REDATELJ: Wiliam Friedkin
GLAVNE ULOGE: Gene Hackman, Roy Scheider, Fernando Rey, Tony Lo Bianco
TRAJANJE: 104 minuta
NAZIV ORIGINALA: The French Connection
GODINA PROIZVODNJE: 1971
“All right, Popeye’s here! Get your hands on your heads, get off the bar, and get on the wall”
Godina 1971. još je jedna od bitnijih film(ofil)skih godina. Sjetimo se Prljavog Harryja, sjetimo se sir Michaela Cainea u Uhvatite Cartera pa Peckinpahovog filma Psi od slame i dr. Godina je iznjedrila i legendarnu Francusku vezu. William Friedkin* je tada bio manje poznati redatelj te za svoj krimi triler, nastao prema istinitoj priči, nije mogao angažirati preskupe zvijezde kao što su Paul Newman ili Steve McQueen. Razmatralo se i Charlesa Bronsona u ulozi dobrog policajca te još neke druge glumce, ali sada znamo, kako nije pogriješio s angažmanom Gene Hackmana. Hackman je tada bio relativno poznat (Bonnie & Clyde), ali kao da je još bio na čekanju za jednu pravu (the) rolu. A uloga tvrdo-kuhanog policajca Jimmy Popeye Doylea je došla kao naručena. To je (uz Mississippi u plamenu, gdje je opet na pravoj strani zakona) bila i ostala, njegova uloga karijere (vjerojatno prepoznatljivija od Oscar-ovske uloge u Nepomirljivima) – uloga koja ga je lansirala u filmske zvijezde. Znači, i Friedkin i Hackman su se proslavili ovim filmom, koji je bio blockbuster u kinima te je osvojio sve bitnije Oscare iduće godine – najbolji film, najbolji redatelj, najbolji glavni glumac, najbolji scenarij i najbolja montaža. Čista petica! Francuska veza je uzor drugim žanrovskim djelima i pokazatelj kako (naizgled) jednostavna priča o neprekinutoj potjeri ili igri mačke i miša, između dobrih i loših momaka, može ostati relevantna i za moderne filmove, a znamo da takvih pravih žanrovskih i nekorektnih filmova, danas više (zapravo) i nema. Spielberg i Kurosawa su citirali Francusku vezu, kao jednog od najboljih filmova pa je žalosno što današnji redatelji više nemaju špurijus ili muda za ovakav žestoki i sirovi krimić. A pitanje žestine, već znamo, nije samo u ispaljenim mecima ili body count-u, jer Francuska veza i nije poznata po tome. Da bi bili u žanrovskom hall of fame-u, nije potrebna samo umjetna krv i/ili koreografirano (artificijelno) nasilje. Potrebna je prava redateljska kinetička vještina, pravi glumci i nekakav realan scenarij**.
*Friedkin se pojavio kao redatelj krajem 60-ih, a „Francuska veza“ mu je bila prvi veliki hit. Dvije godine kasnije je uslijedio legendarni „Egzorcist“ aka Istjerivač đavla pa je upravo tim filmovima, početkom 70-ih, upisao svoje ime u hall of fame filmskih redatelja. Uslijedio je vrlo dobri „Sorcerer“ (remake/reboot „Nadnice za strah“ također sa Roy Scheiderom), koji nažalost nije postao hit, kao prethodni filmovi. Onda je i kontroverzni „Cruising“ (s Al Pacinom) koji je podbacio na blagajnama pa je njegova zvijezda nekako izblijedila. Međutim, solidan krimić „Živjeti i umrijeti u L.A-u“ te sudska (ratna) drama „Rules of Engagement“, ili npr. film „The Hunted“ (pa i zadnji „Killer Joe“) su ga donekle vratili na onu „razmeđu“ između hollywood-skih mainstream A i B redatelja. Dakle, Friedkin je vlasnik dva evergreen hita te nekoliko ostalih, solidnih žanrovskih filmova. Inače, bio je u braku s legendarnom francuskom glumicom Jeanne Moreau te Lesley – Anne Down (sjetite se serije Sjever & jug) i dr.
**scenarij Ernesta Tidymana je nastao prema istoimenoj knjizi Robina Moorea, koja opisuje stvarne događaje i krijumčarenje droge od Francuske (a prvotno Indokine) do SAD-a.. Hackmanov Popaj i Scheiderov Cloudy su utemeljeni na stvarnim detektivima odjela za narkotike – Eddie Eganu i Sonnyju Grossu (Schneider je glumio i u još jednom filmu, utemeljenom na tom detektivu; bio je to „Seven-Up’s“, svojevrsna, manje poznata, verzija „Francuske veze“ ili „Francuska veza 1.5.“). Navedeni stvarni detektivi su dobili i epizodne uloge u filmu, koji se dakle, bavi i njihovim životima.
Foto: Screenshot
Popaj Doyle: Never trust a nigger.
Buddy “Cloudy” Russo: He could have been white.
Popaj Doyle: Never trust anyone!
Dakle, ovdje je Hackman zabio hat-trick. Njegov trademark je karakteristični bećarski šešir, (ne onaj delonovsko – samurajski). Njegov Popaj je doista bećar, lola, bekrija – faca koja je kopirana u nekim kasnijim filmovima i od nekih drugih redatelja. Takve žanrovske face (u pozitivnom smislu) su nenadmašene u današnjim danima, jer ih je, između ostalog, ubila artificijelna politička korektnost. Popaj je prirodni (svakodnevni) pojedinac iz geta i (iz današnje perspektive te naknadne pameti) nekorektan je prema crnčugama ili žabarima – ali to je samo zbog prirode posla…I to je samo zato što su te – crnčuge ili žabari – kriminalci! Žabari su ovdje posebno okorjeli kriminalci, iako izgledaju uglađeno. Scena u kojoj Popaj okuplja sve osumnjičene crnce u lokalnom baru te se javno predstavlja (All right Popeye’s here! Pa šta je ovo, jesmo li u bolnici…koliko narkotika ovdje ima?!) je antologijska te ju je u inverziji – parodirao i Eddie Murphy u filmu 48 sati – (sjetite se humorne rečenice There’s a new sheriff in town). Naravno, detektivski krimić ili općenito (akcijski) žanrovski film u sebi ima onu provjerenu buddy – buddy formulu. Dakle, dvojica različitih muškaraca, koji uz pomoć muške kemije i spomenute različitosti (koja ih opet – spaja) odlično surađuju i uvijek su jedan uz drugoga. Jedan je više glavni, macho i lud, drugi je sporedniji i smireniji (puno prije Miami Vice-a, Smrtonosnog oružja, Crvenog usijanja, Die hard 3 i dr. filmova prema toj formuli). Nomen (buddy) est omen! Naime, drugi smireniji buddy se i zove Buddy, a nadimak mu je Cloudy (legendarni Roy Scheider, nominiran ovdje i za Oscara te također prva poznatija uloga prije Spielbergovih Ralja). Buddy je doslovno side-kick, jer zbog brzine događaja i kratkoće filma (oko 104 minute), jedino je Popaj dobio dovoljno vremena za razvoj lika. On je razuzdan i lud, živi kao momak (tek smo nakratko svjedoci njegovog ljubavnog, momačkog života) te je opsesivan u svom poslu. Ta opsesija prelazi granice (u žaru borbe, ubija i nevine te bez kompleksa puca negativcima u leđa), ali jedino na taj način može doći do kraja i obaviti svoj posao.
Friedkin u svojem filmu, doslovno živi od brzine (ne mislimo samo na legendarnu scenu auto potjere). Filmska kinetika je vrhunska, jer iako sve pred nama leti, priča je odlično posložena i na kraju sve izgleda filmski jednostavno. Znači, kada netko u stotinjak minuta (slave) prikaže sve bitnije detalje policijskog posla, a sve u strahovitoj kinetičkoj sili – to znači job well done. Nekim odličnim serijama (npr. The Wire) potrebna je cijela sezona za fantastičan spektar likova, detalja i priče, koja stalno kruži i dobiva nove pravce. Naravno, tome serije i služe. Međutim, filmska umjetnost je (za neke od nas) možda i ekspresivnija, jer kada netko u kratko vrijeme (naravno, film je mogao trajati i 180 minuta i vjerujem da bi i onda bio maestralan) odlično posloži priču, također nije čudo, ako takav film pogledamo na desetke puta. Možda su neki od Vas (nas) duže u vezi s Francuskom vezom, nego li s pripadnicama ljepšeg spola. I da, to može izgledati kao problem, ali je ujedno i oznaka izvornosti. Francuska veza je upravo prethodnica serija tipa Homocide: Life on the Street ili Žica. Sirova je, kinetička, realistična te znamo da pravda vjerojatno neće biti zadovoljena. Redatelj Friedkin na trenutke sve snima polu-dokumentarno (uzor mu je bio film Coste Gavrasa Z), a kako bi se bolje upoznali s detektivskom rutinom, dok nas prati jazzy soundtrack Dona Ellisa. Sve je ovdje prikazano (kao i u nekim serijama) – šprintanje za negativcima po prljavim ulicama (Popaj u kostimu Djeda Mraza po prljavim ulicama geta), rad s doušnicima, prisluškivanje, nešto pucačine, vrhunski režirane potjere po gradu, undercover policajci na uglovima i dr. detalji. Ali sve u samo stotinjak minuta i to se ne smije podcijeniti (tj. moralo bi se ispravno valorizirati). Friedkin je znao snimiti pravi žanrovski film. Negativac Alain Charnier iliti Frog One (Prvi žabar – cappo di tutti cappi) je doista nezaboravan (utjelovio ga je Španjolac Fernando Rey, poznat iz Bunuelovih filmova…Dakle, Španac glumi Žabara). Friedkin trgovinu droge pa i suprotstavljene strane prikazuje dvojako, s nijansama sive. Francuski Marseille je veliki lučki grad sa (i inače) najvećom stopom kriminala u Francuskoj (isti grad je i mjesto radnje u solidnom filmu Stillwater, koji dijeli i slične motive s Francuskom vezom 2). Ipak, to je i dašak našeg lijepog Mediterana, tj. uvijek glorificirane i ekskluzivne Azurne obale. Takav je i mafijaški kum Charnier – ekskluzivan, uglađen, kozja bradica, jede kamenice, nosi skupe kapute, ima mladu ljubavnicu i svoj mafijaški narko sindikat. On je fantastično ljigava mješavina bond negativca i fantoma iz opere(te). Fali mu samo mačkica, koju bi mazio. ☺ Nasuprot sofisticiranosti euro-kriminalaca – s druge strane Atlantika – imamo prljave ulice Brooklyna, lokalne barove, ali i blještavije disko klubove Velike Jabuke. Narkotici New Yorka su tako svojevrsna (sirovija) preteča Poroka Miamija. Ipak u NYC je sve sirovije, jer na ulicama je glavni bećar – detektiv Popaj. Sukob dva svijeta, gdje je krijumčarenje drogom, svojevrsna globalna poveznica, je utjelovljen baš u ove dvije osobe – opakom detektivu i sofisticiranom kriminalcu te mastermind-u. Njihova međuigra, utrka za vremenom i nadmudrivanje u podzemnoj željeznici (tko će ući, a tko izaći); taj ultimative fight je središnja tema filma. Ta spretna redateljska finesa (male tajne velikih majstora), koja konstruira njihovo nadmudrivanje, mahanje rukama i cjelokupnu igru mačke i miša, je nešto što se pamti.
Foto: Screenshot
Naravno, nezaboravna središnja scena filma (nakon snajperskog atentata žabara br. dva) je puno puta prepričavana i u drugim filmovima kopirana – scena potjere automobila (Pontiaca kojeg je rekvirirao Popaj) i povišenog vlaka (bez voznog reda). Detektivski film Bullit sa legendarnim Steve McQueenom (i tada mladom ljepoticom Jacqueline Bisset) je bio prvi moderniji film, koji je uključivao pamtljivu scenu auto potjere. Međutim, to su bile brežuljkaste i lijepe ulice San Francisca sa ograničenim prometom. U Francuskoj vezi se pak, utrkujemo s vlakom na prometnim ulicama (u svakom trenutku filma, negativci pa i zbog prometnih gužvi, bježe pozitivcima – naši junaci mogu samo mahati rukama) i kao u video-igrici, moramo izbjegavati druge aute, koji se opet nemilice zabijaju u naš…ili mi u njihov. Friedkin je u soundtrack vožnje htio ubaciti Black magic woman od Santane, ali tu bi funkcionirao i tada konteporarni Jimmy Hendrix sa npr. Crosstown traffic i dr. solažama. Ne zaboravimo da su legendarni Beastie boys-i, svoj spot za pjesmu Sabotage, upravo radili kao posvetu žestokim filmovima 70-ih godina, a takav modernizirani i sirovi zvuk bi sigurno funkcionirao u Francuskoj vezi i njezinoj sceni potjere. A tijekom potjere, Popaj je doslovno, potresen za volanom u naturalnim i kaskaderskim scenama razbijanja imovine i remećenja javnog reda i mira. A kriminalci su brutalni…Zato i Popaj mora biti brutalan i igrati kontra pravila struke. Onaj pucanj u leđa je još jedna i(s)konska scena, a tako su i najavljivali ovaj film na kino – plakatima – Popeye is bad news, but a good cop. Postoji nekoliko citata, koji bi bili Popajeva filozofija, npr.: Kada bi svi slijedili pravila, ništa se ne bi promijenilo. A bez promjene, nema napretka…Ili – hodati nismo naučili sljedeći pravila – hodati smo naučili hodanjem i padanjem – Neki rade stvari ispravno(štreberi), ali bitnije je raditi ispravne stvari. Opsesija i breaking the rules, a da bi učinili pravu stvar – to je bećar Popaj Doyle. Ušao nam je pod kožu (ne zato jer je nagrađen Oscar-om) i ne puštamo ga van.
Trgovina i krijumčarenje drogom nam prizivaju sve nabrojane, ali i druge filmove (scena potjere u napuštenom skladištu može evocirati Crnu kišu Ridley Scotta, sa sličnim scenama) i serije. Ipak, Francuska veza je bio prvi bitniji žanrovski i modernistički film, koji je opisao takva kaznena djela. Većinom smo film(ofil)ski upoznati sa kolumbijskom (Escobar) vezom, a neki od nas obožavaju stil Miami Vice-a, ali ovdje smo vidjeli i žabarsku vezu, sa počecima iz Azije/Indokine, centralom u Marseillu i krijumčarenjem robe u SAD-u, u automobilu (koliko ono kg teži Lincoln, gospodine Russo?)…
„That car is dirty, Cloudy. We’re going to sit here all night if we have to!“ (Popaj jednostavno ne pušta, poput buldoga)
…te distribucijom opojnih sredstava sa posredstvom njujorške mafije. A jedini koji mogu stati na put ovom međunarodnom kriminalu su detektivi, koji ne odustaju i koji krše pravila. Budući smo non – stop u pokretu i za petama negativcima, ovdje nema vremena za razvijanje daljnje priče o trgovini heroinom, opasnosti o ovisnostima, ne pratimo trag novca, koji bi nas vjerojatno doveo i do visoke politike (za to postoje serije tipa Žica). Međutim, ovdje postoji jedna konstanta u filmu (a to nije samo jurnjava), koja je svojstvena onim pravim remek – djelima filmske umjetnosti. Naime, stalno imamo osjećaj da smo blizu, ali nam u zadnjem trenutku sve propadne. Nije samo stvar u glavnom negativcu, koji je nestao. Stvar je u tome da ne postoji konačna pravda (koja bi presudila svakog onog gada…). Zločinačka hobotnica je praktički neuništiva, kao Alien. Neujednačena sudska praksa, nedostatak dokaza, pogreške u proceduri korumpirano pravosuđe, sprega novca, poduzetnika i politike; sve to čak i nije izmišljeno na ovim prostorima (sjetimo se legendarnih Nedodirljivih, dobrih policajaca, koji također nose šešire). Epilog Francuske veze je bolan, ali realan. Puno uloženog truda, malo učinkovitog rezultata. Kurvini sinovi su i dalje oko nas, ali ih ni psi tragači ne mogu nanjušiti. Pravda je često bolja, kada dolazi iz pumperice detektiva Russoa (kako ti je trbuh, Sal(vator)e Bocca?☺) Oni realistični filmovi (barem oni, koji nisu čista fikcija) nam uvijek ispostavljaju konačan račun, a to je da računa nema. To je realnost, a drugih svjetova, zasad ne poznajemo.
Godine 1975 žanrovski raspoloženi John Frankenheimer (Ronin, Reindeer games, Ptičar iz Alcatraza, Mandžurijski kandidat, Seven days in may, Black Sunday i dr., više-manje, dobri filmovi) je snimio (potpuno fikcijski) nastavak – Francusku vezu II. Radilo se o solidnom nastavku, sa ponovno odličnim Hackmanom (u paklu droge & izgubljen u prijevodu). Originalni film je svojim sirovim zovom divljine jednostavno zazivao pravični nastavak, jer ne zaboravite što je Popaj poručio Buddyju, ali i publici, na kraju prvog filma (on će ga žestoko tjerati i na kraj svijeta, ako treba):
„That son of a bitch is here. I saw him. I’m gonna get him.“
Spavaš li mirno, Alaine Charnieru, ti uglađeni ljigavče. Čuvaj se Popajeve ruke…i njegovog pištolja isto.
Tekst napisao: Matija Horvat
Odgovori