaron Eckhart
TRAJANJE: 162 minute
NAZIV ORIGINALA: Any Given Sunday
GODINA PROIZVODNJE: 1999
Za sportaše i ljubitelje sporta…
On any given Sunday you’re gonna win or you gonna lose. The point is can you win or lose like a man? (Al Pacino, kao trener D’Amato)
Sportsko – glazbeni uvod
Nije li klasična sportska himna legendarnih „Dire Straits-a“ – Walk of life – baš ono što bi nas moglo podsjetiti na sportske filmove? Na ona glupa praznovjerja, koja se shvaćaju sudbinski (npr. Agassijevo igranje bez donjeg rublja, Ivaniševićevi Teletubbies-i, piletina i čarape tijekom dva tjedna Wimbledona, Blancovo ljubljenje ćelave Barthezove glave – tko se sjeća ’98? – razni Jordanovi rituali, itd.) na krv, znoj i suze, koje smo prolijevali, na ekstazu poslije pobjede i depresiju poslije poraza. To je onaj soundtrack za pristojan sportski život običnih igrača i običnih navijača. Bili oni na klupi, ili na terenu (ili na tribinama).
Od bezbrižnih djetinjstava u pitomim i zdravim provincijskim sredinama, do europskih ili svjetskih arena i stadiona. Od anonimnosti do crvenih tepiha visokog društva. Jeste li se zadržali u partnerskoj vezi sa curom iz srednje škole, ili ste se tražili u serijskim (one night stand) vezama i teškim sapunicama? Sve je to manje bitno, uz onu pravu motivacijsku pjesmu u vašim slušalicama, prije tekme, kada izlazite iz klupskog busa, dok kamere snimaju. Ta pjesma, taj soundtrack je ono iskonsko što nas motivira za onaj atom snage viška, jer svijet voli (samo) pobjednike (ok, ponekad i viceprvake ili brončane, ali nikad one – četvrte, sa drvenom medaljom).
Međutim, ne treba zaboraviti ni neke evergreen navijačke pjesme, koje su oduvijek s nama i koje nam govore da Nikada nećemo hodati sami (You’ll never walk alone), ili koje nam pjevaju Mi smo prvaci (We are the champions, baš mi, a ne oni drugi!). Ili one pjesme o dobrim starim vremenima. U modernije vrijeme imamo i razne vatrene inačice motivacijskih i lako pamtljivih navijačkih pjesma, koje doduše sve slično zvuče, ali ih klinci svejedno znanju napamet, a neke doista i zvuče himnično, stadionski…Naše pjesme su naši (sportski) snovi. A kad se uz pjesme miješaju i neki motivacijski govori o sportu i životu, onda smo na pravom putu i u pravom danu u tjednu. Danu za sport. Nekad je bila sportska srijeda, ali nekako se većinom pripremamo za vikend. Subotu ili (svaku božju) prokletu ili krvavu (ali krvavu od žuljeva i sportskih ozljeda) – nedjelju.
Utakmica života
Sad kad smo se dotakli bilo kojeg dana u tjednu, spomenimo i ono fundamentalno, a to su bitke, ratovi, pobjede i porazi. Naime, neki sportski treneri, igrači i, najviše, navijači, često uspoređuju sportsku utakmicu kao borbu na život i smrt. Dopustite mi nekoliko trenutaka za jednu sportsku poveznicu iz osobnog iskustva, jer američki football (koji je naša večerašnja tema) i naš rukomet, doista imaju (gladijatorskih) sličnosti. Dopustite nekoliko redaka o tekmi života. U siječnju 2020., na EP u rukometu (skupina drugog kruga u Beču), imao sam privilegiju biti na tekmi između hrvatskih kauboja (više ne žele da ih tako nazivamo i to je razumljivo) i njemačkih bad boys-a. Na stranu ostavimo činjenicu kako je Austrija tada bila i jedno od žarišta korone (iako se u siječnju ’20. o tome još uopće i nije pričalo na taj način).
Bitnije za sportsko – filmsku temu je sljedeće. Naime, u sportskom smislu, ta utakmica (HRV – NJEM) je bila bolja od bilo kojeg filmskog (ili možda i životnog) scenarija (naravno, poslije je došlo epsko polufinale s Norveškom, koje je pružilo i još veći dvoboj i užitak). Cijelu utakmicu smo ganjali rezultat. Cijelu utakmicu su Nijemci bili bolji. Njihova kvaliteta nije bila veća od naše ekipe (oni su uvijek naše mušterije i njih se ne bojimo, kao što strepimo od onih Francuza, Danaca ili ponekad Španjolaca, Šveda, Slovenaca…ma strepimo mi sada od svih), ali bili su brutalniji u obrani (to je njihov trademark) i kažnjavali su sve naše greške. Po svim sportskim pravilima i po svim zakonima medicine, fizike, statistike i dr. znanosti, Hrvatska je tu utakmicu trebala izgubiti.
Ali, nismo se predavali do kraja. U zadnjem napadu, u 59. minuti, nakon kruženja lopte oko zone njemačkog berlinsko – kineskog zida i nakon polazne akcije i zamjene mjesta Duleta (koji je zapravo Domo odnosno Domagoj Duvnjak) i Mandića, dogodilo se ono bitno. MVP utakmice, vižljasti Karačić, uzima loptu te manirom rasnog strijelca, pronalazi rupu u obrani…prolazi njemačke igrače…i zabija pobjednički gol (skoro sa zvukom sirene). Naime, život je borba (tako je govorio i ex – izbornik Červar, naspram one mantre da bi život trebao biti – uživanje) i poraženi smo samo ako odustanemo.
Zato onaj zadnji napad, kada lepršavi Karačić prolazi brutalne Nijemce i zabija pobjednički gol, predstavlja nešto više od same igre. Taj zadnji napad je predstavljao život ukratko. Sekunde, centimetri, strepnja, strah, nevjerica, ekstaza, katarza…U zadnjim trenucima, kao da Vam život prolazi u glavi…I zato je sport, za one koji razumiju ovu spiku, ponekad i više od života, puno više od same igre. Upravo to nam objašnjava trener Tony D’Amato (još jedna pamtljiva i barem solidna uloga legendarnog Al Pacina) u svojem motivacijskom govoru u svlačionici tijekom poluvremena, u legendarnoj sportskoj drami – Any Given Sunday (Samo igra):
Govor iz svlačionice
„The inches we need are everywhere around us. They’re in every break of the game, every minute, every second. On this team we fight for that inch. On this team we tear ourselves and everyone else around us to pieces for that inch. We claw with our fingernails for that inch. Because we know when add up all those inches, that’s gonna make the fucking difference between winning and losing! Between living and dying! I’ll tell you this, in any fight it’s the guy whose willing to die whose gonna win that inch. And I know, if I’m gonna have any life anymore it’s because I’m still willing to fight and die for that inch, because that’s what living is, the six inches in front of your face. Now I can’t make you do it. You’ve got to look at the guy next to you, look into his eyes. Now I think ya going to see a guy who will go that inch with you. Your gonna see a guy who will sacrifice himself for this team, because he knows when it comes down to it you’re gonna do the same for him. That’s a team, gentlemen, and either, we heal, now, as a team, or we will die as individuals. That’s football guys, that’s all it is. Now, what are you gonna do?“
Kakav govor – iz svlačionice – Al Pacina! Iz tame, do svjetla, iz poraza do pobjede. Otprilike u rangu onoga što je Mel Gibson rekao hrabrim Škotima na bojnom polju kod Stirling Bridgea ili Falkirka, tamo negdje 1298. Naravno, trenerski ili ekspertski monolozi ili izjave igrača o ostavljenom srcu na terenu, 120%, ili o karakteru, su često samo obične floskule. Ako ne postoji sustav igre, vrhunska priprema, a i onih 1% super talentiranih pojedinaca, sposobnih riješiti utakmicu – srce i karakter će biti samo izlizane riječi, bez ikakvog značenja.
Međutim, autor ovih redaka je gledao više utakmica u kojima je njegov tim, doista ostavio srce na terenu. Nekada je momčad pobijedila, nekada je i (nepravedno i prljavo, jer prljavi igraju prljavo) izgubila (npr. hrvatski rukometni kup 2017. i 2019. pa i neke prvenstvene tekme), ali ako smo dali sve od sebe – čisti smo (pred sobom i drugima) i nitko nam ništa ne može spočitati, niti oduzeti.
Oliver Stone, kao značajni redatelj 1980-ih i 1990-ih, u filmu Samo igra, prilično dobro secira američku kulturu, folklor, sport, business i svakodnevni život. Sve to čini kroz vjerojatno najpopularniju američku sportsku igru – football. Taj američki nogomet je težak sport. Kratka sezona od otprilike 16 službenih utakmica ne daje Vam dovoljno vremena, niti Vam oprašta greške. Kao i u svakom sportu, uvijek ovisite o pojedinačnoj formi, sveprisutnim ozljedama, taktičkim inovacijama, razmišljanjima i/ili novcima bačenim, u rupu bez dna.
Prosječni Europljanin ne može doživjeti američki nogomet na isti način kao Amerikanac, baš kao što ni prosječni Amerikanac, također, ne može doživjeti našu verziju nogometa (ili neki drugi europskiji sport), na isti način. Mentalitet, kultura, genotip, fenotip…sve nas to donekle razlikuje, ali neke stvari su univerzalne – od govora u svlačionici, do milimetara koji čine razliku između pobjede i poraza. Od velikih pojedinaca, do običnih lopova. Stoneov film započinje citatom jednog od najvećih trenera američkog nogometa svih vremena – Vince Lombardija (1913. – 1970.):
I firmly believe that any man’s finest hour, the greatest fulfillment of all that he holds dear, is that moment when he has worked his heart out in a good cause and lies exhausted on the field of battle – victorious.
Sport – način života
Foto: Warner Brothers
Baš taj citat, koji je prethodio filmovima Rocky franšize* (a nalazimo ga i kasnije u filmskoj industriji), je litemotiv filma Any Given Sunday. Ostaviti srce na terenu, jer kad pobijedimo sebe – onda smo (zapravo) pobijedili. Stone precizno, zabavno, kritički, ali i s vjerom u običnog čovjeka, prikazuje funkcioniranje velikog sportskog kluba – od navijača do televizije, od uprave do svlačionice, od pojedinaca do kolektiva – pa ovaj film u sebi sadržava univerzalnu sportsku esenciju, koju možemo vidjeti na svim meridijanima i paralelama. Naravno, budući da sport često sudbinski uzimamo ravnim životu (ili smrti), takva filozofija se djelomično osjeti kod redatelja Stonea i scenarista Johna Logana.**
Uzimati sport preozbiljno i nekritički, nije obilježje inteligentnijeg čovjeka, ali s druge strane, stavite se u cipele profesionalnog sportaša. Teren je njegovo radno mjesto, svakodnevni trening (2 – 3 puta dnevno za vrhunske sportaše) je njihov posao, ona tekma, sportskom srijedom, subotom, božjom nedjeljom ili utorkom (ako ste u sustavu natjecanja pod fantastičnom kapom EHF-a!), nije samo igra, već predstavlja i plaću. Zamislite braću Sinković. Olimpijski, svjetski i europski prvaci u veslanju. Gotovo uvijek, kada spuste čamac u vodu, oni pobjeđuju (naravno, znaju i gubiti). Drugo mjesto je za njih dugo bilo nešto pomalo neočekivano, čudno, jer naučili su nas da prva mjesta uzimamo zdravo za gotovo. Oni su gotovo uvijek prvi na svom radnom mjestu.
A Vi? Kada ste zadnji put Vi pobjeđivali na svom radnom mjestu i kada ste zadnji put dali posljednji atom snage u Vašoj firmi, u Vašem poslu. Naravno, ako ste u privatnom poslu, to bi trebalo biti normalno, ali za druge vrste, poslova to nije nešto što se podrazumijeva, niti nešto na što smo naučeni (nažalost).*** I sada, kada smo utvrdili da je biti igrač/sportaš, posao kao i svaki drugi, krenimo kopačkom, tenisicom i džonom u lice (bez boksera u glavu, jer to nije obilježje koje ističemo), preorimo taj teren i zapišimo svoje ime u panteonu vječnosti. Zapišimo ime našeg kluba, na trofeju kojeg ćemo osvojiti.
*još jedan od citata koji se pripisuju Lombardiju je i: „It’s not whether you get knocked down, it’s whether you get up.“ – što je Stallone koristio kao šlagvort u svojim boksačkim filmovima.
**Napisao scenarije i za (pazi sad ovaj niz) Gladijator, Posljednji samuraj, Avijatičar, Hugo, Skyfall, Spectre, Alien: Covenant.
***Naravno, nemojte krivo shvatiti autora ovih redaka, u smislu stvaranja stresa da uvijek moramo biti najbolji (jer to nije smisao, već je smisao borba). I možda je najgore, ako se djecu odgaja na način, da uvijek moraju biti prvi i da jednostavno moraju imati prosjek ocjena 5.0. (jer neće moći upisati faks i sl.). To je druga strana medalje i tema za druge filmske osvrte. Možda djecu ne bi trebalo opterećivati sa izvrsnošću, jer malo je obitelji kao npr. Kostelići u pravom životu – no to je jedna druga tema.
Roster
Miami Sharks su bili u velikim problemima, kada su im se uzastopno ozlijedila dva glavna igrača – quarterback-a. Lider momčadi je veteran Jack „Cap“ Rooney. Dennis Quaid, iako tada tek nešto stariji od lika kojeg glumi, možda i nije bio najbolji izbor za ovu ulogu, ali autor ovih redaka nije toliko fokusiran na glumačke izvedbe u filmovima, niti je Quaid posebno loš u izvedbi (jer nije) – bitnije su teme i poruke filma, od glavnih i sporednih glumaca i njihovih rola. A što je lider, što ga određuje – to nam objašnjava legendarni trener D’Amato:
„That’s what a leader’s about: sacrifice. The times he’s gotta sacrifice because he’s gotta lead, by example. Not by fear and not by self-pity.“
Quaidovog lika bi mogli približiti današnjim generacijama, koje prate football, kao nekog (uvjetno rečeno) Toma Bradyja (Hall of Fame-r, odnedavno u sportskoj mirovini) Srce momčadi, lider, najbitnija karika, veteran. Ozljeda takvog igrača stvara krizu u momčadi. Naravno, što je glavna zvijezda bez glamurozne žene, koju je ovdje utjelovila, tada privlačna Lauren Holly (gđica Samsonite ili so there is a chance?, kao referenca na njezinu ulogu u filmu Glup & gluplji).
Ona nije Giselle Bundchen onog vremena, a u filmu služi kao solidno prikazana kao negativka. Naravno, nije negativka iz Jamesa Bonda, ali je očito da se radi o sponzoruši, koja i u veteranskim danima, želi zadržati svoj (glamurozni) status. Društveni status joj je bitniji od suprugovog zdravlja. Te seks i grad žene predstavljaju pandan radničkoj klasi, koja jede hot – dogove na istočnoj tribini. A sve to u slabijim verzijama (tj. verzijama za siromašne) gledamo i na našim prostorima.
Stone kroz kameru, usporenim snimkama igre, pokušava približiti prosječnom gledatelju, kako to izgleda biti dijelom takve predstave, kao što je to utakmica američkog nogometa. Za ozljede se brinu antipatični ortoped (iako epizodist, James Woods je na svojoj razini), doktor kakvog poznajemo i u našim sokacima te savjesni internist (Matthew Modine), koji ipak vraća nadu u struku i moral. Sa visokih tribina sve prati napadački koordinator i štreberski pomoćni trener Crozier (Aaron Eckhart), jer ovo je sport u kojem je potrebno puno pripreme, koordinacije i logistike.
Američki nogomet, kao i profesionalni sport općenito, je odavno prerastao u modernu verziju gladijatorstva pa nije čudo što se Stone igra sa prikazom Ben – Hura na tv-u, tj. one trke kočija u areni do smrti te epizodnom ulogom Charltona Hestona, kao povjerenika lige. Upravo nam je te gladijatore na sportskom terenu prikazao još redatelj Norman Jewinson u pamtljivoj SF distopiji Rollerball s Jamesom Caanom.
Igrač s klupe, koji je neočekivano dobio priliku za svjetla pozornice je Willie Beamen (možda je i sam Jamie Foxx, postao poznatiji, baš sa ovim filmom). Ovdje počinje klasična priča prvotnog nesnalaženja u vremenu i prostoru – smiješnog povraćanja zbog treme – što postaje i simpatični ritual, koji homogenizira momčad – ali Beamen uskoro hvata konce te čak postaje arogantan s nadimkom Stemin’, dok uz bazene, koktele i ljepotice, snima soft verziju gangsta-rap spotova (bolje rečeno, Will Smith za siromašne tip spotova), da bi se na kraju (kao u šekspirijanskim dramama) vratio na početne postavke i prošao puni krug, sa malo više iskustva i pameti.
Naravno, kao Afroamerikanac te kao nova zvijezda kluba, Stemin’ Beamen je zaslužio pravo boriti se i protiv sveprisutnog rasizma, kroz tv emisije i kroz svlačionicu. On predstavlja glas potlačenog crnca, tj. onog koji je sada uspio u bjelačkom svijetu. Ta priča, od trnja do zvijezda, je super motivacijska poruka za život, sve dok netko ne postane karikatura tipa Kanye Westa. Willie ipak nije postao Kanye, barem ne u filmu.
All star glumačku ekipu filma popunjava i (bijela) žena na poziciji moći – Christina Pagliacci – Cameron Diaz (u svojoj više puta ponovljenoj ulozi djevojke koja nije svetica ili žene bez skrupula) – Pojela bi svoju djecu, kako kaže povjerenik lige, kojeg glumi legendarni Heston), kao antipatična vlasnica i managaer-ica kluba. Emocije su zaje…, ali u svijetu, where everything counts in large amounts – nema mjesta emocijama. Tko kešira lovu, ima pravo voditi kolo. Njezine namjere nemaju veze s tradicijom te samo razmišlja o boljem proračunu i potencijalnom preseljenju franšize u L.A.
Nadalje, u ulozi stare glamurozne majke je nekadašnja sex bomba Ann Margaret (poznata još iz filmova s Elvisom), a tu je i nekadašnja legenda američkog nogometa Jim Brown* (u ulozi pomoćnog trenera za obranu) te poznati rapper i glumac LL Cool J (kao zvijezda kluba koja inzistira na vidljivosti, jer ako mu quarterback ne baca lopte, novaca od sponzorstva je manje) pa Stone kroz stare (plus već spomenuti Heston) i nove generacije, daje posvetu starom i novom Hollywoodu, odnosno daje počast cijeloj svojoj (filmskoj) domovini. Medicinska pitanja, gdje igrači uvijek biraju novčani bonus naspram osobnog zdravlja (jer football je jedino što znaju) i gdje antipatični liječnici zaboravljaju Hipokratovu zakletvu, se miješaju sa poslovnom politikom kluba. Sve to je sa smislom i u pravoj mjeri, povezano u ovoj pamtljivoj sportskoj drami, skoro pa sportskom epskom spektaklu.
* poslije sportske karijere, na zalazu zlatnog doba Hollywooda Brown je glumio u pamtljivim filmovima Dirty dozen, Ice Station Zebra, Dark of the Sun pa i u nekim westernima te blaxploitation filmovima te je zapravo bio ona afroamerička sportsko – filmska legenda, prije O.J.Simpsona. Iako mu je život i poslije sportske karijere bio turbulentan, na tom polju, srećom nije postao „poznat“, kao njegov mlađi kolega O.J. Mladi Jim Brown je i jedan od likova novijeg filma „One night in Miami“, koji nam evocira turbulentne 60-e godine u SAD-u, kroz vizuru stvarnih i poznatih osoba.
I upravo ovdje dolazimo do srca i duše filma – veteranskog trenera Tonyja D’Amata (legendarni Al Pacino, u ulozi po njegovoj mjeri). Njegovi citati se pamte te predstavlja kralježnicu cijelog filma. Dok ga skupa escort dama (epizoda Elizabeth Berkley sa crnom perikom, par godina poslije Showgirls – lošeg, ali ujedno i dobrog filma, koji je predvidio #meetoo pokret), kao sirena na grebenu, vabi na one night stand, koji se plaća (predstavlja one mlađe žene, koje padaju na iskustvo i šarm pa kaže: older guys have a certin thing) – a on zapravo sanja o monogamnoj vezi, koja u brzom i bezosjećajnom svijetu popusta na količinu i vječnih sponzorstva, baš i ne funkcionira – naš old school trener daje poantu o starinskom sportu i modernom životu:
„TV je promijenio način na koji razmišljamo…(tj. poslije ništa nije bilo iskreno i iskonsko, op.a.). Prvi put kad su zaustavili tekmu zbog je*** reklame, to je bio kraj svega. Jer naša koncentracija je bila bitna, a ne njihova (ne od nekog prodavača žitarica za doručak, op.a.)…“
Kroz tu životnu mudrost sportskog doajena, redatelj Stone, baš kao i u prethodnim filmovima, na neki način, plače za dobrim starim vremenima, vremenima koja više ne postoje, iako je i pitanje – jesu li ikada uopće postojala? (naime, bajke o Djedu Božićnjaku i zubić vile su za dječji vrtić). Trener D’Amato, koliko god bio nostalgičan, je ipak predstavnik razuma, morala(?)…i ako baš hoćete – struke. On je trener i on bi trebao imati pravo utjecati na provedbu sportske politike. On bi, uz trenersku dužnost, trebao biti sportski manager (čit. netko kao npr. Alex Ferguson), jer bolje poznaje situaciju od vlasnika (koji obavljaju drugu bitnu funkciju – pronalaze novac).
Sami sebi smo najveći protivnik
Tu je sjeme razdora sa vlasnicom kluba. Dok se sportski protivnici na terenu gledaju iz suprotnih kutova, kao prilikom boks meča ili gladijatorske borbe u oktogonu, tj. dok iz skupa, prilikom borbe za loptu planiraju akcije i šablone – na isti način se struka bori sa upravom. Neprijatelj ili sportskim rječnikom – protivnik je više u nama samima, nego u drugom klubu (koliko god da ne volite taj, suprotni klub, upravo je Vaš klub – ključ svega…zapamtite, Stone je znao da smo sami sebi najveći neprijatelji, što nam je i objasnio u legendarnom Vodu smrti). Sve to gledamo i danas u bilo kojem sportu, u bilo kojoj zemlji, bilo koje nedjelje.
Osim moralnih poruka, u filmu smo svjedoci i raskalašenih (Dennis Rodman style) partyja i bakanalija. I ovdje također leži osobni protivnik – u (nesportskom) stilu života. Nažalost, sportske zvijezde često zaborave skromne početke i poruke pametnijih pa zapnu u živom blatu (kurvi, luka i janjetine) i sirenskom zovu (izvanbračnog) sexa, alkohola, droga i loših cajki. To je isto svjetska klasika, koju ne gledate samo u filmovima, a ovdje može vrijediti i ona neka baci kamen (onaj koji je bolji), jer autor ovih redaka ne želi baš uvijek biti (moralni) arbitar – to je na Vama. Međutim, primjera gdje su ovisnosti uništile sportske karijere ima prilično.
Zapravo, kad doista upoznamo naše idole, normalnom pojedincu često ostaje samo to da postane apatičan, apolitičan te da baci svoje svetinje niz rijeku. Napokon razumijem(o) da su sve te zvijezde, samo ljudi. Često glupi i nezahvalni, ali često (ili barem, ponekad) – dobri i pravedni. Pomažu slabijima i sl.
Sportski Mozarti i osobna vjera
Međutim, ono što je za fanove sporta bitnije je ono što je na terenu. Samo je teren mjerilo. Američki nogomet (kao i profesionalni sport općenito) je često gladijatorska partija šaha. Bitna je snaga i mišićna masa, ali bitni su i lepršavi playmaker-i (kao Karačić, sa početka teksta), oni mozgovi, koji u djeliću sekunde odlučuju kako i gdje će baciti loptu onom trkaču, koji će zabiti taj gol, tj. postići touchdown (sjetite se rukometnog Mozarta Balića i nasljednika Duvnjaka, sjetite se prgavog (jer takav je bio) stroja za koševe i Mozarta na košarkaškom terenu – Dražena ili smirenog Pink Panthera, Kukoča).
Onaj govor u svlačionici tijekom poluvremena je prisutan gdje god bili. Gospodo mi živimo ovdje i nećemo dati da nas je** u našoj kući. To je onaj govor kad gubimo, ali i govor koji nam vraća vjeru. Naime, Stone nam daje uvid i u vjeru – osobnu stvar svakog pojedinca – koja je ovdje ustoličena kao way of life. Sjetimo se scene zajedničke molitve u svlačionici, sa pravim (katoličkim) svećenikom.
Dakle, kao ratnici prije bitke, koji traže utjehu i motivaciju, igrači (ali i gledatelji) dobivaju i ono, što na prvu loptu može biti ljigavo, patetično i odbojno. Posvećivanje momčadi i terena. U rovovima (utakmice) ne postoje ateisti, kaže nam svećenik, dok se igrači i stručni stožer mole klečeći. I takve stvari ne gledamo samo u filmovima, zar ne? I da, miješanje Boga u običnoj igri ili sportu, je nešto što možda neće odgovarati osobi koja više promišlja u životu.
S druge strane, koncept vjere u vrhunskom sportu, možete pratiti barem od vremena Muhammada Alija (čovjek je možda bio simpatičniji kao Cassius Clay, baš kao što je Mišo Kovač bio drukčiji, dok nije postao Mate, ali i to je neka druga priča). Veliki Ali se često pozivao na (svog) boga i nije bio jedini.
Stoga, možemo zaključiti kako svaki sportaš ili trener, sigurno imaju pravo na religijske poveznice. Oni imaju pravo na svog prijatelja Isusa i Gospu, a netko kome se to ne sviđa, ima pravo prebaciti program, ako ne vjeruje u čuda.* Samo rezultat (a ne podobnost) bi trebao biti odrednica vrijedi li netko. Naravno, svatko ima pravo i na negativni (rezultatski) niz, jer napredak se ne pokazuje jedino u pobjedama.
*a kako biste Vi ocijenili npr. onu pobjedu protiv jakog domaćina Poljske na EP u rukometu 2016., kada nam je za prolaz skupine bila potrebna pobjeda od +11 nad jakim domaćinom, a mi ih uništimo sa +14?! ‘Ko bi rek’o čuda (u Međugorju) da se dese…Tadašnjeg izbornika, koji je vrlo dobar stručnjak, možda nije koštalo funkcije to što se pozivao na Isusa ili Gospu, možda niti „loše“ četvrto mjesto na kasnijem SP, već njegova „netelevizičnost“ u nastupima pred kamerama i manjak drukčije vrste „ljigavosti“, koju pak posjeduju veći „(u-) magovi“ (sjetite se i nogometnog trenera svih trenera – neka počiva u miru – ali i dr. stručnjaka)
Heroji radničke klase
Foto: Warner Brothers
Osobna vjera daje životnu (i fizičku) izdržljivost. Tako npr., trener D’Amato ne odustaje od svoje vizije kluba i njegovog pravog vođe – veteranskog QB Capa. Taj veteran je heroj radničke klase Floride pa upravo kako trener ne odustaje od svog lieblinga (a isti vrijedi 2. i 3. izbora na draft-u), tako ni Stone, kroz svoje likove, ne odustaje od običnog working man-a – kralježnice Amerike. Cap je timski igrač, a mladi Willie poštuje jedino pobjedu (zato ne igram po pravilima).
Trener objašnjava mladoj zvijezdi kako je ova igra više od pobjeđivanja – dio si velike tradicije, ali Willie ne želi biti duh na polici sa trofejima, crno-bijela fotka iz prošlosti. You’re very, very young… and your very, very stupid, kaže mu trener. Iako nam Willie upravo govori, kako je sve u lovi, on kroz film postaje svojevrsni Malcolm X – borac za pravdu na terenu i izvan njega (kroz tv nastupe uz ljigavog sportskog novinara, sjećate se dr. Cox-a iz Stažista –glumio u nekoliko Stoneovih filmova – i kroz dijaloge sa crnačkom braćom iz svlačionice – živite i uživate, ali ovo je bjelački svijet). Zapravo on sve i ne promišlja samo kroz rasizam, jer ispravno kaže: Maybe it’s not racism. Maybe it’s just placism. A brother needs to know his place – drugim riječima, nismo svi žrtve i ne možemo svi biti prvaci (ali možemo to pokušati).
Igra je čista (profesionalni sport često i nije), motivacijski govori i trenuci za pamćenje
Uz klanove u svlačionici, prljave managerske igre, sponzoruše i skandale, samo je jedna stvar čista – sama igra. Igra je zdrava, život nije (u naše vrijeme bilo bi ti dovoljno samo da si na terenu, nikakvi milijuni nam nisu trebali…), to su misli trenera, koje više ne korespondiraju u modernim vremenima, ali koncept borbe i ne-odustajanja je imanentan bilo kojem vremenu i bilo kojoj nedjelji. Naime, život doista ponekad određuju inči…tako je i u sportu… područje za grešku je toliko malo…inči, centimetri i milimetri koji nas određuju i koji nam trebaju su svugdje oko nas (istina je oko nas)…mi ginemo za te inče…jer oni su razlika između pobjede i poraza…Imamo pravo na loš dan, ali nemamo pravo na dan bez borbe.
D’Amatov govor predstavlja govor o karakteru i srcu, ali je napisan prilično filmski, tj. epski – pa ga pamtimo, jer Stone, čak i u nešto slabijoj formi, ipak pruža više od prosječne prvoligaške tekme…To su govori za olimpijska finala, za europska i svjetska prvenstva…Za onu tekmu protiv vječno bahate Engleske u polufinalu SP u nogometu, kada Mandžo, slavonski đilkoš (koji je upravo bio igrač srca, lopate i oranja) zabija u 108. minuti, nakon što Vrsaljko (prije mirnog i pravednog sna na zastavi) ubacuje s desne strane i nakon što – najzahvalniji igrač repke – Perišić skače u napadu i dodaje najbitniju loptu.
To je govor za one jedanaesterce prije, u osmini i četvrtfinalu, kada legendarni kapetan Modrić (koji ponekad zaboravlja neke stvari izvan terena što mu ljudi možda oproste, jer se sjete klinca pastira u ratnom vihoru) trči do zadnjeg atoma snage, a smireni Raketa puca jedanaesterac na suprotnu stranu od golmana…To Vam je govor za ono poljudsko ili maksimirsko blato, ili za produžetke protiv Norveške u rukometu (kada sve golove zabija Dule…ali onaj najbitniji – Žeeljkoo Musaaa, Žeeeljkoo Musaaa)…
…Balić bi svojevremeno rekao: Igramo za ku**c…ja prvi, a onda i svi vi…i onda se Lino ubaci – Idemo, za naarood! Autor ovih redaka se još može naježiti na te (banalne) scene i na takve filmove. Je li to dokaz da nije nikada odrastao (tj., da kao trener D’Amato, nije prihvatio bezveznu korumpiranu realnost) ili baš naprotiv – da nikada nije odustao od pravedne utakmice i borbe (opet kao trener D’Amato, ali i cijela homogenizirana ekipa) – također ostavljam na Vama.
U najbitnijoj tekmi play off-a, na terenu se doista izbijaju oči iz lubanje (tako da paralele sa Ben – Hurom, Gladijatorom ili naravno – Rollerball-om, imaju smisla), publika je u šoku, ali uvijek se rađa nova nada. Veteran ipak nije mogao sve pa se pronađeni Beamen, dok su gledatelji strepili, našao u ulozi – spasitelja, a zapravo – rođenog pobjednika.
Jedan od najboljih sportskih filmova
Zanimljivo je kako redatelj dopušta i propitivanje svetinja. Naime, klub Miami Sharks, nije funkcionirao po mjeri običnog racionalnog čovjeka (eto, ni u filmovima to nije moguće), odnosno vlasnici su imali drukčiju viziju od trenera. Stoga nam Stone, u epilogu, donosi još jedan dio života u sportu ili sporta u životu, a to je – reći bobu bob, popu pop. A rekao im je u slavlju, kad nitko nije očekivao: Potpisujem za drugu ekipu, jer mi omogućuju potpunu kontrolu upravljanja klubom i nosim svoju zvijezdu Willieja sa sobom. To je ona f*** you katarza za kraj – za filmski kraj.
Nadalje, motivacija sportaša kroz glazbu i filmove, uopće nije nešto neobično. Čitao sam prije više godina kako je legendarni individualac, Irfan Pipe Smajlagić, dok je trenirao RK Bosnu, za motivaciju, preporučio igračima gledanje Gladijatora (nije jedini trener, koji je upućivao na film legendarnog Ridleyja Scotta)…To ima rezona, jer spartanski trening i odgoj, uvećan uz onu vječnu, strength and honor vibru redatelja Scotta, uvijek daje pravi rezultat (a fanovi i čitatelji na pravoj frekvenciji to razumiju).
Međutim, za sve sportaše, uopće nije loš izbor niti film Any given Sunday, jer tu imate sve što je bitno za sažeti, kad su u pitanju sport i život. Iako je sport današnjice vrhunska znanost (od prehrane, procesa treniranja do timske i individualne psihologije, a i drugih stvari), od njega ne treba uvijek raditi nuklearnu fiziku. Naime, ponekad je sve, samo u voljnom momentu…u srcu, u duši, u pravoj strasti, u emociji i koheziji. U pravim pojedincima i homogenom kolektivu.
Puno (sportskih) filmova se referiralo na američki nogomet. Last boy scout (Prljavi igraju prljavo), meni uvijek simpatične Zamjene (Keanu Reeves & Gene Hackman, u jednom malom i simpatičnom filmu), Remember the Titanas (Denzel Washington), subjektivno, vrlo dobri Invincible (Mark Wahlberg), također pamtljivi Draft day (Kevin Costner nam pokazuje sport izvan terena), We are Marshall (Matthew McConaghey), oscar-ovski The blind side (Sandra Bullock), Concusion (Will Smith), The longest yard (stara i nova verzija), Leatherheads (Clooney) pa donekle i legendarni Jerry Maguire, itd…
Ipak, Any Given Sunday je na samom vrhu, jer je prikazao sve vezano uz (taj) sport. Film je (barem zasad) izdržao test vremena. Stone nam približava taj (kad ga shvatimo, zanimljivi) sport, kroz žargon, kroz atmosferu, kroz medije, kroz smrad svlačionice. Sve je tu, čak i situacija kad Vas zgodna plavuša (Cameron Diaz) uhvati golog poslije tuširanja. A tu su i mučka lopovska đubrad, jeftina mjuza i teška cuga, vjera, dobri pojedinci, novinari, manekenke, sponzori…ali prije svega, tu je – (samo) igra. Skeniranje same igre, kroz akcije, koje se ponekad i ne mogu napisati na papiru ili postaviti s magnetima na ploči; kroz vizuru trenera, kroz sukobe, svađe te kroz homogenizaciju i galvanizaciju. Sportaši to razumiju.
Soundtrack filma je i u duhu kraja 90-ih, npr. od Fat boy Slim-a (Right here, right now), do ambijentalnog Mobyja (Everloving i Graciosa); ali tu je i svevremenski Paranoid (Black Sabbath) pa i sam Jamie Foxx pjeva naslovnu pjesmu (te i jednu svoju sponzorsku – I’m Willie, Willie Beaman). Po subjektivnom mišljenju autora ovih redaka, ovaj film s kraja dvadesetog stoljeća, je zadnji bolji Stoneov film. Naravno da Alexander, WTC, W., Divljaci, Snowden – nisu (uopće) loši filmovi, kao što su npr. užasno loši njegovi intervjui s Putinom – što je opet jedna druga tema – ali iz nekog razloga, svi Stoneovi filmovi iz 21. stoljeća (kada su njegov aktivizam i politiziranje, teorije zavjere itd., ojačali u odnosu na filmove) me ne tjeraju na recenzije, a trebali bi, jer teme su im zanimljive i meni bliske.
Naime Stone gotovo uvijek cilja na pravu stvar. Već smo rekli, sport je zabava i Stone nam daje tu zabavu. Međutim, ponekad je sve to više od same igre ili zabave. Stone skenira cijeli folklor oko sporta, koji je sličan i na ovim, siromašnijim prostorima. Zato je ova priča, iako samo fikcija, zapravo – univerzalna. Sve ovo smo vidjeli uživo, ako smo bili unutra, ili ako smo pratili neki sport više od prosjeka. Od ne vesele mene bez Vas, utakmice nedjeljom i obitelji u gledalištu, do Mi smo prvaci/We are the champions trenutaka na Jelačić placu ili na trgu Vašeg malog grada, navijanja na Vašem stadionu ili u Vašoj dvorani (this is my church, this is where I heal my hurts, pjevaju Faithless-i).
Od betonskih igrališta našeg zavičaja do europskih dvorana. Od one legendarne premijere i utakmice protiv SAD-a 17. listopada 1990, od Barcelone ’92 i Dream Teama, preko svih onih Wimbledona, koje je izgubio i koje smo s njim izgubili, do baš onog jednog – najbitnijeg Goranovog. Od bronce ’98., preko nesretnih Turaka pod Bečom ‘08., do Mandžukićevog gola bahatim Englezima (pa i potencijalno dopingiranim(?), ali uvijek boljim – Francuzima) 2018. Od svih onih dobivenih i izgubljenih finala, ali i preko Olimpa i rukometnih ledenih dvorana sa paklenom atmosferom do gusjenica 1996., 2004. Od svih onih golova, koševa, poena, jardi, centimetara, milimetara ili inča...Od skijaških staza, vodenih utrka ili do olimpijade starih sportova u Brođancima, sve je to – samo igra.
Kada trener Pacino i igrač Foxx, kao stara mudrost i mlada nada, hodaju praznim stadionom, poslije velike tekme, u kojoj su preorali teren te ga navodnjavali znojem, uvijek si možete ponoviti onu: Svakog dana i svake božje nedjelje, možemo ili pobijediti ili izgubiti – bitno je to učiniti kao čovjek (dakle, s karakterom, tj. da se ne ponižavamo u porazu, niti da se previše uzdižemo u pobjedi).
Kada si gore – glavu dolje, a kad si dolje – glavu gore. Je li to poruka s boce Jane, ili ekonomsko – propagandni program, nije ni bitno. Jednostavne i iskrene stvari se pamte, a najbitniji gol je onaj sljedeći, baš kao što je i najbitnija pobjeda, samo ona sljedeća (a ako i izgubimo, život ide dalje). A srce koje ste možda ostavili i na vrućem asfaltu (sjećajući se prvog poljupca), a možda i – na terenu, zapravo nikada nije nestalo, već se samo obnovilo. U igri i na terenu, na parketu, na ledu, na vodi, na planini, u dolini, u dvorani, na stadionu…Slušajući sportske himne – veće od života.
I dok hodate tim praznim terenom, gdje još odjekuje navijanje vjernih navijača i one pristojne publike (koja ne vrijeđa protivnike), znajte jednu stvar, na tom terenu – nikada nećete hodati sami – you’ll never walk alone. No intensity, no victory (igraj, igraj – stisni, stisni), rekao bi Vam Al Pacino i njegova ekipa. I baš zato, preorite taj teren i ostavite srce na njemu. To se mora isplatiti, jer obični sport je ponekad, doista i preslika stvarnog života. Zabi’ gol, pogledaj Any Given Sunday.
Tekst napisao: Matija Horvat
