REDATELJ: Peter Weir
GLAVNE ULOGE: Russell Crowe, Paul Bettany, James D’Arcy, Robert Pugh
TRAJANJE: 138 minuta
NAZIV ORIGINALA: Master and Commander: The Far Side of the World
GODINA PROIZVODNJE: 2003
Travanj 1805. Napoleon je gospodar Europe. Jedino mu britanska flota stoji nasuprot. Oceani su sada bojna polja…HMS Surprise. 28 topova. 197 duša. Sjeverno od Brazila…Naredba admiraliteta kapetanu Aubreyju…presresti francuski brod Acheron na ruti za Pacifik…preseliti ratovanje u te vode…Potopiti ga, zapaliti ili preuzeti….
Ovo je još jedan od onih vrhunskih uvoda u film, zar ne (pogotovo dio oko potapanja broda)!? Par jasnih rečenica (kao u uvodu nekog SF filma, a možda i nekog hladnoratovskog trilera, s tim da smo ovdje bačeni u malo dalju prošlost) o povijesnom kontekstu i odmah smo in medias res. Na brodu. S mornarima. Na pramcu, krmi ili na visokim jarbolima. Grize nas sol i krvare nam žuljevi. Ostaci drveta ispod noktiju. Smrad znoja i ruma pomiješanog sa ostalim fekalijama. Obožavamo miris baruta ujutro, jer nas podsjeća na pobjedu…Doslovno osjetimo sve oko nas – plimu i oseku, sunce, vjetar, kišu ili bonacu. Sve je naizgled neatraktivno, nimalo (artificijelno) blockbuster-ski, ali upravo je to pravi doživljaj moreplovaca, ratnika, putopisaca. Na pravom jedrenjaku, kako nam i kaže pjesma Snovi i oružje, zanimljive rock skupine – Hakuna matata:
Paluba je naša obala,
naš drveni komad tla…
Usoljeno meso, voda već odavno bljutava…
To je pravo lice istraživača,
istraživača morskih putova.
Ili kako kaže stih jedne druge pjesme – Pomorci smo na bijelome brodu i u modrome grobu. Naravno, u odličnom filmu Gospodar i ratnik: Daleka strana svijeta, legendarnog australskog redatelja Petera Weira (Galipolje, Godina opasnog življenja, Svjedok, Društvo mrtvih pjesnika, Trumanov show, Bijeg iz gulaga), soundtrack je nešto klasičniji, primjeren svom barokno – romantičarskom vremenu. Glazba je predstavljena Bachovim suitama te Mozartovim koncertima za violončelo. Međutim, klasična glazba je ovdje pomiješana s realizmom početka 19. stoljeća, kao da smo u nekom romanu Victora Hugoa ili Charlesa Dickensa, samo na ograničenom prostoru jednog jedrenjaka. Pa tako, kao gledatelji, pratimo mornare te sa fenjerom prolazimo kroz utrobu broda. Jedan top se zove Sudden death, Dakle, još u 18./19. stoljeću su se davala imena oružjima (kao u novija, atomska, vremena: Enola Gay, Nazi killer, ili neke poruke na projektilima, tipa – Fuck you, assholes)…Još u vrijeme kad je busola bila pomoćno sredstvo i kada su se ljudi orijentirali pomoću zvijezda. Bez elektronskih karata, jer i dan danas se moreplovci služe starim kartama admiraliteta. Pouzdanije su, ne gase se, ne koriste internet…Jugo će kažu, oni što vide…da ponovno krećem na put za nigdje…
…Zvono zvoni, cijeli brod je u stealth mode-u, dok svi čekamo prvi susret s Francuzima. Ti žabari plove fantomskim, privatnim trgovačkim brodom –more than twice our guns and more than twice our numbers – koji je unovačen u njihovu mornaricu, (jer prije su i trgovački brodovi imali naoružanje) i prvu, kratku, ali dovoljno razarajuću bitku. Britanski brod (koji nije star, već u najboljim godinama i dovoljno brz, ako ga upravlja netko tko zna – kako kaže kap. Aubrey) naizgled nije ravnopravan francuskoj fregati, ali svejedno ulazi u sportsku utakmicu i viteško nadmetanje s protivnikom. E, to je prava naturalistička old school filmčina!
Bez jeftine komercijalizacije i umjetnih (CGI) efekata, koji su npr. uništili solidni (WW2) film Greyhound.
Nema ovdje nikakvih blesavih pirata, nikakve šminke, papiga, gusarskog poveza preko oka i nikakvih ljetovanja na Karibima. Ne želim kraj sebe te jazavce! Šest nautičkih milja od mene, molim lijepo, jer…Ako ikada zaplovim, biti će to na brodu HMS Surprise (zvuči pomalo kao USS Enterprise, zar ne, kao da nam je kapetan – Jean Luc Piccard), s Russellom Croweom (kojem ne odgovara plava barokna perika, ali who cares) i duhovnim kormilarom – redateljem Peterom Weirom.
Vrhunski film. Australci glume Britance. Ne zanima nas njihov Brexit, God save the Queen/King ili tradicionalno očuvanje bezvezne monarhije. Ne zanimaju nas njihove kolonije, Commonwealth, niti odobravamo njihov tadašnji rasizam i trgovinu robljem (koja je ukinuta poč. 19. st.)…Mi smo ovdje radi pustolovine, istraživanja, muške borbe i delta soja, pardon – delta kvadranta, na dalekoj strani svijeta. Oceani – posljednja granica. Naša trajna misija: istraživati čudne nove svjetove i civilizacije…Hrabro ploviti, gdje nijedan čovjek nije zaplovio…Stoga, idemo još jednom oploviti svijet s australskim kormilarom…jer Iznenađenje je na našoj strani… I tamo gdje želim – ću sigurno doć’.
Ne bojim se juga,
Ne bojim se bure,
Ne bojim se neba,
Dubine ni dna…
Capt. Jack Aubrey (nazdravlja): Za žene i ljubavnice…neka se nikada ne susretnu (tako se nazdravljalo u Kraljevskoj mornarici, op.a.)
Twentieth Century Fox Film Corporation and Universal Studios and Miramax Film Corp
Autor ovih redaka je uvijek volio pomorske putopise na tv-u, npr. Čigrom oko svijeta (Mladen Šutej), Beskrajem svijeta (Mario Saletto) ili o moreplovcu hrvatske književnosti, legendarnom Joži Horvatu (Besa), a u glavi mu je uvijek onaj soft mediteranski soundtrack i pjesme legendarne Daleke obale. Sada je to sve neki daleki vintage, ali priča o moreplovstvu, dalekim prostranstvima, otocima, ljudima i pitanje što se nalazi iza horizonta (Waitapu) – bez obzira na protek vremena, svejedno drži pažnju. Dok sam na plaži, sanjam snove o dalekim horizontima (o onome iza Mediterana, kakav je nekad bio), jer pomorac sam, majko.
A tu su i naša evergreen djela sedme umjetnosti. Povijesni filmovi jedrenjaka, mačevanja i gusarenja, su oduvijek s nama, praktički od prvih zvučnih filmova. Maknimo na stranu one (neozbiljnije) gusarske/piratske filmove mrtvačkih glava i sl. i fokusirajmo se na prav(ij)u povijest. Nekako se posebno pamti Kapetan Horatio Hornblower (Gregory Peck) i Pobuna na brodu Bounty (verzija iz 1935., 1962. s Marlonom Brandom i ona – The Bounty, iz 1984. sa Hopkinsom, Gibsonom, Day_lewisom, Neesonom, Oliverom, Foxom i dr., australsko – novozelandskog redatelja Rogera Donaldsona te pamtljivim soundtrack–om Vangelisa).
Dakle, pravih kvalitetnih povijesnih spektakala na moru (prije svega s jedrenjacima) je bilo, ali ne previše…Australac Weir je u modernije vrijeme, odlučio ispraviti tu nepravdu i napraviti punokrvnu povijesnu dramu/akciju/pustolovinu na moru. To što publika, u vrijeme CGI-ja i umjetnih blockbuster-a, nažalost nije u dovoljnoj mjeri prepoznala ovaj film je (donekle i) razumljivo. Ljudi vole isključiti mozak na pašu, vole lagani humor, neke žene padaju na Johnnyja Deppa. Sve je to normalno.
S jedne strane imamo FF i sl. franšize (koje doslovno odlaze u svemir) i alkoholizirano – blesave gay pirate…S druge strane imamo još jedan izbor – prave old school povijesne filmove (nešto što je npr. Michael Mann – u svom stilu – uspio sa filmom Posljednji Mohikanac – uspješno ekranizirati 18. stoljeće). Naša misija je da takvi – prije svega, povijesni – filmovi (i njihovi redatelji) ne padnu u zaborav te da ih revaloriziramo, posebno za 20. godišnjicu (2003. – 2023.) koju proslavlja Gospodar & ratnik. A to što nisu zaradili previše novaca nije nikakav dokaz nekvalitete. Baš suprotno (zarada Master and Commander-a je bila relativno solidna, ali film je završio u kinima u isto vrijeme kada i Jacksonov Povratak kralja – što je ipak neravnopravna utakmica, a i nekako se čini kako je nepravedno zaboravljen, jer ponavljamo, povijesni su filmovi izgubili (u)trku sa super-junačkim franšizama, koje su krenule početkom novog milenija. Da me realnost barem demantira!
Redatelj Weir je snimio film prema scenariju, koji se temeljio na pomorskom romanu Patricka O’Briena – Master and Commander (zapravo radi se o seriji romana, u kojima su glavni likovi kapetan Aubrey i doktor Maturin). Jedni od protivnika u romanu su zapravo bili i Amerikanci (s kojima su Britanci ratovali i poslije nezavisnosti SAD-a), ali Weir je (logično) u ekranizaciju – na neprijateljskoj strani – uključio samo Francuze. Međutim, treba pozdraviti sljedeće…Naime, ono što vidimo na (velikom) ekranu su pravi brodovi (tada prilično veliki budžet filma od oko 150 mil. $), sa studijskim eksterijerima u meksičkoj državi Baja Californija, a nešto je snimano i na otočju Galapagos. Dakle, Weir je (kao i Cameron u Titanicu) koristio prave jedrenjake te prave replike (čak i u prirodnoj veličini) i ne postoje umjetni specijalni efekti. A statisti, kostimografija, stara oruđa i oružja, upareni sa odličnom fotografijom (dobitnik Oscar-a, kao i za najbolji zvuk) i majstorskim redateljem, daju fantastičan dojam vrhunskog filma. Kvaliteta par exellance, ne samo za filmofile, već i za običnu publiku (koja ipak nije u potpunosti prepoznala ovakav filmski dragulj).
Međuigra iskusnog kapetana Crowea (njegov pravi tadašnji pomorski čin je master & commander te je manje strog, a više pravedan), čovjeka od (re)akcije (koji je prva violina broda) i doktora/znanstvenika, Paula Bettanyja, čovjeka od pera, knjige i violončela – je neodvojivi dio filma. Oni su svojevrsni tata i mama na brodu. Sjetite se da su igrali zajedno i u solidnom filmu Rona Howarda – Genijalni um, gdje su imali imaginarno nadmetanje. Zapravo njih dvojica, utjelovljuju redatelja Weira i njegovu dobro promišljenu i odlično doziranu pomorsku (redateljsku) strategiju i/ili filozofiju.
Capt. Jack Aubrey: What is it with this man? Did I kill a relative of his in battle, perhaps? His boy, God forbid? (pita kapetan znatiželjno, o svom francuskom suparniku)
Dr. Stephen Maturin: He fights like you, Jack. (doktor mu parira u svojevrsnoj međuigri žene i muža u braku. Međutim, ta žena u doktoru je napravljena na cool način, sjetite se smirenosti u najtežim operacijama i doista parira kapetanu u svemu)
Njihovo interno (brodsko) nadmetanje je također preneseno i na kapetanovo (pomalo sportsko) nadmetanje s tajanstvenim kapetanom francuske fregate. Naime, francuski brod je uvijek korak ispred, a i sam ima prednost veće brzine, jačeg trupa i boljeg naoružanja. Dakle, dva neprijateljska broda, možemo usporediti, kao tenkovske posade u solidnom (ali ne previše realističnom) WW2 filmu Fury. Naš Sherman tenk je sigurno slabiji od divovskog nacističkog Tiger tenka u direktnoj borbi. Ali, ako ga pogodimo na pravo mjesto, ako pronađemo Ahilovu petu, koju svatko ima – pobjeda je možda i moguća. Tako je i ovdje na morskom bojnom polju. Pa i naš brod se ne zove uzalud – Iznenađenje. Kapetan Aubrey je časnik i gentleman, u sebi nosi iskreno (pomorsko) viteštvo, unatoč ratnim vremenima i onaj klasični engleski fair – play, koji pokazuje prema protivniku i filmskoj publici (doduše, britanska publika nije pozdravila engleski naglasak Australca Crowea, ali to se često događa u filmovima – da glumci ne pogode sve u sridu).
Po uzoru na predloške nekoliko romana u seriji, film je uspio napraviti dobar balans između pomorskog ratovanja i svakodnevnog života na brodu te dobronamjerne fikcije o istraživačima Tihog Oceana, a sve pod kulisom napoleonskih ratova. 90% posto radnje filma se događa na samom brodu, tj. opasnom moru. Naravno da je posjet otočju Galapagos, gdje brodskog doktora i znanstvenika zanimaju neobične i nove (endemske) vrste, zapravo posveta znanstveniku i istraživaču Charlesu Darwinu i njegovom brodu Beagle (Darwin je na Galapagos stigao kasnije, 1835.g.). Pisac romana i redatelj filma pokazuju onu humanističku i istraživačku stranu nekadašnjih pomoraca. A i same pomorske bitke, u sebi nose onaj starinski fair play štih (neograničeno po(d)morsko ratovanje se ipak pojavilo tek u 20. stoljeću s vučjim čoporima i dr. dionicima. Odličan je i old school film Bitka na rijeci La Plati, o sudbini broda Graff Spee, bez podmornica, samo brodovi na površini, međutim svi filmofili pamte – Das Boot).
Doduše, fair play ne znači da se oba kapetana ne služe lukavstvom (I have a cunning plan, rekao bi kaplar Baldrick u Crnoj Guji) i iznenađenjima. Slabiji brod i njegov britanski kapetan, pogotovo imaju pravo i obvezu prevariti/iznenaditi neprijatelja…Npr. kamuflažom u kitolovca (svojevrsna preteča Moby Dick-a, a i sjetimo se zanimljivih adaptacija tog romana, opet s Gregory Peckom te novije pod redateljskom palicom dobrog Ron Howarda i ulogom Chrisa Hemswortha…taj Howard ima neku sličnu valnu duljinu s Weirom – većinom filmski ne pretjeruje, iako je Weir nešto bolji redatelj) ili epizodom sa malim čamcem/splavi i svjetlom na improviziranom jarbolu. Međutim, upravo ta lukavstva i hrabrost pojedinaca daju moral i ostalima, jer put na drugu stranu svijeta je, u najmanju ruku – izazovan. Ne samo zbog konstantnih popravaka oštećenog broda, već i zbog vremenskih neprilika i prolaska kroz negostoljubivi Rt Horn.
Twentieth Century Fox Film Corporation and Universal Studios and Miramax Film Corp
Također, pobuna je uvijek u zraku, jer nepovjerenje običnih mornara prema aristokratskim časnicima je konstanta (po devizi sit gladnom ne vjeruje i obratno). Tu smo svjedoci onog vječnog klasnog rata proletera i buržoazije. Doista je nepravedno da netko samo činom rođenja u određenoj sredini, dobije i veće privilegije. Zar je neiskusno dijete doista bolji časnik od prekaljenog mornara, uza sve prednosti i mane? No, život ionako nije pravedan i to je ipak neka druga priča, jer Weir poštuje tradiciju i stare običaje, a tako i dobiva na vjerodostojnosti filma. Također, i kapetan Aubrey je kao tinejdžer služio pod legendarnim admiralom Nelsonom. Ta scena za večerom i priča o susretu s glorificiranim Nelsonom, sadržava i drugu stranu medalje (ne toliko veliki pomorac, nego veliki vođa i jedina šansa protiv starog Boney-ja, tj. Napoleona) te doktorov blagi otklon prema autoritetima (što je svojstveno intelektualcima), vjerojatno pokazuje, kako su mogli izgledati razgovori između časnika. Npr. kada kap. Aubrey kaže:
The second time… The second time he told me a story… about how someone offered him a boat cloak on a cold night. And he said no, he didn’t need it. That he was quite warm. His zeal for his king and country kept him warm…Tada se doktor blago sprda…jer ovo ispada ulizivački.
Međutim, kapetan nastavlja: I know it sounds absurb, and were it from another man, you’d cry out “Oh, what pitiful stuff” and dismiss it as mere enthusiasm. But with Nelson… you felt your heart glow…Tu se kapetan blago nasmije i možda sa svojom pričom ne želi ići kontra admirala, jer sve je počelo s pitanjem od strane jednog člana posade A kakav je Nelson?…Uglavnom, tko zna kakav je stvarno bio lord Horatio Nelson.
„The courage to do the immpossible, lies in the hearts of men“
Iako se radi o fikciji, sve što vidimo u filmu predstavlja konstruktivno, odnosno vjerodostojno svjedočenje nekih starih vremena. Redatelj je ta vremena smjestio u realni povijesni kontekst napoleonskih ratova, sa realnim dijelovima slagalice. Svi detalji su na brodu, tj. na broju. Kažnjavanje mornara, brodska svakodnevica rada i dokolice, praznovjerje posade (epizoda sa Jonom). Također smo svjedoci aristokratskog ručka i večere u kapetanskim odajama, naspram porcija hrane neprivilegiranih mornara u potpalublju. Vidjeli smo bolesti i groznice te naturalizam operacijskih zahvata i amputacija udova, bez modernih pomagala ili anestezije. Samo sa žličicom ruma. Vidjeli smo sprovode na moru. Osjetili smo i ushit mornara kada (nakon dugo vremena) vide kopno.
Kao publika, zajedno s mornarima, sanjamo tople noći na tropskim otocima, sa toplim i vitkim urođenicama, kao s manekenskih pisti (šifra: Fletcher Christian/Bounty)….Sve nabrojeno predstavlja reprezentativni poduhvat u proučavanju neke konkretne misije tog vremena. Ništa lažno. Naprotiv, sve je realno konkretizirano u prikazu (Mendes u 1917. ide sličnim minimalizmom, iako ne uspijeva do kraja napraviti punokrvni ratni film, jer mu to nije bila namjera, niti je on redatelj za ratni žanr). Sve nabrojeno predstavlja karakteristični minimalizam redatelja Weira, koji voli prikazati zanimljivu povijesnu tematiku (Galipolje, Godina opasnog življenja, The Way Back) na realan (zapravo, nekomercijaliziran) način. Weir nije prodana duša, ne bavi se kalkulacijama i ne podilazi sentimentu publike. Zato ga neki od nas i preferiraju, kao istinskog filmskog mainstream majstora. Naime, svi njegovi filmovi pa i oni bez povijesne tematike, u sebi imaju onaj minimalizam i realnost, bez extra vatrometa (čit. Svjedok pa i vizionarski Trumanow show).
Ipak, u Gospodaru i ratniku, svjedoci smo doziranog vatrometa u topovskim bitkama, koje su vrhunski implementirane. Iako nismo na bojnom polju Austerlitz-a, Waterloo-a ili ruske zime, svjetski oceani su također odlična i egzotična kulisa za napoleonske ratove, a način kako se snimaju stari brodovi u akciji, zapravo i nema premca u modernoj filmografiji. Intermezzi između bitaka i nadmudrivanja s fantomskim brodom, koji se odvijaju kroz pomorska istraživanja egzotičnih mjesta, nam daju već spomenuti humanizam (a to je i redateljska filozofija, neovisna o scenariju, koji za predložak ima roman), a kao ljubitelji dobre akcije, također možemo biti zadovoljni. Weir inteligentno ne pretjeruje u radnji i efektima (a svejedno je pun živih detalja) te time konstantno zadržava vjerodostojnost. On je u isto vrijeme humanist, ali i umjereni (realni) akcijaš, koji ne bježi od brutalnosti i naturalizma, ali sve s mjerom.
Humanizam filma se nalazi i u baroknim djelima klasične glazbe. Crowe i Bettany su, kao pravi glumci, naučili svirati svaki svoj instrument – violinu i violončelo. Dok plovimo po sedam mora i na drugu stranu svijeta (koja je tada bila tajanstvena kao tamna strana Mjeseca, jer Cook je otkrio Havaje i Australiju, tek koje desetljeće prije) prate nas zlatne žice Polinezije i zvukovi baroka (J.S. Bach i njegove suite, W.A. Mozart i njegovi koncerti za violinu pa razni concert-i grossi), posebno u završnoj sceni sa skladbom Luigija Boccherinija za žičani kvintet. Mala noćna glazba (Eine kleine Nachtmusik) se tako širi beskrajem dalekih i tropskih Oceana, dok tražimo tajanstveni otok s blagom i dok ponovno lovimo lukave Francuze (da se Marseljeza ne bi slučajno čula na Trgu Trafalgar), u nenadmašnoj sportskoj, ali i naturalističkoj morskoj pustolovini.
Autor ovih redaka se uvijek sjeti ovog filma, kada čita povijesne članke, o npr. viškoj bitci 1866. (bila je jedna i u napoleonsko doba – 1811.), o austro-ugarskom admiralu von Tegetthoffu (rođen u Mariboru) i njegovom pomorskom napadu na znatno jaču talijansku armadu (koja je uključivala puno više topova i oklopljene brodove). Taj smioni plan (zabijanja u neprijateljske brodove) je rezultirao uspjehom i Talijani tada nisu uspjeli okupirati istočnu (ljepšu) stranu Jadrana.
Kada čitate takve povijesne priče i kada autor takvih članaka zna dočarati naturalizam onog vremena, vuče se logička paralela s filmom Gospodar i ratnik te sa majstorom i starim morskim vukom – Peterom Weirom. Razmišljalo se o nastavcima ove priče (napisana je serija romana o Gospodaru i ratniku), ali box-office (ne)uspjeh filma je ta razmišljanja stavio u hibernaciju, iako bi specifični filmofili jedva čekali nove nastavke, jer ovakvi filmovi jednostavno zaslužuju postati franšizom. Doduše, možda bi to bio zadatak za neke druge redatelje i glumce, iako u ovom Hollywood-u, takvi trenutno nisu na horizontu – osim dobrog starog Ridleyja Scotta, koji nam uvijek može dati pravi povijesni film (njegovog Napoleona – izbjegavajući trailer-e i članke – čekam kao ozebao sunce) – ali budimo klasa optimist. Ovi stari su se zaslužili odmoriti, nakon što su otplovili jedrima oko svijeta.
Što će nam Noina arka, kad imamo Iznenađenje na našoj strani. Originalni Gospodar i ratnik je za sve nevere ili new-ere. Za kopno i otoke. Za Ujedinjeno Kraljevstvo ili Francusku. Za Sušac ili Galapagos blues. Nepravedno podcijenjeno pomorsko blago. Pogledajte ga još jednom i recite si Kvragu i torpeda, punom parom naprijed te zapjevajte stare mornarske pjesme. I ne zaboravite uzeti vitamin C – protiv skorbuta i drugih boleština. Stoga, nazdravimo još jednom za žene i ljubavnice! Salut, prost, cheers ili jednostavno – živjeli!
Podivljali valovi me uzalud jure,
Na krilima vjetra poletjet ću ja.
Ne, ne mogu mi ništa,
sve prirodne sile i sav njihov bijes.
Ne mogu mi ništa, ni žega, ni kiša,
na krilima vjetra – ja nastavljam ples…
Tekst napisao: Matija Horvat
